Vijest da je Željko Glasnović protekli tjedan proveo u Büdingenu, na stranačkoj konvenciji Nacionaldemokratske stranke Njemačke (NPD), zapravo i nije iznenađenje. Bivši general, plaćenik i zatvorski čuvar godinama je u Saboru djelovao kao ovlašteni desno-desničarski zabavljač. Iz njegovih je čestih istupa bilo teško zaključiti ide li mu slabije (hrvatski) jezik kojim govori, ili (različite) teme kojih se laća. Svakako, fiksacija na komunizam, jugoslavenstvo i ljevicu izbijala je iz svakoga od njegovih govora – neovisno o tomu što je bilo na dnevnome redu Sabora. Premda oskudno obrazovan (SSS, prema saborskim podacima) dopuštao si je pripovijedati o filozofiji, povijesti, jezikoslovlju, ali i o prirodnim znanostima – i zastupati fizičko kažnjavanje neistomišljenika. U slobodno je vrijeme javnosti ponosno pokazivao svoju kolekciju oružja, nazivao (neke) novinarke „ljudskim nakazama“, a (navodno) ljevičarski orijentirane mlade ljude karakterizirao kao bića „kojima su glave u odnosu na tijelo nesrazmjerne veličine“.
POLITIČKA ZVIJEZDA U NALETU: Kako Željko Glasnović uporno bombardira Sabor
ESTROGEN, STRIJELJANJE, DLAKAVE NOGE: Ubrojivost Željka Glasnovića
Objektivna bi raščlamba zasigurno pokazala da je Glasnović velemajstor političkih autogolova, jer njegovi su „izvodi“ često bili više-manje očiti uvodi u sramoćenje vlastite pozicije. Primjerice, svojevremeno se je proslavio (samoodgovorenim) pitanjem: „Znate li tko je napravio zadnju bolnicu u Hrvatskoj - Ante Pavelić, to je činjenica!“ (N1, „Pressing“ 20. rujna 2016.). Tvrdnja je dvostruko neistinita, već i na razini Zagreba, zato što je 1988. dovršena tadašnja vojna bolnica (današnja Klinička bolnica Dubrava). S druge strane, Pavelić nije “napravio“ Rebro, nego je za NDH samo dovršeno ono što je u osnovi bilo izgrađeno još u vrijeme stare Jugoslavije, odnosno Banovine Hrvatske, pa je Pavelić samo svečano otvorio kliniku 10. travnja 1942. (točan datum se do danas nisu usudili obilježavati u proslavama obljetnica ustanovljenja institucije). O nizu drugih bolnica izgrađenih nakon 1945. godine nema ni potrebe govoriti. No, politički se autogol iskazuje u činjenici da u jugoslavensko vrijeme doista nije izgrađeno dovoljno bolnica u Hrvatskoj, ali ako treba najprije demantirati Glasnovićeve neistine, jedva se stigne do kritičkoga tretiranja prošlosti.
Glasnovićevi neo-nazi kamaradi (SCREENSHOT: Euro-news)
Još je veselije Glasnovićevo re-interpretiranje Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj: "NDH je bila međunarodno priznata... Tko su partizani bili? Po Haškoj konvenciji iz 1908., vi ste njih mogli strijeljati. Oni su bili teroristi" (Tribina „Kuda ide Hrvatska“ Melbourne, 4. 12. 2016.). Ostavi li se po strani sitnice - npr. to da je Haaška konvencija, točnije aneks u kojemu se spominju „milicije i dragovoljci“, potpisana 18. listopada 1907. - bitno je da taj dokument u osnovi legalizira jedinice izvan službene vojske (uz jasne uvjete, dakako). O „teroristima“ nema, naravno, ni govora. Istina je također da je NDH bila takorekuć oskudno „međunarodno priznata“ (uglavnom u krugu Hitlerovih i Mussolinijevih vazala - ni Vatikan je nije bio priznao). No, autogol je ovdje u činjenici da su najšire međunarodno priznanje u to vrijeme na tome prostoru uživali četnici, kao domovinska (otadžbinska) vojska naširoko međunarodno priznate jugoslavenske vlade u izbjeglištvu, pa ih nesretni Glasnović zapravo legitimira post festum.
Ovaj je desničarski putujući cirkus, kako to i inače uglavnom biva, mogao imati samo dva ishoda - utrnuće u vlastitoj nevažnosti, ili daljnje radikaliziranje. Glasnović je, naravno, odabrao ovo drugo i odlučio biti jedan od „Kamerada“ iz inozemstva koji podržavaju zloglasnu neonacističku NPD. Riječ je o stranci koja programski zastupa „homogenu pučku zajednicu nasuprot liberalnoj demokraciji“, a pripadnosti toj zajednici definira na osnovi rasnih i eugeničkih kriterija. O djelovanju je ove, politički uporno neuspješne, stranke njemački Ustavni sud (Bundesverfassungsgericht) 17. siječnja 2107. godine, reagirajući na zahtjev Savezne vlade, zaključio da je „neprijateljsko spram Ustava, ali ne predstavlja aktualnu ugrozu temeljnoga demokratskog poretka“.
Ukratko, Glasnoviću je, izgleda, dojadilo maltretirati (samo) hrvatsku javnost pa se odlučio na šire tržište. Dojadilo mu je, valjda, i nužno ograničeno promicanje revizionizma u hrvatskoj povjesnici, legaliziranjem, pa i estetiziranjem ustaša, te se okrenuo originalu – (neo)nacistima. Ako ništa drugo, time odnosi na domaćoj političkoj sceni postaju jasniji, kada već nisu racionalni - dugogodišnji pokušaji domaće desničarske ideologije da „načelno osuđuje oba totalitarizma“ našli su se pred velikim izazovom; vjerojatno zbog toga satima (i danima) nakon Glasnovićeve ekskurzije desni portali naprosto nemaju komentara.
Prominentni gost neonacističke stranke (ILUSTRACIJA: Facebook/NPD)
Nosiva je parola „Evropske konvencije“ njemačke neonacističke stranke, kojoj je Glasnović pribivao, posve jednostavna: „Festung Europa – Schutzzone Deutschland“ („Utvrda Evropa – zaštićeni pojas Njemačka“). To je, posve očito, posljedak nakane osuvremenjivanja nacističkih obrazaca (NB - sintagmu o evropskoj utvrdi obilato je proliferirao Goebbels, rabeći oznaku koju je u doba napoleonskih ratova uveo Goetheov i Schopenhauerov prijatelj Johann Stephan Schütze). Ali, prema svemu sudeći NPD katastrofalno kasni, pokazuje to munjevit rast AFD-a („Alternative za Njemačku“), koji je uspio usisati čitav desničarski dijapazon u Njemačkoj - održavajući istovremeno kultivirano neprecizan stav spram nacizma.
Stigavši pravovremeno na zakašnjeli skup Glasnović se opravdava na način koji posve odgovara već iskazanome militarističkom svjetonazoru: “Ja sam prvenstveno vojnik. U mojoj brigadi koju sam vodio imao sam ljude iz NPD-a, koji su se borili protiv ISIL-a, sadašnjeg ISIL-a i protiv velikosrpskog imperijalizma.” Na pitanje jesu li članovi NPD-a koji su bili u njegovoj brigadi - neonacisti, Glasnović je rekao kako su se oni borili za vrijednosti Zapada – „kršćanstvo, moralni integritet, radne navike i identitet“. Uz dodatak: „Nisu problem nama neonacisti, problem su nama neokomunisti, koji su preuzeli sve poluge u hrvatskoj vladi“. Govoreći o „takozvanoj psihotičkoj ljevici“, Glasnović poentira u svojem (nadasve smušenome) stilu: „Meni je bliži NPD nego taj komunista u Hrvatskoj koji je sjedio po birtijama dok su ovi ljudi vodili rat na granicama Svetoga Rimskoga Carstva" („Indeks“, 18. studenoga 2018.).
Elem, Glasnović je (opet) u ratu, pa i ne mora odveć paziti na formulacije. Boreći se (kao svojevrsna avangarda današnjih vojski) protiv ISIL-a (dok još ovaj nije ni znao za sebe), on je počeo okupljanje koalicije za obranu Zapada (od Istoka, dakako). Ne smeta ga da brani kršćanstvo s Hasanbegovićem, a moralni integritet s onima koji smatraju da je Šoa puka izmišljotina. Pa ni to da brani radne navike s najljenijom zastupnicom Sabora, a identitet (valjda, ipak, hrvatski i katolički) u njemačkome gradiću s 14 posto katoličkoga pučanstva.
Detalj s NPD-ovog marša (SCREENSHOT: YouTube)
Jer, bitno mu je da su problem neokomunisti, da su - samorazumljenome hrvatskom nacionalistu - bliži njemački neonacisti od hrvatskih neokomunista, zdravo nijemstvo nasuprot „psihotičkoj ljevici“. U konačnici riječ je, izgleda, o političkoj nadgradnji nekadašnjega vojnog drugarstva u obrani granica Svetoga Rimskog carstva (njemačke narodnosti). Ostavi li se po strani faktička obrana feudalizma koja odatle proizlazi, za Glasnovićevu je rastrojenost indikativno to da bi njegove riječi - doslovce uzete - za Hrvatsku morale značiti obranu granice na Raši, jer je samo dio Istre zapadno od Raše pripadao toj neobičnoj tvorevini. No, čak i uzmu li se u obzir i popularne (a neznalačke) teze o pripadnosti Hrvatske rečenome carstvu nakon 1527. godine, posljetkom habsburgovske personalne unije, prostor na kojemu je u ratu operirao Glasnović (posljednjih nekoliko stoljeća poznat kao Bosna i Hercegovina) mogao bi, u zadanoj povijesnoj konstelaciji, prije pripadati Svetome Balkanskom carstvu turske narodnosti, no bilo čemu drugome.
Besmislicama, eto, nikada kraja. No, pravi problem i nije u njima, nego u koncepciji koja sveudilj iz pozadine proviruje. U nakani da nekako iziđe iz (uskih) granica domovine, da ipak nekako igra u (ma kojoj) evropskoj ligi, suvremeni hrvatski nacionalizam olako zaboravlja na naciju, suverenizam, rodo/domoljublje i sve ostalo. Nije to ni novo; njegovi su predšasnici bili pripravni amenovati predaju Zadra Mlečićima (za nadoknadu troškova podvoza križarske soldateske), ili pak većega dijela jadranske obale (za nadoknadu troškova opstanka na - neprestance upitnoj - „neodvisnoj“ vlasti).
Glasnović je, dakle, oponašatelj, u farsičnome tonu dapače. Jer, on se sada ubacuje u igru, ali među evropskim političkim trećeligašima; NPD više gotovo nitko ne uzima ozbiljno. Ozbiljan je, međutim, svojevrstan urođeni defekt hrvatske nacional-radikalističke desnice – i Neovisni za Hrvatsku (NzH), kojima je Glasnović najaktivniji (možda čak i jedini doista aktivni) javnogovornik, pokazali su tendenciju nastavljanja stare pripovijesti. Vjerovali su s početka da će ponoviti veliki promičbeni uspjeh HDZ-a iz 1990. godine, da će, naime, i za njih važiti „naše ime je naš program!“. A kad tamo, pokazalo se je da za njih važi da su, zapravo, Ovisni protiv Hrvatske. Ovisnost o inozemnim uzorima (pa makar i ovakvim, karikaturalnim, kakvi su enpedeovci) zadana im je spontanim primatom desničarenja čak i ispred nacionalizma, inorodnih srodnika po izboru pred istorodnim „izdajicama“. Baš se zato može reći kako - svjetonazorski, barem - Glasnović u Büdingenu nije u gostima, nego kod kuće. A s njime i njegova nacionalistička sljedba - rugajući se Plenkoviću&comp. što robuju Bruxellesu - odlazi na poklonjenje u gradić koji nastava još manje ljudi no što bi ih glasalo za NzH.
lupiga
POLITIČKA ZVIJEZDA U NALETU: Kako Željko Glasnović uporno bombardira Sabor
ESTROGEN, STRIJELJANJE, DLAKAVE NOGE: Ubrojivost Željka Glasnovića
Objektivna bi raščlamba zasigurno pokazala da je Glasnović velemajstor političkih autogolova, jer njegovi su „izvodi“ često bili više-manje očiti uvodi u sramoćenje vlastite pozicije. Primjerice, svojevremeno se je proslavio (samoodgovorenim) pitanjem: „Znate li tko je napravio zadnju bolnicu u Hrvatskoj - Ante Pavelić, to je činjenica!“ (N1, „Pressing“ 20. rujna 2016.). Tvrdnja je dvostruko neistinita, već i na razini Zagreba, zato što je 1988. dovršena tadašnja vojna bolnica (današnja Klinička bolnica Dubrava). S druge strane, Pavelić nije “napravio“ Rebro, nego je za NDH samo dovršeno ono što je u osnovi bilo izgrađeno još u vrijeme stare Jugoslavije, odnosno Banovine Hrvatske, pa je Pavelić samo svečano otvorio kliniku 10. travnja 1942. (točan datum se do danas nisu usudili obilježavati u proslavama obljetnica ustanovljenja institucije). O nizu drugih bolnica izgrađenih nakon 1945. godine nema ni potrebe govoriti. No, politički se autogol iskazuje u činjenici da u jugoslavensko vrijeme doista nije izgrađeno dovoljno bolnica u Hrvatskoj, ali ako treba najprije demantirati Glasnovićeve neistine, jedva se stigne do kritičkoga tretiranja prošlosti.
Glasnovićevi neo-nazi kamaradi (SCREENSHOT: Euro-news)
Još je veselije Glasnovićevo re-interpretiranje Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj: "NDH je bila međunarodno priznata... Tko su partizani bili? Po Haškoj konvenciji iz 1908., vi ste njih mogli strijeljati. Oni su bili teroristi" (Tribina „Kuda ide Hrvatska“ Melbourne, 4. 12. 2016.). Ostavi li se po strani sitnice - npr. to da je Haaška konvencija, točnije aneks u kojemu se spominju „milicije i dragovoljci“, potpisana 18. listopada 1907. - bitno je da taj dokument u osnovi legalizira jedinice izvan službene vojske (uz jasne uvjete, dakako). O „teroristima“ nema, naravno, ni govora. Istina je također da je NDH bila takorekuć oskudno „međunarodno priznata“ (uglavnom u krugu Hitlerovih i Mussolinijevih vazala - ni Vatikan je nije bio priznao). No, autogol je ovdje u činjenici da su najšire međunarodno priznanje u to vrijeme na tome prostoru uživali četnici, kao domovinska (otadžbinska) vojska naširoko međunarodno priznate jugoslavenske vlade u izbjeglištvu, pa ih nesretni Glasnović zapravo legitimira post festum.
Ovaj je desničarski putujući cirkus, kako to i inače uglavnom biva, mogao imati samo dva ishoda - utrnuće u vlastitoj nevažnosti, ili daljnje radikaliziranje. Glasnović je, naravno, odabrao ovo drugo i odlučio biti jedan od „Kamerada“ iz inozemstva koji podržavaju zloglasnu neonacističku NPD. Riječ je o stranci koja programski zastupa „homogenu pučku zajednicu nasuprot liberalnoj demokraciji“, a pripadnosti toj zajednici definira na osnovi rasnih i eugeničkih kriterija. O djelovanju je ove, politički uporno neuspješne, stranke njemački Ustavni sud (Bundesverfassungsgericht) 17. siječnja 2107. godine, reagirajući na zahtjev Savezne vlade, zaključio da je „neprijateljsko spram Ustava, ali ne predstavlja aktualnu ugrozu temeljnoga demokratskog poretka“.
Ukratko, Glasnoviću je, izgleda, dojadilo maltretirati (samo) hrvatsku javnost pa se odlučio na šire tržište. Dojadilo mu je, valjda, i nužno ograničeno promicanje revizionizma u hrvatskoj povjesnici, legaliziranjem, pa i estetiziranjem ustaša, te se okrenuo originalu – (neo)nacistima. Ako ništa drugo, time odnosi na domaćoj političkoj sceni postaju jasniji, kada već nisu racionalni - dugogodišnji pokušaji domaće desničarske ideologije da „načelno osuđuje oba totalitarizma“ našli su se pred velikim izazovom; vjerojatno zbog toga satima (i danima) nakon Glasnovićeve ekskurzije desni portali naprosto nemaju komentara.
Prominentni gost neonacističke stranke (ILUSTRACIJA: Facebook/NPD)
Nosiva je parola „Evropske konvencije“ njemačke neonacističke stranke, kojoj je Glasnović pribivao, posve jednostavna: „Festung Europa – Schutzzone Deutschland“ („Utvrda Evropa – zaštićeni pojas Njemačka“). To je, posve očito, posljedak nakane osuvremenjivanja nacističkih obrazaca (NB - sintagmu o evropskoj utvrdi obilato je proliferirao Goebbels, rabeći oznaku koju je u doba napoleonskih ratova uveo Goetheov i Schopenhauerov prijatelj Johann Stephan Schütze). Ali, prema svemu sudeći NPD katastrofalno kasni, pokazuje to munjevit rast AFD-a („Alternative za Njemačku“), koji je uspio usisati čitav desničarski dijapazon u Njemačkoj - održavajući istovremeno kultivirano neprecizan stav spram nacizma.
Stigavši pravovremeno na zakašnjeli skup Glasnović se opravdava na način koji posve odgovara već iskazanome militarističkom svjetonazoru: “Ja sam prvenstveno vojnik. U mojoj brigadi koju sam vodio imao sam ljude iz NPD-a, koji su se borili protiv ISIL-a, sadašnjeg ISIL-a i protiv velikosrpskog imperijalizma.” Na pitanje jesu li članovi NPD-a koji su bili u njegovoj brigadi - neonacisti, Glasnović je rekao kako su se oni borili za vrijednosti Zapada – „kršćanstvo, moralni integritet, radne navike i identitet“. Uz dodatak: „Nisu problem nama neonacisti, problem su nama neokomunisti, koji su preuzeli sve poluge u hrvatskoj vladi“. Govoreći o „takozvanoj psihotičkoj ljevici“, Glasnović poentira u svojem (nadasve smušenome) stilu: „Meni je bliži NPD nego taj komunista u Hrvatskoj koji je sjedio po birtijama dok su ovi ljudi vodili rat na granicama Svetoga Rimskoga Carstva" („Indeks“, 18. studenoga 2018.).
Elem, Glasnović je (opet) u ratu, pa i ne mora odveć paziti na formulacije. Boreći se (kao svojevrsna avangarda današnjih vojski) protiv ISIL-a (dok još ovaj nije ni znao za sebe), on je počeo okupljanje koalicije za obranu Zapada (od Istoka, dakako). Ne smeta ga da brani kršćanstvo s Hasanbegovićem, a moralni integritet s onima koji smatraju da je Šoa puka izmišljotina. Pa ni to da brani radne navike s najljenijom zastupnicom Sabora, a identitet (valjda, ipak, hrvatski i katolički) u njemačkome gradiću s 14 posto katoličkoga pučanstva.
Detalj s NPD-ovog marša (SCREENSHOT: YouTube)
Jer, bitno mu je da su problem neokomunisti, da su - samorazumljenome hrvatskom nacionalistu - bliži njemački neonacisti od hrvatskih neokomunista, zdravo nijemstvo nasuprot „psihotičkoj ljevici“. U konačnici riječ je, izgleda, o političkoj nadgradnji nekadašnjega vojnog drugarstva u obrani granica Svetoga Rimskog carstva (njemačke narodnosti). Ostavi li se po strani faktička obrana feudalizma koja odatle proizlazi, za Glasnovićevu je rastrojenost indikativno to da bi njegove riječi - doslovce uzete - za Hrvatsku morale značiti obranu granice na Raši, jer je samo dio Istre zapadno od Raše pripadao toj neobičnoj tvorevini. No, čak i uzmu li se u obzir i popularne (a neznalačke) teze o pripadnosti Hrvatske rečenome carstvu nakon 1527. godine, posljetkom habsburgovske personalne unije, prostor na kojemu je u ratu operirao Glasnović (posljednjih nekoliko stoljeća poznat kao Bosna i Hercegovina) mogao bi, u zadanoj povijesnoj konstelaciji, prije pripadati Svetome Balkanskom carstvu turske narodnosti, no bilo čemu drugome.
Besmislicama, eto, nikada kraja. No, pravi problem i nije u njima, nego u koncepciji koja sveudilj iz pozadine proviruje. U nakani da nekako iziđe iz (uskih) granica domovine, da ipak nekako igra u (ma kojoj) evropskoj ligi, suvremeni hrvatski nacionalizam olako zaboravlja na naciju, suverenizam, rodo/domoljublje i sve ostalo. Nije to ni novo; njegovi su predšasnici bili pripravni amenovati predaju Zadra Mlečićima (za nadoknadu troškova podvoza križarske soldateske), ili pak većega dijela jadranske obale (za nadoknadu troškova opstanka na - neprestance upitnoj - „neodvisnoj“ vlasti).
Glasnović je, dakle, oponašatelj, u farsičnome tonu dapače. Jer, on se sada ubacuje u igru, ali među evropskim političkim trećeligašima; NPD više gotovo nitko ne uzima ozbiljno. Ozbiljan je, međutim, svojevrstan urođeni defekt hrvatske nacional-radikalističke desnice – i Neovisni za Hrvatsku (NzH), kojima je Glasnović najaktivniji (možda čak i jedini doista aktivni) javnogovornik, pokazali su tendenciju nastavljanja stare pripovijesti. Vjerovali su s početka da će ponoviti veliki promičbeni uspjeh HDZ-a iz 1990. godine, da će, naime, i za njih važiti „naše ime je naš program!“. A kad tamo, pokazalo se je da za njih važi da su, zapravo, Ovisni protiv Hrvatske. Ovisnost o inozemnim uzorima (pa makar i ovakvim, karikaturalnim, kakvi su enpedeovci) zadana im je spontanim primatom desničarenja čak i ispred nacionalizma, inorodnih srodnika po izboru pred istorodnim „izdajicama“. Baš se zato može reći kako - svjetonazorski, barem - Glasnović u Büdingenu nije u gostima, nego kod kuće. A s njime i njegova nacionalistička sljedba - rugajući se Plenkoviću&comp. što robuju Bruxellesu - odlazi na poklonjenje u gradić koji nastava još manje ljudi no što bi ih glasalo za NzH.
lupiga
