"Ali ne želim ići među lude ljude", primijetila je Alice.
"Oh, ne možeš si pomoći", reče Mačak "mi smo ovdje svi ludi. Ja sam lud. Ti si luda."
"Kako znaš da sam luda?" upita Alice.
"Mora da jesi", odgovori Mačak "inače ne bi došla ovamo."

- "Alisa u zemlji čudesa", knjiga Lewisa Carrolla

Živimo u svijetu u kojem je stupanj dezinformiranja i otvorene laži dosegao takvo stanje da, vjerojatno po prvi put ikad, vidimo kako većina zapadnog svijeta počinje preispitivati razinu zdravog razuma sebe i svoje okoline. Sve veće bjesomučno nepovjerenje u sve "autoritativno", pomiješano s očajničkom nevjericom da je nemoguće "da su svi u tome!", polako ljulja mnoge naprijed-natrag u sve užu i užu luđačku košulju. "Preispitivanje svega" postao je novi moto, no jesmo li sposobni odgovoriti na ta pitanja?

Trenutni je odgovor - odlučno ne.

Bolesna šala o socijalnom ponašanju kada su svi bili opsjednuti toaletnim papirom, od svih stvari, tijekom početka onoga što se vjerovalo da je vrijeme krize, primjer je koliko kontrole ljudi imaju nad onim crvenim gumbom s oznakom "započni pokretanje masovne panike razine četiri".

A može li se kriviti narod? Uostalom, ako nas lažu, kako se uopće možemo okupiti i uprijeti prstom u korijen ove tiranije; zar nismo u točci gdje je tiranija posvuda?

Kao što je Goebbels neslavno rekao,
"Ako kažete dovoljno veliku laž i stalno je ponavljate, ljudi će na kraju u nju povjerovati. Laž se može održati samo onoliko vremena koliko država može zaštititi ljude od političkih, ekonomskih i/ili vojnih posljedica laži. Stoga postaje od vitalne važnosti za državu da upotrijebi sve svoje ovlasti za suzbijanje neslaganja, jer je istina smrtni neprijatelj laži, i stoga je istina najveći neprijatelj države [pod fašizmom]."

I evo nas danas, na rubu fašizma. Međutim, prvo moramo pristati da izgubimo svoja građanska prava kao kolektiv prije nego što fašizam u potpunosti zavlada. Odnosno, velika laž može uspjeti samo ako je većina ne prepozna, jer kada bi je većina prepoznala onakvu kakva jest, ona tada ne bi imala moć.

Bitka za vaš um
"Političari, svećenici i psihijatri često se susreću s istim problemom: kako pronaći najbrža i najtrajnija sredstva za promjenu čovjekovog uvjerenja... Problem liječnika i njegovog živčano bolesnog pacijenta, te problem vjerskog vođe koji kreće pridobiti i zadržati nove obraćenike, sada je postao problem čitavih skupina naroda, koji žele ne samo potvrditi određena politička uvjerenja unutar svojih granica, već i obratiti vanjski svijet."

- William Sargant, iz knjige "Battle of the Mind"

U prošlosti se uobičajeno smatralo, i to ne bez osnova, da tiranija može postojati samo pod uvjetom da se narod drži nepismenim i da ne zna niüta o svom ugnjetavanju. Prepoznati da je netko "potlačen" značilo je da prvo moraju imati ideju o tome što je "sloboda", a ako bi netko dobio "privilegiju" da nauči čitati, ovo otkriće je bilo neizbježno.

Ako bi obrazovanje masa moglo opismeniti većinu stanovništva, smatralo se da će više ideje, kao na primjer tip "opasnih ideja" koje Mustapha Mond ima u knjizi "Hrabri novi svijet", brzo organizirati mase i revoluciju protiv njihovih "kontrolora". To bi bilo neizbježno. Drugim riječima, znanje je sloboda i ne možete porobiti one koji nauče "misliti".

Međutim, nije se to baš tako odigralo, zar ne?

Velika većina nas je slobodna čitati što god poželi, u smislu nekoć "zabranjenih knjiga", poput onih koje navodi The Index Librorum Prohibitorum[1]. Možemo pročitati bilo koji od spisa koji su bili zabranjeni u "Hrabrom novom svijetu", posebice djela Shakespearea koja su nazvana apsolutno opasnim oblicima "znanja".

Sada smo iznimno slobodni da se "odgajamo" na samim "idejama" koje su tirani iz prošlosti prepoznali kao "protuotrov" životu u ropstvu. Pa ipak, većina danas izabere drugačije...

Poznato je, iako površno, da onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira sadašnjost, a time i budućnost. U knjizi Georgea Orwella "1984" vidimo to kao bitnu značajku koja omogućuje aparatu Big Brothera da zadrži apsolutnu kontrolu nad strahom, percepcijom i odanošću partijskom cilju, a ipak unatoč svojoj popularnosti, još uvijek postoji nezainteresiranost da se uistinu informiramo o prošlosti.

Kakve to uopće ima veze, ako se prošlost kontrolira i prepisuje kako bi odgovarala sadašnjosti? Kao što ispitivač Big Brothera O'Brien kaže Winstonu: "Mi, kao država, kontroliramo sve zapise i kontroliramo sva sjećanja. Onda kontroliramo i prošlost, zar ne? [I stoga je slobodno možemo prepisati kako želimo ...]"

Naravno, nismo u istoj situaciji kao Winston... puno nam je bolje. Možemo proučavati i učiti o "prošlosti" ako to želimo; nažalost, to je izbor koji mnogi uzimaju zdravo za gotovo.

Zapravo, mnogi vjerojatno nisu u potpunosti svjesni da se trenutno vodi bitka o tome tko će "kontrolirati prošlost" na način koji je vrlo sličan obliku "brisanja memorije".

***

William Sargant je bio britanski psihijatar i, moglo bi se reći, zapravo otac "kontrole uma" na Zapadu, povezan s britanskom obavještajnom službom i institutom Tavistock, koji je utjecao na CIA-u i američku vojsku putem programa MK Ultra. Sargant je također bio savjetnik za rad Ewena Camerona na LSD "praznoj ploči" na Sveučilištu McGill, koji je financirala CIA.

Sargant objašnjava da je njegov razlog za proučavanje i korištenje oblika "kontrole uma" na svojim pacijentima, prije svega britanskim vojnicima koji su vraćeni s bojnog polja tijekom Drugog svjetskog rata s različitim oblicima "psihoza", jedini način rehabilitacije ekstremnih oblika PTSP-a.

Drugi razlog je bio taj što su Sovjeti očito postali "stručnjaci" na tom području, pa zbog nacionalne sigurnosti, Britanci bi morali postati stručnjaci i u tome... naravno, kao vrsta samoobrane.

Rad Ivana Pavlova, ruskog fiziologa, uspio je proizvesti neke uznemirujuće i zanimljive uvide u četiri primarna oblika živčanog sustava kod pasa, koji su bili kombinacije inhibitornih i ekscitatornih temperamenta; "jako uzbudljivo", "uravnoteženo", "pasivno" i "smireno nepokolebljivo". Pavlov je otkrio da, ovisno o kategoriji temperamenta živčanog sustava koji pas ima, to će zauzvrat diktirati oblik "kondicioniranja" koji bi najbolje funkcionirao za "reprogramiranje ponašanja". Relevantnost vezana uz "ljudsko uvjetovanje" nije nikom promakla.

Na Zapadu se strahovalo da se takve tehnike neće koristiti samo protiv njihovih vojnika kako bi ih se navelo na slobodna priznanja neprijatelju, već da bi se ti isti vojnici mogli poslati natrag, u svoje matične zemlje, kao zombificirani ubojice i špijuni koji se mogli "uključiti" jednostavnom kodnom riječi. Takve su, barem, bile trilerske priče i filmovi koji su propagirani populaciji. Doista, kako strašno! Da bi navodni neprijatelj mogao ući u ono što se smatralo našim jedinim svetim tlom... u naše "umove"!

Međutim, onima koji su zapravo vodili polje istraživanja kontrole uma, kao što je to bio William Sargant, bilo je jasno da to nije baš onako kao kontrola uma funkcionira.

Kao prvo, pitanje "slobodne volje" je stajalo na putu.

Bez obzira na duljinu ili stupanj induciranih elektrošokova, inzulinske "terapije", koktela za smirenje, induciranih koma, nedostatka sna, gladovanja itd., otkriveno je da ako subjekt ima "snažno uvjerenje" i "snažno vjerovanje" u nešto, to nešto se nije moglo jednostavno izbrisati, odnosno, nije se moglo prepisati sa bilo kakvom proizvoljnom stvari. Umjesto toga, subjekt bi morao imati iluziju da je njihovo "uvjetovanje" zapravo "izbor". Ovo je bio iznimno izazovan zadatak, a dugoročna obraćenja (od mjeseci do godina) bila su rijetka.

Međutim, Sargant je u tome vidio priliku. Podrazumijevalo se da se ne može ispočetka stvoriti nova osoba, međutim, uz odgovarajuća uvjetovanja koja su trebala dovesti do fizičkog sloma korištenjem abnormalnog stresa (u stvari ponovnog pokretanja živčanog sustava), mogla se značajno povećati "sugestibilnost" kod testnih subjekta.

Sargant je u svojoj knjizi "Battle of the Mind" napisao: "Pavlovljevi klinički opisi 'eksperimentalnih neuroza' koje su se mogle izazvati kod pasa pokazali su se, zapravo, bliskom korespondencijom s onim ratnim neurozama koje smo u to vrijeme istraživali."

Osim toga, Sargant je otkrio da lažno implantirano sjećanje može pomoći u izazivanju abnormalnog stresa koji vodi do emocionalne iscrpljenosti i fizičkog sloma kako bi se prizvala "sugestibilnost". Odnosno, nije trebao čak ni "pravi stres", i "zamišljeni stres" bi djelovao jednako učinkovito.

Sargant nastavlja u svojoj knjizi:
"Nije iznenađujuće da je običnog čovjeka, općenito, mnogo lakše indoktrinirati nego abnormalnog... Zajednica smatra osobu 'običnom' ili 'normalnom' samo zato što prihvaća većinu njezinih društvenih standarda i obrazaca ponašanja; što zapravo znači da je podložan sugestijama i da je pod uvjerenjem da ide za većinom u najobičnijim ili u izvanrednim prilikama."

Sargant zatim prelazi na fenomen Londonskog Blitza, koji je bio osmomjesečno razdoblje teškog bombardiranja Londona tijekom Drugog svjetskog rata. Tijekom tog razdoblja, kako bi se snašli i ostali "razumni", ljudi su se brzo navikli na ideju da njihovi susjedi mogu biti i živi zakopani u bombardiranim kućama oko sebe. Pomisao je bila: "Ako ne mogu učiniti ništa u vezi s tim, kakva je korist od toga da se mučim oko toga?" Tako su se najbolje "snalazili" oni koji su prihvatili novo "okruženje" i samo su se fokusirali na "preživljavanje", te se nisu pokušali oduprijeti.

Sargant primjećuje da je upravo ta "prilagodljivost" promjenjivom okruženju dio instinkta "preživljavanja" i da je vrlo jaka kod "zdravog" i "normalnog" pojedinca, koji može naučiti nositi se i tako nastaviti biti "funkcionalan" unatoč okruženju koje se stalno mijenja.

Stoga se pokazalo da je naš duboko programirani "instinkt za preživljavanje" zapravo ključ za sugestibilnost našeg uma. A najbolji u "preživljavanju" su, na neki način, bili oni s najviše "ispiranog mozga".

Sargant citira Heckerov rad, koji je proučavao fenomen plesne manije koji se dogodio tijekom crne smrti, gdje je Hecker primijetio da pojačana sugestibilnost ima sposobnost natjerati osobu da "prihvati jednakom snagom, razumom i ludošću, i dobro i zlo, te umanji isticanje vrlina, kao i poroka."

Takvo stanje uma je usporedivo s prvim naporima djetetovog uma; "taj instinkt oponašanja, kada postoji u svom najvišem stupnju, također je ujedinjen s gubitkom svake moći nad voljom, i koji se javlja čim su utisci na osjetila postali čvrsto uspostavljeni, stvarajući stanje poput onih malih životinja kada su fascinirane izgledom zmije."

Pitam se je li Sargant sebe zamišljao zmijom...

Sargant konačno priznaje: "To ne znači da se sve osobe mogu istinski indoktrinirati takvim sredstvima. Neki će se samo privremeno pokoriti zahtjevima koji im se postavljaju, i ponovno se boriti kada povrate snagu tijela i uma. Druge će spasiti suprevencija ludila. Ili volja za otporom može popustiti, ali ne i sam intelekt."

Ali on se tješi i kao odgovor na ovaj tvrdoglavi otpor kaže da "kao što je spomenuto u prethodnom kontekstu - kolac, vješala, streljački vod, zatvor ili ludnica su obično dostupni za takve."


Kako se oduprijeti dekonstrukciji uma
"Onoga koga bogovi žele uništiti, prvo ga izlude."

- Henry Wadsworth Longfellow, iz knjige "The Masque of Pandora"


Onima koji nisu pogledali psihološki triler "Gaslight" iz 1944. u režiji Georgea Cukora, toplo bih preporučio da to učine, jer je u njemu sadržana neprocjenjiva lekcija, koja je posebno primjenjiva na ono što mislim da mnogi od nas danas doživljavaju.

Priča počinje s 14-godišnjom Paulom (koju glumi Ingrid Bergman) koja je odvedena u Italiju nakon što je njezina teta Alice Alquist, poznata operna pjevačica i njegovateljica Paule, pronađena ubijena u svojoj kući u Londonu. Paula je ta koja je pronašla tijelo, i zbog tog užasa nikada više nije bila svoja. Njezina tetka bila je jedina obitelj koju je Paula imala u svom životu. Donesena je odluka da se Paulu pošalje iz Londona u Italiju kako bi nastavila studij da postane svjetski poznata operna pjevačica poput svoje tete Alice.

Godine prolaze, Paula živi vrlo zaštićenim životom i u njoj je uvijek prisutna teška tmurnost, te se čini da nikad ne može osjetiti nikakvu sreću. Tijekom studija pjevanja upoznaje tajanstvenog muškarca (svog klavirskog korepetitora na nastavi) i duboko se zaljubi u njega. Međutim, ona ne zna ništa o čovjeku po imenu Gregory.

Paula pristaje udati se za Gregoryja nakon dvotjedne romanse i Gregory ju brzo nakon toga uvjereni da se vrate živjeti u kuću njezine tetke u Londonu, koja je svih ovih godina bila napuštena. Čim uđe u kuću, ponovno ju proganjaju sjećanja na noć ubojstva i obuzima je panika i strah. Gregory pokušava smiriti Paulu i kaže da kući treba samo malo zraka i sunca, kada Paula nađe pismo koje je njezinoj teti napisao Sergis Bauer u kojem se vidi da je bio u kontaktu s Alice samo nekoliko dana prije njenog ubojstva. Na ovo otkriće, Gregory postaje bizarno uznemiren i zgrabi Paulino pismo. Brzo pokušava opravdati svoj bijes, okrivljujući pismo da ju je uznemirilo. Gregory tada odluči zaključati sve stvari njezine tete na tavan, kako bi Paulu očito poštedio daljnjih muka.

U tom trenutku Gregory počinje dramatično mijenjati svoje ponašanje. Uvijek pod izlikom "radi Paule", sve što Paula smatra "uznemirujućim" mora biti uklonjeno iz njezine blizine. I tako se kuća brzo pretvara u oblik zatvora. Pauli je rečeno da je najbolje da ne izlazi iz kuće bez pratnje, da nema posjetitelja i da je samoizolacija najbolji lijek za njezine "tjeskobe" koje postaju sve gore. Pauli na početku ništa nije strogo zabranjeno, već joj se govori da se treba pridržavati tih ograničenja za svoje dobro.

Prije šetnje, Gregory joj poklanja prekrasan broš iz naslijeđa koji je pripadao njegovoj majci. Budući da pribadaču treba zamijeniti, on kaže Pauli da broš drži u torbici, a zatim kaže prilično izvan konteksta: "Ne zaboravi gdje si ga stavila Paula, ne želim da ga izgubiš." Paula pomisli da je to upozorenje apsurdno: "Naravno da neću zaboraviti!" Kad se vrate iz šetnje, Gregory pita za broš, Paula ga traži u svojoj torbici, ali broša nema.

I tako se nastavlja; Gregory daje Pauli upozorenja i podsjetnike, naizgled kako bi pomogao Pauli s njezinim "zaboravom" i "tjeskobom". Paula počinje sumnjati u vlastitu prosudbu i zdrav razum kako ti događaji postaju sve češći. Ona nema s kim razgovarati osim s Gregoryjem, koji je jedini svjedok ovih prividnih nezgoda. Dolazi do točke gdje Gregory pripisuje Pauli potpuno besmisleno ponašanje. Jedne noći je otkriveno da je nestala slika na zidu. Gregory razgovara s Paulom kao da je petogodišnje dijete i zamoli ju da vrati sliku. Paula inzistira da ne zna tko je skinuo sliku. Nakon svog ustrajnog i strastvenog inzistiranja da ona to nije učinila, ona se penje stepenicama gotovo kao da je u stanju sna i izvlači sliku iza kipa. Gregory ju pita da zašto je lagala, ali Paula inzistira da je samo mislila pogledati tamo, jer je to mjesto gdje je slika pronađena zadnja dva puta.

Paula već tjednima misli da uviđa stvari; da se plinska svjetla u kući gase bez razloga, da čuje korake iznad svoje spavaće sobe. Čini se da nitko drugi ne obraća pažnju. Gregory također kaže Pauli da je saznao da je njezina majka, koja je preminula dok je ona bila vrlo mala, zapravo poludjela i umrla u umobolnici.

Unatoč tome što je Paula dovedena u stanje trajne ošamućenosti, jedne noći se odlučuje usprotiviti i ponovno preuzeti kontrolu nad svojim životom. Paula je pozvana od strane jedne od bliskih prijateljica njezine tete Alice, Lady Dalroy, da prisustvuje glazbenoj večeri visokog društva. Sjetimo se da se Paulin život gravitirao oko glazbe prije njenog susreta s Gregoryjem. Glazba je bila njezin život. Paula se veličanstveno dotjera za večer i na odlasku kaže Gregoryju da ide na ovaj događaj. Gregory je pokušava uvjeriti da nije dovoljno dobro da bi prisustvovala takvom druženju, a kada Paula mirno inzistira da ide i da je ta žena bila draga prijateljica njezine tetke, Gregory odgovara da odbija ići s njom (tih dana je to bila velika stvar). Paula to prihvaća, te dostojanstveno kreće prema kočiji. U vrlo slikovitoj sceni, Gregory na trenutak ostaje sam i obuzet panikom, ispupčenih očiju zatvara svoju kutiju za cigarete i trči za Paulom. On joj kroz osmijeh kaže: "Paula, pa nisi mislila da sam ozbiljan? Nisam imao pojma da ti ova zabava toliko znači. Čekaj, spremit ću se." I dok se spremao pred ogledalom, samo se nacerio.

Paula i Gregory kasne na muzikal u kući lady Dalroy, pijanist je usred 1. stavke Beethovenove Sonate za klavir br. 8 u c-molu. Brzo ih otprate do dva prazna mjesta. Paula se odmah ponese za muzikom, a Gregory uvidi kako mu kontrola nad njom popušta. Nakon samo nekoliko minuta, želi vidjeti koliko je sati, ali njegovog dđepnog sata nema u džepu. On šapće Pauli na uho: "Nedostaje mi sat". Paula odmah izgleda kao da će joj pozliti. Gregory uzima njezinu torbicu, a Paula užasnuto gleda dok on vadi svoj džepni sat, insinuirajući da ga je Paula stavila tamo. Paula počinje gubiti kontrolu i doživljava vrlo javni emocionalni slom. Gregory je odvodi, i usputno komentira lady Dalroy da zbog toga uopće nije želio da Paula dođe.

Kad su stigli kući, Paula sad već misli da je doista potpuno luda. Gregory kaže da bi bilo najbolje da odu negdje na neodređeno vrijeme. Kasnije saznajemo da je Gregory namjerava smjestiti u umobolnicu. Paula pristaje napustiti London s Gregoryjem i potpuno prepušta svoju sudbinu u njegove ruke.

Pauli je sve jasno. Sumnjala je da Gregory ima neke veze s njezinom "situacijom", ali on je vrlo vješto stvorio okruženje u kojem je i sama Paula sumnjala da li je riječ o nedokučivoj podlosti ili da li ona zaista postaje luda.

Sumnja u sebe prije svega jer nije luda, a naizgled nema razloga zašto bi Gregory uložio toliko vremena i energije da sve to izgleda kao da je luda, ili barem da se tako isprva čini. Ali što ako je svrha njezinog vjerovanja u svoje vlastito ludilo bilo jednostavno samo pitanje tko ima kontrolu?

Paula gotovo uspijeva prevladati u ovoj borbi za moć, one večeri kada je odlučila izaći sama, bez obzira na to što je Gregory inzistirao da je ili nije u njezinom najboljem interesu. Da je ostala pri svome u kući lady Dalroy i jednostavno odgovorila "Nemam pojma zašto je tvoj glupi sat završio u mojoj torbici i nije me briga. Sada prestani prekidati ovaj nastup, radiš scenu!", Gregoryjeva bi čarolija bila jednostavno razbijena. Kad bi se žalio drugima na situaciju, oni bi također odgovorili: "Koga briga čovječe, zašto si tako opsjednut svojim prokletim satom?"

Danas se nalazimo u vrlo sličnoj situaciji kao Paula. A glas Gregoryja predstavljen je narativom lažnih vijesti i apokaliptičnim društvenim biheviorističkim programima u obliku zabave. Stvarima kojima se većina ljudi dobrovoljno podvrgava na dnevnoj bazi, ako ne i svakih sat vremena. Društveno uvjetujući ljude, poput čopora slinavih pavlovih pasa, da misle da je samo pitanje vremena kada će doći smak svijeta, a dok gospodar zazvoni zvoncem...pohvatati će jedni druge za grlo.

Paulu na kraju spašava čovjek po imenu Joseph Cotten (detektiv), koji je primijetio i brzo shvatio da nešto nije u redu. Na kraju je Gregory uhićen. Otkriva se da je Gregory zapravo Sergis Bauer. Da je ubio Alice Alquist i da se nakon svih ovih godina vratio na mjesto zločina u potrazi za slavnim draguljima operne pjevačice. Dragulji su zapravo bili prilično bezvrijedni jer bili previše poznati da bi ih se moglo prodati, međutim, Gregory nikada nije namjeravao prodati te dragulje, već je postao opsjednut željom da ih samo posjeduje.

To jest, Gregory je taj koji je cijelo ovo vrijeme bio potpuno lud.

Gregory je apsolutno opasan. Bio bi to kraj Paule da nitko nije intervenirao. Međutim, moć koju je Gregory imao bila je uvjetovana do tog stupnja da mu je Paula dopustila da ju kontrolira. Paulina ekstremna dekonstrukcija stoga je u potpunosti ovisila o njezinom izboru da pusti Gregoryjev glas u svoj um. To jest, Gregory je opasan samo ako si dopustimo da spavajući uđemo u noćnu moru koja je za nas konstruirana.
"Kad upotrijebim riječ", rekao je Humpty Dumpty prilično podrugljivim tonom,
"to znači upravo ono što sam izabrao da znači - ni više ni manje."
"Pitanje je", reče Alice, "možeš li učiniti da riječi znače toliko mnogo različitih stvari."
"Pitanje je," rekao je Humpty Dumpty, "što će biti gospodar - to je sve."

- Lewis Carroll, iz knjige "Through the Looking Glass"

Indeks:
[1] Index Librorum Prohibitorum je bio popis zabranjenih knjiga za koje se smatralo da su opasne za vjeru i moral rimokatolika, te su imale sumnjivu gravitaciju prema djelima platonskih humanista. Među zabranjena djela bila bi ona Dantea, Erazma i sve Machiavellijeve knjige. Za više pogledajte moj rad na ovu temu.↑

sott