Furio Radin: Manjine nisu skup etnobiznismena

Povod za razgovor sa saborskim zastupnikom talijanske nacionalne manjine Furiom Radinom nedavni su izbori za manjinska vijeća i predstavnike te Deklaracija o nesnošljivosti i etnocentrizmu, koju su složno potpisali svi manjinski zastupnici kao i predsjednik Savjeta za nacionalne manjine. Razgovor počinjemo pitanjem o izborima.

- Iako su izbori održani potkraj svibnja (osim u nekim županijama i za mali broj manjina), izlaznost je bila izrazito niska. Izbori, kao i obično, nisu bili pripremljeni: bilo je svega 800 biračkih mjesta u cijeloj Hrvatskoj. Osim toga, još ne postoji zakon o izborima za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina, iako ga mi u saborskom Klubu nacionalnih manjina i Odboru za ljudska prava i prava nacionalna manjina tražimo već desetak godina. Nadalje, nema financiranja izbornih kampanja, a vijeća i inače, osim u Zagrebu i još nekim mjestima, nisu adekvatno financirana, o predstavnicima da i ne govorimo… Na kraju, vijeća i predstavnici nemaju, osim savjetodavne, nikakvu stvarnu kompetenciju. A zna se koliko se u Hrvatskoj slušaju savjeti. Stoga su ovi izbori samo formalni, reda radi: da se može reći kako postoji manjinska samouprava, iako ona zapravo ne postoji.

O manjinama se gotovo nikada ne govori u vezi problema ili uspjeha vezanih uz kulturnu autonomiju, samo kada su u pitanju ekscesi. Manjinsko pitanje je kod nas političko i mediji se u tom smislu njime bave, no kada smo donijeli Deklaraciju o nesnošljivosti, najveći dio njih šutio je kao da im manjine smetaju. Plasira se stav da je manjinama jako dobro, da je to skup etnobiznismena, a po nekima je to i jedini biznis koji ovdje cvjeta. Postoji i stav da je u Hrvatskoj riješeno manjinsko pitanje, a ponavljaju ga i neki lideri manjina, unatoč tome što to ni zakonski ni konkretno nije istina. Nekima se čini da su manjinska prava predobro riješena, pa to ističu: to potječe iz 1990-ih, kada se pričalo da nitko na svijetu nema tako dobar Ustavni zakon o ljudskim pravima poput onog hrvatskoga iz 1992., napravljenoga kako bi Hrvatska mogla ući u međunarodne institucije. No taj je zakon 1995. osakaćen, ostavljena je najmanje bitna trećina - govori Radin.

Hibridna situacija

Spomenuli ste potrebu donošenja zakona o izborima: bi li trebalo inicirati rješenje po kojem bi se manjinski izbori održavali u isto vrijeme kao i lokalni?

Sumnjam da će se ikada manjinski izbori održavati zajedno s nekima drugima; ne govori se javno, no smatra se da bi to na neki način omelo i zakompliciralo ostale. Jer povezani izbori mogli bi povećati izlaznost i pojačati zahtjeve za stvarnom manjinskom samoupravom, a to, osim časnim izuzecima, nije ni na kraj pameti hrvatskim političkim strankama. Iz tih razloga manjinski izbori nikada neće biti povezani s lokalnima.

Pojedinci tvrde da manjinska vijeća i predstavnici nisu ispunili svoju svrhu te da bi ih trebalo ukinuti: koliko je to realno?

Vjerojatno svatko o tome priča iz svoje perspektive. Moje je mišljenje da ih treba reformirati tako da počnu funkcionirati. Imamo hibridnu situaciju, srpska i mađarska manjina strukturirala se na osnovi tih vijeća, ali većina ostalih nije. Talijani ove izbore ne percipiraju kao važne, nego kao zakonsku obvezu. Općine, gradovi i županije povezani su s talijanskim zajednicom koja u njima živi i koja je udružena u Talijansku uniju, a ona ima svoj sustav izbora na koje izlazi puno više birača i koji su za nas vrlo ozbiljni.

Bitno je da su nacionalne manjine ravnopravne, ali različite: ne vidim razlog da se jednim zakonom rješavaju strukture svih manjina, trebalo bi ići od slučaja do slučaja. U nekim zemljama svaka manjina ima svoj zakon na temelju kojeg je strukturirana.

Ima li razloga za uznemirenost zbog pojave govora mržnje i zbog istodobne odsutnosti reakcija u društvu i medijima?

U ovoj regiji etničko pitanje uvijek predstavlja neuralgičnu točku; ne ulazim u razloge tome, ali na cijelom Balkanu pitanje nacionalnih manjina predstavlja problem o kojem se mora stalno voditi računa, posebice zbog govora mržnje koji se pojavljuje s vremena na vrijeme. Mnogi su se skandalizirali zbog donošenja Deklaracije, a nitko da vidi da u Hrvatskoj doista postoji govor mržnje. Dovoljno je na internetu pročitati što se piše i viče u komentarima na tekstove koji se bave manjinama, da ne govorimo o tome da se pri nekim udrugama javljaju neka čudna sudišta koja određuju tko je ‘ispravan domoljub’. Primjerice, vukovarski slučaj primjene dvojezičnosti: ako si domoljubni Hrvat, moraš biti protiv te dvojezičnosti, a to je apsurd jer je u svemu tome očita politička manipulacija koja, što je najbitnije, uspijeva. Mnogi misle da je uvreda gradu kada bi u njemu pisalo nešto na ćirilici. Šutnja s jedne i govor mržnje s druge strane pokazuju da treba biti oprezan kada je riječ o odnosu različitih etniciteta.

Šutnja i skandal

U čemu su značenje i važnost Deklaracije o nesnošljivosti i etnocentrizmu?

Njome smo htjeli upozoriti na negativnosti, ali je proizvela nešto što nismo htjeli, osim kod nacionalnih manjina koje imaju bolju percepciju takvih stanja i signala od većine: nakon našeg upozorenja nastala je velika šutnja, a u desničarskim medijima (koji za sebe smatraju da su na crti obrane domoljublja) i skandal. Nismo htjeli ni jedno ni drugo, željeli smo potaknuti raspravu, ali i postići to da se nitko ne skandalizira kada se kaže da su odnosi između etnosa opasni za manjine. Ako je to za nekoga skandalozno, onda on, po mom mišljenju, ne razmišlja. A kako vidimo, za mnoge je skandal.

I sami ste primijetili da se zastupnicima manjina počesto prigovara da su etnobiznismeni. Što možete odgovoriti onima koji to tvrde?

Ne bih odgovarao ništa, jednom sam u Saboru govorio o tome da o predstavnicima nacionalnih manjina kao o etnobiznismenima govore oni koji čitav život žive od (hrvatskoga) nacionalizma i oni koji misle da ne bi trebalo dati prava ljudima drugačije seksualne orijentacije ili strancima. Kod nas se traži domovnica, a u EU-u se 99 posto stvari rješava stalnim boravkom, ne državljanstvom.

Bi li hrvatska politika trebala inicirati potpisivanja ugovora o nacionalnim manjinama s državama njihova podrijetla, kao što je to slučaj s talijanskom manjinom i Italijom?

Sporazum o talijanskoj i hrvatskoj manjini ima osam članaka i tek je temelj određivanja položaja manjine. U njemu se izričito kaže da jedna organizacija predstavlja talijansku manjinu u Hrvatskoj i Sloveniji (s obzirom na to da je naša manjina u teritorijalnom kontinuitetu). On je ratifikacijom postao zakon i u Hrvatskoj i u Italiji. Ipak, temelje bi trebali davati različiti pristupi međudržavnih foruma: ono što funkcionira u odnosima Hrvatske i Italije ne bi možda bilo toliko primjenjivo u ugovorima s nekom drugom državom podrijetla. Hrvatske su manjine različite – i u dobru i u zlu.

Odnosi Talijana, Hrvata i Slovenaca u bivšoj su Jugoslaviji bili normalizirani već nekoliko godina nakon Drugoga svjetskog rata: kako s tog aspekta gledate na to što se ovdje već 20 godina potiče antagonizam prema Srbima i pokušavaju osporiti njihovih prava?

Svaki bi odgovor bio politički, pa ću pokušati odgovoriti načelno, u smislu da je riječ o različitim situacijama: u jednostranačkom sustavu donose se odluke koje ovise o odnosima između država, a u višepartijskom je društvu ta dinamika daleko kompliciranija. Moramo naučiti živjeti u dinamici u kojoj netko stalno nešto gradi, a drugi to pokušava rušiti.