Unatoč svim objektivnim postignućima i subjektivnom osjećaju mnogih od nas da je Hrvatska danas nemjerljivo ugodnije mjesto za život te snažnija i cjenjenija država negoli u ratnu jesen 1991., dug je još put pred nama. Dug je put prema onome što smo si sami zacrtali. Devedesetih se godina često govorilo o tome da želimo biti 'normalna zemlja', dosegnuti 'europske standarde', da se želimo 'vratiti u Europu'. Gdje smo, dakle, došli po tom pitanju?
Danas slavimo Dan neovisnosti, obljetnicu formalnog razdruživanja državnopravnih sveza s jugoslavenskom federacijom, nakon što je 25. lipnja (današnji Dan državnosti) saborskom odlukom donesena, no njena je provedba odgođena zbog moratorija na kojemu je bila inzistirala tadašnja Europska zajednica, tj. današnja Europska unija. Lipanjski državni praznik dijelimo sa susjednom Slovenijom, gdje se on također zove Danom državnosti. Sjeverno od Sutle današnji se dan pak ne slavi, već 25. listopada Dan suverenosti, kad su posljednje postrojbe nekadašnje savezne vojske napustile zemlju, a na Štefanje se proslavlja Dan samostalnosti i jedinstva, koji komemorira referendum o neovisnosti iz 1990. Do prijelaza tisućljeća, kao Dan državnosti slavili smo 30. svibnja, kojim se obilježavao dan konstituiranja prvoga kompetitivno izabranog Sabora od izbora 1938.
Komemoracije u svakoj državi predstavljaju važan segment simboličke izgradnje nacije i usađivanja svijesti građana o zajedničkoj sudbini. Vrlo često je manje važno je li datum koji se obilježava povijesno najvažniji ili politološki najrelevantniji, već koje značenje nosi i koje značenje mi kao građani u njega upisujemo. Državne svetkovine, baš kao i Ustav, izborni te porezni sustav, poželjno je što rjeđe mijenjati. Kako bilo, činio se pokojem čitatelju današnji nadnevak važan ili ne, dobra nam je to prilika za kolektivnu introspekciju i retrospekciju.
Priča o stasanju jedne države
Pripadam generaciji koja je stasala više-manje paralelno sa samostalnom Hrvatskom. Kad smo bili mali, mislili smo da će rat trajati unedogled, no svjedočili smo pobjedonosnom povratku boraca iz Oluje u našu ulicu. S početaka osnovnoškolskoga obrazovanja sjećam se da je nastava bila organizirana u međuturnusu, niti ujutro, ni popodne, zbog tadašnji zračnih opasnosti u glavnome gradu. Danas je taj isti Zagreb jedna od najsigurnijih prijestolnica u Europi.
Tada, početkom devedesetih, u razred su nam stigli mali Vukovarci, smješteni u prognaničkom prihvatu u današnjem đačkom domu na Kennedyjevu trgu. Danas školarci iz cijele Hrvatske odlaze na izlete u grad na ušću Vuke u Dunav. Na početku gimnazije bio sam uključen u rad inicijative Europski parlament mladih. 'Igrali' smo se rada u europskim institucijama te razmjenjivali iskustva i znanja s učenicima iz drugih aspirantskih zemalja. Upravo u to vrijeme Hrvatskoj je bila otvorena perspektiva članstva. Godinama je trajao mukotrpan put pristupanja, no ipak smo ga dočekali.
Po povratku sa studija u Beču, bio sam se prijavio na nadležni vojni odsjek kako bih regulirao vojnu obavezu. Međutim, zbog tadašnjeg skorog ulaska u NATO, rečeno mi je da više neće pozivati ročnike. Dug je doista put prijeđen od slabo opremljenih jedinica Narodne zaštite koje sam viđao kao dječak do današnjih sudionika mirovnih misija diljem svijeta. Kao student u Austriji morao sam uz gomilu papirologije produživati dozvolu boravka, semestar za semestrom, dok danas na zračnoj luci mogu ponosno stati u red za državljane Europske unije.
Dug put pred nama
Međutim, unatoč svim objektivnim postignućima i subjektivnom osjećaju mnogih od nas da je Hrvatska danas nemjerljivo ugodnije mjesto za život te snažnija i cjenjenija država negoli u ratnu jesen 1991., dug je još put pred nama. Dug je put prema onome što smo si sami zacrtali. Devedesetih se godina često govorilo o tome da želimo biti 'normalna zemlja', dosegnuti 'europske standarde', da se želimo 'vratiti u Europu'. Gdje smo, dakle, po tom pitanju došli?
