Predstavljena knjiga "Knjige i lica" Darije Mataić Agičić

U pomalo neformalnoj atmosferi My  Waya u organizaciji Brodskog kulturnog kruga Pannoniae gloria i Đakovačkog kulturnog kruga Accede ad Certisiam predstavljena je u studenom u knjiga Darije Mataić Agičić Knjige i lica. O ovoj  knjizi o knjigama, slavonskom književnom prostoru i ljudima koji su ga bilježili, licu Broda i emocionalnoj povijesti jednog vremena govorili su Božidar Petrač, književnik i književni kritičar; Mirko Ćurić, književnik i predsjednik Ogranka DHK; Ivan Stipić, kulturolog i viši knjižničar; i sama autorica.

Ulomke iz knjige  čitali su Mato Klarić, Snežana Pavelić i Vanja Čiča.

My way života knjige u My Wayu ili o knjizi…

Slavonija je u velikoj mjeri kontekstualni ram priče o knjigama u ovoj knjizi… o licima koja su u njima, licima koja ih stvaraju i licu prostora i mjesta, tih malih neprozračnih tijesnih zajednica u kojima je kultura uglavnom na čekanju.

Ima u njoj, onako matanovićevski  rečeno: i cica i svile (i onoga što se čita ležerno, ali i onoga što se čita s velikim poštovanjem, pa će se u nju nastaniti:

Ø  autori slabe književne povijesti – a nije tako trebalo biti

(Valentin Benošić, pjesnik kojega Brod nije prihvatio, a Zagreb ga nije primijetio;

Luka Botić,  kako se ističe najbolji pjesnik pedesetih godina 19. stoljeća koji definitivno zaslužuje značajnije mjesto u hrvatskoj književnosti).

Ø  Prešućeni autori čija je sudbina određena vanjskim faktorima

(Mara Švel Gamiršek, prozaikinja „koja je možda od svih žena pisaca najbolje osvijetlila ženske likove koji tematiziraju Šokadiju i Šokce i uopće općeženski položaj u kolektivnoj sudbini slavonski ravnica“[1], a prešućena je zbog ideoloških razloga).

Ø  Autori čije se tekstovi bore za pravo pisca na riječ (i  neće vjerojatno nikada biti dio književnog kanona) ali bilježe vrijeme i ovaj naš mikroprostor (Mato Klarić, Snežana Pavelić)

Ø  Autori koji uspješno oblikuju sadašnju književnu scenu (Ivana Šojat, Nenad Rizvanović, Julijana Matanović)

Ø  I afirmirane vrijednosti koje je iznjedrila Bosanska Posavina, a čiji su autori nekako prirodno navezani na Brod i ove naše slavonske prostore (Jozefina Dautbegović, Joso Živković Soja)

Nisam ja onaj Fabrijev Lucijan koji vjeruje da nas umjetnost može spasiti svakog zla, nego netko tko je autore  u ovoj knjizi zbrinuo, i to prema nekoj svojoj predilekciji, odnosno i kritičarskom i običnočitateljskom senzibilitetu. Netko tko je na primjeru svoga grada htio pokazati kako se grad voli afirmiranjem i reafirmiranjem, i bilježenjem i čuvanjem i osoba i mjesta vrijednih kazivanja. Jer, držim kako je nekako za kulturu, uz slab intelektualni otpor, najgore prešućivanje. Zato će se u knjizi naći i priča nastala u kolaboracijskom autorstvu sa Striborom Uzelcom Schwendemannom  o Đurđi Vilagoš, osebujnoj likovnoj pedagoginji i slikarici koja pripada još uvijek onom jučerašnjem Zweigovu svijetu za kojeg je umjetnost bila način života, o njoj koja je ljepša strana Broda. Naći će se i priča o srednjoškolki Dori Pejić koja je u monodrami (koja to nije) utjelovila lik Anne Frank i Mateju Safundžiću samozatajnom redatelju, onima koje bi svaki grad poželio. Onaj isti grad u kojemu se u priči o brodskim kućama, tim ocvalim ljepoticama nekog vremena prije, vrata rijetko  otvaraju… Naći će se i priča o Savi kao identitetskom mjestu kojega ova voda ljepotom nadrasta i postoji kao misao u kojoj pijesak ispreda san.

Isto tako autorima afirmiranim na današnjim nacionalnim književnim poljima, pridružila sam odrednicu: slavonski, jer nekako ta naša slavonska književnost nikako da se uključi na glavnu književnu autocestu, a   onda kada joj to i uspije – kad ono radovi na cesti.

Budući da u ovoj knjizi zaista ima i cica i svile, nisam bila opterećena čvrstim procjenama koji je tekst dobar, a koji loš, nego sam se vodila tekstovima/knjigama/događajima koji su zaokupili moju pozornost, zbog kojih su se, onako matoševski ušeprtljili svjetovi u meni i oko mene – i to je bio moj kriterij…

I u konačnici, najljepši dio mog dugogodišnjeg bavljenja knjigom (čiji rezultat je i ova knjiga) jest zapravo činjenica da sam književnosti dopustila da mi bude netko, da mi bude važna. Da mi bude netko tko mi je pomogao da ne obesmislim svoj život. Netko tko nikako moje samo ponekad, jer u ovom našem kljastom svijetu i iščašenom vremenu u kojemu se vrijednosti dogovaraju, procjenjuju na temelju opasnosti za vlastiti ego, čuva i briše pamćenje prema potrebi: baviti se vlastitim odstupnicama i izgradnjom usporednih vlastitih svjetova – neprocjenjivo je.