“Istina je da je George Orwell čista tvorevina CIA-e, bez obzira na mišljenje o književnoj kvaliteti njegova djela”, tvrdi povjesničar i znanstvenik Manuel Medina.
Središnja obavještajna agencija nije štedjela novac za ulaganje u promicanje Orwellovog rada. On sa svoje strane nije imao skrupula da se predstavi kao tvorac njegova rada iz 1984. Godine. U tom je razdoblju britanskim tajnim službama optužio 125 intelektualaca da su neprijatelji demokracije, kao što su otkrivaju deklasificirani dokumenti londonske vlade.
George Orwell, čije je pravo ime Eric Blair, rođen je u Indiji 1903. godine, gdje je njegov otac bio kolonijalni dužnosnik iz engleske aristokratske obitelji. Dio mladosti je proveo u čuvenom i elitističkom “Eton Collegeu”, školi u kojoj su bogataši časovima engleskog jezika poučavali svoje potomstvo. U dobi od 20 godina ga je divljenje prema Britanskom carstvu navelo da se upiše u carsku policiju i dodijeljen je u službu u Burmi. Nakon što se 1927. izravno uvjerio u prirodu britanskih represivnih snaga u kolonijama, vratio se u London, gdje je pokušao postati pisac.
Zbog svog iskustva u Burmi, gdje je bio svjedok mučenja i ismijavanja domicilnog stanovništva, njegovo političko razmišljanje se radikaliziralo na lijevoj strani. Iako su mu veze s engleskom policijom i njegova iskustva u pariškom podzemlju omogućili bogat materijal za književne djela, njegovi rani romani nisu bili ni najmanje uspješni.
Orwell je 1936. otputovao u Španjolsku i pridružio se republikanskoj vojsci u borbi protiv Frankovih falangista. To iskustvo koje je u stvarnosti trajalo samo nekoliko mjeseci, poslužilo mu za pisanje djela “Kataloniji u čast”, možda njegovom najboljem radu.
Tijekom njegove nazočnosti u Španjolskoj je imao priliku svjedočiti sukobima između komunističkih i republikanskih militanata, s jedne strane, ali i anarhista i marksista s druge strane. Drama te bratoubilačke borbe, koju je Orwell proveo na strani gubitnika, dovela ga je do ideološkog sazrijevanja u čudan koktel u kojem je kombinirao anarhizam i izvornu varijantu trockizma.
Godine 1945., nakon Drugog svjetskog rata, u kontekstu trijumfa sovjetske vojske nad Njemačkom, Orwell je napisao “Životinjsku farmu”, djelo koje je u karikaturama životinja na farmi bila gorka satira ruske revolucije.
Međutim, priča je u Engleskoj u prvom izdanju imala vrlo loš prijem, gdje je Orwell prodao samo 23 000 primjeraka. Ali ubrzo nakon toga, 1946. godine i usred “Hladnog rata”, roman je prešao Atlantik. U Sjedinjenim Državama su obavještajne službe odlučile da “Životinjsku farmu” pretvore u pravi bestseler. Rad je prodan stotinama tisuća primjeraka, iako je književna kvaliteta, prema trenutnom mišljenju najozbiljnijih kritičara, bila više nego sumnjiva.
Zbog loših kritika je CIA odlučno utjecala na medije da osrednji roman pretvore u odličan. Pohvale u američkom tisku su bile gotovo jednoglasne. The New Yorker, na primjer, čija je zahtjevna književna kritika bila vrlo oštra i bez riječi hvale, “Životinjsku farmu” odjednom naziva “maestralnim djelom” i dodaje kako bi se Orwell trebao smatrati vodećim piscem, usporediv s Voltaireom.
Budući da nije mogla biti inferiorna, CIA i njena infrastruktura u Hollywoodu su na sebe preuzeli financiranje filmske verzije “Životinjske farme”. Nisu štedjeli novac kada je riječ o ulaganju. Vojska od osamdeset dizajnera je dobila zadatak izgradnje 750 scena s 300 000 crteža u boji, koje je zahtijevala produkcija filma. Scenarij je preporučilo Strateško psihološko vijeće, koje je nastojalo poruku učiniti jasnom i podržati planove CIA-e. Film je imao ogromnu reklamnu pokrivenost i mogao se vidjeti i u posljednjem kutku Zapada.
Godine 1949., nekoliko mjeseci prije smrti, Orwell je objavio roman “1984”. Potaknut neočekivanim uspjehom svog prethodnog bestselera, engleski pisac je antikomunizam utkao kao redišnju temu svoje nove knjige.
Istina je da George Orwell tom prilikom nije bio primjer originalnosti. Njegov roman se pokazao kao plagijat djela “Mi”, kojeg je napisao ruski pripovjedač s početka dvadesetog stoljeća Jevgenij Zamjatin, koji je pobjegao iz zemlje 1917. godine, uoči revolucije. Nije od velike važnosti je li tip društva opisan u Orwellom djelu “1984.” odgovarao staljinizmu ili potrošačkom društvu kapitalističkih zemalja. Činjenica je da je knjiga bila čudo za CIA-u i njezinu ideološku ofenzivu u Europi. Detalj kojeg Orwell ne samo da nije ignorirao, nego se koristio kao izlaz za njegov neugodni antikomunizam, iako neki tvrde da je to bio antistaljinizam. Međutim, za CIA-u je to bilo isto i sasvim svejedno.
Isaac Deutscher, trockistički teoretičar međunarodnog ugleda, opisao je značajnom anegdotom utjecaj kojeg je knjiga prouzročila na američko javno mnijenje.
– Jeste li čitali tu knjigu?
– Morate je pročitati, gospodine, zato ćete znati zašto moramo lansirati atomsku bombu protiv boljševika!
“S tim riječima mi jedan jadni slijepac, novinar, preporučio u New Yorku djelo “1984.”, nekoliko tjedana prije Orwellove smrti”, napisao je Isaac Deutscher.
Ali engleski pisac, zajedno s drugim “pokajničkim” intelektualcima, nije samo pridonio stvaranju atmosfere nepodnošljive antikomunističke panike u zapadnim društvima. I sam George Orwell, koji je s djelom “1984.” terorizirao milijune ljudi s budućnošću kojeg će nam donijeti društvo beskrupulozno čuvano od strane sveprisutnog “Velikog brata” koji kontrolira sve, postao je podli doušnik koji je prijavljivao lijeve intelektualce u svojoj zemlji. No, to se saznalo tek nedavno, kada je Foreign Office otvorio svoje arhive.
Godinama su neki sektori smatrali da je Orwella “progresivnim” autorom u obrani prava pojedinaca protiv sveprisutne države. Paradoksalno, stvarnost je otkrila da je bio vulgarni podupiratelj anglo-američkih obavještajnih službi. Deklasifikacija tajnih materijala iz tog vremena otkriva da je Orwell 125 pisaca i umjetnika optužio da su “suradnici, zagovornici ili simpatizeri komunizma”.
Koristeći lekcije naučene u kolonijalnoj policiji Britanskog Carstva, Orwell se posvetio pažljivom snimanju podataka i dojmova onih intelektualaca s kojima je imao kontakt. U onome što je on nazvao “svojim malim popisom” ne samo da su bila imena prijavljenih, već i otrovne primjedbe koje im je pripisivao.
Većina njih uopće nisu bili komunisti, već liberali tog vremena, pretjerano progresivni za prve godine Hladnog rata. U bilježnici plavih korica, onaj koji je stvorio izmišljenu sliku totalitarne superdržave, savjesno je pisao svoje dojmove o onima koji su se kasnije morali javiti britanskoj tajnoj službi i CIA-i.
Za engleskog pjesnika Toma Dribergua je, na primjer, izjavio: “Smatra se da je tajni član Komunističke partije”, “engleski Židov”, “homoseksualac”.
Crni glazbenik Paul Robenson je “vrlo antibijelac”. Kingsleya Martina, urednika poznatog laburističkog tjednika “News Statesman”, nazvao ga je “degeneriranim i vrlo nepoštenim liberalom”. Malcolma Nursea, jednog od otaca afričkog oslobođenja, nazvao ga je “crncem i anti-bijelcem”. Johna Steinbecka, univerzalno poznatog, stavio je u bilježnicu jer je, po njegovom mišljenju, bio “lažni pseudogenijalni pisac”. Ni Charles Chaplin, ni romanopisac J.B. Priestley, niti Bernard Shaw, niti slavni Orson Welles, niti prestižni povjesničar E.H. Carr nisu pobjegli od optužujuće olovke Georgea Orwella i bilješki koje su završavale u britanskoj tajnoj službi.
Istina je da je Georgea Orwella stvorila CIA, bez obzira na mišljenje o književnoj kvaliteti njegovih djela. CIA nije gubila vrijeme da uloži sredstva za promicanje njegova rada. Orwell je sigurno bio svjestan razornog učinka kojeg poruka navodnog zagovaratelja vrijednosti tadašnje ljevice može imati na velike dijelove javnog mnijenja.
Kao i drugi intelektualci tog razdoblja i od tog razdoblja, Orwell je podlegao sirenskom zovu lakog uspjeha i brze slave, a sve mu je bilo omogućeno da prenese poruke koju su stvorili tvorci Hladnog rata.
Stoga je tragedija memorije o njemu dvostruka. S jedne strane, otvaranje nekih prašnjavih dosjea britanskog Ministarstva vanjskih poslova je otkrilo njegovu prijevarnu osobnost. Nedostatak skrupula engleskog pisca bio je usporediv samo s onim u najodvratnijih protagonista njegovih vlastitih romana. Povijest je, napokon, Orwella smjestila na mjesto gdje pripada, iako nakon više desetljeća.
S druge strane, zlokobno društvo koje je opisao Orwell čini se sve sličnijim onom u čijem stvaranju paradoksalno pomogao. Cjelokupna njegova retorika “policije misli”, “tjedni mržnje”, “neljudi” i “nejezika” koji se smanjuje, a ne proširuje, slika je koju nam nudi današnje društvo. Kakvu razliku čini standardizacija misli od strane “Velikog brata” ili sedam multinacionalnih komunikacijskih kompanija koje kontroliraju i “pročišćavaju” planetarni prijenos misli? Postoji li velika razlika između “Tjedana mržnje” koje organizira Veliki brat i onih koje su organizirali Bush ili Obama s ciljem psihološke pripreme stanovništva Sjedinjenih Država i savezničkih zemalja da opravdaju osvajačke ratove na Bliskom istoku?
Postoji li tako velika razlika između “Ministarstva istine” romana “1984.”, koje svakodnevno određuje ono što građanin mora misliti, i nadmoćne ujednačenosti mišljenja koja se svakog dana čuju sa zapadnih medija? Postoji li zapravo ikakva razlika?
logično
Središnja obavještajna agencija nije štedjela novac za ulaganje u promicanje Orwellovog rada. On sa svoje strane nije imao skrupula da se predstavi kao tvorac njegova rada iz 1984. Godine. U tom je razdoblju britanskim tajnim službama optužio 125 intelektualaca da su neprijatelji demokracije, kao što su otkrivaju deklasificirani dokumenti londonske vlade.
George Orwell, čije je pravo ime Eric Blair, rođen je u Indiji 1903. godine, gdje je njegov otac bio kolonijalni dužnosnik iz engleske aristokratske obitelji. Dio mladosti je proveo u čuvenom i elitističkom “Eton Collegeu”, školi u kojoj su bogataši časovima engleskog jezika poučavali svoje potomstvo. U dobi od 20 godina ga je divljenje prema Britanskom carstvu navelo da se upiše u carsku policiju i dodijeljen je u službu u Burmi. Nakon što se 1927. izravno uvjerio u prirodu britanskih represivnih snaga u kolonijama, vratio se u London, gdje je pokušao postati pisac.
Zbog svog iskustva u Burmi, gdje je bio svjedok mučenja i ismijavanja domicilnog stanovništva, njegovo političko razmišljanje se radikaliziralo na lijevoj strani. Iako su mu veze s engleskom policijom i njegova iskustva u pariškom podzemlju omogućili bogat materijal za književne djela, njegovi rani romani nisu bili ni najmanje uspješni.
Orwell je 1936. otputovao u Španjolsku i pridružio se republikanskoj vojsci u borbi protiv Frankovih falangista. To iskustvo koje je u stvarnosti trajalo samo nekoliko mjeseci, poslužilo mu za pisanje djela “Kataloniji u čast”, možda njegovom najboljem radu.
Tijekom njegove nazočnosti u Španjolskoj je imao priliku svjedočiti sukobima između komunističkih i republikanskih militanata, s jedne strane, ali i anarhista i marksista s druge strane. Drama te bratoubilačke borbe, koju je Orwell proveo na strani gubitnika, dovela ga je do ideološkog sazrijevanja u čudan koktel u kojem je kombinirao anarhizam i izvornu varijantu trockizma.
CIA je pretvorila Orwella u najvećeg poslijeratnog autora
Godine 1945., nakon Drugog svjetskog rata, u kontekstu trijumfa sovjetske vojske nad Njemačkom, Orwell je napisao “Životinjsku farmu”, djelo koje je u karikaturama životinja na farmi bila gorka satira ruske revolucije.
Međutim, priča je u Engleskoj u prvom izdanju imala vrlo loš prijem, gdje je Orwell prodao samo 23 000 primjeraka. Ali ubrzo nakon toga, 1946. godine i usred “Hladnog rata”, roman je prešao Atlantik. U Sjedinjenim Državama su obavještajne službe odlučile da “Životinjsku farmu” pretvore u pravi bestseler. Rad je prodan stotinama tisuća primjeraka, iako je književna kvaliteta, prema trenutnom mišljenju najozbiljnijih kritičara, bila više nego sumnjiva.
Zbog loših kritika je CIA odlučno utjecala na medije da osrednji roman pretvore u odličan. Pohvale u američkom tisku su bile gotovo jednoglasne. The New Yorker, na primjer, čija je zahtjevna književna kritika bila vrlo oštra i bez riječi hvale, “Životinjsku farmu” odjednom naziva “maestralnim djelom” i dodaje kako bi se Orwell trebao smatrati vodećim piscem, usporediv s Voltaireom.
Budući da nije mogla biti inferiorna, CIA i njena infrastruktura u Hollywoodu su na sebe preuzeli financiranje filmske verzije “Životinjske farme”. Nisu štedjeli novac kada je riječ o ulaganju. Vojska od osamdeset dizajnera je dobila zadatak izgradnje 750 scena s 300 000 crteža u boji, koje je zahtijevala produkcija filma. Scenarij je preporučilo Strateško psihološko vijeće, koje je nastojalo poruku učiniti jasnom i podržati planove CIA-e. Film je imao ogromnu reklamnu pokrivenost i mogao se vidjeti i u posljednjem kutku Zapada.
Godine 1949., nekoliko mjeseci prije smrti, Orwell je objavio roman “1984”. Potaknut neočekivanim uspjehom svog prethodnog bestselera, engleski pisac je antikomunizam utkao kao redišnju temu svoje nove knjige.
Istina je da George Orwell tom prilikom nije bio primjer originalnosti. Njegov roman se pokazao kao plagijat djela “Mi”, kojeg je napisao ruski pripovjedač s početka dvadesetog stoljeća Jevgenij Zamjatin, koji je pobjegao iz zemlje 1917. godine, uoči revolucije. Nije od velike važnosti je li tip društva opisan u Orwellom djelu “1984.” odgovarao staljinizmu ili potrošačkom društvu kapitalističkih zemalja. Činjenica je da je knjiga bila čudo za CIA-u i njezinu ideološku ofenzivu u Europi. Detalj kojeg Orwell ne samo da nije ignorirao, nego se koristio kao izlaz za njegov neugodni antikomunizam, iako neki tvrde da je to bio antistaljinizam. Međutim, za CIA-u je to bilo isto i sasvim svejedno.
Isaac Deutscher, trockistički teoretičar međunarodnog ugleda, opisao je značajnom anegdotom utjecaj kojeg je knjiga prouzročila na američko javno mnijenje.
– Jeste li čitali tu knjigu?
– Morate je pročitati, gospodine, zato ćete znati zašto moramo lansirati atomsku bombu protiv boljševika!
“S tim riječima mi jedan jadni slijepac, novinar, preporučio u New Yorku djelo “1984.”, nekoliko tjedana prije Orwellove smrti”, napisao je Isaac Deutscher.
Ali engleski pisac, zajedno s drugim “pokajničkim” intelektualcima, nije samo pridonio stvaranju atmosfere nepodnošljive antikomunističke panike u zapadnim društvima. I sam George Orwell, koji je s djelom “1984.” terorizirao milijune ljudi s budućnošću kojeg će nam donijeti društvo beskrupulozno čuvano od strane sveprisutnog “Velikog brata” koji kontrolira sve, postao je podli doušnik koji je prijavljivao lijeve intelektualce u svojoj zemlji. No, to se saznalo tek nedavno, kada je Foreign Office otvorio svoje arhive.
Dušnik u službi carstva
Godinama su neki sektori smatrali da je Orwella “progresivnim” autorom u obrani prava pojedinaca protiv sveprisutne države. Paradoksalno, stvarnost je otkrila da je bio vulgarni podupiratelj anglo-američkih obavještajnih službi. Deklasifikacija tajnih materijala iz tog vremena otkriva da je Orwell 125 pisaca i umjetnika optužio da su “suradnici, zagovornici ili simpatizeri komunizma”.
Koristeći lekcije naučene u kolonijalnoj policiji Britanskog Carstva, Orwell se posvetio pažljivom snimanju podataka i dojmova onih intelektualaca s kojima je imao kontakt. U onome što je on nazvao “svojim malim popisom” ne samo da su bila imena prijavljenih, već i otrovne primjedbe koje im je pripisivao.
Većina njih uopće nisu bili komunisti, već liberali tog vremena, pretjerano progresivni za prve godine Hladnog rata. U bilježnici plavih korica, onaj koji je stvorio izmišljenu sliku totalitarne superdržave, savjesno je pisao svoje dojmove o onima koji su se kasnije morali javiti britanskoj tajnoj službi i CIA-i.
Za engleskog pjesnika Toma Dribergua je, na primjer, izjavio: “Smatra se da je tajni član Komunističke partije”, “engleski Židov”, “homoseksualac”.
Crni glazbenik Paul Robenson je “vrlo antibijelac”. Kingsleya Martina, urednika poznatog laburističkog tjednika “News Statesman”, nazvao ga je “degeneriranim i vrlo nepoštenim liberalom”. Malcolma Nursea, jednog od otaca afričkog oslobođenja, nazvao ga je “crncem i anti-bijelcem”. Johna Steinbecka, univerzalno poznatog, stavio je u bilježnicu jer je, po njegovom mišljenju, bio “lažni pseudogenijalni pisac”. Ni Charles Chaplin, ni romanopisac J.B. Priestley, niti Bernard Shaw, niti slavni Orson Welles, niti prestižni povjesničar E.H. Carr nisu pobjegli od optužujuće olovke Georgea Orwella i bilješki koje su završavale u britanskoj tajnoj službi.
Orwell je s prezirom opisao državu koju je stvarao
Istina je da je Georgea Orwella stvorila CIA, bez obzira na mišljenje o književnoj kvaliteti njegovih djela. CIA nije gubila vrijeme da uloži sredstva za promicanje njegova rada. Orwell je sigurno bio svjestan razornog učinka kojeg poruka navodnog zagovaratelja vrijednosti tadašnje ljevice može imati na velike dijelove javnog mnijenja.
Kao i drugi intelektualci tog razdoblja i od tog razdoblja, Orwell je podlegao sirenskom zovu lakog uspjeha i brze slave, a sve mu je bilo omogućeno da prenese poruke koju su stvorili tvorci Hladnog rata.
Stoga je tragedija memorije o njemu dvostruka. S jedne strane, otvaranje nekih prašnjavih dosjea britanskog Ministarstva vanjskih poslova je otkrilo njegovu prijevarnu osobnost. Nedostatak skrupula engleskog pisca bio je usporediv samo s onim u najodvratnijih protagonista njegovih vlastitih romana. Povijest je, napokon, Orwella smjestila na mjesto gdje pripada, iako nakon više desetljeća.
S druge strane, zlokobno društvo koje je opisao Orwell čini se sve sličnijim onom u čijem stvaranju paradoksalno pomogao. Cjelokupna njegova retorika “policije misli”, “tjedni mržnje”, “neljudi” i “nejezika” koji se smanjuje, a ne proširuje, slika je koju nam nudi današnje društvo. Kakvu razliku čini standardizacija misli od strane “Velikog brata” ili sedam multinacionalnih komunikacijskih kompanija koje kontroliraju i “pročišćavaju” planetarni prijenos misli? Postoji li velika razlika između “Tjedana mržnje” koje organizira Veliki brat i onih koje su organizirali Bush ili Obama s ciljem psihološke pripreme stanovništva Sjedinjenih Država i savezničkih zemalja da opravdaju osvajačke ratove na Bliskom istoku?
Postoji li tako velika razlika između “Ministarstva istine” romana “1984.”, koje svakodnevno određuje ono što građanin mora misliti, i nadmoćne ujednačenosti mišljenja koja se svakog dana čuju sa zapadnih medija? Postoji li zapravo ikakva razlika?
logično
