Tena Štivičić zna da su prije 70 godina bile pobijeđene sile zla, i s tom činjenicom nema nikakvih problema
Foto:
Osobna arhiva
Kaže Tena Štivičić da su u njezinoj obitelji neko vrijeme istovremeno živjele četiri generacije žena, i da pamti svoju prabaku. Te četiri žene živjele su u različitim državama, od Austro-Ugarske, preko Kraljevine Jugoslavije i SFRJ do današnje Hrvatske i EU, rekla je mirnim, sigurnim glasom. Kada netko tako obrazovan i rječit, kao što ona jest, nabraja niz država, a preskoči NDH, to može značiti samo jedno – svjesnu odluku i čvrst politički stav
Gledao sam intervju sa spisateljicom Tenom Štivičić, čija se drama Tri zime prikazuje u The National Theatre u Londonu. Riječ je o pametnoj, samouvjerenoj i profinjenoj mladoj ženi čiji me uspjeh veseli i kojem se već duže vrijeme divim. Sigurno nije lako pisati na jeziku koji ti nije materinji pa se još i svojim djelom probiti u zemlji kazališta.
I kaže Tena da su u njezinoj obitelji neko vrijeme istovremeno živjele četiri generacije žena, i da pamti svoju prabaku. Te četiri žene živjele su u različitim državama, od Austro-Ugarske Monarhije, preko Kraljevine Jugoslavije i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije do današnje Republike Hrvatske i Europske unije, rekla je mirnim, sigurnim glasom.
Kada netko tako obrazovan i rječit, kao što Tena Štivičić jest, nabraja niz država, a preskoči Nezavisnu Državu Hrvatsku, to može značiti samo jedno – svjesnu odluku i čvrst politički stav. Jer, Tena, premda već duže vrijeme živi u Londonu, zna da su u hrvatskom društvu glasni oni koji 25 godina nastoje rehabilitirati taj nacifašistički isprdak, zna ona da je podjela na partizane i ustaše jedna od omiljenih tema i u birtijama i u kanalizacijama interneta. Ali zna ona isto tako da javni medijski prostor zahtijeva drugačiji pristup od puštanja duha iz boce.
I nije riječ o tome da se to ružno razdoblje hrvatske povijesti ne bi smjelo spominjati, da bi raspravu o njemu trebalo izbaciti iz javnosti. Ne, uopće nije u tome stvar, jer bismo već iz vlastita iskustva morali znati da smeće pometeno pod tepih kad-tad samo izađe van. Stvar je u tome da naziv te paradržave pristojni ljudi ne prevaljuju preko svojih usta bez konteksta, kao da je riječ o nečemu najnormalnijem na svijetu.
Jer, normalnost kojom se zna izgovarati to ime, normalnost kojom se prikazuju dokumentarci o nogometnoj ligi i kulturnom životu iz toga vremena, normalnost kojom se u javnom medijskom prostoru evociraju uspomene tih provincijskih krvnika, na teme koje s njihovim zločinima nemaju veze, političko legitimiranje normalnosti kojom se postavljaju spomenici s imenima i pokličima tih neljudi, normalnost kojom se tv komentatori i uglednici na nogometnim tribinama prave da ne čuju kada se ti pokliči izvikuju, normalnost kojom im se želi dati pravo javnosti jest ono na što Tena upozorava preskačući NDH dok nabraja države u kojima su naše i njezina obitelj živjele i žive.
Tena Štivičić, naime, zna da su prije 70 godina bile pobijeđene sile zla, i s tom činjenicom nema nikakvih problema. Kao što pretpostavljam da nema problema sa zalima koje nam je povijest donijela nakon toga. Teni je sve potpuno jasno, a njezina životna i profesionalna samouvjerenost razumljivije su kada se to shvati.
No, iz Londona, makar kiša često ometala vidno polje, vjerojatno uopće nije teško gledati tako na stvari. Ali je zato gusta magla koju su, upakiranu u udžbenike i popularni kič, namjerno spustili iznad Zagreba jedan od razloga zbog kojeg je, čini mi se tako, Tena ipak lakše biti u tuđini.
