Foto: AP/Darko Bandic
Tzv. prva hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitaović je počela novu kampanju za novi, drugi predsjednički mandat već 16. veljače 2015., jer se sve što je u međuvremenu (u)činila svelo na japajakanje u stilu „ogledalce, ogledalce, reci meni…“, a ogledalce kao ogledalce, radilo je svoj posao. I sad Bijedna Naša ima, što ima, Kolindu Grabar-Kitarović koja je „prihvatila izazov“ te pojačava tempo u velikom predizbornom zaletu prema drugom mandatu. Službeni se pucanj za start kampanje još nije čuo, ali zar je to na našim prostorima nekom uopće važno? Forme radi, čut će se, jer tako zakon nalaže. Okorjeli politički mazohisti ipak već zuje po društvenim mrežama i ideološkim kuloarima o tomu treba li pitati Kolindu Grabar-Kitarović, kandidatkinju „iz naroda“, zašto je 2014./2015. obećavala ono, što nije ispunila i na osnovi (ni)čega ima obraza nuditi se za novih pet godina u bivšoj Titovoj vili Zagorje. Što još može obećati, a već nije obećala? I zašto da joj iznevjeren „narod“ vjeruje?
Marijan Vogrinec
Kolinda Grabar-Kitarović: „Hrvatska će biti među najrazvijenijim državama Europske unije i svijeta. Mi smo ti koji ćemo izvući zemlju iz krize. To vam obećavam.“ (Izborni stožer HDZ-a, pred ponoć 11. siječnja 2015.) Četiri i kusur godine kasnije, Hrvatska je, uz Bugarsku, najnerazvijenija država EU-a, s bijednom stopom rasta od 2,6 posto, nedovoljnom za tzv. prostu reprodukciju, zadnja na ljestvici konkurentnosti, rejtinški u smeću, gospodarski i socijalno devastirana, ideološki razjedinjenija nego ikad nakon Drugog svjetskog rata, međunarodno respektirana dlaku više no u Tuđmanovo doba, etc. U odnosu na svijet, RH gleda u leđa nekim sirotinjskim zemljama Afrike, Azije ili Latinske Amerike, kojima je – zbog teškog srâma „svojih na svomu“ i jakog osjećaja mučnine u želudcu – bolje ne spominjati ime. Svi ključni ekonomski i još više kriteriji životnog standarda, vjere građana u najvažnije institucije sustava i zadovoljstva ljudi potvrđuju da Kolinda Grabar-Kitarović i „mi“ – valjda podrazumijevajući (Karamarkov) HDZ, Katoličku crkvu i radikalnu tzv. desnicu, koji su joj držali fenjer u predsjedničkoj kampanji te ju jedva-jedvice, za prsa izgurali na Pantovčak – nisu izvukli zemlju iz krize. Dapače, uvalili su je u još veće sranje od zatečenog 2015. godine. Njezino pak obećanje – ludom radovanje. Po slobodi medija i državnoj kontroli javne riječi, RH je u skupini problematičnih zemalja, a ne među predvodnicama demokratskih stečevina.
Potvrdila se kao gaf-predsjednica, kojoj se mediji i dio javnosti ne samo smiju – vidi kako se komentira njezino nedržavničko, manekensko ili proamerički pak ulizničko ponašanje i osebujno poimanje uloge predsjednice države – nego ju i ne doživljavaju svojom predsjednicom. Za što ona samodopadno tvrdi da jest. Nisu novinari krivi ni oporbeni političari što javnost, pa i „europejski“ HDZ oko Andreja Plenkovića – samo to ne žele otvoreno priznati – osuđuju njezina istrčavanja pred rudo i kod kuće i vani, narcisoidna soliranja u unutarnjoj (uplitanjem u vladine ovlasti) ili vanjskoj politici (ne koordinira se s premijerom i resornim ministarstvom, degutantno se uvlači gazdama u Bijeloj kući, salto mortale u odnosu na Marakeški sporazum, etc.), skakanje samoj sebi u usta kad ju uhvate u nebranom grožđu (npr. neukusna afera u Dubrovniku sa srbijanskim čokoladicama, ustaška krilatica „Za dom spremni“ kao, je li, „stari hrvatski pozdrav“) urbi et orbi je dala znati da joj baš ne leži obnašanje dužnosti predsjednice države. Dobro, nema ona ni političke gene niti ovlasti jedne Angele Merkel, ali da je bar popabirčila nešto državničkog od njemačke kancelarke, najcjenjenije/najmoćnije političke žene na svijetu, naučila bi kako se, respektabilno, gradi autoritet državice. Makar i balkanskog kiflića RH.
I najmanje bi joj trebalo ulizivati se „narodu“ pedigreom „žene iz naroda“. Ona pojma nema ne samo o tomu što je bila, odnosno što jest hrvatska žena iz naroda, koja se ne producira, jer nema otkud, višekratnim na dan presvlačenjem skupe dizajnerske odjeće/obuće, frizura, ne lijepi si umjetne trepavice, ne dijeli potpisane fotografije čak i vrtićkoj djeci (Dubrovnik), ne instalira si kartonsku silhuetu u prirodnoj veličini među dvama gardistima šupljih glava (za fotografiranje s gostima Predsjedničkih dvora, sic transit), okružuje se svitom kojekakvih ulizica što joj ne prestaju tepati epitete kakve voli čuti (ironizira ih i notorna Ruža Tomašić), etc. Među politički zrelim, ali i moralno odgovornim svijetom, „žena iz naroda“ tog profila nema osobitu cijenu. „Narod“ pak iz povijesnog iskustva itekako dobro znâ zašto valja bježati što ga noge bolje nose od tih što se kunu u „narod“, „preuzeli su odgovornost u ime naroda“, „rade za narodno dobro“, ne svoje i svoje sekte, „dio su naroda“, itsl. Baš zato, što „narod“ u Bijednoj Našoj teško i neizvjesno živi, velika većina jedva spaja kraj s krajem, iseljava se iz svoje domovine jer mu je postala maćeha, tjera ga potražiti novu domovinu u tuđini, etc., njezino mahanje pedigreom „žene iz naroda“ djeluje licemjerno. Obećala je „narodu“ vile i kule, med i mlijeko, sreću i zadovoljstvo – u predsjedničkoj kampanji i pred crkvom sv. Marka, inaugurativno – a kad tamo… Kolinda Grabar-Kitarović više je u pet godina mandata na Pantovčaku učinila na samopromociji vani i kod kuće, više provela na diplomatsko-ekonomski jalovim, a rastrošnim putovanjima po SAD-u, po egzotičnim destinacijama (Kina, Australija, Novi Zeland…), čergarila predsjedničku zastavu i ured po županijama, no što je ispunjavala obećanja da „narodu“ bude bolje.
Sjene Pirove pobjede
Grabar-Kitaović je počela novu kampanju za novi, drugi predsjednički mandat već 16. veljače 2015., jer se sve što je u međuvremenu (u)činila svelo na japajakanje u stilu „ogledalce, ogledalce, reci meni…“, a ogledalce kao ogledalce, radilo je svoj posao. I sad Bijedna Naša ima, što ima, Kolindu Grabar-Kitarović koja je „prihvatila izazov“ te pojačava tempo u velikom predizbornom zaletu prema drugom mandatu. Službeni se pucanj za start kampanje još nije čuo, ali zar je to na našim prostorima nekom uopće važno? Forme radi, čut će se, jer tako zakon nalaže. Okorjeli politički mazohisti ipak već zuje po društvenim mrežama i ideološkim kuloarima o tomu treba li pitati Kolindu Grabar-Kitarović, kandidatkinju „iz naroda“, zašto je 2014./2015. obećavala ono, što nije ispunila i na osnovi (ni)čega ima obraza nuditi se za novih pet godina u bivšoj Titovoj vili Zagorje. Što još može obećati, a već nije obećala? I zašto da joj iznevjeren „narod“ vjeruje koncem 2019. godine jednako kao što je vjerovao koncem 2014. ili pak u siječnju 2015., kada je u drugom krugu – izlaznost 59,06 posto od 2,24 milijuna birača (sic transit), 450.000 više no u prvom krugu – s tek 32.000 glasova više, ali i 60.000 poništenih listića zbog prekriženih obaju kandidata, pobijedila dotadašnjeg SDP-ovog predsjednika RH Ivu Josipovića?
Neke sjene te Pirove pobjede pratile su gaf-predsjednicu Grabar-Kitarović tijekom cijelog mandata: od DIP-ovog tretmana (njoj u korist) nevažećih, prosvjednih listića kao da tih 60.000 birača nije izašlo na izbore do činjenice da joj je 33.737 glasova osigurala dijaspora, koja više od 90 posto organizirano glasuje za HDZ. Najviše u BiH (zapadna Hercegovina) i prekomorskim zemljama kamo je 1945./46. godine i kasnije masovno utekao kolaboracionistički hrvatski živalj od odgovornosti za ustaške ratne i zločine protiv čovječnosti u tzv. NDH 1941.-1945. godine. Kolinda Grabar-Kitarović će u ožujku 2018., za posjeta Argentini i tamošnjoj hrvatskoj emigraciji, kazati onu skandaloznu nebulozu zbog koje su je „razapeli“ i neovisni mediji i zdravorazumska javnost: „Nakon Drugog svjetskog rata, mnogi su Hrvati tražili i našli u Argentini prostor slobode u kojoj su mogli svjedočiti svoje domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda i domovine“. Ustaše, pa domoljubi, pa sloboda za ustaše, pa…!? Da ti pamet stane. Ne bi to pas s maslom progutao, a izvali jedna državna predsjednica!? Makar i miš-države kakva RH jest.
„Uvjerena“, je li, da je krvava ustaška krilatica „Za dom spremni“, pazi sad gluposti – stari hrvatski pozdrav. I uredno si dade fotografski ovjekovječiti osmijeh od uha do uha, među emigrantskim domocilima iz „prostora slobode“, a ponad ustaške zastave. U tomu istom Buenos Airesu. O čijem je ustaško-doseljeničkom svijetu jada nakon 1945. godine najvjerodostojnije svjedočio novinar i publicist Drago Pilsel. Iz obitelji, koja je spasila glavu nedaleko od Bleiburškog polja Anti Paveliću, najgorem među ustaškim ratnim i zločincima protiv čovječnosti. Pilselov je otac osobno stražario pred Pavelićevom kućom, čuvao ga u Buenos Airesu, a sinu je iznad kinderbeta postavio ogromnu Pavelićevu sliku. Umjesto dobrog nekog zeke, ptičica, cvijeća i tako nečeg, što već prirodno spada u dječju sobu. Ne fotku genocida i zlotvora iz pasmine nacifašista kakve je morao iznjedriti sam deveti krug pakla. Dobro, tek će se neki dan, takorekuć, Kolinda Grabar-Kitarović javno posipati pepelom, jer da ju je ustašiziranim „starim hrvatskim pozdravom“ – s kojeg se nikad neće prestati cijediti ni krv onih 21.000 poklane srpske, židovske, romske… djece u ustaškom konc-logoru u Jasenovcu – obmanuo neki „od mojih savjetnika“. I stranačkog joj kolegu, premijera Plenkovića netko je jamačno „obmanuo“ s istom genocidnom krilaticom, pa je morao osnovati tzv. povjerenstvo za bolju prošlost, sa sveučilišnim profesorom nuklearne medicine i tada predsjednikom HAZU-a na čelu Zvonkom Kusićem. On ga je morao poučiti tomu da je ustaška krilatica „Za dom spremni“ – omiljen stadionski slogan za skandiranje, je li – zakonom zabranjena, ali dopuštena u svečanim prigodama.
HOS? Maniš njihovu crninu, simboliku, zastavu s krvavom krilaticom, prkos, ploče palim hosovcima i sve što je o „tim momcima koji nanose Hrvatskoj međunarodnu štetu“ govorio Franjo Tuđman 1992. godine, temeljno je pitanje jesu li predsjednica RH i premijer uopće pohađali nekakvu javnu školu. Makar i samo pučku, gdje se u njihovoj đačkoj dobi itekako povijesno utemeljeno učilo tko su bili ustaše i što im je značila krilatica „Za dom (i poglavnika) spremni“. U mandatima Franje Tuđmana, pa dvaput Stjepana Mesića te Ive Josipovića nikakvih ustašoidnih dvojbi nije bilo, kakve muče aktualan predsjednica-premijerski tandem s državnog vrha. Dvojbâ nisu imali ni Plenkovićevi prethodnici. Dapače. Iako nisu malim prstom maknuli – kao ni sam tzv. prvi hrvatski predsjednik, koji ne bi dobio Domovinski rat bez emigrantskog novca tih iz „prostora slobode“ i strateško-taktičke pameti/znanja „partizana“ s vojnih škola JNA – da se proustašluku na svim razinama u društvu temeljito stane na kraj već 1990-ih. I gradi ideološki zdrava, ekonomski potentna, moralno ispravna i društveno moderna, demokratska država, majka svim svojim žiteljima, ne maćeha, u kojoj sve institucije sustava – rade svoj posao.
Na toj su razvojnoj franšizi debelo zakazale sve vlade i njihove saborske većinea, pa je i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pomislila da može nekažnjeno po politički habitus obećavati što joj padne na um, odnosno glumatati pred tv-kamerama „majku, ženu, Hrvaticu, domoljupkinju, vjernicu, keramičarku, soboslikaricu, ribaricu, vozačicu kombajna, pjevačicu, plesačicu…“ i što sve ne, pa će joj to „narod“ obilno honorirati na izborima. Iako je formalno pobijedila u drugom krugu utrke za prvi predsjednički mandat, „narod“ joj to nije uvjerljivo honorirao. „Potukla“ je Ivu Josipovića ukupnim skorom od 1,114.865 prema 1,082.430 glasova birača ili 50,74 prema 49,26 posto. Za prsa. Nikad nije u pet godina – čak u istim odsječcima mandata – dostigla, kamoli prestigla Josipovićevu popularnost/rejting među građanima. Viši od 75 posto prema njezinih najboljih pedesetak posto. Rejting joj je već četvrti mjesec u padu (u travnju tek 15,7 posto. O svojedobnoj populrnosti vicmahera Stjepana Mesića, deklariranog antinacifašista, da se i ne govori.
Popularni se Stipe dvaput zaredom glatko uzverao na predsjednički tron. I ostao 10 godina. U krajnje mračnom i neprijateljskom okružju nacionalističkog huškanja i čak prijetnji smrću. Po istom HDZ-ovom scenariju tada „pobune“ tzv. hrvatskih branitelja splitskom Rivom i autobusnim desantima „domoljuba“ iz pasivnih krajeva RH i BiH na Zagreb, protiv SDP-ove vlasti („Stipe i Račane pojest će vas crne vrane“), repriziranoj pučomanski 2014./15. šatrom i lomačama istih aktera; tek je invalida u kolicima Mirka Čondića zamijenio Đuro Glogoški, a Ivu Sanadera Tomislav Karamarko. Uvod je bio u Vukovaru čekićanjem ćirilice na dvojezičnim pločama s nazivima državnih institucija u Vukovaru i fizički napad tzv. hrvatskih branitelja 18. studenoga 2013. na državni vrh i diplomatski zbor, koji su na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara došli položiti vijence i zapaliti svijeće na Memorijalnom groblju i na Ovčari. Nitko se više s dva zrna soli u glavi nije odveć iznenadio skandaloznim performansima, je li, u braniteljsko ime na Savskoj cesti usred hrvatske metropole. Ista meta (SDP-ova legitimna koalicijska vlast), isto rastojanje (HDZ-ovi nabrkani militanti vis-à-vis institucija sustava). I tako 555 dana, sve dok Grabar-Kitarović nije grubom silom izgurana na Pantovčak. Triput je u kampanji i poslije hodočastila u šatru na Savskoj 66 („Oba su pala, oba će pasti“, „1991. protiv Jugoslavije – 2014. protiv Jugoslavena“, „100% za Hrvatsku“…), javno je podržala 555-dnevni neviđeni cirkus – lomača na asfaltu, svete slike po šatri, molitve i pjesme (čak ustaške), mise, redikulozna hodočašća djece, nogometaša i kojekakvih zazornih likova, ucjenjivačke presice, bakanalije, plinske boce po Savskoj, tučnjava s policijom na Markovom trgu, etc. – koji je okrenuo javnost protiv branitelja i HDZ-a.
Biračka osveta
Bijesni birači izborno su se osvetili denver plavoj ZNA SE opciji: HDZ nije dobio šansu konstituirati vjerodostojnu vlast te je komedijski profućkao 2016. godinu s uvezenim iz Kanade premijerom, koji nije korektno znao hrvatski jezik, a Karamarko nije postao premijer i uskoro je politički umirovljen. Bilo je to olovno doba kada SDP-ov premijer Zoran Milanović nije želio čestitati na pobjedi tzv. prvoj hrvatskoj predsjednici, sasvim ju je ignorirao, ona je pak ujesen 2015. sramotno trčala Viktoru Orbanu u Budimpeštu cinkariti vladu vlastite zemlje zbog humanog postupanja s blizu milijun izbjeglica „na putu u Njemačku“ i kada je – bijesna, nemoćna i iskompleksirana zbog deficita ovlasti – lupetala kako će sazivati tematske sjednice vlade i Hrvatskog sabora o najvažnijim pitanjima zemlje, disati za vratom premijerima, lupati šakom o vladin stol, etc. Ispalo je da ni Zoranu Milanoviću nije bila dorasla tih godinu dana, čak ni u svađi, a bilo ih je, jer joj je ovaj već prvog dana povukao crtu koju ne smije prekoračiti. Kad je pak izgubio parlamentarne izbore, Milanović se povukao iz politike, nastavila se erozija SDP-a, a Grabar-Kitarović je zaboravila svoju prijetnju o lupanju šakom o vladin stol. Samo je nastavila lupetati što joj, međutim, biračko tijelo neće sankcionirati, ako iza nje savjesno stane HDZ-ova uhodana logistika, jer neće imati ozbiljniju konkurenciju.
Neka imena, što se već izvjesno vrijeme motaju po medijskim špekulacijama – Zoran Milanović, Milan Bandić, Ivan Vilibor Sinčić, Dalija Orešković, opet Ivo Josipović, etc. – eventualno mogu dogurati do drugog kruga predsjedničkih izbora, ali ne dalje od toga. Budući da ni Andrej Plenković više nema ozbiljniju konkurenciju na izborima za Europarlament, lokalnim/regionalnim i parlamentarnim pripetavanjima, nema bojazni da njegov, „europejski“ HDZ neće biti barem relativni pobjednik na parlamentarnom bojištu – drugi je par rukava s kim će i kako formirati vladu i saborsku većinu; možda i sa SDP-om, zašto ne njemački recept, ako ga tzv. populisti prejako stisnu uza zid – pa će aktualnom i vjerojatno budućem premijeru biti najkomotnije ostaviti HDZ-ovu „ženu iz naroda“ tu, gdje jest i sada. Najmanja je šteta za zemlju da Kolinda Grabar-Kitarović ostane globtroterica, manekenka, da se grli s djecom, plače na ekstremno skupom vukovarskom Vodotornju koji će, je li, zaustaviti katastrofalno iseljavanje Penavinih „podanika“, platiti im najskuplji život u RH, režije i napuniti tanjure… I, da, lupetanje umjesto lupanja šakom, ako ćemo pravo, na toj fikusnoj poziciji zapravo je jedno te isto. Nikomu ni u džep niti iz džepa, a čini se da – nešto znači.
„Mislim da je ova vlada nesposobna (Milanovićeva, a to nije „mislila“ za najgoru u povijesti RH, Tihomira Oreškovića i „prvog zamjenika“ Tomislava Karamarka, niti za treću u svom mandatu – Andreja Plenkovića, najmanje lošu, op. a.), ne radi, ne pokazuje dovoljan stupanj brige, razumievanja i socijalne osjetljivosti za građane“, kazala je Kolinda Grabar-Kitarović u intervjuu Novom listu, samo par dana nakon što je na Savskoj 66 raširena 555-dnevna šatra, koja joj se stavila na raspolaganje. „Moj program je – povratak nade. RH se mora promijeniti od zemlje apatije i odlazaka mladih u zemlju optimizma i entuzijazma, a to se može jedino uz ozbiljan gospodarski program i rast te uz socijalnu osjetljivost. To mora biti u srži politike. Želim biti lider takve Hrvatske, zemlje u kojoj ljudi imaju vjeru, a ja imam dovoljno volje, znanja i hrabrosti da to budem. Sanjam Hrvatsku koja vjeruje u sebe, u koju će investitori dolaziti i ulagati, a ljudi živjeti i raditi dostojanstveno.“
Ništa od toga nije postignuto, pa je stanje zdravlja Bijedne Naše u bitnom još lošije od tadašnjeg. Upustila se u utrku za Pantovčak kad se iz RH već iselilo oko 10.000 mlađih ljudi s obiteljima, a pet godina kasnije iseljeno ih je oko 400.000. Što je s tim optimizmom i entuzijazmom, hoće li ga Grabar-Kitarović u ovoj kampanji resetirati? „Znate li koliko se dnevno događa slučajeva zlostavljanja u ovoj državi? Koliko je djece žrtava bullynga u školama? Zašto se ne usredotočite na to? Zašto ne pokušate i vi promijeniti i unaprijediti društvo? Sva ova pitanja nije postavila novinarka Nove TV, već je Kolinda Grabar Kitarović to sasula u lice samoj novinarki. Napad je, kažu, najbolja obrana“, komentirao je („Nekad je lupala šakom o stol. Danas bi zataškavala sve afere“) kolumnist 24sata Tomislav Klauški predsjedničin intervju Novoj TV, gdje je napala novinare „zato što ne pišu o zlostavljanjima i bullyngu, a onda zato što pišu o aferama i tako tjeraju ljude iz države“. Opa, novinari!?
„Osoba koja je uspjela odšutjeti svaki slučaj obiteljskog nasilja, zlostavljanja i kršenja prava žena, odšutjela je kiretažu i prešutjela Istanbulsku konvenciju“, piše Klauški, „sada kritizira medije i novinare koji svakodnevno i naveliko pišu i govore o takvim slučajevima, Dok predsjednica prodaje priču o optimizmu i pozitivi. Kad bi se, međutim, sve stavilo na papir i napravila analiza tko se više trudi promijeniti i unaprijediti društvo, mediji bi odnijeli uvjerljivu pobjedu nad predsjednicom države. (…) Kolinda Grabar Kitarović je toliko puta skočila sama sebi u usta da bi se to slobodno moglo proglasiti olimpijskom disciplinom. (…) Predsjednica je uglavnom odlučila ignorirati stvarnost i uživjeti se u utopiju.“ Godine 2015. je lupala šakom po stolu, zapravo lupetala u leru kao pokvareni dizelaš, „sazivala sjednice vlade i tražila ostavku premijera“ Milanovića“, a od 2016. prema kraju mandata samo lupeta, pa je i tu, je li, glede i u svezi – puštala vjetrove. Njezini su došli na vlast, HDZ, državna su kola strmoglavo jurnula prema rubu provalije, ali predsjednici nije padalo na um lupati šakom zbog katastrofalne vlade Orešković-Karamarko-Petrov, koja je u nešto manje od godine (2016.) odradila 146 manje-više telefonskih radnih dana.
Obećanja ludom radovanja
Nikakve afere i međunarodna blamaža nisu je dirali, jer su akteri bili istaknuti članovi i državni dužnosnici iz njezine stranke, HDZ-a; bacila se na turistički obilazak globusa. Za sve zlo i naopako u zemlji okrivila je novinare. Baš kao što to čini „državnički“ joj idol Donald Trump (kojim je zamijenila izborno propalu Hillary Clinton), pa nesuđeni „gradonačelnik Hrvatske“ Milan Bandić i odnedavno – bez osjećaja za ručnu – Andrej Plenković. „Pisanje o aferama“, reći će Klauški, „po Kolindinu mišljenju ne spada u kategoriju ‘mijenjanja i unaprjeđivanja društva’, već naprotiv pridonosi iseljavanju iz Hrvatske. Nije kriv Milijan Brkić, niti Zdravko Mamić, a ni Milan Bandić, pa ni njihova prijateljica predsjednica, što građani gube povjerenje u ovu državu, već su krivi novinari koji o takvoj državi pišu. Umjesto toga, najbolje bi bilo da novinari dignu ruke od takvih priča, od afera i pronevjera, pa bi se Kolinda, Brkić, Mamić i ostali osjećali mnogo bolje. A narod bi pomislio da živi u uređenoj državi. Ovo okretanje teza Kolindi odgovara dokle god je na meti njezino društvo. Drugačiji stav je imala za vrijeme Milanovićeve vlasti.“
Jest da su joj ovlasti ograničene Ustavom – toga se žurno sjeti kad javnost pita zašto šuti ili na kriminal „svojih“ reagira s iritantnom zadrškom (afera Dnevnice, kiretaže, „DORH i nekakvi kosturi iz ormara“, odgovornost za smrt vatrogasaca na Kornatima, zloporaba paraobavještajnog podzemlja, etc.) – ali kako to da ju ograničene ovlasti ne sprječavaju zataškavati afere, banalizirati opravdanu zabrinutost građana stanjem u državi za koju je suodgovorna, populistički farbati tunele na režiranim susretima s „narodom“, navodno oduševljenim njezinim ukazanjem, te držati lekcije novinarima o poslu u koji se ne razumije? Hrvatskoj – natjeranoj na prosjački štap i marginaliziranoj u međunarodnoj zajednici, u što je ugrađeno i pet godina mandata aktualne stanarke bivše Maršalove vile Zagorje – ne treba alter ego Kim Jong-ila u suknji, „Dragog vođu“ koji je znao bolje pilotirati od svakog pilota, bolje loviti ribu od ribara, bolje uzgajati rižu od ratara, bolje lijepiti pločice od keramičara, bolje upravljati traktorom od svakog traktorista, bolje… Ma toliko sve bolje od svih da je bio hodajući sveznadar.
Hrvatskoj ne trebaju ti i takvi, a zbroje li se sva (pred)inaugurativna i kasnija obećanja Kolinde Grabar-Kitarović i sve nebuloze što ih je lupetala u novinarske mikrofone, svi gafovi u unutarnjoj i vanjskoj politici, pa zbir objektivno usporedi s rezultatima njezina mandata, veliko je pitanje treba li HDZ-ovu „ženu iz naroda“ izborno pustiti na još pet godina u bivšoj Titovoj vili Zagorje. Iz koje je – prvi njezin kardinalan gaf po useljenju – izbacila mramornu bistu njezinog vlasnika, umjetnički rad također velikog Titovog (i Tuđmanovog) zemljaka Antuna Augustinčića. S obzirom na kakvoću protukandidata, jamačno će biračko tijelo, ma kako deficitarne izlaznosti, odlučiti u drugom krugu po onoj da – vrag u nuždi i muhe jede. Dvaput je dvaput, je li, a i to je manja nesreća od trećeg lupetanja iste gospe s istog državnog brijega s istim zelenilom, paunima i visokom divljači…
Tzv. prva hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitaović je počela novu kampanju za novi, drugi predsjednički mandat već 16. veljače 2015., jer se sve što je u međuvremenu (u)činila svelo na japajakanje u stilu „ogledalce, ogledalce, reci meni…“, a ogledalce kao ogledalce, radilo je svoj posao. I sad Bijedna Naša ima, što ima, Kolindu Grabar-Kitarović koja je „prihvatila izazov“ te pojačava tempo u velikom predizbornom zaletu prema drugom mandatu. Službeni se pucanj za start kampanje još nije čuo, ali zar je to na našim prostorima nekom uopće važno? Forme radi, čut će se, jer tako zakon nalaže. Okorjeli politički mazohisti ipak već zuje po društvenim mrežama i ideološkim kuloarima o tomu treba li pitati Kolindu Grabar-Kitarović, kandidatkinju „iz naroda“, zašto je 2014./2015. obećavala ono, što nije ispunila i na osnovi (ni)čega ima obraza nuditi se za novih pet godina u bivšoj Titovoj vili Zagorje. Što još može obećati, a već nije obećala? I zašto da joj iznevjeren „narod“ vjeruje?
Marijan Vogrinec
Kolinda Grabar-Kitarović: „Hrvatska će biti među najrazvijenijim državama Europske unije i svijeta. Mi smo ti koji ćemo izvući zemlju iz krize. To vam obećavam.“ (Izborni stožer HDZ-a, pred ponoć 11. siječnja 2015.) Četiri i kusur godine kasnije, Hrvatska je, uz Bugarsku, najnerazvijenija država EU-a, s bijednom stopom rasta od 2,6 posto, nedovoljnom za tzv. prostu reprodukciju, zadnja na ljestvici konkurentnosti, rejtinški u smeću, gospodarski i socijalno devastirana, ideološki razjedinjenija nego ikad nakon Drugog svjetskog rata, međunarodno respektirana dlaku više no u Tuđmanovo doba, etc. U odnosu na svijet, RH gleda u leđa nekim sirotinjskim zemljama Afrike, Azije ili Latinske Amerike, kojima je – zbog teškog srâma „svojih na svomu“ i jakog osjećaja mučnine u želudcu – bolje ne spominjati ime. Svi ključni ekonomski i još više kriteriji životnog standarda, vjere građana u najvažnije institucije sustava i zadovoljstva ljudi potvrđuju da Kolinda Grabar-Kitarović i „mi“ – valjda podrazumijevajući (Karamarkov) HDZ, Katoličku crkvu i radikalnu tzv. desnicu, koji su joj držali fenjer u predsjedničkoj kampanji te ju jedva-jedvice, za prsa izgurali na Pantovčak – nisu izvukli zemlju iz krize. Dapače, uvalili su je u još veće sranje od zatečenog 2015. godine. Njezino pak obećanje – ludom radovanje. Po slobodi medija i državnoj kontroli javne riječi, RH je u skupini problematičnih zemalja, a ne među predvodnicama demokratskih stečevina.
Potvrdila se kao gaf-predsjednica, kojoj se mediji i dio javnosti ne samo smiju – vidi kako se komentira njezino nedržavničko, manekensko ili proamerički pak ulizničko ponašanje i osebujno poimanje uloge predsjednice države – nego ju i ne doživljavaju svojom predsjednicom. Za što ona samodopadno tvrdi da jest. Nisu novinari krivi ni oporbeni političari što javnost, pa i „europejski“ HDZ oko Andreja Plenkovića – samo to ne žele otvoreno priznati – osuđuju njezina istrčavanja pred rudo i kod kuće i vani, narcisoidna soliranja u unutarnjoj (uplitanjem u vladine ovlasti) ili vanjskoj politici (ne koordinira se s premijerom i resornim ministarstvom, degutantno se uvlači gazdama u Bijeloj kući, salto mortale u odnosu na Marakeški sporazum, etc.), skakanje samoj sebi u usta kad ju uhvate u nebranom grožđu (npr. neukusna afera u Dubrovniku sa srbijanskim čokoladicama, ustaška krilatica „Za dom spremni“ kao, je li, „stari hrvatski pozdrav“) urbi et orbi je dala znati da joj baš ne leži obnašanje dužnosti predsjednice države. Dobro, nema ona ni političke gene niti ovlasti jedne Angele Merkel, ali da je bar popabirčila nešto državničkog od njemačke kancelarke, najcjenjenije/najmoćnije političke žene na svijetu, naučila bi kako se, respektabilno, gradi autoritet državice. Makar i balkanskog kiflića RH.
foto glasistre.hr
I najmanje bi joj trebalo ulizivati se „narodu“ pedigreom „žene iz naroda“. Ona pojma nema ne samo o tomu što je bila, odnosno što jest hrvatska žena iz naroda, koja se ne producira, jer nema otkud, višekratnim na dan presvlačenjem skupe dizajnerske odjeće/obuće, frizura, ne lijepi si umjetne trepavice, ne dijeli potpisane fotografije čak i vrtićkoj djeci (Dubrovnik), ne instalira si kartonsku silhuetu u prirodnoj veličini među dvama gardistima šupljih glava (za fotografiranje s gostima Predsjedničkih dvora, sic transit), okružuje se svitom kojekakvih ulizica što joj ne prestaju tepati epitete kakve voli čuti (ironizira ih i notorna Ruža Tomašić), etc. Među politički zrelim, ali i moralno odgovornim svijetom, „žena iz naroda“ tog profila nema osobitu cijenu. „Narod“ pak iz povijesnog iskustva itekako dobro znâ zašto valja bježati što ga noge bolje nose od tih što se kunu u „narod“, „preuzeli su odgovornost u ime naroda“, „rade za narodno dobro“, ne svoje i svoje sekte, „dio su naroda“, itsl. Baš zato, što „narod“ u Bijednoj Našoj teško i neizvjesno živi, velika većina jedva spaja kraj s krajem, iseljava se iz svoje domovine jer mu je postala maćeha, tjera ga potražiti novu domovinu u tuđini, etc., njezino mahanje pedigreom „žene iz naroda“ djeluje licemjerno. Obećala je „narodu“ vile i kule, med i mlijeko, sreću i zadovoljstvo – u predsjedničkoj kampanji i pred crkvom sv. Marka, inaugurativno – a kad tamo… Kolinda Grabar-Kitarović više je u pet godina mandata na Pantovčaku učinila na samopromociji vani i kod kuće, više provela na diplomatsko-ekonomski jalovim, a rastrošnim putovanjima po SAD-u, po egzotičnim destinacijama (Kina, Australija, Novi Zeland…), čergarila predsjedničku zastavu i ured po županijama, no što je ispunjavala obećanja da „narodu“ bude bolje.
Sjene Pirove pobjede
Grabar-Kitaović je počela novu kampanju za novi, drugi predsjednički mandat već 16. veljače 2015., jer se sve što je u međuvremenu (u)činila svelo na japajakanje u stilu „ogledalce, ogledalce, reci meni…“, a ogledalce kao ogledalce, radilo je svoj posao. I sad Bijedna Naša ima, što ima, Kolindu Grabar-Kitarović koja je „prihvatila izazov“ te pojačava tempo u velikom predizbornom zaletu prema drugom mandatu. Službeni se pucanj za start kampanje još nije čuo, ali zar je to na našim prostorima nekom uopće važno? Forme radi, čut će se, jer tako zakon nalaže. Okorjeli politički mazohisti ipak već zuje po društvenim mrežama i ideološkim kuloarima o tomu treba li pitati Kolindu Grabar-Kitarović, kandidatkinju „iz naroda“, zašto je 2014./2015. obećavala ono, što nije ispunila i na osnovi (ni)čega ima obraza nuditi se za novih pet godina u bivšoj Titovoj vili Zagorje. Što još može obećati, a već nije obećala? I zašto da joj iznevjeren „narod“ vjeruje koncem 2019. godine jednako kao što je vjerovao koncem 2014. ili pak u siječnju 2015., kada je u drugom krugu – izlaznost 59,06 posto od 2,24 milijuna birača (sic transit), 450.000 više no u prvom krugu – s tek 32.000 glasova više, ali i 60.000 poništenih listića zbog prekriženih obaju kandidata, pobijedila dotadašnjeg SDP-ovog predsjednika RH Ivu Josipovića?
Neke sjene te Pirove pobjede pratile su gaf-predsjednicu Grabar-Kitarović tijekom cijelog mandata: od DIP-ovog tretmana (njoj u korist) nevažećih, prosvjednih listića kao da tih 60.000 birača nije izašlo na izbore do činjenice da joj je 33.737 glasova osigurala dijaspora, koja više od 90 posto organizirano glasuje za HDZ. Najviše u BiH (zapadna Hercegovina) i prekomorskim zemljama kamo je 1945./46. godine i kasnije masovno utekao kolaboracionistički hrvatski živalj od odgovornosti za ustaške ratne i zločine protiv čovječnosti u tzv. NDH 1941.-1945. godine. Kolinda Grabar-Kitarović će u ožujku 2018., za posjeta Argentini i tamošnjoj hrvatskoj emigraciji, kazati onu skandaloznu nebulozu zbog koje su je „razapeli“ i neovisni mediji i zdravorazumska javnost: „Nakon Drugog svjetskog rata, mnogi su Hrvati tražili i našli u Argentini prostor slobode u kojoj su mogli svjedočiti svoje domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda i domovine“. Ustaše, pa domoljubi, pa sloboda za ustaše, pa…!? Da ti pamet stane. Ne bi to pas s maslom progutao, a izvali jedna državna predsjednica!? Makar i miš-države kakva RH jest.
„Uvjerena“, je li, da je krvava ustaška krilatica „Za dom spremni“, pazi sad gluposti – stari hrvatski pozdrav. I uredno si dade fotografski ovjekovječiti osmijeh od uha do uha, među emigrantskim domocilima iz „prostora slobode“, a ponad ustaške zastave. U tomu istom Buenos Airesu. O čijem je ustaško-doseljeničkom svijetu jada nakon 1945. godine najvjerodostojnije svjedočio novinar i publicist Drago Pilsel. Iz obitelji, koja je spasila glavu nedaleko od Bleiburškog polja Anti Paveliću, najgorem među ustaškim ratnim i zločincima protiv čovječnosti. Pilselov je otac osobno stražario pred Pavelićevom kućom, čuvao ga u Buenos Airesu, a sinu je iznad kinderbeta postavio ogromnu Pavelićevu sliku. Umjesto dobrog nekog zeke, ptičica, cvijeća i tako nečeg, što već prirodno spada u dječju sobu. Ne fotku genocida i zlotvora iz pasmine nacifašista kakve je morao iznjedriti sam deveti krug pakla. Dobro, tek će se neki dan, takorekuć, Kolinda Grabar-Kitarović javno posipati pepelom, jer da ju je ustašiziranim „starim hrvatskim pozdravom“ – s kojeg se nikad neće prestati cijediti ni krv onih 21.000 poklane srpske, židovske, romske… djece u ustaškom konc-logoru u Jasenovcu – obmanuo neki „od mojih savjetnika“. I stranačkog joj kolegu, premijera Plenkovića netko je jamačno „obmanuo“ s istom genocidnom krilaticom, pa je morao osnovati tzv. povjerenstvo za bolju prošlost, sa sveučilišnim profesorom nuklearne medicine i tada predsjednikom HAZU-a na čelu Zvonkom Kusićem. On ga je morao poučiti tomu da je ustaška krilatica „Za dom spremni“ – omiljen stadionski slogan za skandiranje, je li – zakonom zabranjena, ali dopuštena u svečanim prigodama.
foto FB
HOS? Maniš njihovu crninu, simboliku, zastavu s krvavom krilaticom, prkos, ploče palim hosovcima i sve što je o „tim momcima koji nanose Hrvatskoj međunarodnu štetu“ govorio Franjo Tuđman 1992. godine, temeljno je pitanje jesu li predsjednica RH i premijer uopće pohađali nekakvu javnu školu. Makar i samo pučku, gdje se u njihovoj đačkoj dobi itekako povijesno utemeljeno učilo tko su bili ustaše i što im je značila krilatica „Za dom (i poglavnika) spremni“. U mandatima Franje Tuđmana, pa dvaput Stjepana Mesića te Ive Josipovića nikakvih ustašoidnih dvojbi nije bilo, kakve muče aktualan predsjednica-premijerski tandem s državnog vrha. Dvojbâ nisu imali ni Plenkovićevi prethodnici. Dapače. Iako nisu malim prstom maknuli – kao ni sam tzv. prvi hrvatski predsjednik, koji ne bi dobio Domovinski rat bez emigrantskog novca tih iz „prostora slobode“ i strateško-taktičke pameti/znanja „partizana“ s vojnih škola JNA – da se proustašluku na svim razinama u društvu temeljito stane na kraj već 1990-ih. I gradi ideološki zdrava, ekonomski potentna, moralno ispravna i društveno moderna, demokratska država, majka svim svojim žiteljima, ne maćeha, u kojoj sve institucije sustava – rade svoj posao.
Na toj su razvojnoj franšizi debelo zakazale sve vlade i njihove saborske većinea, pa je i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pomislila da može nekažnjeno po politički habitus obećavati što joj padne na um, odnosno glumatati pred tv-kamerama „majku, ženu, Hrvaticu, domoljupkinju, vjernicu, keramičarku, soboslikaricu, ribaricu, vozačicu kombajna, pjevačicu, plesačicu…“ i što sve ne, pa će joj to „narod“ obilno honorirati na izborima. Iako je formalno pobijedila u drugom krugu utrke za prvi predsjednički mandat, „narod“ joj to nije uvjerljivo honorirao. „Potukla“ je Ivu Josipovića ukupnim skorom od 1,114.865 prema 1,082.430 glasova birača ili 50,74 prema 49,26 posto. Za prsa. Nikad nije u pet godina – čak u istim odsječcima mandata – dostigla, kamoli prestigla Josipovićevu popularnost/rejting među građanima. Viši od 75 posto prema njezinih najboljih pedesetak posto. Rejting joj je već četvrti mjesec u padu (u travnju tek 15,7 posto. O svojedobnoj populrnosti vicmahera Stjepana Mesića, deklariranog antinacifašista, da se i ne govori.
Popularni se Stipe dvaput zaredom glatko uzverao na predsjednički tron. I ostao 10 godina. U krajnje mračnom i neprijateljskom okružju nacionalističkog huškanja i čak prijetnji smrću. Po istom HDZ-ovom scenariju tada „pobune“ tzv. hrvatskih branitelja splitskom Rivom i autobusnim desantima „domoljuba“ iz pasivnih krajeva RH i BiH na Zagreb, protiv SDP-ove vlasti („Stipe i Račane pojest će vas crne vrane“), repriziranoj pučomanski 2014./15. šatrom i lomačama istih aktera; tek je invalida u kolicima Mirka Čondića zamijenio Đuro Glogoški, a Ivu Sanadera Tomislav Karamarko. Uvod je bio u Vukovaru čekićanjem ćirilice na dvojezičnim pločama s nazivima državnih institucija u Vukovaru i fizički napad tzv. hrvatskih branitelja 18. studenoga 2013. na državni vrh i diplomatski zbor, koji su na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara došli položiti vijence i zapaliti svijeće na Memorijalnom groblju i na Ovčari. Nitko se više s dva zrna soli u glavi nije odveć iznenadio skandaloznim performansima, je li, u braniteljsko ime na Savskoj cesti usred hrvatske metropole. Ista meta (SDP-ova legitimna koalicijska vlast), isto rastojanje (HDZ-ovi nabrkani militanti vis-à-vis institucija sustava). I tako 555 dana, sve dok Grabar-Kitarović nije grubom silom izgurana na Pantovčak. Triput je u kampanji i poslije hodočastila u šatru na Savskoj 66 („Oba su pala, oba će pasti“, „1991. protiv Jugoslavije – 2014. protiv Jugoslavena“, „100% za Hrvatsku“…), javno je podržala 555-dnevni neviđeni cirkus – lomača na asfaltu, svete slike po šatri, molitve i pjesme (čak ustaške), mise, redikulozna hodočašća djece, nogometaša i kojekakvih zazornih likova, ucjenjivačke presice, bakanalije, plinske boce po Savskoj, tučnjava s policijom na Markovom trgu, etc. – koji je okrenuo javnost protiv branitelja i HDZ-a.
Biračka osveta
Bijesni birači izborno su se osvetili denver plavoj ZNA SE opciji: HDZ nije dobio šansu konstituirati vjerodostojnu vlast te je komedijski profućkao 2016. godinu s uvezenim iz Kanade premijerom, koji nije korektno znao hrvatski jezik, a Karamarko nije postao premijer i uskoro je politički umirovljen. Bilo je to olovno doba kada SDP-ov premijer Zoran Milanović nije želio čestitati na pobjedi tzv. prvoj hrvatskoj predsjednici, sasvim ju je ignorirao, ona je pak ujesen 2015. sramotno trčala Viktoru Orbanu u Budimpeštu cinkariti vladu vlastite zemlje zbog humanog postupanja s blizu milijun izbjeglica „na putu u Njemačku“ i kada je – bijesna, nemoćna i iskompleksirana zbog deficita ovlasti – lupetala kako će sazivati tematske sjednice vlade i Hrvatskog sabora o najvažnijim pitanjima zemlje, disati za vratom premijerima, lupati šakom o vladin stol, etc. Ispalo je da ni Zoranu Milanoviću nije bila dorasla tih godinu dana, čak ni u svađi, a bilo ih je, jer joj je ovaj već prvog dana povukao crtu koju ne smije prekoračiti. Kad je pak izgubio parlamentarne izbore, Milanović se povukao iz politike, nastavila se erozija SDP-a, a Grabar-Kitarović je zaboravila svoju prijetnju o lupanju šakom o vladin stol. Samo je nastavila lupetati što joj, međutim, biračko tijelo neće sankcionirati, ako iza nje savjesno stane HDZ-ova uhodana logistika, jer neće imati ozbiljniju konkurenciju.
Neka imena, što se već izvjesno vrijeme motaju po medijskim špekulacijama – Zoran Milanović, Milan Bandić, Ivan Vilibor Sinčić, Dalija Orešković, opet Ivo Josipović, etc. – eventualno mogu dogurati do drugog kruga predsjedničkih izbora, ali ne dalje od toga. Budući da ni Andrej Plenković više nema ozbiljniju konkurenciju na izborima za Europarlament, lokalnim/regionalnim i parlamentarnim pripetavanjima, nema bojazni da njegov, „europejski“ HDZ neće biti barem relativni pobjednik na parlamentarnom bojištu – drugi je par rukava s kim će i kako formirati vladu i saborsku većinu; možda i sa SDP-om, zašto ne njemački recept, ako ga tzv. populisti prejako stisnu uza zid – pa će aktualnom i vjerojatno budućem premijeru biti najkomotnije ostaviti HDZ-ovu „ženu iz naroda“ tu, gdje jest i sada. Najmanja je šteta za zemlju da Kolinda Grabar-Kitarović ostane globtroterica, manekenka, da se grli s djecom, plače na ekstremno skupom vukovarskom Vodotornju koji će, je li, zaustaviti katastrofalno iseljavanje Penavinih „podanika“, platiti im najskuplji život u RH, režije i napuniti tanjure… I, da, lupetanje umjesto lupanja šakom, ako ćemo pravo, na toj fikusnoj poziciji zapravo je jedno te isto. Nikomu ni u džep niti iz džepa, a čini se da – nešto znači.
„Mislim da je ova vlada nesposobna (Milanovićeva, a to nije „mislila“ za najgoru u povijesti RH, Tihomira Oreškovića i „prvog zamjenika“ Tomislava Karamarka, niti za treću u svom mandatu – Andreja Plenkovića, najmanje lošu, op. a.), ne radi, ne pokazuje dovoljan stupanj brige, razumievanja i socijalne osjetljivosti za građane“, kazala je Kolinda Grabar-Kitarović u intervjuu Novom listu, samo par dana nakon što je na Savskoj 66 raširena 555-dnevna šatra, koja joj se stavila na raspolaganje. „Moj program je – povratak nade. RH se mora promijeniti od zemlje apatije i odlazaka mladih u zemlju optimizma i entuzijazma, a to se može jedino uz ozbiljan gospodarski program i rast te uz socijalnu osjetljivost. To mora biti u srži politike. Želim biti lider takve Hrvatske, zemlje u kojoj ljudi imaju vjeru, a ja imam dovoljno volje, znanja i hrabrosti da to budem. Sanjam Hrvatsku koja vjeruje u sebe, u koju će investitori dolaziti i ulagati, a ljudi živjeti i raditi dostojanstveno.“
Ništa od toga nije postignuto, pa je stanje zdravlja Bijedne Naše u bitnom još lošije od tadašnjeg. Upustila se u utrku za Pantovčak kad se iz RH već iselilo oko 10.000 mlađih ljudi s obiteljima, a pet godina kasnije iseljeno ih je oko 400.000. Što je s tim optimizmom i entuzijazmom, hoće li ga Grabar-Kitarović u ovoj kampanji resetirati? „Znate li koliko se dnevno događa slučajeva zlostavljanja u ovoj državi? Koliko je djece žrtava bullynga u školama? Zašto se ne usredotočite na to? Zašto ne pokušate i vi promijeniti i unaprijediti društvo? Sva ova pitanja nije postavila novinarka Nove TV, već je Kolinda Grabar Kitarović to sasula u lice samoj novinarki. Napad je, kažu, najbolja obrana“, komentirao je („Nekad je lupala šakom o stol. Danas bi zataškavala sve afere“) kolumnist 24sata Tomislav Klauški predsjedničin intervju Novoj TV, gdje je napala novinare „zato što ne pišu o zlostavljanjima i bullyngu, a onda zato što pišu o aferama i tako tjeraju ljude iz države“. Opa, novinari!?
„Osoba koja je uspjela odšutjeti svaki slučaj obiteljskog nasilja, zlostavljanja i kršenja prava žena, odšutjela je kiretažu i prešutjela Istanbulsku konvenciju“, piše Klauški, „sada kritizira medije i novinare koji svakodnevno i naveliko pišu i govore o takvim slučajevima, Dok predsjednica prodaje priču o optimizmu i pozitivi. Kad bi se, međutim, sve stavilo na papir i napravila analiza tko se više trudi promijeniti i unaprijediti društvo, mediji bi odnijeli uvjerljivu pobjedu nad predsjednicom države. (…) Kolinda Grabar Kitarović je toliko puta skočila sama sebi u usta da bi se to slobodno moglo proglasiti olimpijskom disciplinom. (…) Predsjednica je uglavnom odlučila ignorirati stvarnost i uživjeti se u utopiju.“ Godine 2015. je lupala šakom po stolu, zapravo lupetala u leru kao pokvareni dizelaš, „sazivala sjednice vlade i tražila ostavku premijera“ Milanovića“, a od 2016. prema kraju mandata samo lupeta, pa je i tu, je li, glede i u svezi – puštala vjetrove. Njezini su došli na vlast, HDZ, državna su kola strmoglavo jurnula prema rubu provalije, ali predsjednici nije padalo na um lupati šakom zbog katastrofalne vlade Orešković-Karamarko-Petrov, koja je u nešto manje od godine (2016.) odradila 146 manje-više telefonskih radnih dana.
Obećanja ludom radovanja
Nikakve afere i međunarodna blamaža nisu je dirali, jer su akteri bili istaknuti članovi i državni dužnosnici iz njezine stranke, HDZ-a; bacila se na turistički obilazak globusa. Za sve zlo i naopako u zemlji okrivila je novinare. Baš kao što to čini „državnički“ joj idol Donald Trump (kojim je zamijenila izborno propalu Hillary Clinton), pa nesuđeni „gradonačelnik Hrvatske“ Milan Bandić i odnedavno – bez osjećaja za ručnu – Andrej Plenković. „Pisanje o aferama“, reći će Klauški, „po Kolindinu mišljenju ne spada u kategoriju ‘mijenjanja i unaprjeđivanja društva’, već naprotiv pridonosi iseljavanju iz Hrvatske. Nije kriv Milijan Brkić, niti Zdravko Mamić, a ni Milan Bandić, pa ni njihova prijateljica predsjednica, što građani gube povjerenje u ovu državu, već su krivi novinari koji o takvoj državi pišu. Umjesto toga, najbolje bi bilo da novinari dignu ruke od takvih priča, od afera i pronevjera, pa bi se Kolinda, Brkić, Mamić i ostali osjećali mnogo bolje. A narod bi pomislio da živi u uređenoj državi. Ovo okretanje teza Kolindi odgovara dokle god je na meti njezino društvo. Drugačiji stav je imala za vrijeme Milanovićeve vlasti.“
Jest da su joj ovlasti ograničene Ustavom – toga se žurno sjeti kad javnost pita zašto šuti ili na kriminal „svojih“ reagira s iritantnom zadrškom (afera Dnevnice, kiretaže, „DORH i nekakvi kosturi iz ormara“, odgovornost za smrt vatrogasaca na Kornatima, zloporaba paraobavještajnog podzemlja, etc.) – ali kako to da ju ograničene ovlasti ne sprječavaju zataškavati afere, banalizirati opravdanu zabrinutost građana stanjem u državi za koju je suodgovorna, populistički farbati tunele na režiranim susretima s „narodom“, navodno oduševljenim njezinim ukazanjem, te držati lekcije novinarima o poslu u koji se ne razumije? Hrvatskoj – natjeranoj na prosjački štap i marginaliziranoj u međunarodnoj zajednici, u što je ugrađeno i pet godina mandata aktualne stanarke bivše Maršalove vile Zagorje – ne treba alter ego Kim Jong-ila u suknji, „Dragog vođu“ koji je znao bolje pilotirati od svakog pilota, bolje loviti ribu od ribara, bolje uzgajati rižu od ratara, bolje lijepiti pločice od keramičara, bolje upravljati traktorom od svakog traktorista, bolje… Ma toliko sve bolje od svih da je bio hodajući sveznadar.
Hrvatskoj ne trebaju ti i takvi, a zbroje li se sva (pred)inaugurativna i kasnija obećanja Kolinde Grabar-Kitarović i sve nebuloze što ih je lupetala u novinarske mikrofone, svi gafovi u unutarnjoj i vanjskoj politici, pa zbir objektivno usporedi s rezultatima njezina mandata, veliko je pitanje treba li HDZ-ovu „ženu iz naroda“ izborno pustiti na još pet godina u bivšoj Titovoj vili Zagorje. Iz koje je – prvi njezin kardinalan gaf po useljenju – izbacila mramornu bistu njezinog vlasnika, umjetnički rad također velikog Titovog (i Tuđmanovog) zemljaka Antuna Augustinčića. S obzirom na kakvoću protukandidata, jamačno će biračko tijelo, ma kako deficitarne izlaznosti, odlučiti u drugom krugu po onoj da – vrag u nuždi i muhe jede. Dvaput je dvaput, je li, a i to je manja nesreća od trećeg lupetanja iste gospe s istog državnog brijega s istim zelenilom, paunima i visokom divljači…
