Marija Selak-Raspudić, vidljivije no njezin suprug Nino, ne pripada tom soju „kockoglavih, krezubih, nazadnih i nesuvremenih“ tzv. desničara, pametnija je i racionalnija u političkim procjenama i razumijevanju svih aktualnih trendova unutar moderne europske tzv. desnice. Njezin tzv. desni intelektualni populizam ima kakvoću za politički nadživjeti ne samo jednog Miroslava Škoru – koji je zglajzao svojim falšim desničarenjem, naprasno napustio Domovinski pokret što ga je osnovao i uveo u tzv. Visoki dom, Sabor te se sa sestrom pridružio Hrvatskim suverenistima i praktično u politici više ništa ne znači – već i sve razvikane mostovce ponaosob i zajedno. Više od ikoga na dijelu političkog spektra kojemu sada formalno pripada, Marija Selak-Raspudić, pa i u kompi sa svojim suprugom Ninom ili samostalno, nije bitno, raspolaže s više koalicijskog potencijala koji uspješno može unovčiti svoju prepoznatljivost u bilo kojoj prolaznoj koaliciji. Npr. HDZ-ovoj, zasad. Intelektualni habitus ima prođu u svakoj polit-ideološkoj opciji, a sad, moralni habitus i uvjerljivost, to se po potrebi uvijek dade prilagoditi što se u tzv. ‘rvackoj politici događa gotovo dnevno 

Marijan Vogrinec

Hrvatska politička tzv. desnica desnija od desnog centra nikad nije imala ozbiljnu političarku koja je trajala, takorekuć, duže od životnog vijeka obična vretenca zato jer je imala što i znala kako reći „hrvatskom narodu“ (sic transit) – na koji se „bezodvlačno“ (sic transit) i samo na koji oduvijek pozivaju svi „domoljubi“ tog polit-ideološkog soja što beznadno pucaju osvojiti vlast – pa će biti analitičko otkriće tople vode nekih medijskih pera to da je radikalnija tzv. desnica napokon „dobila heroinu“ u liku i djelu vrlo borbeno-jezičave Marije Selak-Raspudić, bioetičarke s filozofskog odsjeka istoimenog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Je li, „nezavisne“ saborske zastupnice iz tabora Mosta nezavisnih lista koja proklerikalna stranka valjda i nema drugih članova – barem se za njih ne zna u javnosti – osim notornih, dnevno nesilazećih s tv-ekrana Mire Bulja, Nikole Grmoje, predsjednika im Bože Petrova i također „nezavisnog“ Nine Raspudića, supruga rečene Marije i kolege joj profesora talijanistike na Filozofskom fakultetu. Bračni par Raspudića intelektualno je superiorniji od sve trojice rečenih mostovaca, ali i verbalno ubojitiji i agresivniji, pa… Na ženskom krilu političke tzv. desnice – istina je, nije analitička fatamorgana – Marija Selak-Raspudić je u vrlo kratkom razdoblju bavljenja politikom uvjerljivo bacila u zapećak svu donedavnu, ali i aktualnu rodnu konkurenciju te uspjela svojim često i neosnovanim filipikama izuti iz cipela i samog premijera Andreja Plenkovića koji joj je stalna i nezamjenjiva meta.

Budući da se kao „heroine“ na tzv. desnici desnijoj od desnog centra nisu uspjele intelektualno, politički, programski i projektno etablirati u svojih pet vidljivih minuta na javnoj sceni ni Ruža Tomašić, ni Karolina Vidović-Krišto, ni Bruna Esih, ni politički nevažna „neosuverenistica“ Vesna Vučemilović, sestra Miroslava Škore, niti davno politički ocvala Marijana Petir, sada HDZ-ov uhljebnički tzv. žetončić, saborska statistica – kamoli manje zajedljivo-blagoglagoljive dame iz „nacionalno osviještenog“ jata. Jer, njihovo je lupanje uprazno slabašnom šakom po hrvatskom polit-ideološkom stolu proizvodilo i proporcionalno manje buke. Bioetičarka sa znanstvenom titulom – po nekima marginalne akademske karijere – jest trenutno „najprepoznatljivija političarka od centra nadesno“. Ona ne lupa šakom o politički stol, ali još se glasnije čuje buka i eho te buke izazvane u javnom prostoru njezinim nezaustavljivim jezikom. I kada jest i kada nije u pravu. Zastupnički joj kolege iz istog polit-ideološkog jata, uključivo supruga Ninu Raspudića, mogu samo sekundirati mlađahnoj bioetičarki koja nema pardona ni prema komu i ne pazi kakva pustoš ostaje pod njezinim verbalnim gusjenicama.

Demokracija Raspudićevih

Vrlo glasno, medijski proračunano i vrlo nametljivo igra, dobro primjećuje novinar Slobodne Dalmacije Hrvoje Prnjak, „na kartu intelektualnog desničarenja s premazom populizma“, a što je za više no pristojan honorar uvježbavala u dosadnom HTV-ovom debatnom pametovanju petkom „Peti dan“, gdje je na istoj valnoj dužini intelektualnog prodavanja magle zarađivao kruh nad pogačom i budući joj suprug Nino Raspudić. Polit-ideološki, fakultetski, pa napokon bračni i „(ne)stranački“ drugovi Raspudić u neurednom su političkom oktogonu Bijedne Naše – uz Nikolu Grmoju, Miru Bulja i nešto povučenijeg Božu Petrova – medijski najbučniji „nezavisni“ mostovci s najvećim brojem istupa za saborskim mikrofonom i gotovo najviše izjava novinarima o gotovo svemu i svačemu što drže da destabilizira/kompromitira HDZ-Plenkovićevu tzv. mainstream politiku. Jer, Raspudići, sugeriraju svojim arogantno-agresivnim istupima, jedini, je li, znaju što je demokracija, što su ljudska prava i slobode, kako treba urediti tzv. Samostalnu, Neovisnu i Suverenu, kako se nositi s izazovima u eurounijskoj obitelji i s epidemijom bolesti SARS-CoV-2, etc.

„Saborska zastupnica s Mostove liste osjetila je trenutak“, tvrdi novinar Prnjak, „i mora se priznati, zasad vrlo uspješno koristi prigodu da se afirmira kao najprepoznatljivija političarka od centra nadesno.“ E sad, je li hrvatska tzv. desnica dobila novu „heroinu“ u liku i djelu Marije Selak-Raspudić, pita se Slobodna Dalmacija, odnosno kakvi su joj izgledi za potrajati u političkom oktogonu duže od svojih neuspješnih i kratkotrajnih prethodnica? Radikalnija tzv. desnica nije dobila „heroinu“, jer ta opcija u Bijednoj Našoj ne postoji kao jedinstven, organiziran i moderno projektiran pokret s neupitnim vodstvom/vođom, ali jest jedan krak te opcije koji pak respektira tzv. intelektualni populizam tipa bračnih drugova Raspudić. U tom kontekstu, Marija Selak-Raspudić itekako ima dobrih izgleda za potrajati duže od svojih vidljivijih prethodnica i aktualnih konkurentica tipa Karoline Vidović-Krišto, koja tvrdoglavo mamuza iznemoglo kljuse tzv. proturodne ideologije, protusrpstva, ksenofobije i naftalinske „nacionalne osviještenosti“ i „sedmostoljetnog čistunstva“ (sic transit).

Ta agenda pali samo u najrigidnijim enklavama ekstremne tzv. desnice – ex-suverenist Hrvoje Zekanović ju je u HTV-ovu formatu „Nedjeljom u 2“ Aleksandra Stankovića nazvao „kockoglavom, krezubom, nazadnom i nesuvremenom“ – te u klerikalnih jastrebova, što se politikantski kurče po medijima, sakristijama i kojekakvim opskurnim okupljanjima po vjerskim ustanovama. A ne žele svući „pastirsku“ haljinu, učlaniti se ili osnovati vlastitu političku stranku. Pa na izborno tržište sa svojim idejama. Možda ih nekima i uvale kao – nenakaradne?

Marija Selak-Raspudić, vidljivije no njezin suprug Nino, ne pripada tom soju „kockoglavih, krezubih, nazadnih i nesuvremenih“ tzv. desničara, pametnija je i racionalnija u političkim procjenama i razumijevanju svih aktualnih trendova unutar moderne europske tzv. desnice. Njezin tzv. desni intelektualni populizam ima kakvoću za politički nadživjeti ne samo jednog Miroslava Škoru – koji je zglajzao svojim falšim desničarenjem, naprasno napustio Domovinski pokret što ga je osnovao i uveo u tzv. Visoki dom, Sabor te se sa sestrom pridružio Hrvatskim suverenistima i praktično u politici više ništa ne znači – već i sve razvikane mostovce ponaosob i zajedno. Više od ikoga na dijelu političkog spektra kojemu sada formalno pripada, Marija Selak-Raspudić, pa i u kompi sa svojim suprugom Ninom ili samostalno, nije bitno, raspolaže s više koalicijskog potencijala koji uspješno može unovčiti svoju prepoznatljivost u bilo kojoj prolaznoj koaliciji. Npr. HDZ-ovoj, zasad. Intelektualni habitus ima prođu u svakoj polit-ideološkoj opciji, a sad, moralni habitus i uvjerljivost, to se po potrebi uvijek dade prilagoditi što se u tzv. ‘rvackoj politici događa gotovo dnevno. I nikomu ništa, čak ni birački publikum ne kažnjava presvlačenje stranačkih kaputa i ideološko kameleonstvo, pa…

Bioetičarku za zagrebačke filozofske katedre, primijetili su analitičari, bilo je teško polit-ideološki ili svjetonazorski uhvatiti za glavu ili za rep dok je u HTV-ovu „Petom danu“ komentirala razne aktualne teme budući da je prosječnoga gledatelja nerijetko zbunjivala svjetonazorskim laviranjem: „na trenutke je bila liberalna, a onda konzervativna i obratno“… Recimo, ni Plenkovićev pouzdanik Gordan Jandroković nije bez veze u samomu HDZ-u stekao posprdne nadimke „Njonjo“ i „Pudlica“ zato što je bio baš moralna i polit-ideološka vertikala uz nekoliko vrlo različitih/kontroverznih šefova ZNA SE opcije, zagovornika europejskog svojevrsnog liberalizma (Ivo Sanader, sada i Andrej Plenković), ali i najzadrtijeg konzervativizma i šovinizma (Tomislav Karamarko)… Ni sâm Andrej Plenković nije do učlanjenja u HDZ tek 2011. godine bio politički hadezeovac, kao što ni notorna esdepeovka Milanka Opačić, visokorangirana ministrica u vladi Zorana Milanovića, kasnije nije bila vjerna stranci koja joj je dala sve po čemu je bila poznata u javnosti i dobro situirana. Na listi Milana Bandića je zlorabila SDP-ov mandat glasanjem za Plenkovićev tzv. light HDZ.

Mea culpa, mea maxima culpa

Moralni i karijerni salto mortale, kvarno i biračima prevarantsko izvrtanje pile naopako karakteristika je tzv. karijernog političara ‘rvackog tipa. Ako bude potrebno, a za neko vrijeme će biti, Marija Selak-Raspudić imat će vrlo široki izbor za unovčiti svoj tzv. intelektualni populizam u bilo kojem polit-ideološkom, svjetonazorskom celofanu kurentnom tog trenutka. A da to neće baš izgledati kao moralna prostitucija. Za Judine škude. Nije, međutim, uvjerljiva kao nijedan tzv. desničar ljeviji ili desniji od nje kojem je „hrvatski narod“ (sic transit) i njegov interes, kako tvrde, raison d’être političkog djelovanja, odnosno nepristajanje na politiku bavljenja samima sobom umjesto ključnim životnim problemima građana. Nije joj mrska ni podjela društva na „pošteni narod“ i „nepoštene, korumpirane elite“, iako nikada i ničim nije objasnila da osobno – ne pripada eliti. Statusno na poslu i u politici, materijalno, intelektualno i na svaki drugi mjerljiv način kojim nije moguće zapasati najveći dio „poštenog naroda“. Marija Selak-Raspudić itekako dobro zna što jest, a što nije populizam, intelektualni ili koji drugi, ali također i kako ga iskoristiti u političkim filipikama eda bi se postiglo makar i samo medijsku pozornost, Jer, što god ona kazala u tzv. Visokom domu, u parlamentarnoj polemici s neistomišljenicima lijevo ili desno u saborskim klupama, u medijskim istupima ili političkoj inicijativi, jasno joj je kako to neće „promijeniti svijet“ niti će natjerati vladajuće na javnu pokoru tipa mea culpa, mea maxima culpa…

Dok je u političkoj oporbi, po elementarnim pravilima demokracije, makar i falšne kao ‘rvacka, dopušteno joj je samo sudjelovati u parlamentarnoj raspravi i s ostatkom kritične oporbe svirati u neku stvar dok tzv. stabilna saborska većina nemilosrdno, odbacujući redom sve amandmane koji joj se ne sviđaju, izglasava vladajuću volju premijera Andreja Plenkovića. Ni aktualna zbirka referendumskih potpisa građana za izglasavanje veta na tzv. Covid-potvrde, za ukidanje „epidemioloških“ mjera i Nacionalnog stožera Civilne zaštite, koje su potpisivanje inicirali Raspudići i mostovci u cijeloj zemlji, a upravo je završeno, nema šanse prisiliti vlast na to da provede tu „narodnu volju“. Ne samo zato što u zamahu, je li, petog vala koronazaraze (tzv. omikron soj) epidemiološki zreliji svijet pooštrava sve i dosad oštre mjere, ograničava kretanje ljudi, etc., pa ni Bijedna Naša ne može izigravati posebnu kobasicu nego i stoga što gorljivi aspirant na neko od unosnijih fotelja u Bruxellesu Plenković ne bi imao petlje izaći pred Ursulu von der Leyen i pogledati je u oči: „Draga Ursula, morao sam se povinovati ‘glasu naroda’, poslušati Raspudiće, Petrova, Grmoju i Bulja, pa pustiti Hrvatice i Hrvate masovno umirati na respiratorima“?

I jedno i drugo nema veze s trećim, a treće jest da bi od odgovorne vlasti bilo krajnje imbecilno anarhijom tzv. ljudskih prava i slobode odlučivanja svakog pojedinca zamijeniti znanstveno opravdane epidemiološke mjere zaštite osobnog i kolektivnog zdravlja od smrtonosnog virusa, odnosno nesuvislim referendumom nezbrojenih skupina antivaksera, antimaskera, anticovidaša i takvih uvoditi neepidemiološke prakse suprotne cijelom svijetu. Referendum neće proći, a zašto neće, vladajući će naći rješenje. Koje je, međutim, unaprijed obezvrijedio predsjednik RH Zoran Milanović plagijatom tvrdnje tzv. desnih ekstremista za dva propala referenduma od prije nekoliko godina da to „HDZ tako radi“. Reći će, kaže Milanović: „Nemate dovoljno potpisa. Ili će naći par nevažećih, dvostrukih-trostrukih i sve poništiti. Ili će na neki drugi način obrazložiti odbijanje, npr. time da su pitanja neustavna…“ Marija Selak-Raspudić sva se angažirala na tom referendumskom poslu i jamačno, nije glupa, unaprijed znajući da glumi Sizifa u suknji, ali… Jamačno već ima pripremljen set ljutih filipika kojima će se danima/tjednima obarati na „narodnog izdajnika“ Plenkovića i HDZ koji grubo „gazi volju hrvatskog naroda“. Sic transit. Na krijesti Mostove politike „zalaganja za ključne životne probleme hrvatskih građana“ vis-à-vis „HDZ-ovog bavljenja samima sobom“. Čiji neki članovi na pozicijama lokalne, regionalne ili državne vlasti gotovo svaki tjedan završavaju u istražnom zatvoru zbog pljačke javnog novca i trgovine utjecajem.

Nova „heroina“ ili pak nešto manje – „zvijezda“ – intelektualnijeg dijela tzv. desnice Marija Selak-Raspudić nema na ciljniku samo premijera Andreja Plenkovića i HDZ nego i tzv. zeleno-lijevu platformu Možemo! što neki tumače i kao njezin pokušaj da se „jasnije pozicionira i na zagrebačkoj političkoj mapi“. Predsjednik Republike pak nije joj meta kritike baš kao ni ostatku tzv. desnice budući da Milanović već neko vrijeme vidno posrće udesno, govori ono što toj političkoj opciji – ma koliko razmrvljena i nesložna – zapravo godi i srcu i duši. Vrag će znati kakva je to negativa kliknula u njegovom umu? No, da ga je pametno slušati kada desničari – nije. Suprug Mostove bioetičarke, Nino Raspudić, ne libi se svako malo udarati ditirambe u Milanovićevu slavu i diku, pa cijela ta scena više sliči amaterskoj komediji u Pripizdini Gornjoj no ozbiljnoj politici u koliko-toliko ozbiljnoj zemlji. Nego, otkad je to tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena koliko-toliko ozbiljna zemlja. Ma nije, šalimo se, pa ni „ljubav“ Raspudića muža i muža Milanovića nije neka ozbiljna pojava u neozbiljnoj ‘Rvackoj.

Za razliku od bivših i potencijalnih tzv. desničarskih „heroina“, je li, Mariju Selak-Raspudić ne zanimaju, kako se dade iščitati iz njezinih filipika u sabornici, klasične teme te tzv. konzervativne sorte – ideologija prošlosti, radikalno protusrpstvo, Milorad Pupovac, ustaše i partizani, Schengen, migranti, uvođenje eura, itsl. – nego proračunano bira teme koje smatra isplativima, atraktivnim za trenutno pobrati što više potpore birača. Npr. ubojite teme o neuspješnoj obnovi razornim potresom pogođenih Banije, Zagreba i njihove okolice, ukidanja tzv. pronatalitetne mjere roditelja odgajatelja u Zagrebu, poboljšanja kakvoće života dijabetičara, položaja žena u društvu, branit će poljoprivrednike od državnog nemara, oštro će se zalagati za kvalitetnije školstvo, otvoreno će podržavati antivaksere… Međutim, veliki krič malog ptića ne dopire daleko ili se barem eho ne čuje dalje od gnijezda iz kojeg je odaslan, pa se Mostovoj bioetičarki može s pravom upisati ozbiljan minus političkog angažmana: svaštarenje.

„Visoki senzibilitet za pitanja iz demokratsko-liberalnog sektora, dakle, sasvim netipično za klasične desničare kod nas, pokazuje kroz angažman protiv nasilja nad ženama te nasilja u obitelji općenito“, tvrdi rečeni novinar Slobodne Dalmacije. „Stat će, gotovo ko pravi liberal, i na stranu poduzetnika kad tvrdi da novi Zakon o minimalnoj plaći ide na njihovu štetu… Ali i tu uz populistički diskurs, tobože braneći njihov džep od dugih ruku premijera i vlade. Dakle, ne može se reći da je previše opterećena ideologijom, iako ne propušta prilike da se, pogotovo u obračunima sa zastupnicima i zastupnicom Ivanom Kekin (psihologinja u KBC-u Zagreb, predsjednica Nove ljevice u koaliciji s Možemo! i supruga istaknutog estradnog umjetnika Mile Kekina iz benda Hladno pivo, op. a.), prezentira kao rezolutna borkinja protiv lijevih dogmi.

Nema šanse

Inače, njezin biografski profil netipičan je u usporedbi većine ovdašnjih političara desnice. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na studiju filozofije i hrvatskog jezika i književnosti, potom je radila na lokalnoj Z1 televiziji, uređivala i vlastitu emisiju iz područja kulture, okušala se i u odnosima s javnošću. Završila je i poslijediplomski doktorski studij iz filozofije te se zaposlila na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje je prije godinu dana stekla zvanje izvanredne profesorice. Autorica je više znanstvenih i stručnih radova, sudjelovala i predavala na brojnim znanstvenim skupovima…“ Habitus te vrsti, netipičan za tzv. desnicu i respektabilan za „kockoglavi i krezubi“ njezin dio koji uopće ne razumije njezinu intelektualnu širinu niti poruke što ih odašilje s te razine, ne čine Mariju Selak-Raspudić kvalitetnim, je li, materijalom, „heroinom“ koja je kadra uvjerljivo okupiti sve te rogove u vreći, programski i personalno utemeljiti modernu, europsku tzv. desnicu u Bijednoj Našoj te u dogledno vrijeme osvojiti vlast.

Nema šanse. Tzv. običan/mali ‘rvacki čovo, kad izađe na biralište, ne voli zaokružiti na izbornoj listini pametnije od sebe, školovane, koji znaju više od njega i koje ne razumije kad govore o važnim temama, pa… Međutim, to nikako ne znači da Marija Selak-Raspudić neće – ako poželi i bude dovoljno svjesna prilagodbene potrebe, što zapravo nije u pitanju – duže trajati u burnom političkom oktogonu. Jedan Miroslav Škoro, donedavno „heroj“ tzv. desnice, sijevnuo je poput meteora na kilometar do Zemljina tla i ugasio se, a da nije ostavio zapaženijeg traga. Ženski pak „herojski“ dio iste opcije podijelio je manje-više Škorinu sudbinu. Sjeća li se još tko tog Škore, Ruže Tomašić, Brune Esih, Marijane Petir…? Plješće li još tko eskapadama Karoline Vidović-Krišto? Zašto bi tko imao razloga skinuti kapu pred tim „herojskim“ sojem? Dakako, to na svoj način vrijedi i za novu „heroinu“ tzv. desnice Mariju Selak-Raspudić, iako ona nije isto što i rečene političke žene. Ona je nešto drugo i, sviđalo se komu to ili ne – nešto puno kvalitetnije. Neopterećeno prošlošću i obrazovano. Nije pak isključeno da vrijeme Marije Selak-Raspudić takvih političarki tek dolazi. Ali…

tacno