Zatvorio je butigu „Hrvatska“ i partio na godišnji odmor. Prije toga premijer je napunio ministarstva brojnim tipovima iz profašističkog Domovinskog pokreta i omogućio im željenu blizinu moći i novca, a postigli su i zabranu uvođenja rodnih studija na Filozofskom fakultetu, jer da neće oni da im se „sin ujutro probudi kao muško, a navečer postane žensko“. Bidan je premijer još morao i na unutarstranačke izbore, sav u strahu da bi mogao izgubiti mjesto šefa HDZ-a od strane moćnog protukandidata, Andreja Plenkovića. Tako se premijer Plenković natjecao s Andrejem Plenkovićem, pa kao jedini kandidat pobijedio samoga sebe i postao opet šef HDZ-a. To je demokratska procedura, kazao je, nipošto ne totalitarna farsa, kako bi zlobnici htjeli, iako su čak i u Savezu komunista glumili demokraciju, pa na partijske izbore stavljali barem dva kandidata, drugoga onako za fintu.
Veliki vođa time je zaokružio svoju apsolutnu moć, narod krpa kraj s krajem, slabašna je i turistička sezona jer je Hrvatska bezobrazno skupa u svim segmentima ponude, ali je zato Split i opet pregažen grad, popišan i usmrđen od strane mlađahnih stranaca, takozvanih partijanera, građani koji se ne bave rentijerskim turizmom izbezumljeni odlučuju organizirati se i uzeti stvar u svoje ruke, pa upravo stvaraju jezgru otpora, po uzoru na Španjolce, svjesni da žive u državi bezvlašća, samovolje i pohlepe zbog koje je nekadašnji grad posebne estetike pretvoren u pijanu seosku krčmu prepunu incidenata, buke i divljaštva.
Zato u toj tihoj depri pristojnih građana, veseli jedna ispovijest, ona kandidata za novi sastav Ustavnog suda, visoke instance prepune hadezeovih poslušnih fosilaca i, kao ukras demokracije, ponekog suca s lijeve strane političkog spektra. Kakav je upravo ovaj – inače dosadašnji sudac Ustavnog suda – čije se pak „biografije“ ne bi postidio nijedan zadrti desničar. Tako gospodin, izabran prije osam godina iz lijevo-liberalne opozicijske kvote, u svojoj prijavi navodi da se na „temelju genetskog nasljeđa roditelja i tradicionalnog kućnog odgoja, u mojoj osobi sadržavaju osobnosti koje iskazujem cijelog života“, a „za sebe mogu reći da me karakteriziraju sljedeće osobine: domoljublje, samodisciplina, principijelnost, humanizam, poštivanje obitelji, ekološka osviještenost i zaštita životinja“.
Na više od 10 stranica ne govori taj Mlinarić ništa o svom dosadašnjem radu, koji je ionako sporan, nego se patetičnim esejističkim uratkom o domoljublju zapravo dodvorava zlotvorima iz vladajuće stranke. Opisuje taj sudački redikul i svoj humanizam u razdoblju od ’92. do ’96., kad je bio šef Okružnog zatvora Zagreb i zatvorenicima pružao brojne kulturne usluge, a naročito je brižan bio prema potrebama vjernika – valjda zbog svog genetskog nasljeđa – te je „tokom cijele godine organizirano provođenje prava vjeroispovijesti, a za Božić i Uskrs, na što sam posebno ponosan, organizirao sam da vjerske obrede provode najviši predstavnici vrha Katoličke crkve, kardinal Kuharić osobno, a tim prigodama uvijek su nazočili i najviši predstavnici državne vlasti“. U to doba naravno riječ je o ekipi iz vladajućeg HDZ-a, a ne znamo ni je li isto pravo uživanja u vjerskim obredima omogućio i pravoslavcima, Srbima to jest, kojih je u tom ratno-poratnom vremenu u njegovom zatvoru itekako bilo.
Nije dakako esejist zaboravio u prijavi navesti i svoj status branitelja, posebno originalan, jer da je bio branitelj od ’92. do ’96., što znači da je „ratovao“ još mjesecima po završetku rata, i to na prvoj crti obrane, kao šef centralnog hrvatskog zatvora. Važno mu je naglasiti kako je „emocionalno privržen svom narodu i državi“, braneći je u krvavim, ratnim uvjetima, „obavljajući specifične poslove“. Koje? Diverzantske? Minerske? Ne, nego je radio na pukoj birokratskoj razmjeni neprijateljskih vojnika za pripadnike HV-a.
Tako emocionalno privržen državi nije se taj sudac i šef zatvora i branitelj libio opisati ni svoju „građansku hrabrost“ kada je uputio epistolu američkom ambasadoru u Zagrebu koji se zalagao za jače ovlasti Državnog odvjetništva zbog ogromne korupcije u Hrvatskoj, a našeg je Mlinarića snervalo miješanje strane sile u naše unutrašnje poslove pa mu je ambasadoru napisao pismo, što danas, 12 godina kasnije, opisuje kao čin neopisive hrabrosti na kojega se odvažio „ispunjen nacionalnim ponosom i osjećajem za pravednost“.
Je li ga pak autonomna sudačka pravednost ili tek bijedni posluh navela da u vrijeme pandemije covida napiše baš sve odluke kojima je stroge mjere ograničavanja ljudskih prava proglašavao ustavnima, unatoč upozorenjima ustavnih stručnjaka koji su uporno ukazivali na kršenje Ustava budući da odluke nisu donesene dvotrećinskom većinom u parlamentu, nego samovoljnim dekretom vlade?
Uglavnom, od šefa zatvora i branitelja na opasnoj koti razmjene zarobljenika do suca Ustavnog suda, od lijevog liberala do autentičnog desničara – priča vrijedna pažnje, jer govori o tipičnom hrvatskom poltronu. A kad se takvima pridruži na primjer gradonačelnik Dubrovnika koji je braći i sestrama u nekom dalmatinskom selu friško poručio kako za Hrvate postoje tek dva bitna pozdrava – „Bog i Hrvati“ i ustaški „Za dom spremni“, sve uz praskavi pljesak prisutnih ministara – jasno je zašto je Hrvatska doista zemlja lošega „genetskog nasljeđa“.
