Neuspjeli pokušaji zapošljavanja kuma „moralno pravovjernog“ predsjednika Hrvatskog sabora Bože Petrova na mjestu zamjenika direktora Hrvatskih voda te nećaka predsjednika uprave HEP-a Perice Jukića kao električara u sisačkom pogonu tog državnog poduzeća s razlogom su dignuli na noge medijsku i političku javnost. U prvom slučaju, Petrovljev kum nije imao ni škole niti radnog iskustva za tako važno mjesto, pa je HDZ-Mostova vlast promijenila statut poduzeća, a u drugom slučaju nećak je trebao imati protuzakonitu prednost u odnosu na nezaposlenog hrvatskog branitelja koji je sudjelovao na natječaju. Obje sramote u režiji utjecajnih aktera nove vlasti RH ponovno su bolno dirnule u već 26-godišnju nezacijeljenu ranu: kakvi to ljudi/političari trebaju preuzeti vlast eda bi Hrvatska bila sposobna obračunati se s nepotizmom, klijentelizmom, korupcijom i političkim licemjerjem?
Marijan Vogrinec
Bijedna se Naša opet trese. Što od zgražanja nad karcinogenim nemoralom (ne)ljudi od političke i upravljačke moći, što od smijeha zbog istog razloga. Kako tko. Mediji su upravo provalili da je kum Bože Petrova iz Metkovića, predsjednika Hrvatskog sabora i prvaka Mosta nezavisnih lista, HDZ-ova koalicijskog partnera (opet) u vlasti, trebao biti friziranim natječajem zaposlen na mjestu zamjenika direktora Hrvatskih voda, dobrostojećeg državnog poduzeća. Budući da nesretni kum nema ni (fakultetsku) diplomu niti tražena iskustva za rukovodeću poziciju, Most je u dogovoru s HDZ-ovim direktorom Voda izboksao promjenu statuta kako bi se uhljebilo kuma. No, javna bruka je eskalirala, pa je Petrovljev kum „iz moralnih razloga i zbog javnog linča“ brže-bolje povukao kandidaturu, statut Hrvatskih voda je vraćen na staro i sada se traži novi zamjenik direktora, koji će imati kvalifikacije kakve kum nije imao.
Ta se bruka još nije stišala, a već je eskalirao možda još gori slučaj u HEP-u, također dobrostojećem državnom poduzeću, gdje sve vrvi od masno plaćenih šefova i šefića. HEP je donedavna služilo SDP-ovom koalicijskom partneru u pretprošloj vlasti HNS-u za masovno uhljebljivanje stranačke svojte i otvoreno gaženje zakona i svih moralnih skrupula u zapošljavanju. Sada se zbilo da je jedan od direktora, Mario Marjanović, kao šef natječajnog povjerenstva, potajno snimio razgovor s nadređenim direktorom HEP-Toplinarstva Ivicom Martinekom. Ovaj ga je otvoreno, prijeteći smjenom s mjesta direktora prisiljavao na zloporabu položaja, kršenje zakona i nemoral radi zapošljavanja u pogonu u Sisku nećaka šefa uprave HEP-a Perice Jukića. Prednost za posao električara u HEP-Toplinarstvu u Sisku zakonski je pripala nezaposlenom hrvatskom branitelju, ali nepotistička je viša sila već držala u ruci nećakovu radnu knjižicu. Zaprepašćujući transkript razgovora – da poslije ne bi bilo „riječ na riječ“, pa prevagne višepozicionirana riječ – objavili su gotovo svi mediji.
Uskok je poveo istragu tog slučaja, HEP internu provjeru činjenica, a Ivica Martinek je, pazi sad: „iz moralnih razloga“ smjesta dao ostavku. Naknadno se iskomplicirala ta nevesela priča izjavama predsjednika HEP-ove uprave Perice Jukića i nesuđenog električara u Sisku u kojima se tvrdi da jedan s drugom uopće nisu u rodu. Nećak? Ma, ni govora. A transkript sadržaja sa samog dna nemorala i jezive hrvatske zbilje, eee to je crno na bijelom. Ne da se ničim pobiti. U tome i jest poanta fenomena.
Čijih je 98 ljudi?
Inflacija (ne)morala u svakom smislu i političke (ne)odgovornosti aktera vlasti u RH neusporedivo je veća i ukorjenjenija na svim razinama ovdašnjeg društva, nego što je bila vrijednost njemačke valute uoči dolaska nacista i Hitlera na vlast. Ako ništa drugo, Bijednoj će Našoj doći glave „domoljubi“ i „praktični katolici“, koji prednjače u nemoralu i političkoj neodgovornosti. Ako jedan Božo Petrov, nesuđeni svećenik po fratarskoj izobrazbi i političar koji je trčao javnom bilježniku ovjeriti moralne postulate Mostova djelovanja, pušta neuvjetnog kuma osramotiti se uhljebničkim porivima, onda se nema o čemu razgovarati s takvim ljudima. „Farbaju tunele“, imaju tanku teflon-bazu „stručnjaka“ za bilo koja državna radna mjesta, ne drže se nijednog od svojih ključnih predizbornih obećanja građanima, pa guraju radne knjižice u ruke kumovima. Uhljebničko licemjerje, isto kao u HDZ-a i SDP-a kad je posrijedi omastiti se na državnim jaslama, vraća im se rapidnim padom rejtinga u javnosti.
Danas, za sutra već nismo sigurni, nije svejedno čije si dijete, kakvo ti je prezime, čiju stranačku iskaznicu posjeduješ, čiji si kum, član uže ili šire obitelji, svojte, prijatelj, poznanik, prijateljev prijatelj, poznanikov poznanik ili samo netko iz slučajnog društva za šankom. O tome ti, a ne pustim godinama školovanja, diplomi, izvrsnosti, radinosti i poštenju ovise i sadašnjost i budućnost, kao i cijeloj obitelji. O „uvjetima“ koji ne bi smjeli biti uvjeti ni za što, presudno ovisi hoćeš li dobiti posao, napredovati u karijeri, primati minimalac ili menadžersku plaću, voziti se cipelcugom u znoju lica svoga, polovnim biciklom ili u skupoj jurilici s grijanim kožnim sjedalima i vozačem… O tome ovisi hoćeš li uopće imati ikakvog redovnog posla, zlopatiti se izrabljivan „čovjek po čovjeku“ u krimi-sivoj ekonomiji ili životariti prekapajući smeće po kontejnerima i beznadno obijati pragove burze rada. Kronično nezapošljiv nezaposlenik, stariji od 35, nedajbože 45 i više od 55 godina. E, moj kume…
Skandal u HEP-u popraćen je eksplozijom komentara na FB-u, pa i insajderskih, kao stanovitog Damira Majera: „Najtragičnije je kada si nezaposlen a onda te ovi pametnjakovići iz HZZ (Hrvatski zavod za zapošljavanje, op.a.) tjeraju da podnosiš molbe, plaćaš i po 300 kuna prijepise dokumenata, ideš na testiranja a znaš tko će biti primljen. Govorim to iz vlastitog iskustva i nema razlike između vladajućih. Čak sam u svojim molbama i navodio ime osobe koja će biti primljena i opet ništa. Državno odvjetništvo je redovito odbacivalo moje kaznene prijave podnesene u tim slučajevima. Prije 4 godine tako je HEP raspisao natječaj za direktora u Požegi. U svojoj molbi sam naveo ime Damira Kovačevića da je natječaj raspisan za njega jer je isti bio predsjednik HNS-a. I bio je primljen a državno odvjetništvo je odbacilo prijavu…“
Sada se u državnoj upravi kani zaposliti 98 ljudi, a ministar financija Zdravko Marić tvrdi da je to neophodno „zbog provođenja porezne reforme“. Kažu, dobar izgovor zlata vrijedi. No, unaprijed se zna odgovor na pitanje rođenog hlebinca: koji/čiji će to biti ljudi? Kome se moraju odužiti HDZ i Most nakon što su se dohvatili izbornog plijena? Prema dosadašnjoj praksi, svaka je nova vlast uhljebila oko 20.000 svojih ljudi na teret poreznih obveznika. Kako se vidi po prvim skandalima, ali i uvođenju na samo šest mjeseci tzv. prijelaznih uprava svih javnih poduzeća i sličnih institucija, ni nova HDZ-Mostova vlast neće biti iznimka. Unatoč predizbornom larpurlartizmu.
U zemlji Hrvatskoj to je uglavnom tako. Iznimke su stvar za Guinnessa. Evo, teče 26. godina od međunarodnog odobrenja licencije na državni provijant „nezavisnosti, samostalnosti i suverenosti“ i uskoro tri i pol godine od službenog deponiranja tog provijanta u EU-ove trezore, a rodijačka ruka ruku mije – intelektualnog imena nepotizam, klijentelizam i korupcija – i dalje je dnevna zbilja na kojoj su se razgranali pučkokuhinjsko siromaštvo zastrašujućih razmjera, masovna apatija, nezadovoljstvo državom i uhljebničkim kastama te beznađe.
Je li hrvatska zbilja u raskoraku s „domoljubnim“ mainstreamom vladajuće političko-ideološko-svjetonazorski jednoumne kaste? Itekako. Sadržaj koji se komunicira javnosti nema veze s istinom, ali ni sa stanjem svijesti/očekivanja građana. Dapače, u oštroj je suprotnosti. Nepotističko i klijentelističko zapošljavanje, gospodarska i politička korupcija, vjersko licemjerje i svekoliko prodavanje magle radi izmišljenih vrijednosti vjerodostojni su dokazi društvene truleži. Uhljebnički porivi mostovaca – za HDZ bi bilo nenormalno da ih nemaju i ne iskazuju ponovo – ovih dana opet debelo kompromitiraju njihovo proklamirano moralno i političko čistunstvo na svim razinama, a Božo Petrov, lokalno popularan kao Robin Hood iz neretvanskih ritova, blamažom si je s neškolovanim kumom za do-čelnika Hrvatskih voda definitivno skinuo aureolu političkog poštenjaka. I družini što stoji iza njega na istoj platformi.
Božo Petrov i Nikola Grmoja – Izvor: Cropix , Autor:Nikola Vilić
Psihijatar s mostarskom diplomom, poznat po poštapalici „naravno“ na pogrešnom mjestu u izričaju, jamačno će razočarati svoje birače jer nije kadar ukazati makar na tračak svjetla na kraju mračnog hrvatskog tunela. Iza njega je neuspješna godina u kojoj nije postigao da mostovci, osim uhljebništva na državnim jaslama i isprazne retorike, uistinu igraju regulativnu ulogu u bipolarnom političkom sustavu i djeluju u interesu građana. Iako bez ikakvog iskustva te vrsti, pa i vjerodostojnog političkog pedigrea nad-lokalne razine, Petrov je sebi izboksao mjesto predsjednik Hrvatskog sabora i mjesečnu plaću veću od 20.000 kuna. Bez dnevnica, putnih troškova i inih podebljanja, opipljivih u novčaniku. Što su građani time dobili, pa i njegovi birači? „Naravno“, ništa, osim ulickane slike i prilike pet puta dnevno na tv-ekranu.
Sfera političke fantastike
Za „moralnu vjerodostojnost, političko poštenje i zalaganje za stručnost na državnim dužnostima“, Petrovu do zemlje skidaju kapu još samo najbliži suradnici. Nikole Grmoje, Ivana Kovačića, Vlahe Orepića, Ante Šprlje… ne bi bilo na državničkoj skali od potpredsjednika vlade (zubar Kovačić, istodobno i ministar uprave) do ministara ponajvažnijih resora bez Petrovljeve klijentelističke volje. I oni će za dvadesetak tisuća kuna plus velike položajno-materijalne povlastice „služiti narodu“ jer su, kako političari zborno papagajče, „preuzeli odgovornost“. Sic. Prema sebi da, prema žiteljima Bijedne Naše ne.
Metkovićki bazen šaša, jegulja, žaba, mandarina, lubenica, ranog povrća i mišićavih lađara s Neretve otkriven je upravo Petrovljevim investigativnim darom i kao rasadnik nevjerojatno sposobnih, a „bogobojaznih“ i „domoljubnih“ – muškaraca. Dosljedno katoličkom nauku, ženama nije mjesto izvan ognjišta, Kamoli u Mostovoj politici. Iz istog sela, čak iste ulice – dvojica ministara. Nek’ se vidi, nek’ se zna tko je, što je i gdje je Božo Petrov. E, moj kume…
I onda, kume moj, kad smo već kod kumova i kumstava, što ga imaju zajebavat’ te udbaško-esdepeovske, jelte, prznice po medijima koji su u mainstreamu uređivačke politike ionako odreda „crveni“, zato što je Božo na intimnoj obiteljskoj sjedeljci – a više je kod kuće u Metkoviću, nego na radnom mjestu u Zagrebu – obećao uhljebiti svog kuma. Kad je već pukla bruka, Petrov bježi od novinara i tv-kamera kao da su svrabljivi. A što će im reći, onako „moralno čist“ i za tv-kamere ulickan da ga poslije ponoći preneš iz sna. „Naravno“, kazao bi, ali ni pred streljačkim strojem ne bi priznao da je u rujnu drugi put (za sedam saborskih mandata manje!) uspio prevariti birače. Pomislili ljudi da Petrov nije to što jest. Kad ono…
„Jer ovo što se događa sa strane već je u sferi političke fantastike“, komentirao je u Jutarnjem listu Nino Đula aktualni pobjedničko-gubitnički redikulizam u RH. „Na primjer Most, koji se probijao na propagandi da se radi o pročistaču politike, danas je već jedan od značajnijih zagađivača. Njihov panični trud da u svom zenitu pokušaju u sustav ugurati što više ljudi, i to po zavičajnom i interesnom ključu, nije ni neočekivan, ni nenajavljen, ali je svejedno neugodan za promatranje. Još više od toga začudni su pokušaji saniranja štete i prikrivanja namjera. Hoćeš ubaciti kuma u javnu tvrtku pa ako ne uspiješ, samo kažeš da nisi ni znao za to, nego da je netko drugi to organizirao, a da tebe nije pitao. Osudiš druga, prešutiš pojavu.“
Kao da će itko pri zdravom razumu, znajući trulu praksu u hrvatskoj politici koja građanima odavna ide na živce, a Most ju je odmah usvojio, vjerovati Nikoli Grmoji, izvrsno uhljebljenom saborskom zastupniku i desnoj ruci Bože Petrova, da je krivac za skandal s kumom i Hrvatskim vodama. „Nije Božo, ja sam“, kazao je. I da jest tako, a nije, kum nije Grmojin nego Petrovljev, šteta je napravljena, Most i njegov čelnik uvaljali su se u blatu i kompromitirali činjenicom da su nepotizmu/klijentelizmu skloni kao i HDZ, SDP i sve ostale političke stranke u zemlji.
„No“, tvrdi Đula i, dakako, ima pravo, „nisu ti pokušaji pokvarenog, neprincipijelnog i nedemokratskog probijanja u politici karakteristični samo za Most – jedino što ih Most u posljednje vrijeme dovodi do karikature. Tog paradjelovanja u politici ima sve više u svakom dijelu političkog spektra.“ Ali ne samo političkog. Politička moć ekstremno se zlorabi u zapošljavanju i napredovanju na poslu takorekuć od mjesnog odbora negdje bogu iza nogu do vrha države. Lokalni stranački šerifi – kojima unatoč davnoj prijetnji šefa DORH-a Dinka Cvitana još nitko nije stao na rep, a morao je – gospodari su života ljudi u svom kraju i izravni krivci, zajedno s neodgovornim vladama, dakako, za iseljavanje cijelih obitelji. Pogotovo ljudi u punoj radnoj snazi, zajedno s malodobnom djecom. To je problem biti ili ne biti RH, ali se gura pod tepih. Jednom kad na radnim mjestima ostanu, bez obzira na stupanj izobrazbe, samo obiteljske uzdanice, nećaci, kumovi, stranačka svojta i „vezisti“ svih sorti, Bijedna Naša može staviti ključ u bravu.
Hrvoje Đakić – foto: Filip Brala/PIXSEL
„Želim vidjeti toga tko će se usuditi dati otkaz mom sinu; ubit ću ga“, pred svjedocima je prijetio HDZ-ov saborski zastupnik u više mandata u povodu isteka ugovora na određeno vrijeme obiteljskoj uzdanici. Josip Đakić je medijski poznat po saborskoj plaći (sedmi saziv „Visokog doma“) s dodacima od 28.200 kuna mjesečno, a na virovitičkom području i kao nasilnik. Predsjednik je braniteljske udruge Hvidre, vjernik i „domoljub“ te žestoki protivnik „komunjara“. Bez njegova se blagoslova, kažu Virovitičani, nitko nigdje ne može zaposliti izvan privatnog sektora.
Smrtni grijeh: nisi kum!
Kvalifikacije njegovog sina, „vrijedne“ kao i Petrovljevog kuma za mjesto u Hrvatskim vodama, odnijele su na ponovljenom (?) natječaju za vozača sanitetskog vozila u Medicinskom centru u Virovitici prevagu u odnosu na višestruko bolje kvalifikcije i rezultate natječajnog testa njegova protukandidata, slučajno imenjaka. Radno neiskustvo i položena samo B kategorija za upravljanje motornim vozilom, što ima gotovo svaki punoljetan građanin RH, ali „zvučno“ prezime i očeva politička moć presudili su odbijenici kandidatu s kvalifikacijama za upravljanje svim kategorijama motornih vozila, radnim iskustvom, dodatnom stručnom izobrazbom za instruktora vožnje te licencijom za kontrolora u stanicama za tehnički pregled vozila.
Tko mu je kriv kad nije kum nijednog od trojice virovitičkih HDZ-ovaca – makar bivšeg jubitubi ministra na sada gradonačelničkom mjestu ili aktualnog, trenutno zauzetog progonom salmonele po trgovačkim centrima u Zagrebu i širom Bijedne Naše – o čijoj riječi izravno ovisi tko će biti portir u Virovitičkom kazalištu ili ravnatelj osnovne škole u obližnjem selu Gradini. Na virovitičko-pitomačkom području za njega nema posla. Grijeh mu je i to što je apolitičan i dijete iz miješanog braka, a obitelj nije u HDZ-u. Majka, da je pravodobno zbrojila političkih dva i dva i kao fetiva, uistinu bogobojazna Dalmatinka iz Petrov-Grmojina susjedstva uzela Mostovu člansku iskaznicu, danas bi s Josipom Đakićem, Tomislavom Tolušićem i Ivicom Kirinom-Kirom vedrila i oblačila virovitičkim krajem. Ovako, šefovi i šefići Medicinskog centra, u gradiću gdje svatko svakog poznaje, saginju glavu kad je susretnu na ulici. Imaju zašto. Njezinom su sinu pokušali objasniti u četiri oka i najtišim glasom zašto su morali dati posao – imenjaku. „Zapamtite, ja sam vas zaposlio, ja ću vas otpustiti ako treba!“ E, moj kume…
Onaj redikulozni, a jedva prosječni glumac Božidar Alić, koji se već neko vrijeme proustaški vampiri po kloaka medijskom prostoru, sklepao je izvjesnu predstavu „Bez lustracije nema Kroacije“, kojom nikako da animira zdravorazumsku kulturnu javost. No, kako se u svakoj ludosti tu i tamo nađe i zrnce pameti, u Alićevom beznadnom slučaju to je zrnce možda u naslovu: očito nema Kroacije bez lustracije nataloženog političko-ideološko-svjetonazorskog smeća, nepotizma, klijentelizma, gospodarske i političke korupcije. Kako može biti Kroacije s tim bremenom?
Kako sada stoje stvari, a jamačno će i još neko vrijeme, virovitički će B-kategoričar jamačno opet zvati telefonom školskog druga s boljim kvalifikacijama, i sve po gradu: „Hej, bok, ovdje stožer naše buduće predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović! Ja sam, pazi, znaš za koga moraš glasovati!“ HDZ kaže: za kumu!? I to je to: glasaš, dobiješ posao kao „naš“ i doživotno si mala ZNA SE ovčica koja ima samo jednu obvezu – vojnički disciplinirano doći na biralište i zaokružiti stranački obor i preferencijalnog pastira. Mjesnim, regionalnim i saborskim politikantskim pastirima – makar bili bivši izbacivači iz disco klubova, birtijski harmonikaši ili barem mjesni nasilnici i nesuđeni svećenici – o tome izravno ovisi kruh. Bez motike. A sve u „nacionalnom interesu“, jelte. Lustracija! Lustracija! „Bezodvlačno“, Aliću, oštra lustracija! Sada i ovdje! Bez te lustracije, a nekog avetinjskog natjeravanja nepostojećih duhova pradavne prošlosti, nema Kroacije.
Mostovu, a prije svega sramotu Bože Petrova, neuspješno je pokušao bagatelizirati njihov PR-ovac Thomas Bauer, suvlasnik Grizlli komunikacija. Zamjerila se Baueru sva javnost, a ne samo dio najglasnijih političara, također do grla u istom blatu kojim se nabacuju na mostovce, osobito Petrova i Grmoju.
„Kaže Šveljakica (Sandra Šveljak u HTV-ovoj emisiji „Nedjeljom u dva – NU2“ Aleksandra Stankovića; kratko zamjenjivala gradonačelnika Zagreba Milana Bandića dok je ovaj bio u istražnom pritvoru, a sada nezavisna kandidatkinja za to mjesto na izborima u svibnju 2017., op. a.) da se 90% u zagrebačkoj gradskoj upravi zaposlilo preko veze“, navodi Bauer na svom FB profilu. „Ja kažem da je taj postotak i viši, a isto vrijedi i za cijelu državnu upravu, školstvo, policiju, carinu. Sve! Tim ružnija je licemjerna reakcija javnosti na Mostovog kuma. Mučno koje licemjerje. Gotovo svi koji primaju plaću iz proračuna su zaposleni preko veze i sad je odjednom problem jedan čovjek koji se protiv tog istog kriminalnog sustava trebao boriti. Ja osobno priznajem da sam svojedobno u državnoj službi zaposlen preko veze, kao i ostalih 500 ljudi, od prvog do zadnjeg, u tom tijelu državne uprave.“
Nema tako velike i guste metle u „domoljubnih“ Hrvata kojom se na tom bunjištu dade napraviti reda ni tako prostrane ispovjedaonice u fra Tetke, gdje stanu griješnici koji su u ime „naroda i nacionalnih interesa“ činili/čine ta zla, što se nekad reklo – protiv države i naroda. Svjesno ili iz nehata, svejedno.
Gostujući u emisiji „Točka na tjedan“ televizije N1 Hrvatska, komentatorica Jutarnjeg lista Ivanka Toma reći će da to ostavlja javnost „bez teksta“, jer vrijeđa inteligenciju birača budući da je potencijalno moguće u Bijednoj Našoj kandidirati za direktora javnog poduzeća nekoga u dobi od samo 14 godina i završenom osnovnom školom. Političko evanđelje Bože Petrova tome se, kako pokazuje praksa s kumom, uopće ne protivi, pa… „Stranka koja je dobila prostor na političkoj sceni i u vlasti kroz priču da su jedinica za poštenje i onda rade ovakve stvari, to je nevjerojatno“, kazala je Toma. „To nije ni političko kadroviranje, nego čisti nepotizam, jer taj čovjek nije političar nego kum. Nečiji privatni interes ostvaruje se kroz javno poduzeće, pa se predstavlja kao politika. To je presmiješno.“ Samo što građanima odavno već nije do smijeha, otkad su kumovi – a ima tom HDZ-ovom patentu četvrt stoljeća – postali „domoljubna“ paradigma za tzv. preuzimanje odgovornosti za „narod i državu“. Sic.
Nezaboravna je „domoljubna“ deviza prvog hrvatskog predsjednika i vrhovnika Franje Tuđmana još iz praskozorja „državne samostalnosti, neovisnosti i suverenosti“, kada je žurno s jarbola pred Hrvatskim saborom spuštena zastava Socijalističke Republike Hrvatske s crvenom zvijezdom petokrakom, a ponosno uzdignuta ustaška, s bijelim početnim poljem na grbu. Ta je deviza, zapravo, ozakonila kumstvo u kadroviranju u RH i kumove na svim (ne)radnim mjestima, gdje se redovito prima pristojna državna plaća. Baš onako, kako je sada gnjevno otvorio dušu Mostov PR-ovac Bauer. I malo-pomalo, kumovi su srozali zemlju na bijedu iz koje ju, očito, ne želi izvući ni sam Isus Krist i Djevica Marija. Ma koliko im se molili – ako to uopće stignu u prezauzetosti razjedinjavajućim klerikalizmom? – kostimirani vjerski muževi sa štapovima zavinutim na vrhu, namjerni glumatati pastire. E, moj kume…
„Uzorne“ hrvatske obitelji
Dakle, pokojni je Tuđman zacrtao da će „jedina nam i vječna Hrvatska (živjela!)“ biti nacionalna zemlja meda i mlijeka kada njome bude (za)vladalo 150-200 hrvatskih obitelji. „Naravno“, korijenja od stoljeća sedmog. Srbi su – oko 600.000 duša ili 12 posto stanovnika uoči Domovinskog rata – brzopotezno izbačeni iz Ustava kao konstitutivan narod i preinačeni u nacionalnu manjinu. Primjereno svojoj fiksideji o 150-200 obitelji, smjesta je počeo birati. Po nekom svom kriteriju. Za početak je svojoj dao prednost, pa podijelio milijunske apanaže zajedničkog narodnog dobra i široke „poduzetničke“ ovlasti kćerki Nevenki, mlađem sinu Stjepanu, unucima Košutić, pa i suprizi Ankici koja je u povjerenju prenosila velike količine deviza na privatne bankovne račune.
Tuđman i Šušak – Foto: jutarnji.hr
U intimnom su mu društvu, s razumijevanjem, mudrim glavama blagonaklono kimali imenjak s kardinalskim činom Franjo Kuharić i kanadska doseljenička uzdanica Gojko Šušak. Taj Šušak, robusni Hercegovac, kasnije akter ratnih zbivanja zbog kojih se završavalo na Haaškom sudu, pa – pitajte „božjeg čovjeka“ Darija Kordića – dugo sjedilo na robiji, bio je poznat proustaškoj emigrantskoj javnosti u Kanadi po odojku na kojem je pisalo TITO. Ponosno je paradirao s nedužnom životinjom u naručju na emigrantskim prosvjedima protiv SFR Jugoslavije, za „samostalnu Hrvatsku“. Jedna je od ključnih nepotističkih/klijentelističkih karika u enormnom bogaćenju izvjesnog broja hercegovačkih Hrvata, koji su se domogli neviđene pokretne i nepokretne imovine i u BiH i u RH. Neki od njih spadaju među najbogatije u Europi.
Te izabrane hrvatske obitelji, na koje je Tuđman primijenio svoju fiksideju, ubrzo su počela obilno puniti crne kronike. Uključujući „vrhovnikovu“ djecu, unuke, suprugu… Skandalozne afere, kriminal, otmice, grozno ubojstvo srpske obitelji Zec, torbarenje i moralno kokošarenje ispod svakog ljudskog dostoijanstva. Dio ih je ogreznuo u ratno profiterstvo, pa i ratne zločine zbog kojih im se još sudi u Haagu. Nedužni su građani već tada slutili da to ne vodi dobrom. Grozili su se. Naočigled im je posijano sjeme kumovanja, kumstava i kumova kao „domoljubni“ ili „stručni“ kriterij, što je bio tek smokvin list za bezakonje, progon „petokolonaša“, otimačinu stanova, otvorene pljačke, ubojstva iz političkog i materijalnog koristoljublja… Strah se uvlačio u kosti dok su usred ratnog pakla netragom nestajali tzv. socijalistički mastodonti i radna mjesta stotina tisuća radnika, iz banaka iščezavali šleperi novca…
Karcinogeno zlo nepotizma, klijentelizma i korupcije polako ali sigurno rastače same temelje državne opstojnosti, a već 26-tu godinu politikanti svih vrsti zlorabljuju ga kao mrkvu u cikličnom privlačenju biračke naklonosti. Zašto se onda ne bi ogrebli i Mostovi politički skauti kad im je na pladnju pripadajući komad izbornog plijena? Kad su već „preuzeli odgovornost“, jelte. Nema veze što nečija djeca moraju trbuhom za kruhom po bijelom svijetu. Kao što će morati i rečeni virovitički mladi otac nedavno rođene djevojčice, muž nezaposlene supruge i jedinac roditelja čiji zbroj mirovina ne premašuje 2500 kuna mjesečno. U ovakvoj Hrvatskoj to valjda nije prava obitelji, makar jest među milijunima u RH u istom neljudskom položaju. U pravnoj državi, jelte, institucije rade svoj posao. I sve je po zakonu.
Karlo Ressler, posinak iz drugog braka Vladimira Šeksa, mladi pravnik i Plenkovićev asistent iz ureda u Europskom parlamentu, pravnik po diplomi, sada je premijerov prvi savjetnik. U premijerovom najužem suradničkom timu mladih, visokoobrazovanih snaga u Bruxellesu i u Zagrebu angažirane su i neke druge uzdanice zvučnih obitelji. Jedna od dviju voditeljica ureda je Tena Mišetić, kćerka bivšeg HDZ-ovog direktora Croatia Airlinesa, a jedan od dvojice asistenata je Marko Milić, sin uglednog tv-barda ovih prostora Gorana Milića, koji pristojnu HTV-ovu mirovinu „po slovu zakona“ već neko vrijeme vrlo uspješno oplemenjuje prodavanjem svog neprijepornog talenta u Sarajevu. Plenković iznimno poštuje te mlade ljude kao inteligentne i sposobne, pa im je već zbog same obiteljsko-startne pozicije vjerojatno zajamčena budućnost u diplomaciji i na upravljačkim državnim poslovima o kojima njihovi „nepoznati“ vršnjaci jednakih ili još viših sposobnosti i obrazovnih odlika – ne mogu sanjati.
Lovro Škopljanac, sin bivše predsjednice HDZ-a i premijerke Jadranke Kosor iz braka s kolegom novinarom na HRT-u Ivom Škopljancem, nije ni trebao obiteljski oslonac u tom smislu da karijerno ispliva na profesionalnu i društvenu površinu. Ako je toga i bilo, npr. kad ga je majka vodila u Bruxelles službeno prevoditi za HRT potpisivanje sporazuma o pristupanju RH Uniji ili mu je očevo prezime bilo olakšica za povremene angažmane na HRT-u na važnijim poslovima simultanog prevođenja s engleskog (prijenos čitanja oslobađajuće presude Haaškog suda umirovljenim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču) i japanskog (!) jezika, bila bi šteta da se to nije dogodilo. I da je nevjerojatno darovit i sposoban mladić, danas doktor znanosti i viši asistent na Katedri Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu za komparativnu povijest hrvatske književnosti, ostao u sjeni samo zato što je sin poznatih roditelja.
Sposobnost, poštenje i zalaganje treba poticati bez obzira iz kojih/čijih obitelji dolaze. Ali ne i mediokritetsku praksu promicanja nekoga zato što je iz „dobre obitelji“ ili ima iza sebe političku moć, a nema kvalitete uvjerljivije od te moći i zakonskog pravorijeka. Lovro Škopljanec je pozitivan primjer u svakom smislu, jer je više gledao biti svoj nego „naš“, a to što je bio „naš“ dok mu je i majka bila „naša“, hotimice je propustio iskoristiti na vlastitu štetu. Takvi su rijetki.
Jedan grad, jedan stanovnik
Za rubriku vjerovali ili ne Mostov je kiks kad je ministar pravosuđa Ante Šprlje posjeo na mjesto upravitelja za zatvorski sustav svog prijatelja, a otkud drugdje nego opet iz neretvanskog zavičaja, bivšeg pravosudnog policajca protiv kojeg se vodi postupak zbog navodne krađe televizora – zatvoreniku. Nastavi li Petrov izvlačiti „lumene“ iz metkovićkog šešira i dovlačiti ih u Zagreb, ismijavaju se mediji i oporba, u gradiću na Neretvi ostat će samo njegov ljuti politički neprijatelj Stipe Gabrić-Jambo. Budući da su mostovci u manje od godine s odlikom položili HDZ/SDP-ovo uhljebivačko gradivo, koje su biračima obećali izbaciti, Metkoviću, Kuli Norinskoj, Kominu, Opuzenu… prijeti katastrofalna depopulacija. Gora od najcrnje – bijele kuge.
Vladin potpredsjednik/ministar Kovačić pobjesnio je kad je pročitao u Indexu.hr članak „Mostovi uhljebi“ o zapošljavanju Matije Kikelja i osuo rafalno na svom FB profilu da je to „nešto najbesramnije što je u životu doživio“. Pa kaže: „Dužnosti ministra uprave i politike općenito nisam se prihvatio zato što nisam znao što bih drugo radio u životu. Ja sam sveučilišni profesor, doktor stomatologije. Možda to za nekog nije referenca za posao ministra uprave, ali jest za prepoznavanje izvrsnosti“. „Naravno“, kazao bi po navici Božo Petrov. I bio bi u pravu: trebaš biti zubar da bi prepoznao izvrsnost i zaposlio Izvrsnog u vrhu državne vlasti. Budući da je među biračima bilo premalo ili uopće nije bilo stomatologa, izvrsnog Kikelja nisu prepoznali na izborima kao izvrsnog. Silom prilika, morao je to učiniti Kovačić, koji je dvaput potukao jakog HDZ-ovog protukandidata i nedavno se proslavio u javnosti porukom svom ZNA SE koalicijskom partneru na državnoj razini: „Jebite se!“
Šprlje će, kaže, maknuti svog prijatelja s visoke dužnosti u svom ministarstvu, ako se u postupku protiv njega dokaže da je ipak zatvoreniku ukrao televizor. E, moj kume… Živi cirkus u Bijednoj Našoj. Uhljebnički cirkus. Uživo. S političkim akrobatima bez sigurnosne mreže, pijanim dreserima umornih životinja istrošenih zuba, klaunovima, bradatim babama i kojekakvim inim atrakcijama za sablažnjivanje javnosti. Samo što je publici mučno, neki su zgroženi, a neki pucaju od smijeha jer se isti program vrti godinama. Iste već viđene točke i ista stara, zaluđujuća glazba.
tacno
Marijan Vogrinec
Bijedna se Naša opet trese. Što od zgražanja nad karcinogenim nemoralom (ne)ljudi od političke i upravljačke moći, što od smijeha zbog istog razloga. Kako tko. Mediji su upravo provalili da je kum Bože Petrova iz Metkovića, predsjednika Hrvatskog sabora i prvaka Mosta nezavisnih lista, HDZ-ova koalicijskog partnera (opet) u vlasti, trebao biti friziranim natječajem zaposlen na mjestu zamjenika direktora Hrvatskih voda, dobrostojećeg državnog poduzeća. Budući da nesretni kum nema ni (fakultetsku) diplomu niti tražena iskustva za rukovodeću poziciju, Most je u dogovoru s HDZ-ovim direktorom Voda izboksao promjenu statuta kako bi se uhljebilo kuma. No, javna bruka je eskalirala, pa je Petrovljev kum „iz moralnih razloga i zbog javnog linča“ brže-bolje povukao kandidaturu, statut Hrvatskih voda je vraćen na staro i sada se traži novi zamjenik direktora, koji će imati kvalifikacije kakve kum nije imao.
Ta se bruka još nije stišala, a već je eskalirao možda još gori slučaj u HEP-u, također dobrostojećem državnom poduzeću, gdje sve vrvi od masno plaćenih šefova i šefića. HEP je donedavna služilo SDP-ovom koalicijskom partneru u pretprošloj vlasti HNS-u za masovno uhljebljivanje stranačke svojte i otvoreno gaženje zakona i svih moralnih skrupula u zapošljavanju. Sada se zbilo da je jedan od direktora, Mario Marjanović, kao šef natječajnog povjerenstva, potajno snimio razgovor s nadređenim direktorom HEP-Toplinarstva Ivicom Martinekom. Ovaj ga je otvoreno, prijeteći smjenom s mjesta direktora prisiljavao na zloporabu položaja, kršenje zakona i nemoral radi zapošljavanja u pogonu u Sisku nećaka šefa uprave HEP-a Perice Jukića. Prednost za posao električara u HEP-Toplinarstvu u Sisku zakonski je pripala nezaposlenom hrvatskom branitelju, ali nepotistička je viša sila već držala u ruci nećakovu radnu knjižicu. Zaprepašćujući transkript razgovora – da poslije ne bi bilo „riječ na riječ“, pa prevagne višepozicionirana riječ – objavili su gotovo svi mediji.
Uskok je poveo istragu tog slučaja, HEP internu provjeru činjenica, a Ivica Martinek je, pazi sad: „iz moralnih razloga“ smjesta dao ostavku. Naknadno se iskomplicirala ta nevesela priča izjavama predsjednika HEP-ove uprave Perice Jukića i nesuđenog električara u Sisku u kojima se tvrdi da jedan s drugom uopće nisu u rodu. Nećak? Ma, ni govora. A transkript sadržaja sa samog dna nemorala i jezive hrvatske zbilje, eee to je crno na bijelom. Ne da se ničim pobiti. U tome i jest poanta fenomena.
Čijih je 98 ljudi?
Inflacija (ne)morala u svakom smislu i političke (ne)odgovornosti aktera vlasti u RH neusporedivo je veća i ukorjenjenija na svim razinama ovdašnjeg društva, nego što je bila vrijednost njemačke valute uoči dolaska nacista i Hitlera na vlast. Ako ništa drugo, Bijednoj će Našoj doći glave „domoljubi“ i „praktični katolici“, koji prednjače u nemoralu i političkoj neodgovornosti. Ako jedan Božo Petrov, nesuđeni svećenik po fratarskoj izobrazbi i političar koji je trčao javnom bilježniku ovjeriti moralne postulate Mostova djelovanja, pušta neuvjetnog kuma osramotiti se uhljebničkim porivima, onda se nema o čemu razgovarati s takvim ljudima. „Farbaju tunele“, imaju tanku teflon-bazu „stručnjaka“ za bilo koja državna radna mjesta, ne drže se nijednog od svojih ključnih predizbornih obećanja građanima, pa guraju radne knjižice u ruke kumovima. Uhljebničko licemjerje, isto kao u HDZ-a i SDP-a kad je posrijedi omastiti se na državnim jaslama, vraća im se rapidnim padom rejtinga u javnosti.
Danas, za sutra već nismo sigurni, nije svejedno čije si dijete, kakvo ti je prezime, čiju stranačku iskaznicu posjeduješ, čiji si kum, član uže ili šire obitelji, svojte, prijatelj, poznanik, prijateljev prijatelj, poznanikov poznanik ili samo netko iz slučajnog društva za šankom. O tome ti, a ne pustim godinama školovanja, diplomi, izvrsnosti, radinosti i poštenju ovise i sadašnjost i budućnost, kao i cijeloj obitelji. O „uvjetima“ koji ne bi smjeli biti uvjeti ni za što, presudno ovisi hoćeš li dobiti posao, napredovati u karijeri, primati minimalac ili menadžersku plaću, voziti se cipelcugom u znoju lica svoga, polovnim biciklom ili u skupoj jurilici s grijanim kožnim sjedalima i vozačem… O tome ovisi hoćeš li uopće imati ikakvog redovnog posla, zlopatiti se izrabljivan „čovjek po čovjeku“ u krimi-sivoj ekonomiji ili životariti prekapajući smeće po kontejnerima i beznadno obijati pragove burze rada. Kronično nezapošljiv nezaposlenik, stariji od 35, nedajbože 45 i više od 55 godina. E, moj kume…
Skandal u HEP-u popraćen je eksplozijom komentara na FB-u, pa i insajderskih, kao stanovitog Damira Majera: „Najtragičnije je kada si nezaposlen a onda te ovi pametnjakovići iz HZZ (Hrvatski zavod za zapošljavanje, op.a.) tjeraju da podnosiš molbe, plaćaš i po 300 kuna prijepise dokumenata, ideš na testiranja a znaš tko će biti primljen. Govorim to iz vlastitog iskustva i nema razlike između vladajućih. Čak sam u svojim molbama i navodio ime osobe koja će biti primljena i opet ništa. Državno odvjetništvo je redovito odbacivalo moje kaznene prijave podnesene u tim slučajevima. Prije 4 godine tako je HEP raspisao natječaj za direktora u Požegi. U svojoj molbi sam naveo ime Damira Kovačevića da je natječaj raspisan za njega jer je isti bio predsjednik HNS-a. I bio je primljen a državno odvjetništvo je odbacilo prijavu…“
Sada se u državnoj upravi kani zaposliti 98 ljudi, a ministar financija Zdravko Marić tvrdi da je to neophodno „zbog provođenja porezne reforme“. Kažu, dobar izgovor zlata vrijedi. No, unaprijed se zna odgovor na pitanje rođenog hlebinca: koji/čiji će to biti ljudi? Kome se moraju odužiti HDZ i Most nakon što su se dohvatili izbornog plijena? Prema dosadašnjoj praksi, svaka je nova vlast uhljebila oko 20.000 svojih ljudi na teret poreznih obveznika. Kako se vidi po prvim skandalima, ali i uvođenju na samo šest mjeseci tzv. prijelaznih uprava svih javnih poduzeća i sličnih institucija, ni nova HDZ-Mostova vlast neće biti iznimka. Unatoč predizbornom larpurlartizmu.
U zemlji Hrvatskoj to je uglavnom tako. Iznimke su stvar za Guinnessa. Evo, teče 26. godina od međunarodnog odobrenja licencije na državni provijant „nezavisnosti, samostalnosti i suverenosti“ i uskoro tri i pol godine od službenog deponiranja tog provijanta u EU-ove trezore, a rodijačka ruka ruku mije – intelektualnog imena nepotizam, klijentelizam i korupcija – i dalje je dnevna zbilja na kojoj su se razgranali pučkokuhinjsko siromaštvo zastrašujućih razmjera, masovna apatija, nezadovoljstvo državom i uhljebničkim kastama te beznađe.
Je li hrvatska zbilja u raskoraku s „domoljubnim“ mainstreamom vladajuće političko-ideološko-svjetonazorski jednoumne kaste? Itekako. Sadržaj koji se komunicira javnosti nema veze s istinom, ali ni sa stanjem svijesti/očekivanja građana. Dapače, u oštroj je suprotnosti. Nepotističko i klijentelističko zapošljavanje, gospodarska i politička korupcija, vjersko licemjerje i svekoliko prodavanje magle radi izmišljenih vrijednosti vjerodostojni su dokazi društvene truleži. Uhljebnički porivi mostovaca – za HDZ bi bilo nenormalno da ih nemaju i ne iskazuju ponovo – ovih dana opet debelo kompromitiraju njihovo proklamirano moralno i političko čistunstvo na svim razinama, a Božo Petrov, lokalno popularan kao Robin Hood iz neretvanskih ritova, blamažom si je s neškolovanim kumom za do-čelnika Hrvatskih voda definitivno skinuo aureolu političkog poštenjaka. I družini što stoji iza njega na istoj platformi.
Božo Petrov i Nikola Grmoja – Izvor: Cropix , Autor:Nikola Vilić
Psihijatar s mostarskom diplomom, poznat po poštapalici „naravno“ na pogrešnom mjestu u izričaju, jamačno će razočarati svoje birače jer nije kadar ukazati makar na tračak svjetla na kraju mračnog hrvatskog tunela. Iza njega je neuspješna godina u kojoj nije postigao da mostovci, osim uhljebništva na državnim jaslama i isprazne retorike, uistinu igraju regulativnu ulogu u bipolarnom političkom sustavu i djeluju u interesu građana. Iako bez ikakvog iskustva te vrsti, pa i vjerodostojnog političkog pedigrea nad-lokalne razine, Petrov je sebi izboksao mjesto predsjednik Hrvatskog sabora i mjesečnu plaću veću od 20.000 kuna. Bez dnevnica, putnih troškova i inih podebljanja, opipljivih u novčaniku. Što su građani time dobili, pa i njegovi birači? „Naravno“, ništa, osim ulickane slike i prilike pet puta dnevno na tv-ekranu.
Sfera političke fantastike
Za „moralnu vjerodostojnost, političko poštenje i zalaganje za stručnost na državnim dužnostima“, Petrovu do zemlje skidaju kapu još samo najbliži suradnici. Nikole Grmoje, Ivana Kovačića, Vlahe Orepića, Ante Šprlje… ne bi bilo na državničkoj skali od potpredsjednika vlade (zubar Kovačić, istodobno i ministar uprave) do ministara ponajvažnijih resora bez Petrovljeve klijentelističke volje. I oni će za dvadesetak tisuća kuna plus velike položajno-materijalne povlastice „služiti narodu“ jer su, kako političari zborno papagajče, „preuzeli odgovornost“. Sic. Prema sebi da, prema žiteljima Bijedne Naše ne.
Metkovićki bazen šaša, jegulja, žaba, mandarina, lubenica, ranog povrća i mišićavih lađara s Neretve otkriven je upravo Petrovljevim investigativnim darom i kao rasadnik nevjerojatno sposobnih, a „bogobojaznih“ i „domoljubnih“ – muškaraca. Dosljedno katoličkom nauku, ženama nije mjesto izvan ognjišta, Kamoli u Mostovoj politici. Iz istog sela, čak iste ulice – dvojica ministara. Nek’ se vidi, nek’ se zna tko je, što je i gdje je Božo Petrov. E, moj kume…
I onda, kume moj, kad smo već kod kumova i kumstava, što ga imaju zajebavat’ te udbaško-esdepeovske, jelte, prznice po medijima koji su u mainstreamu uređivačke politike ionako odreda „crveni“, zato što je Božo na intimnoj obiteljskoj sjedeljci – a više je kod kuće u Metkoviću, nego na radnom mjestu u Zagrebu – obećao uhljebiti svog kuma. Kad je već pukla bruka, Petrov bježi od novinara i tv-kamera kao da su svrabljivi. A što će im reći, onako „moralno čist“ i za tv-kamere ulickan da ga poslije ponoći preneš iz sna. „Naravno“, kazao bi, ali ni pred streljačkim strojem ne bi priznao da je u rujnu drugi put (za sedam saborskih mandata manje!) uspio prevariti birače. Pomislili ljudi da Petrov nije to što jest. Kad ono…
„Jer ovo što se događa sa strane već je u sferi političke fantastike“, komentirao je u Jutarnjem listu Nino Đula aktualni pobjedničko-gubitnički redikulizam u RH. „Na primjer Most, koji se probijao na propagandi da se radi o pročistaču politike, danas je već jedan od značajnijih zagađivača. Njihov panični trud da u svom zenitu pokušaju u sustav ugurati što više ljudi, i to po zavičajnom i interesnom ključu, nije ni neočekivan, ni nenajavljen, ali je svejedno neugodan za promatranje. Još više od toga začudni su pokušaji saniranja štete i prikrivanja namjera. Hoćeš ubaciti kuma u javnu tvrtku pa ako ne uspiješ, samo kažeš da nisi ni znao za to, nego da je netko drugi to organizirao, a da tebe nije pitao. Osudiš druga, prešutiš pojavu.“
Kao da će itko pri zdravom razumu, znajući trulu praksu u hrvatskoj politici koja građanima odavna ide na živce, a Most ju je odmah usvojio, vjerovati Nikoli Grmoji, izvrsno uhljebljenom saborskom zastupniku i desnoj ruci Bože Petrova, da je krivac za skandal s kumom i Hrvatskim vodama. „Nije Božo, ja sam“, kazao je. I da jest tako, a nije, kum nije Grmojin nego Petrovljev, šteta je napravljena, Most i njegov čelnik uvaljali su se u blatu i kompromitirali činjenicom da su nepotizmu/klijentelizmu skloni kao i HDZ, SDP i sve ostale političke stranke u zemlji.
„No“, tvrdi Đula i, dakako, ima pravo, „nisu ti pokušaji pokvarenog, neprincipijelnog i nedemokratskog probijanja u politici karakteristični samo za Most – jedino što ih Most u posljednje vrijeme dovodi do karikature. Tog paradjelovanja u politici ima sve više u svakom dijelu političkog spektra.“ Ali ne samo političkog. Politička moć ekstremno se zlorabi u zapošljavanju i napredovanju na poslu takorekuć od mjesnog odbora negdje bogu iza nogu do vrha države. Lokalni stranački šerifi – kojima unatoč davnoj prijetnji šefa DORH-a Dinka Cvitana još nitko nije stao na rep, a morao je – gospodari su života ljudi u svom kraju i izravni krivci, zajedno s neodgovornim vladama, dakako, za iseljavanje cijelih obitelji. Pogotovo ljudi u punoj radnoj snazi, zajedno s malodobnom djecom. To je problem biti ili ne biti RH, ali se gura pod tepih. Jednom kad na radnim mjestima ostanu, bez obzira na stupanj izobrazbe, samo obiteljske uzdanice, nećaci, kumovi, stranačka svojta i „vezisti“ svih sorti, Bijedna Naša može staviti ključ u bravu.
Hrvoje Đakić – foto: Filip Brala/PIXSEL
„Želim vidjeti toga tko će se usuditi dati otkaz mom sinu; ubit ću ga“, pred svjedocima je prijetio HDZ-ov saborski zastupnik u više mandata u povodu isteka ugovora na određeno vrijeme obiteljskoj uzdanici. Josip Đakić je medijski poznat po saborskoj plaći (sedmi saziv „Visokog doma“) s dodacima od 28.200 kuna mjesečno, a na virovitičkom području i kao nasilnik. Predsjednik je braniteljske udruge Hvidre, vjernik i „domoljub“ te žestoki protivnik „komunjara“. Bez njegova se blagoslova, kažu Virovitičani, nitko nigdje ne može zaposliti izvan privatnog sektora.
Smrtni grijeh: nisi kum!
Kvalifikacije njegovog sina, „vrijedne“ kao i Petrovljevog kuma za mjesto u Hrvatskim vodama, odnijele su na ponovljenom (?) natječaju za vozača sanitetskog vozila u Medicinskom centru u Virovitici prevagu u odnosu na višestruko bolje kvalifikcije i rezultate natječajnog testa njegova protukandidata, slučajno imenjaka. Radno neiskustvo i položena samo B kategorija za upravljanje motornim vozilom, što ima gotovo svaki punoljetan građanin RH, ali „zvučno“ prezime i očeva politička moć presudili su odbijenici kandidatu s kvalifikacijama za upravljanje svim kategorijama motornih vozila, radnim iskustvom, dodatnom stručnom izobrazbom za instruktora vožnje te licencijom za kontrolora u stanicama za tehnički pregled vozila.
Tko mu je kriv kad nije kum nijednog od trojice virovitičkih HDZ-ovaca – makar bivšeg jubitubi ministra na sada gradonačelničkom mjestu ili aktualnog, trenutno zauzetog progonom salmonele po trgovačkim centrima u Zagrebu i širom Bijedne Naše – o čijoj riječi izravno ovisi tko će biti portir u Virovitičkom kazalištu ili ravnatelj osnovne škole u obližnjem selu Gradini. Na virovitičko-pitomačkom području za njega nema posla. Grijeh mu je i to što je apolitičan i dijete iz miješanog braka, a obitelj nije u HDZ-u. Majka, da je pravodobno zbrojila političkih dva i dva i kao fetiva, uistinu bogobojazna Dalmatinka iz Petrov-Grmojina susjedstva uzela Mostovu člansku iskaznicu, danas bi s Josipom Đakićem, Tomislavom Tolušićem i Ivicom Kirinom-Kirom vedrila i oblačila virovitičkim krajem. Ovako, šefovi i šefići Medicinskog centra, u gradiću gdje svatko svakog poznaje, saginju glavu kad je susretnu na ulici. Imaju zašto. Njezinom su sinu pokušali objasniti u četiri oka i najtišim glasom zašto su morali dati posao – imenjaku. „Zapamtite, ja sam vas zaposlio, ja ću vas otpustiti ako treba!“ E, moj kume…
Onaj redikulozni, a jedva prosječni glumac Božidar Alić, koji se već neko vrijeme proustaški vampiri po kloaka medijskom prostoru, sklepao je izvjesnu predstavu „Bez lustracije nema Kroacije“, kojom nikako da animira zdravorazumsku kulturnu javost. No, kako se u svakoj ludosti tu i tamo nađe i zrnce pameti, u Alićevom beznadnom slučaju to je zrnce možda u naslovu: očito nema Kroacije bez lustracije nataloženog političko-ideološko-svjetonazorskog smeća, nepotizma, klijentelizma, gospodarske i političke korupcije. Kako može biti Kroacije s tim bremenom?
Kako sada stoje stvari, a jamačno će i još neko vrijeme, virovitički će B-kategoričar jamačno opet zvati telefonom školskog druga s boljim kvalifikacijama, i sve po gradu: „Hej, bok, ovdje stožer naše buduće predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović! Ja sam, pazi, znaš za koga moraš glasovati!“ HDZ kaže: za kumu!? I to je to: glasaš, dobiješ posao kao „naš“ i doživotno si mala ZNA SE ovčica koja ima samo jednu obvezu – vojnički disciplinirano doći na biralište i zaokružiti stranački obor i preferencijalnog pastira. Mjesnim, regionalnim i saborskim politikantskim pastirima – makar bili bivši izbacivači iz disco klubova, birtijski harmonikaši ili barem mjesni nasilnici i nesuđeni svećenici – o tome izravno ovisi kruh. Bez motike. A sve u „nacionalnom interesu“, jelte. Lustracija! Lustracija! „Bezodvlačno“, Aliću, oštra lustracija! Sada i ovdje! Bez te lustracije, a nekog avetinjskog natjeravanja nepostojećih duhova pradavne prošlosti, nema Kroacije.
Mostovu, a prije svega sramotu Bože Petrova, neuspješno je pokušao bagatelizirati njihov PR-ovac Thomas Bauer, suvlasnik Grizlli komunikacija. Zamjerila se Baueru sva javnost, a ne samo dio najglasnijih političara, također do grla u istom blatu kojim se nabacuju na mostovce, osobito Petrova i Grmoju.
„Kaže Šveljakica (Sandra Šveljak u HTV-ovoj emisiji „Nedjeljom u dva – NU2“ Aleksandra Stankovića; kratko zamjenjivala gradonačelnika Zagreba Milana Bandića dok je ovaj bio u istražnom pritvoru, a sada nezavisna kandidatkinja za to mjesto na izborima u svibnju 2017., op. a.) da se 90% u zagrebačkoj gradskoj upravi zaposlilo preko veze“, navodi Bauer na svom FB profilu. „Ja kažem da je taj postotak i viši, a isto vrijedi i za cijelu državnu upravu, školstvo, policiju, carinu. Sve! Tim ružnija je licemjerna reakcija javnosti na Mostovog kuma. Mučno koje licemjerje. Gotovo svi koji primaju plaću iz proračuna su zaposleni preko veze i sad je odjednom problem jedan čovjek koji se protiv tog istog kriminalnog sustava trebao boriti. Ja osobno priznajem da sam svojedobno u državnoj službi zaposlen preko veze, kao i ostalih 500 ljudi, od prvog do zadnjeg, u tom tijelu državne uprave.“
Nema tako velike i guste metle u „domoljubnih“ Hrvata kojom se na tom bunjištu dade napraviti reda ni tako prostrane ispovjedaonice u fra Tetke, gdje stanu griješnici koji su u ime „naroda i nacionalnih interesa“ činili/čine ta zla, što se nekad reklo – protiv države i naroda. Svjesno ili iz nehata, svejedno.
Gostujući u emisiji „Točka na tjedan“ televizije N1 Hrvatska, komentatorica Jutarnjeg lista Ivanka Toma reći će da to ostavlja javnost „bez teksta“, jer vrijeđa inteligenciju birača budući da je potencijalno moguće u Bijednoj Našoj kandidirati za direktora javnog poduzeća nekoga u dobi od samo 14 godina i završenom osnovnom školom. Političko evanđelje Bože Petrova tome se, kako pokazuje praksa s kumom, uopće ne protivi, pa… „Stranka koja je dobila prostor na političkoj sceni i u vlasti kroz priču da su jedinica za poštenje i onda rade ovakve stvari, to je nevjerojatno“, kazala je Toma. „To nije ni političko kadroviranje, nego čisti nepotizam, jer taj čovjek nije političar nego kum. Nečiji privatni interes ostvaruje se kroz javno poduzeće, pa se predstavlja kao politika. To je presmiješno.“ Samo što građanima odavno već nije do smijeha, otkad su kumovi – a ima tom HDZ-ovom patentu četvrt stoljeća – postali „domoljubna“ paradigma za tzv. preuzimanje odgovornosti za „narod i državu“. Sic.
Nezaboravna je „domoljubna“ deviza prvog hrvatskog predsjednika i vrhovnika Franje Tuđmana još iz praskozorja „državne samostalnosti, neovisnosti i suverenosti“, kada je žurno s jarbola pred Hrvatskim saborom spuštena zastava Socijalističke Republike Hrvatske s crvenom zvijezdom petokrakom, a ponosno uzdignuta ustaška, s bijelim početnim poljem na grbu. Ta je deviza, zapravo, ozakonila kumstvo u kadroviranju u RH i kumove na svim (ne)radnim mjestima, gdje se redovito prima pristojna državna plaća. Baš onako, kako je sada gnjevno otvorio dušu Mostov PR-ovac Bauer. I malo-pomalo, kumovi su srozali zemlju na bijedu iz koje ju, očito, ne želi izvući ni sam Isus Krist i Djevica Marija. Ma koliko im se molili – ako to uopće stignu u prezauzetosti razjedinjavajućim klerikalizmom? – kostimirani vjerski muževi sa štapovima zavinutim na vrhu, namjerni glumatati pastire. E, moj kume…
„Uzorne“ hrvatske obitelji
Dakle, pokojni je Tuđman zacrtao da će „jedina nam i vječna Hrvatska (živjela!)“ biti nacionalna zemlja meda i mlijeka kada njome bude (za)vladalo 150-200 hrvatskih obitelji. „Naravno“, korijenja od stoljeća sedmog. Srbi su – oko 600.000 duša ili 12 posto stanovnika uoči Domovinskog rata – brzopotezno izbačeni iz Ustava kao konstitutivan narod i preinačeni u nacionalnu manjinu. Primjereno svojoj fiksideji o 150-200 obitelji, smjesta je počeo birati. Po nekom svom kriteriju. Za početak je svojoj dao prednost, pa podijelio milijunske apanaže zajedničkog narodnog dobra i široke „poduzetničke“ ovlasti kćerki Nevenki, mlađem sinu Stjepanu, unucima Košutić, pa i suprizi Ankici koja je u povjerenju prenosila velike količine deviza na privatne bankovne račune.
Tuđman i Šušak – Foto: jutarnji.hr
U intimnom su mu društvu, s razumijevanjem, mudrim glavama blagonaklono kimali imenjak s kardinalskim činom Franjo Kuharić i kanadska doseljenička uzdanica Gojko Šušak. Taj Šušak, robusni Hercegovac, kasnije akter ratnih zbivanja zbog kojih se završavalo na Haaškom sudu, pa – pitajte „božjeg čovjeka“ Darija Kordića – dugo sjedilo na robiji, bio je poznat proustaškoj emigrantskoj javnosti u Kanadi po odojku na kojem je pisalo TITO. Ponosno je paradirao s nedužnom životinjom u naručju na emigrantskim prosvjedima protiv SFR Jugoslavije, za „samostalnu Hrvatsku“. Jedna je od ključnih nepotističkih/klijentelističkih karika u enormnom bogaćenju izvjesnog broja hercegovačkih Hrvata, koji su se domogli neviđene pokretne i nepokretne imovine i u BiH i u RH. Neki od njih spadaju među najbogatije u Europi.
Te izabrane hrvatske obitelji, na koje je Tuđman primijenio svoju fiksideju, ubrzo su počela obilno puniti crne kronike. Uključujući „vrhovnikovu“ djecu, unuke, suprugu… Skandalozne afere, kriminal, otmice, grozno ubojstvo srpske obitelji Zec, torbarenje i moralno kokošarenje ispod svakog ljudskog dostoijanstva. Dio ih je ogreznuo u ratno profiterstvo, pa i ratne zločine zbog kojih im se još sudi u Haagu. Nedužni su građani već tada slutili da to ne vodi dobrom. Grozili su se. Naočigled im je posijano sjeme kumovanja, kumstava i kumova kao „domoljubni“ ili „stručni“ kriterij, što je bio tek smokvin list za bezakonje, progon „petokolonaša“, otimačinu stanova, otvorene pljačke, ubojstva iz političkog i materijalnog koristoljublja… Strah se uvlačio u kosti dok su usred ratnog pakla netragom nestajali tzv. socijalistički mastodonti i radna mjesta stotina tisuća radnika, iz banaka iščezavali šleperi novca…
Karcinogeno zlo nepotizma, klijentelizma i korupcije polako ali sigurno rastače same temelje državne opstojnosti, a već 26-tu godinu politikanti svih vrsti zlorabljuju ga kao mrkvu u cikličnom privlačenju biračke naklonosti. Zašto se onda ne bi ogrebli i Mostovi politički skauti kad im je na pladnju pripadajući komad izbornog plijena? Kad su već „preuzeli odgovornost“, jelte. Nema veze što nečija djeca moraju trbuhom za kruhom po bijelom svijetu. Kao što će morati i rečeni virovitički mladi otac nedavno rođene djevojčice, muž nezaposlene supruge i jedinac roditelja čiji zbroj mirovina ne premašuje 2500 kuna mjesečno. U ovakvoj Hrvatskoj to valjda nije prava obitelji, makar jest među milijunima u RH u istom neljudskom položaju. U pravnoj državi, jelte, institucije rade svoj posao. I sve je po zakonu.
Karlo Ressler, posinak iz drugog braka Vladimira Šeksa, mladi pravnik i Plenkovićev asistent iz ureda u Europskom parlamentu, pravnik po diplomi, sada je premijerov prvi savjetnik. U premijerovom najužem suradničkom timu mladih, visokoobrazovanih snaga u Bruxellesu i u Zagrebu angažirane su i neke druge uzdanice zvučnih obitelji. Jedna od dviju voditeljica ureda je Tena Mišetić, kćerka bivšeg HDZ-ovog direktora Croatia Airlinesa, a jedan od dvojice asistenata je Marko Milić, sin uglednog tv-barda ovih prostora Gorana Milića, koji pristojnu HTV-ovu mirovinu „po slovu zakona“ već neko vrijeme vrlo uspješno oplemenjuje prodavanjem svog neprijepornog talenta u Sarajevu. Plenković iznimno poštuje te mlade ljude kao inteligentne i sposobne, pa im je već zbog same obiteljsko-startne pozicije vjerojatno zajamčena budućnost u diplomaciji i na upravljačkim državnim poslovima o kojima njihovi „nepoznati“ vršnjaci jednakih ili još viših sposobnosti i obrazovnih odlika – ne mogu sanjati.
Lovro Škopljanac, sin bivše predsjednice HDZ-a i premijerke Jadranke Kosor iz braka s kolegom novinarom na HRT-u Ivom Škopljancem, nije ni trebao obiteljski oslonac u tom smislu da karijerno ispliva na profesionalnu i društvenu površinu. Ako je toga i bilo, npr. kad ga je majka vodila u Bruxelles službeno prevoditi za HRT potpisivanje sporazuma o pristupanju RH Uniji ili mu je očevo prezime bilo olakšica za povremene angažmane na HRT-u na važnijim poslovima simultanog prevođenja s engleskog (prijenos čitanja oslobađajuće presude Haaškog suda umirovljenim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču) i japanskog (!) jezika, bila bi šteta da se to nije dogodilo. I da je nevjerojatno darovit i sposoban mladić, danas doktor znanosti i viši asistent na Katedri Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu za komparativnu povijest hrvatske književnosti, ostao u sjeni samo zato što je sin poznatih roditelja.
Sposobnost, poštenje i zalaganje treba poticati bez obzira iz kojih/čijih obitelji dolaze. Ali ne i mediokritetsku praksu promicanja nekoga zato što je iz „dobre obitelji“ ili ima iza sebe političku moć, a nema kvalitete uvjerljivije od te moći i zakonskog pravorijeka. Lovro Škopljanec je pozitivan primjer u svakom smislu, jer je više gledao biti svoj nego „naš“, a to što je bio „naš“ dok mu je i majka bila „naša“, hotimice je propustio iskoristiti na vlastitu štetu. Takvi su rijetki.
Jedan grad, jedan stanovnik
Za rubriku vjerovali ili ne Mostov je kiks kad je ministar pravosuđa Ante Šprlje posjeo na mjesto upravitelja za zatvorski sustav svog prijatelja, a otkud drugdje nego opet iz neretvanskog zavičaja, bivšeg pravosudnog policajca protiv kojeg se vodi postupak zbog navodne krađe televizora – zatvoreniku. Nastavi li Petrov izvlačiti „lumene“ iz metkovićkog šešira i dovlačiti ih u Zagreb, ismijavaju se mediji i oporba, u gradiću na Neretvi ostat će samo njegov ljuti politički neprijatelj Stipe Gabrić-Jambo. Budući da su mostovci u manje od godine s odlikom položili HDZ/SDP-ovo uhljebivačko gradivo, koje su biračima obećali izbaciti, Metkoviću, Kuli Norinskoj, Kominu, Opuzenu… prijeti katastrofalna depopulacija. Gora od najcrnje – bijele kuge.
Vladin potpredsjednik/ministar Kovačić pobjesnio je kad je pročitao u Indexu.hr članak „Mostovi uhljebi“ o zapošljavanju Matije Kikelja i osuo rafalno na svom FB profilu da je to „nešto najbesramnije što je u životu doživio“. Pa kaže: „Dužnosti ministra uprave i politike općenito nisam se prihvatio zato što nisam znao što bih drugo radio u životu. Ja sam sveučilišni profesor, doktor stomatologije. Možda to za nekog nije referenca za posao ministra uprave, ali jest za prepoznavanje izvrsnosti“. „Naravno“, kazao bi po navici Božo Petrov. I bio bi u pravu: trebaš biti zubar da bi prepoznao izvrsnost i zaposlio Izvrsnog u vrhu državne vlasti. Budući da je među biračima bilo premalo ili uopće nije bilo stomatologa, izvrsnog Kikelja nisu prepoznali na izborima kao izvrsnog. Silom prilika, morao je to učiniti Kovačić, koji je dvaput potukao jakog HDZ-ovog protukandidata i nedavno se proslavio u javnosti porukom svom ZNA SE koalicijskom partneru na državnoj razini: „Jebite se!“
Šprlje će, kaže, maknuti svog prijatelja s visoke dužnosti u svom ministarstvu, ako se u postupku protiv njega dokaže da je ipak zatvoreniku ukrao televizor. E, moj kume… Živi cirkus u Bijednoj Našoj. Uhljebnički cirkus. Uživo. S političkim akrobatima bez sigurnosne mreže, pijanim dreserima umornih životinja istrošenih zuba, klaunovima, bradatim babama i kojekakvim inim atrakcijama za sablažnjivanje javnosti. Samo što je publici mučno, neki su zgroženi, a neki pucaju od smijeha jer se isti program vrti godinama. Iste već viđene točke i ista stara, zaluđujuća glazba.
tacno
