Raspala se klimava konstrukcija Plenkovićevog ‘povjerenstva za prošlost’ o selektivnoj dopuštenosti HOS-ovog znakovlja. Da je sve dopušteno potvrđuje intervju Grabar-Kitarović proustaškom Hrvatskom tjedniku, ali krivica ide i visočije, do Banskih dvora, koji dopuštaju da se obljetnica Oluje pretvori u rođendan NDH
Eto, sada smo se mogli na vlastite oči uvjeriti kako funkcionira glavni zaključak poznatog ‘povjerenstva za prošlost’ premijera Andreja Plenkovića i nekadašnjeg čelnika HAZU-a Zvonka Kusića. Kao što je poznato, to je povjerenstvo odobrilo da se ‘Za dom spremni’ može nekažnjeno koristiti samo u iznimnim prilikama, kada HOS obilježava neke svoje obljetnice. To bi otprilike značilo da je glavni pozdrav iz doba NDH dopušten samo u obimu, nazovimo ga tako, frtalj-ustaštva. A onda smo za nedavne obljetnice Oluje u Kninu vidjeli kako to izgleda u praksi. HOS-ovci su, istinabog, ZDS usklicali poginulim suborcima i zato je policija odmah najavila da protiv njih neće podnijeti prijave. Ali je njihov frtalj-brkati vođa Marko Skejo otvoreno rekao da je ovaj ustaški pozdrav upućen i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, no MUP ni na to nije reagirao. Zato pustimo MUP i njegove prekrižene ruke, jer se ovdje očito radi o većim stvarima i višim adresama. Frtalj-ustaštvo?! Je li tako nešto uopće moguće? Naravno da nije, upozoravali su poodavno neki, i sada se jasno kao na dlanu vidi da nije. Samo neki dan kasnije Kolinda Grabar-Kitarović dala je veliki intervjuu proustaškom Hrvatskom tjedniku, u kojem je prvi put otvoreno najavila svoju predsjedničku kandidaturu, što je samo po sebi sablažnjivo, ali nije stala na tome.
Praktički je u cijelosti rehabilitirala HOS-ovo znakovlje i uzvike, pozivajući se na njegove vukovarske zasluge, a indirektno je ispisala i svojevrsnu ispričnicu radikalnoj desnici što je nakratko okrenula leđa njoj i njenim svetinjama (uključujući čak i Antu Pavelića, kojem stavlja na dušu jedino predaju dijelova Hrvatske, a krivicu za masovne zločine adresira samo na strane okupatore). Tu se krug zatvara. Skejo je u Kninu otvoreno stavio na znanje da se Oluja dogodila u ključu NDH, a znamo da je to da trećina Srba bude pobijena, trećina protjerana, trećina pokatoličena. Srećom, prvo i treće nije se dogodilo, barem ne u cijelosti, ali je drugo i premašeno, i zato je bilo imperativno potrebno da se hrvatski državni vrh o tome izjasni. Ali, on šuti, progovorila je jedino Grabar-Kitarović, vidjeli smo kako. Pri tome je i u Kninu i u spomenutom tjedniku predsjednica napravila uočljivo veliki, galopirajući korak unatrag. Pretprošle godine je na kninskoj obljetnici izrazila žaljenje i zbog srpskih žrtava u toj vojnoj akciji i šire, a sada smo je čuli kako je grize savjest što i sama nije uzela pušku i otišla u rat. Sasvim u skladu s tim, kratke rafale razmijenili su i hrvatski i srbijanski ministri obrane, pa je Damir Krstičević izjavio da je Hrvatska spremna i za nove Oluje, a Aleksandar Vulin mu jednako drčno uzvratio da ih možda može biti protiv drugih, ali protiv Srba nikada više.
Doduše, ovogodišnja ratoborna prepucavanja Zagreba i Beograda bila su za nijansu manja, ako ništa drugo zasjenilo ih je unutardesničarsko puškaranje uoči hrvatskih predsjedničkih izbora. Ali ove se godine dosad najjasnije potvrdilo da je hrvatska proustaška desnica sebi osigurala prostor u koji se službene vlasti ne usude ući. To se lijepo vidjelo iz toga što su dopustile, čak platile koncert Marka Perkovića Thompsona na splitskoj Rivi, uz već viđene nestanke struje, što znači da se još samo šibicarskim metodama usude suprotstaviti neoustašama, čime im otvoreno priznaju premoć. Nadmoć represije rezervirana je samo za odvažne, ali realno marginalne pojedince, koji ‘skrnave’ Tuđmanove spomenike ili se javno rugaju ‘ćaći’ Plenkoviću. I čime je rezultiralo to kukavičko povlačenje? Prema nekim procjenama, kojima treba vjerovati jer dolaze iz medija različitih profila, na službenoj obljetnici u Kninu, čiji gradonačelnik Marko Jelić ostaje vjeran tolerantnim izjavama prema Srbima, okupilo se tek dvije, hej dvije tisuće ljudi, uključujući mravinjak organizacijskog osoblja s državne i lokalne razine, novinare i druge koji su se ondje zatekli po zadatku A Thompson je privukao na koncert u Splitu desetine hiljada, ostat ću dosljedan naslovu ‘frtalj-ustaša’, kojima je MUP progledao kroz prste isto kao u Kninu, uz gotovo otvorenu najavu ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića da će tako biti i ubuduće.
E, lijepo. Kada je tako, čovjek dobiva odriješene ruka za zaključak da je godišnjica Oluje zapravo novi rođendan NDH, što je opet razlog više za neke prijedloge koji su se već čuli. Jedan je da se ove obljetnice obilježavaju svakih pet ili deset godina, a najbolje bi bilo da se sasvim ukinu u formatu koji sada gledamo. Ako, naime, zasad nije moguće održavati zajedničke hrvatsko-srpske godišnjice Oluje po uzoru na francusko-njemačke, one bi se barem trebale preusmjeriti na obilježavanje završetku rata, a ne, kao sada, u atmosferi jedva prikrivenih najava novih ratova. Frtalj-ustaše forsiraju ovo drugo jer im je uspjelo, uz toleriranje službenih vlasti, da od domovinskog rata naprave nešto što je samo njihovo i o čemu se jedino njih mora pitati. Zato bi trebalo napraviti i korak više i umjesto obilježavanje kraja rata, trebalo bi obilježavati početak mira. A to znači, kako smo ovdje već pisali, da se u središte stavi mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja. Naravno da se to ne odnosi na Podunavlje kakvo je danas, jer tamo ne samo frtalj-ustaše nego i pripadnici lokalnih hrvatskih vlasti zagovaraju da se i kod njih provede Oluja kao u ostatku zemlje.
Ovdje govorimo o izvornom duhu mirne reintegracije istočnog dijela Hrvatske, koji je dosad najzrelije, nažalost i zaboravljeno, postignuće hrvatske države u rješavanju posljedica srpsko-hrvatskog ratnog konflikta. U međuvremenu, Podunavlje je ‘kninizirano’ jednako kao i Knin, a u vršnim točkama i gore od njega, tako da se ta dva žarišta netrpeljivosti i otvorene mržnje međusobno pothranjuju i ne vidi im se kraja. Istaknuti beogradski političar i profesor Žarko Korać ističe da se na taj kraj i u nekim drugim slučajevima jako dugo čekalo, pa podsjeća da je Amerikancima trebalo više od stoljeća da priznaju genocid nad Indijancima. Ali, to nije izlika da se i ovdje kod nas toliko dugo čeka, jer je ostavština hrvatsko-srpske suradnje daleko veća i plodnija od ostavštine trvenja i međusobnog ratovanja. Zato ima boljih primjera, pa Korać podsjeća na Mahmatmu Gandija koji se štrajkovima glađu uspješno odupro nasilju i teroru ne samo nad ‘svojim’ hindusima, nego i muslimanima. Takvih među današnjim etabliranim hrvatskim i srpskim političarima nema, ili ako ih je i bilo pomela ih je vršilica nesnošljivosti koja se ne prestaje vrtjeti evo već treće desetljeće.
Ima ih, međutim, među hrvatskim mirotvorcima o kojima je opsežno pisano u prošlom broju ovog tjednika, kao što ih ima i među srpskima mirotvorcima, ovdje i u Srbiji. Takvima neosporno pripada budućnost i jedino ostaje otvoreno koliko će na nju trebati čekati.
portalnovosti
Eto, sada smo se mogli na vlastite oči uvjeriti kako funkcionira glavni zaključak poznatog ‘povjerenstva za prošlost’ premijera Andreja Plenkovića i nekadašnjeg čelnika HAZU-a Zvonka Kusića. Kao što je poznato, to je povjerenstvo odobrilo da se ‘Za dom spremni’ može nekažnjeno koristiti samo u iznimnim prilikama, kada HOS obilježava neke svoje obljetnice. To bi otprilike značilo da je glavni pozdrav iz doba NDH dopušten samo u obimu, nazovimo ga tako, frtalj-ustaštva. A onda smo za nedavne obljetnice Oluje u Kninu vidjeli kako to izgleda u praksi. HOS-ovci su, istinabog, ZDS usklicali poginulim suborcima i zato je policija odmah najavila da protiv njih neće podnijeti prijave. Ali je njihov frtalj-brkati vođa Marko Skejo otvoreno rekao da je ovaj ustaški pozdrav upućen i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, no MUP ni na to nije reagirao. Zato pustimo MUP i njegove prekrižene ruke, jer se ovdje očito radi o većim stvarima i višim adresama. Frtalj-ustaštvo?! Je li tako nešto uopće moguće? Naravno da nije, upozoravali su poodavno neki, i sada se jasno kao na dlanu vidi da nije. Samo neki dan kasnije Kolinda Grabar-Kitarović dala je veliki intervjuu proustaškom Hrvatskom tjedniku, u kojem je prvi put otvoreno najavila svoju predsjedničku kandidaturu, što je samo po sebi sablažnjivo, ali nije stala na tome.
Praktički je u cijelosti rehabilitirala HOS-ovo znakovlje i uzvike, pozivajući se na njegove vukovarske zasluge, a indirektno je ispisala i svojevrsnu ispričnicu radikalnoj desnici što je nakratko okrenula leđa njoj i njenim svetinjama (uključujući čak i Antu Pavelića, kojem stavlja na dušu jedino predaju dijelova Hrvatske, a krivicu za masovne zločine adresira samo na strane okupatore). Tu se krug zatvara. Skejo je u Kninu otvoreno stavio na znanje da se Oluja dogodila u ključu NDH, a znamo da je to da trećina Srba bude pobijena, trećina protjerana, trećina pokatoličena. Srećom, prvo i treće nije se dogodilo, barem ne u cijelosti, ali je drugo i premašeno, i zato je bilo imperativno potrebno da se hrvatski državni vrh o tome izjasni. Ali, on šuti, progovorila je jedino Grabar-Kitarović, vidjeli smo kako. Pri tome je i u Kninu i u spomenutom tjedniku predsjednica napravila uočljivo veliki, galopirajući korak unatrag. Pretprošle godine je na kninskoj obljetnici izrazila žaljenje i zbog srpskih žrtava u toj vojnoj akciji i šire, a sada smo je čuli kako je grize savjest što i sama nije uzela pušku i otišla u rat. Sasvim u skladu s tim, kratke rafale razmijenili su i hrvatski i srbijanski ministri obrane, pa je Damir Krstičević izjavio da je Hrvatska spremna i za nove Oluje, a Aleksandar Vulin mu jednako drčno uzvratio da ih možda može biti protiv drugih, ali protiv Srba nikada više.
Doduše, ovogodišnja ratoborna prepucavanja Zagreba i Beograda bila su za nijansu manja, ako ništa drugo zasjenilo ih je unutardesničarsko puškaranje uoči hrvatskih predsjedničkih izbora. Ali ove se godine dosad najjasnije potvrdilo da je hrvatska proustaška desnica sebi osigurala prostor u koji se službene vlasti ne usude ući. To se lijepo vidjelo iz toga što su dopustile, čak platile koncert Marka Perkovića Thompsona na splitskoj Rivi, uz već viđene nestanke struje, što znači da se još samo šibicarskim metodama usude suprotstaviti neoustašama, čime im otvoreno priznaju premoć. Nadmoć represije rezervirana je samo za odvažne, ali realno marginalne pojedince, koji ‘skrnave’ Tuđmanove spomenike ili se javno rugaju ‘ćaći’ Plenkoviću. I čime je rezultiralo to kukavičko povlačenje? Prema nekim procjenama, kojima treba vjerovati jer dolaze iz medija različitih profila, na službenoj obljetnici u Kninu, čiji gradonačelnik Marko Jelić ostaje vjeran tolerantnim izjavama prema Srbima, okupilo se tek dvije, hej dvije tisuće ljudi, uključujući mravinjak organizacijskog osoblja s državne i lokalne razine, novinare i druge koji su se ondje zatekli po zadatku A Thompson je privukao na koncert u Splitu desetine hiljada, ostat ću dosljedan naslovu ‘frtalj-ustaša’, kojima je MUP progledao kroz prste isto kao u Kninu, uz gotovo otvorenu najavu ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića da će tako biti i ubuduće.
E, lijepo. Kada je tako, čovjek dobiva odriješene ruka za zaključak da je godišnjica Oluje zapravo novi rođendan NDH, što je opet razlog više za neke prijedloge koji su se već čuli. Jedan je da se ove obljetnice obilježavaju svakih pet ili deset godina, a najbolje bi bilo da se sasvim ukinu u formatu koji sada gledamo. Ako, naime, zasad nije moguće održavati zajedničke hrvatsko-srpske godišnjice Oluje po uzoru na francusko-njemačke, one bi se barem trebale preusmjeriti na obilježavanje završetku rata, a ne, kao sada, u atmosferi jedva prikrivenih najava novih ratova. Frtalj-ustaše forsiraju ovo drugo jer im je uspjelo, uz toleriranje službenih vlasti, da od domovinskog rata naprave nešto što je samo njihovo i o čemu se jedino njih mora pitati. Zato bi trebalo napraviti i korak više i umjesto obilježavanje kraja rata, trebalo bi obilježavati početak mira. A to znači, kako smo ovdje već pisali, da se u središte stavi mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja. Naravno da se to ne odnosi na Podunavlje kakvo je danas, jer tamo ne samo frtalj-ustaše nego i pripadnici lokalnih hrvatskih vlasti zagovaraju da se i kod njih provede Oluja kao u ostatku zemlje.
Ovdje govorimo o izvornom duhu mirne reintegracije istočnog dijela Hrvatske, koji je dosad najzrelije, nažalost i zaboravljeno, postignuće hrvatske države u rješavanju posljedica srpsko-hrvatskog ratnog konflikta. U međuvremenu, Podunavlje je ‘kninizirano’ jednako kao i Knin, a u vršnim točkama i gore od njega, tako da se ta dva žarišta netrpeljivosti i otvorene mržnje međusobno pothranjuju i ne vidi im se kraja. Istaknuti beogradski političar i profesor Žarko Korać ističe da se na taj kraj i u nekim drugim slučajevima jako dugo čekalo, pa podsjeća da je Amerikancima trebalo više od stoljeća da priznaju genocid nad Indijancima. Ali, to nije izlika da se i ovdje kod nas toliko dugo čeka, jer je ostavština hrvatsko-srpske suradnje daleko veća i plodnija od ostavštine trvenja i međusobnog ratovanja. Zato ima boljih primjera, pa Korać podsjeća na Mahmatmu Gandija koji se štrajkovima glađu uspješno odupro nasilju i teroru ne samo nad ‘svojim’ hindusima, nego i muslimanima. Takvih među današnjim etabliranim hrvatskim i srpskim političarima nema, ili ako ih je i bilo pomela ih je vršilica nesnošljivosti koja se ne prestaje vrtjeti evo već treće desetljeće.
Ima ih, međutim, među hrvatskim mirotvorcima o kojima je opsežno pisano u prošlom broju ovog tjednika, kao što ih ima i među srpskima mirotvorcima, ovdje i u Srbiji. Takvima neosporno pripada budućnost i jedino ostaje otvoreno koliko će na nju trebati čekati.
portalnovosti
