Da odmah bude načistu: ne kanim braniti Borisa Dežulovića. Razlog je jednostavan: sve moje riječi u obranu prijatelja i kolege doimale bi se poput plažnog oblutka u usporedbi s moćnim Biokovom njegove profesionalne biografije. A riječ je o biografiji koju mu svako malo lažiraju likovi koji su lažirali vlastite životopise pa, osiljeni uspjehom tog falsifikata, misle da tako onda smiju činiti i s tuđima. Svoje su biografije lažirali da bi se domogli veće plaće, uglednijeg statusa i brojnijih povlastica, a Dežulovićevu krivotvore zato da bi ga učinili karakterno sličnijim sebi. Ali uzalud im trud - kako na svoju razinu sravnati to Biokovo od naramka knjiga i desetaka tisuća novin(ar)skih tekstova kojima, ali svima, zajednički nazivnik stane u jednu jedinu riječ: dosljednost. Dosljednost u ruganju nasilno proglašenim autoritetima, dosljednost u ismijavanju nametnutih kumira i totema, dosljednost u prokazivanju gluposti, kriminala i zločina?
Golema je šteta što na ovom popisu stanovništva koji još traje li ga, traje (a dokad će, ne zna se) nije bilo moguće statistički, barem odokativno, ustanoviti koliki postotak građana Hrvatska ima pamćenje zlatne ribice, pa bih stoga rado podsjetio na slučaj otprije nepunih godinu dana, kad je isti taj Dežulović uzvitlao prašinu i otpatke po beogradskim ulicama i važnim uredima jednim intervjuom za tamošnje novine, izjavivši kako se Beograd pretvara u kasabu, u "Dubai za siromašne ili Jagodinu za bogate". Pisali smo o tome ovdje, da sad ne prepričavam i ne opisujem kuke i motike što su se (zaboravili ste, nemojte mi pričati da niste) prošlog prosinca tamo kilavo nadigle na njega.
Isto tako Boris je pisao i govorio u BiH i u Sloveniji, nepogrešivo detektirajući maligne sindrome i razotkrivajući simptome urušavanja tamošnjih društava, istim stilskim sredstvima kao što to radi i u rodnoj Hrvatskoj, načinom s kojim se mi, ostali iz istoga zanata, tek povremeno usudimo usporediti.
Bori, mojem dragom prijatelju, neki je idiot, neki "Hitler iz naše kalete", pred koji dan na webu objavio kućnu adresu, odgovarajući na upit nekog anonimnog internet-ubojice, a povod je za to bio urlik uprazno, ni za što smisleno, ubijenih Vukovaraca i drugih branitelja toga grada, urlik istaknut u naslovu Dežulovićeve kolumne i u njezinoj zaključnoj rečenici.
Urlik je to, i kletva, svih onih koji su u slavonskom blatu ostavili svoje živote zato da bi Vukovar nastavio živjeti, a ne životariti od studenog do studenog, od obljetnice do obljetnice, od komemoracije do komemoracije. To je urlik iz grobova svakog tamo ubijenog, kletva upućena svima koji su stotinama i tisućama milijuna kuna (skupljenima od svih nas preživjelih, iz cijele Hrvatske) financirali pretvaranje Vukovara u simbol patnje, smrti i vječne podijeljenosti, umjesto u razvoj simbola novog života, onog sasvim običnog i normalnog u predivnoj i plodnoj ravnici, onakvog za kakav su i civili i branitelji jedino ginuli. "Jebo vas Vukovar!", citira u svojoj kolumni Dežulović tu muklu tutnjavu ispod onih arlingtonski poredanih bijelih križeva, a paraziti, ti grobljanski crvi što se jednom godišnje okupe u interesno raskoljenim kolonama, uzvraćaju tim bijelim križevima i prevoditelju njihovih glasova surovim prijetnjama i najmračnijim uvredama.
Bando potkožena i uhljebljena, i dužnosnička i kladioničarska i internetska, Dežulović je te vaše "devesprve" (kao novinar, hrvatski novinar!!!) bio i u okupiranom Kninu i u netom zdrobljenom, raščerečenom, masakriranom Vukovaru! Nitko ga nije ni tjerao niti slao, osim reporterskog, profesionalnog nagona. A gdje ste bili vi u to doba, kad je Boro u sebi skupljao dojmove za očite simptome PTSP-a cijele jedne bojne današnjih registriranih branitelja i domovinsko-ratnih invalida? Za razliku od mnogih, on ih, vidite, te simptome, nema. Osim jednoga karcinoma, koji je, uz malu pomoć sjajnih liječnika, pobijedio ponajprije - uvjeren sam - vlastitom zajebancijom na račun tog zloćudnog nezvanca. Izliječen i oporavljen, Dežulović je ostao jednako vedar, britak, duhovit i dosljedan kao prije. Baš onakav kakav je trebao postati i Vukovar nakon mirne reintegracije.
I zato - da, supotpisujem Borinu kolumnu, od naslova pa sve do posljednje rečenice! "I jebala vas područja od posebne državne skrbi!", uzvraća mi mukli glas iz niske banijskih kontejnera, bijelih poput onih križeva na vukovarskom groblju.
