Počelo je s Franjom Tuđmanom, a završava izgleda s Ivicom Todorićem.
Počelo je prije četvrt stoljeća idejom hrvatskog predsjednika o 200 bogatih obitelji, modelu na kojemu će Hrvatska iz socijalizma prijeći u željeni kapitalizam. Tuđman je usred rata obavio vlastitu tranziciju iz skromnog činovnika u prvog buržuja nove države, pa se zajedno s povećom familijom uselio u raskošnu vilu u elitnoj zagrebačkoj četvrti, a nešto kasnije jedan će bajkoviti dvorac, vlasništvo obitelji Kulmer, zapeti za oko trgovcu Ivici Todoriću. Neće biti problema oko prisvajanja velebnog zdanja s pogledom na Zagreb, inače pod zaštitom države, jer je Todorić tvrdio kako mu je namjera spasiti dvorac od propadanja, preurediti ga i otvoriti za javnost. No mecena se, eto, predomislio, pa su Kulmerovi dvori, opasani visokim zidom, postali dom familije Todorić. Dakako, država je i tu otimačinu, kao i onu Tuđmanove vile, smatrala normalnom.
Kao nastavak ideje prvog pogrebnika Hrvatske o 200 bogatih obitelji i ostatku stoke sitnog zuba, oko koje se okupio talog ratnih profitera i kriminalaca, pa je negdje ispod nekog hercegovačkog kamena izmilio bio i stanoviti Miroslav Kutle, zadužen da u Dalmaciji pokori, a zatim i uništi sve vrijedne društvene firme. Uz pomoć „zdravih snaga“, obavio je „pretvorbu i privatizaciju“ ugledne novinske kuće Slobodne Dalmacije, potom je „pripitomio“ za potrebe nacionalističke vladajuće partije, pa je tako devastirana narednih godina jeftino preprodavana, sve do koncerna Hanza medija u vlasništvu nekog advokata. Čija niskotiražna izdanja na životu održava upravo ogroman marketinški novac Ivice Todorića, čovjeka koji uspjeh mahom duguje svom povlaštenom političkom i medijskom položaju, a čiji se feud s 30.000 kmetova, evo, nalazi pred slomom. Držeći se mantre kriminalca Miroslava Kutle i bjegunca pred zakonom: „Ako prestanem vrtiti pedale, past ću“, Todorić je bicikl preforsirao, nije odolio kupnji slovenskog Mercatora, i to je, čini se, bila prelomna točka njegove prezaduženosti u ruskoj banci. Te početak kraja njegova gigantskog trgovačkog lanca Agrokor u Hrvatskoj, Bosni, Srbiji…
Još početkom devedestih Todorić je tek sitni trgovac cvijećem i voćem, a uzlet počinje baš u ratnim godinama kada, zahvaljujući izvrsnim vezama u vrhu države, u bescjenje kupuje najbolja jugoslavenska poduzeća i pretvara ih u svoj konglomerat Konzum koji postaje najveći prehrambeni lanac u Hrvatskoj. Todorić od države dobiva i ogromnu količinu zemljišta, uzgaja voće, povrće i stoku, uništava male proizvođače, na raspolaganju su mu stalno velike državne subvencije, baš kao što mu je osigurano i ono najvažnije: sklonost većine medija, kojima pak uslugu za laude o uspjesima vraća zakupom skupog oglasnog prostora.
I izjavljuje: „Mene vam nema ni u jednoj aferi“. Doista, za tiskane medije, javnu i komercijalne televizije Todorić je godinama čovjek bez mrlje, a višegodišnja šutnja o njegovim aferama plaća se golemim novcem kroz oglašavanje njegovih proizvoda. Cenzuriralo se pak sve, od financijskih skandala do stranih vijesti koje su upozoravale na kreditnu prezaduženost najvećeg hrvatskog koncerna, ali zato čitava izdanja dnevnih novina izlaze omotana reklamom: „K-svinjske polovice, samo 29.99“ ili slične svinjarije. Stoga se upravo odnos medija i Todorića može smatrati najvećom sramotom ovdašnjeg novinarstva, odnos u kojemu je čitava struka – tek s nekoliko neposlušnih izuzetaka, lišenih Konzumovih oglasa – pokleknula do razine posluge u Todorićevom dvorcu, a tekstovi o moćnom feudalcu postali su sama svrha te profesije.
Danas kada se država trese zbog pada velikog Gazde, jasno je da bez vazalskog odnosa medija, kao sastavnice strukturalne korupcije, ne bi bio moguć ni takav uspon čovjeka čiji su svaki hir, svako novo zaduženje, svaku koncesiju za lovišta ili pomorsko dobro, sve vlasti proglašavale „nacionalnim interesom“. Uključujući i monopol nad poduzećem Tisak, o čijoj prodajnoj mreži ovise sve novine, a što je postalo temelj koruptivne veze Todorića i medija. Disciplinirani žurnalisti odano su servisirali feudalni štih domaćeg kapitalizma, a novinske plahte o Gazdi iz Kulmerovih dvora dosezale su granice krajnje degutantne propagande. „Jabuke su mu poput djevojaka, hranu za krave prebire po prstima toliko zadovoljno kao da bi je kušao, bika bi ljubio među rogove…“, tek je insert iz jednog teksta kolumniste Jutarnjeg lista, koji u Gazdinom helikopteru nadlijeće kilometre Todorićevih posjeda.
Danas svjedočimo urušavanju još jednog stupa ortačkog kapitalizma i pokušaju vlasti da donošenjem protuustavnog zakona država imenuje upravu koja će spašavati Agrokor, kao „nacionalno blago“, dok će građani vraćati njegove dugove. Jer ministar financija bivši je Agrokorov zaposlenik, a na vlasti je ista stranka čiji je izdašni financijer svih proteklih godina bio upravo Todorić. Ipak, vjerojatnije je da će dva desetljeća mafijaške veze medija i politike s „našim najvećim poslodavcem“, uz tone dobro plaćenih, lažnih tekstova, ogromne državne subvencije, završiti rasprodajom i toga „nacionalnog blaga“. I to kome? Mrskim Rusima?
tacno
Počelo je prije četvrt stoljeća idejom hrvatskog predsjednika o 200 bogatih obitelji, modelu na kojemu će Hrvatska iz socijalizma prijeći u željeni kapitalizam. Tuđman je usred rata obavio vlastitu tranziciju iz skromnog činovnika u prvog buržuja nove države, pa se zajedno s povećom familijom uselio u raskošnu vilu u elitnoj zagrebačkoj četvrti, a nešto kasnije jedan će bajkoviti dvorac, vlasništvo obitelji Kulmer, zapeti za oko trgovcu Ivici Todoriću. Neće biti problema oko prisvajanja velebnog zdanja s pogledom na Zagreb, inače pod zaštitom države, jer je Todorić tvrdio kako mu je namjera spasiti dvorac od propadanja, preurediti ga i otvoriti za javnost. No mecena se, eto, predomislio, pa su Kulmerovi dvori, opasani visokim zidom, postali dom familije Todorić. Dakako, država je i tu otimačinu, kao i onu Tuđmanove vile, smatrala normalnom.
Kao nastavak ideje prvog pogrebnika Hrvatske o 200 bogatih obitelji i ostatku stoke sitnog zuba, oko koje se okupio talog ratnih profitera i kriminalaca, pa je negdje ispod nekog hercegovačkog kamena izmilio bio i stanoviti Miroslav Kutle, zadužen da u Dalmaciji pokori, a zatim i uništi sve vrijedne društvene firme. Uz pomoć „zdravih snaga“, obavio je „pretvorbu i privatizaciju“ ugledne novinske kuće Slobodne Dalmacije, potom je „pripitomio“ za potrebe nacionalističke vladajuće partije, pa je tako devastirana narednih godina jeftino preprodavana, sve do koncerna Hanza medija u vlasništvu nekog advokata. Čija niskotiražna izdanja na životu održava upravo ogroman marketinški novac Ivice Todorića, čovjeka koji uspjeh mahom duguje svom povlaštenom političkom i medijskom položaju, a čiji se feud s 30.000 kmetova, evo, nalazi pred slomom. Držeći se mantre kriminalca Miroslava Kutle i bjegunca pred zakonom: „Ako prestanem vrtiti pedale, past ću“, Todorić je bicikl preforsirao, nije odolio kupnji slovenskog Mercatora, i to je, čini se, bila prelomna točka njegove prezaduženosti u ruskoj banci. Te početak kraja njegova gigantskog trgovačkog lanca Agrokor u Hrvatskoj, Bosni, Srbiji…
Još početkom devedestih Todorić je tek sitni trgovac cvijećem i voćem, a uzlet počinje baš u ratnim godinama kada, zahvaljujući izvrsnim vezama u vrhu države, u bescjenje kupuje najbolja jugoslavenska poduzeća i pretvara ih u svoj konglomerat Konzum koji postaje najveći prehrambeni lanac u Hrvatskoj. Todorić od države dobiva i ogromnu količinu zemljišta, uzgaja voće, povrće i stoku, uništava male proizvođače, na raspolaganju su mu stalno velike državne subvencije, baš kao što mu je osigurano i ono najvažnije: sklonost većine medija, kojima pak uslugu za laude o uspjesima vraća zakupom skupog oglasnog prostora.
I izjavljuje: „Mene vam nema ni u jednoj aferi“. Doista, za tiskane medije, javnu i komercijalne televizije Todorić je godinama čovjek bez mrlje, a višegodišnja šutnja o njegovim aferama plaća se golemim novcem kroz oglašavanje njegovih proizvoda. Cenzuriralo se pak sve, od financijskih skandala do stranih vijesti koje su upozoravale na kreditnu prezaduženost najvećeg hrvatskog koncerna, ali zato čitava izdanja dnevnih novina izlaze omotana reklamom: „K-svinjske polovice, samo 29.99“ ili slične svinjarije. Stoga se upravo odnos medija i Todorića može smatrati najvećom sramotom ovdašnjeg novinarstva, odnos u kojemu je čitava struka – tek s nekoliko neposlušnih izuzetaka, lišenih Konzumovih oglasa – pokleknula do razine posluge u Todorićevom dvorcu, a tekstovi o moćnom feudalcu postali su sama svrha te profesije.
Danas kada se država trese zbog pada velikog Gazde, jasno je da bez vazalskog odnosa medija, kao sastavnice strukturalne korupcije, ne bi bio moguć ni takav uspon čovjeka čiji su svaki hir, svako novo zaduženje, svaku koncesiju za lovišta ili pomorsko dobro, sve vlasti proglašavale „nacionalnim interesom“. Uključujući i monopol nad poduzećem Tisak, o čijoj prodajnoj mreži ovise sve novine, a što je postalo temelj koruptivne veze Todorića i medija. Disciplinirani žurnalisti odano su servisirali feudalni štih domaćeg kapitalizma, a novinske plahte o Gazdi iz Kulmerovih dvora dosezale su granice krajnje degutantne propagande. „Jabuke su mu poput djevojaka, hranu za krave prebire po prstima toliko zadovoljno kao da bi je kušao, bika bi ljubio među rogove…“, tek je insert iz jednog teksta kolumniste Jutarnjeg lista, koji u Gazdinom helikopteru nadlijeće kilometre Todorićevih posjeda.
Danas svjedočimo urušavanju još jednog stupa ortačkog kapitalizma i pokušaju vlasti da donošenjem protuustavnog zakona država imenuje upravu koja će spašavati Agrokor, kao „nacionalno blago“, dok će građani vraćati njegove dugove. Jer ministar financija bivši je Agrokorov zaposlenik, a na vlasti je ista stranka čiji je izdašni financijer svih proteklih godina bio upravo Todorić. Ipak, vjerojatnije je da će dva desetljeća mafijaške veze medija i politike s „našim najvećim poslodavcem“, uz tone dobro plaćenih, lažnih tekstova, ogromne državne subvencije, završiti rasprodajom i toga „nacionalnog blaga“. I to kome? Mrskim Rusima?
tacno
