Povezivanje bivših država Sovjetskog Saveza trenutačno se nalazi u međufazi. Na snazi je zajednički ekonomski prostor Rusije, Bjelorusije i Kazahstana koji će 2015. godine biti transformiran u Euroazijsku uniju s mogućnošću njezinog daljnjeg širenja. Putinovim riječima: "Mi predlažemo model snažne nadnacionalne unije koja će postati jedan od polova današnjeg svijeta dok će istovremeno biti učinkovita poveznica između Europe i dinamične azijsko-pacifičke regije."
Geografska osovina povijesti
Engleski geograf i geopolitičar Sir Halford Mackinder je 1904. u svom članku "Geografska osovina povijesti" postavio tezu da Rusija predstavlja središnju regiju euroazijske kopnene mase što je u narednim godinama preraslo u poznatu 'Heartland' teoriju. "Zar u svjetskoj politici upravo ta opisana oblast Euroazije nije osovinska (stožerna) regija, nedostupna brodovima, ali u prošlosti dostupna nomadima…Tu su bili i dalje postoje izuzetno pogodni uvjeti (iako ograničeni određenim činiocima) za razvoj velikih vojnih i industrijskih država. Rusija preuzima ulogu Mongolske imperije. U ovom dijelu svijeta ona zauzima centralni strateški položaj koji u Europi pripada Njemačkoj. Ona može nanositi i istovremeno primati udarce iz svih pravaca osim sa sjevera. Nikakva društvena revolucija neće promijeniti njen odnos prema velikim geografskim granicama unutar kojih postoji." Pošto je Euroazija površinom najveća, resursima najbogatija i stanovništvom najbrojnija kopnena masa na planeti ona predstavlja središnji kontinent. 'Heartland' ili središte Euroazije se geografski dobrim dijelom poklapa sa Središnjom Azijom i ruskim prostorom, tj. Kazahstanom, Bjelorusijom i Rusijom koje formiraju Euroazijsku uniju.
Hrvatski geopolitičar Jure Vujić u svom radu 'Postmoderna geopolitika' ukratko sumira Mackinderovo viđenje Rusije: "U djelu 'Democratic Ideals and Reality', Mackinder obraća pažnju na važnost ruskog teritorija kao kompaktne kontinentalne mase koju je nemoguće kontrolirati s mora i osvojiti u potpunosti." 'Heartland' je dakle onaj prostor na koji pomorske sile imaju najmanji utjecaj, to je prostor u dubini kontinenta najudaljeniji od oceana. Za Mackindera 'Heartland' je "najveća prirodna tvrđava na planeti". Mackinder opisuje Rusiju kao kopnenu silu koja se razvijala na drugačiji način od zapadne Europe. Zapadna Europa je s epohom Kolumba osvojila Atlantik i usmjerila se na oceane za razliku od Rusije koja je širila svoj utjecaj putem kopna na Sibir i Srednju Aziju. U studiji o imperijalizmu pod nazivom 'Wars of Empire' britanski povjesničar Douglas Porch opisuje spomenutu razliku: "Rusko širenje je bilo sasvim drugačije prirode od širenja drugih imperijalnih nacija. U prvom redu, to je bio kontinentalan a ne pomorski poduhvat. Bio je to nastavak obrambenog širenja Moskve…"
Povezivanje nekoliko bivših država Sovjetskog Saveza u novu Euroazijsku uniju stoga ima duboku geopolitičku pozadinu objedinjavanja središnjeg prostora Euroazije. U suvremenom kontekstu Euroazijska unija bi zapravo trebala predstavljati veliki prostor između Zapada (Europska unija), Juga (islamski svijet i Indija) i Istoka (azijsko-pacifička regija). Cilj osnivanja Euroazijske unije nije samo povezivanje bivšeg sovjetskog prostora već i povezivanje drugih dijelova Euroazije preko tog prostora. Utemeljitelj neo-euroazijske geopolitičke škole Aleksandar Dugin smatra da bi prostor Euroazijske unije trebalo postati velika regija koja bi u prijateljskim i partnerskim odnosima s ostalim zonama omogućavala svim dijelovima Euroazije da djeluju kao civilizacijski polovi nezavisni od američkog utjecaja.
Od Mackindera do Kissingera
Geografski, Mackinder je svijet podijelio na: 1. Heartland ili središnji dio Euroazije, 2. unutrašnji ili rubni polumjesec oko Hearlanda koji obuhvaća obalne dijelove Euroazije, 3. vanjski ili otočni polumjesec koji obuhvaća otoke (Japan, Britanija, Indonezija) i kontinente (Amerike, Australija) oko Euroazije.
Iako se u više od stoljeća politička, društvena i gospodarska situacija uvelike izmijenila osnovne postavke Mackinderove teorije još su uvijek žive. Američki politolog Christopher J. Fettweis piše: "Euroazija, ili 'Svjetski otok' za Mackindera, još je uvijek središnja američkoj vanjskoj politici i vjerojatno će i dalje ostati tako neko vrijeme. Konvencionalna mudrost drži da će samo sila koja dominira resursima Euroazije imati potencijal da ugrozi interese Sjedinjenih Američkih Država." Gregory D. Cleva u svojoj knjizi o Kissingeru i američkoj vanjskoj politici analizira Kissingerovu postavku Amerike kao "otočne sile" tj. kao sile vanjskog ili otočnog polumjeseca Mackinderovom terminologijom. Kissinger piše: "Mi imamo strateški interes u Euroaziji…naime, geopolitičku činjenicu da su u odnosu na Euroaziju Sjedinjene Države otočna sila s inferiornim resursima, u sadašnjosti samo u ljudstvu, ali zatim i u industrijskim kapacitetima. Stoga smo suočeni s tradicionalnim problemom 'otočne' sile – Kartage u odnosu na Italiju, Britanije u odnosu na kontinent – čiji opstanak ovisi o sprečavanju suprotne kopnene mase od padanja pod kontrolu jedne sile, prije svega otvoreno neprijateljske. Ako bi Euroazija pala pod kontrolu jedne sile ili grupe sila, i ako bi ta neprijateljska sila imala dovoljno vremena da iskorištava svoje resurse, trebali bi se suočiti s nadmoćnijom prijetnjom."
Brzezinski i 'crna rupa' Euroazije
Američki geopolitičar Zbigniew Brzezinski u svom djelu "Velika šahovska ploča" pad SSSR-a je usporedio s nastankom crne rupe geopolitički shvaćeno. Sovjetska sila držala je gotovo cijeli 'Heartland' pod svojom kontrolom i iz tog središnjeg područja težila projekciji svoje sile ka obalnim dijelovima Euroazije. Pad SSSR-a stvorio je crnu rupu pošto se urušila moć tog ogromnog socijalističkog bloka koji se u geopolitici povezuje sa kopnom i kopnenom moći nasuprot pomorskom Zapadu s liberalnim svjetonazorom. Brzezinski piše: "Raspadom površinski najveće države na svijetu, koncem 1991. godine, stvorena je "crna rupa" u
samom središtu Euroazije. Bilo je to kao da je geopolitičko 'srce kontinenta' iščupano s globalne karte." Brzezinski je zamislio da se nastala crna rupa popuni zapadnim političkim sustavom europske varijacije: "A što se Rusija bude brže približavala Europi, prije će crna rupa u Euroaziji biti ispunjena suvremenijim i demokratičnijim društvom." No ostavlja i alternativno rješenje: "U središtu Euroazije, prostoru između sve veće Europe i regionalno rastuće Kine, ostati će "crna rupa", osim ukoliko Rusija ne razriješi svoje unutrašnje dileme glede vlastitog postimperijalnog samoodređenja." Teško je reći da stvaranje Euroazijske unije predstavlja antiamerički potez, no da predstavlja udarac američkoj težnji za globalnom hegemonijom to svakako. Brzezinski u svojoj knjizi kao nepovoljnu opciju opisuje stvaranje kontrasaveza „koji bi označavao neku vrstu euroazijske antiameričke koalicije s ciljem reduciranja američke premoći u Euroaziji."
Ponovno ujedinjavanje Heartlanda
Dakle, osnivanjem Euroazijske unije Rusija otvara mogućnost ponovnog organiziranja najvažnijeg prostora na planeti prema Mackinderu. Osim Kazahstana koji bi trebao biti suosnivač, uključivanje drugih država Srednje Azije od izuzetnog je značaja za cijeli projekt. Evo što o Mackinderovoj teoriji piše američko-britanski geopolitičar i geostrateg Colin Gray: "Daleko najutjecajniji geopolitički koncept za anglo-američko državništvo je ideja euroazijskog Heartlanda..." Iz toga proizlazi i bivše američko okruživanje SSSR-a i sadašnje širenje NATO pakta prema središtu Euroazije.
Kissinger je pisao o tome kako bi za Ameriku bilo pogubno da Euroazija padne pod kontrolu jedne sile ili grupe sila. Moglo bi se reći da je početkom Hladnog rata postojala tendencija Sovjetskog Saveza da proširi i ojača sovjetski sustav diljem Euroazije. Jugoslavija je otpala od sovjetskog bloka još u Staljinovom periodu zbog krutosti sovjetskog sustava, dok je Kina zaoštrila s SSSR-om u vrijeme Hruščovljevog skretanja. Očito da je danas nemoguće da jedna euroazijska sila dominira megakontinentom. Ono što preostaje jest zajednička suradnja, partnerstvo i miran razvoj onih euroazijskih sila i država koje se suprotstavljaju pomorsko-kolonijalnoj civilizaciji Zapada pod vodstvom SAD-a. Savez više sila koji spominje Kissinger usporediv je sa suvremenim političkim tendencijama zbližavanja Rusije, Kine, Indije, Irana i drugih u obrambeno -političke asocijacije. Savez više sila usporediv je u praksi s konceptom multipolarnosti kojeg promiču sve spomenute zemlje.
Stvaranje Euroazijske unije, tj. ponovno objedinjavanje i jačanje Heartlanda imat će za posljedicu eliminaciju crne rupe koja je nastala padom SSSR-a. Nastali vakuum će opet popuniti Rusija sa vlastitom vizijom integracija, suvereniteta, razvoja i društvenih vrijednosti. Rusija je izbjegla integraciju u zapadni sustav, Europska unija neće doći do Urala kako su to neki 90-tih predviđali. Za razliku od SSSR-a koji je odjednom revolucijom odbio Zapad, Ruska federacija ga odbija evolutivnim putem, korak po korak, ta politička i društvena tendencija postaje sve vidljivija. Rusija više ne liči na Rusiju 90-tih, Rusija više ne uzima zapadna mjerila kao orijentir, ona ponovo kao i mnogo puta do sada ide svojim vlastitim putem. Teško je govoriti do kuda će doći ideološka i ekonomska evolucija ovog prostora, no uzimanje samostalnog puta dugoročno nudi alternativu i na tim područjima.
Mackinder je nekoć pisao da Rusija "može nanositi i istovremeno primati udarce iz svih pravaca osim sa sjevera". Upravo zbog te geografske pozicije prostor Euroazijske unije postat će kontinentalni balanser između okolnih prostora, geografsko središte će postati politički organizirano da spaja rubne prostore i surađuje s njima, te da odbija i odvraća prostore pod kontrolom američke pomorske sile. Euroazijska unija mogla bi uspjeti upravo u onom segmentu u kom kruti sovjetski sustav nije uspio, a to je nametnuti se ovog puta kao mnogo mekša alternativa i mnogo poželjniji partner za suradnju.
Literatura i izvori::
- RUSSIA TODAY – "One Eurasian Union, please. And hold the imperialism!"
(http://rt.com/politics/union-putin-integration-soviet-207/)
- H.J. MACKINDER – "The Geographical Pivot of History" (http://intersci.ss.uci.edu/wiki/eBooks/Articles/
1904%20HEARTLAND%20THEORY%20HALFORD%20MACKINDER.pdf)
- Jure VUJIĆ – "Postmoderna geopolitika" (http://www.cpi.hr/download/links/hr/8158.pdf)
- Douglas PORCH – "Wars of Empire", str. 45.-46., Cassell&Co., LONDON 2000.
- Aleksander DUGIN – "Osnovi geopolitike 1. – Geopolitička budućnost Rusije", Ekopres Zrenjanin 2004.
- Christopher J. FETTWEIS – "Sir Halford Mackinder, Geopolitics, and Policymaking in the 21st Century"
(http://strategicstudiesinstitute.army.mil/pubs/
parameters/Articles/00summer/fettweis.htm)
- Gregory D. CLEVA – "Henry Kissinger and the American Approach to Foreign Policy", str. 132., Google Books
- Zbigniew BRZEZINSKI – "Velika šahovska ploča", 1997.
Izvor: Advance
Geografska osovina povijesti
Engleski geograf i geopolitičar Sir Halford Mackinder je 1904. u svom članku "Geografska osovina povijesti" postavio tezu da Rusija predstavlja središnju regiju euroazijske kopnene mase što je u narednim godinama preraslo u poznatu 'Heartland' teoriju. "Zar u svjetskoj politici upravo ta opisana oblast Euroazije nije osovinska (stožerna) regija, nedostupna brodovima, ali u prošlosti dostupna nomadima…Tu su bili i dalje postoje izuzetno pogodni uvjeti (iako ograničeni određenim činiocima) za razvoj velikih vojnih i industrijskih država. Rusija preuzima ulogu Mongolske imperije. U ovom dijelu svijeta ona zauzima centralni strateški položaj koji u Europi pripada Njemačkoj. Ona može nanositi i istovremeno primati udarce iz svih pravaca osim sa sjevera. Nikakva društvena revolucija neće promijeniti njen odnos prema velikim geografskim granicama unutar kojih postoji." Pošto je Euroazija površinom najveća, resursima najbogatija i stanovništvom najbrojnija kopnena masa na planeti ona predstavlja središnji kontinent. 'Heartland' ili središte Euroazije se geografski dobrim dijelom poklapa sa Središnjom Azijom i ruskim prostorom, tj. Kazahstanom, Bjelorusijom i Rusijom koje formiraju Euroazijsku uniju.
Hrvatski geopolitičar Jure Vujić u svom radu 'Postmoderna geopolitika' ukratko sumira Mackinderovo viđenje Rusije: "U djelu 'Democratic Ideals and Reality', Mackinder obraća pažnju na važnost ruskog teritorija kao kompaktne kontinentalne mase koju je nemoguće kontrolirati s mora i osvojiti u potpunosti." 'Heartland' je dakle onaj prostor na koji pomorske sile imaju najmanji utjecaj, to je prostor u dubini kontinenta najudaljeniji od oceana. Za Mackindera 'Heartland' je "najveća prirodna tvrđava na planeti". Mackinder opisuje Rusiju kao kopnenu silu koja se razvijala na drugačiji način od zapadne Europe. Zapadna Europa je s epohom Kolumba osvojila Atlantik i usmjerila se na oceane za razliku od Rusije koja je širila svoj utjecaj putem kopna na Sibir i Srednju Aziju. U studiji o imperijalizmu pod nazivom 'Wars of Empire' britanski povjesničar Douglas Porch opisuje spomenutu razliku: "Rusko širenje je bilo sasvim drugačije prirode od širenja drugih imperijalnih nacija. U prvom redu, to je bio kontinentalan a ne pomorski poduhvat. Bio je to nastavak obrambenog širenja Moskve…"
Povezivanje nekoliko bivših država Sovjetskog Saveza u novu Euroazijsku uniju stoga ima duboku geopolitičku pozadinu objedinjavanja središnjeg prostora Euroazije. U suvremenom kontekstu Euroazijska unija bi zapravo trebala predstavljati veliki prostor između Zapada (Europska unija), Juga (islamski svijet i Indija) i Istoka (azijsko-pacifička regija). Cilj osnivanja Euroazijske unije nije samo povezivanje bivšeg sovjetskog prostora već i povezivanje drugih dijelova Euroazije preko tog prostora. Utemeljitelj neo-euroazijske geopolitičke škole Aleksandar Dugin smatra da bi prostor Euroazijske unije trebalo postati velika regija koja bi u prijateljskim i partnerskim odnosima s ostalim zonama omogućavala svim dijelovima Euroazije da djeluju kao civilizacijski polovi nezavisni od američkog utjecaja.
Od Mackindera do Kissingera
Geografski, Mackinder je svijet podijelio na: 1. Heartland ili središnji dio Euroazije, 2. unutrašnji ili rubni polumjesec oko Hearlanda koji obuhvaća obalne dijelove Euroazije, 3. vanjski ili otočni polumjesec koji obuhvaća otoke (Japan, Britanija, Indonezija) i kontinente (Amerike, Australija) oko Euroazije.
Iako se u više od stoljeća politička, društvena i gospodarska situacija uvelike izmijenila osnovne postavke Mackinderove teorije još su uvijek žive. Američki politolog Christopher J. Fettweis piše: "Euroazija, ili 'Svjetski otok' za Mackindera, još je uvijek središnja američkoj vanjskoj politici i vjerojatno će i dalje ostati tako neko vrijeme. Konvencionalna mudrost drži da će samo sila koja dominira resursima Euroazije imati potencijal da ugrozi interese Sjedinjenih Američkih Država." Gregory D. Cleva u svojoj knjizi o Kissingeru i američkoj vanjskoj politici analizira Kissingerovu postavku Amerike kao "otočne sile" tj. kao sile vanjskog ili otočnog polumjeseca Mackinderovom terminologijom. Kissinger piše: "Mi imamo strateški interes u Euroaziji…naime, geopolitičku činjenicu da su u odnosu na Euroaziju Sjedinjene Države otočna sila s inferiornim resursima, u sadašnjosti samo u ljudstvu, ali zatim i u industrijskim kapacitetima. Stoga smo suočeni s tradicionalnim problemom 'otočne' sile – Kartage u odnosu na Italiju, Britanije u odnosu na kontinent – čiji opstanak ovisi o sprečavanju suprotne kopnene mase od padanja pod kontrolu jedne sile, prije svega otvoreno neprijateljske. Ako bi Euroazija pala pod kontrolu jedne sile ili grupe sila, i ako bi ta neprijateljska sila imala dovoljno vremena da iskorištava svoje resurse, trebali bi se suočiti s nadmoćnijom prijetnjom."
Brzezinski i 'crna rupa' Euroazije
Američki geopolitičar Zbigniew Brzezinski u svom djelu "Velika šahovska ploča" pad SSSR-a je usporedio s nastankom crne rupe geopolitički shvaćeno. Sovjetska sila držala je gotovo cijeli 'Heartland' pod svojom kontrolom i iz tog središnjeg područja težila projekciji svoje sile ka obalnim dijelovima Euroazije. Pad SSSR-a stvorio je crnu rupu pošto se urušila moć tog ogromnog socijalističkog bloka koji se u geopolitici povezuje sa kopnom i kopnenom moći nasuprot pomorskom Zapadu s liberalnim svjetonazorom. Brzezinski piše: "Raspadom površinski najveće države na svijetu, koncem 1991. godine, stvorena je "crna rupa" u
samom središtu Euroazije. Bilo je to kao da je geopolitičko 'srce kontinenta' iščupano s globalne karte." Brzezinski je zamislio da se nastala crna rupa popuni zapadnim političkim sustavom europske varijacije: "A što se Rusija bude brže približavala Europi, prije će crna rupa u Euroaziji biti ispunjena suvremenijim i demokratičnijim društvom." No ostavlja i alternativno rješenje: "U središtu Euroazije, prostoru između sve veće Europe i regionalno rastuće Kine, ostati će "crna rupa", osim ukoliko Rusija ne razriješi svoje unutrašnje dileme glede vlastitog postimperijalnog samoodređenja." Teško je reći da stvaranje Euroazijske unije predstavlja antiamerički potez, no da predstavlja udarac američkoj težnji za globalnom hegemonijom to svakako. Brzezinski u svojoj knjizi kao nepovoljnu opciju opisuje stvaranje kontrasaveza „koji bi označavao neku vrstu euroazijske antiameričke koalicije s ciljem reduciranja američke premoći u Euroaziji."
Ponovno ujedinjavanje Heartlanda
Dakle, osnivanjem Euroazijske unije Rusija otvara mogućnost ponovnog organiziranja najvažnijeg prostora na planeti prema Mackinderu. Osim Kazahstana koji bi trebao biti suosnivač, uključivanje drugih država Srednje Azije od izuzetnog je značaja za cijeli projekt. Evo što o Mackinderovoj teoriji piše američko-britanski geopolitičar i geostrateg Colin Gray: "Daleko najutjecajniji geopolitički koncept za anglo-američko državništvo je ideja euroazijskog Heartlanda..." Iz toga proizlazi i bivše američko okruživanje SSSR-a i sadašnje širenje NATO pakta prema središtu Euroazije.
Kissinger je pisao o tome kako bi za Ameriku bilo pogubno da Euroazija padne pod kontrolu jedne sile ili grupe sila. Moglo bi se reći da je početkom Hladnog rata postojala tendencija Sovjetskog Saveza da proširi i ojača sovjetski sustav diljem Euroazije. Jugoslavija je otpala od sovjetskog bloka još u Staljinovom periodu zbog krutosti sovjetskog sustava, dok je Kina zaoštrila s SSSR-om u vrijeme Hruščovljevog skretanja. Očito da je danas nemoguće da jedna euroazijska sila dominira megakontinentom. Ono što preostaje jest zajednička suradnja, partnerstvo i miran razvoj onih euroazijskih sila i država koje se suprotstavljaju pomorsko-kolonijalnoj civilizaciji Zapada pod vodstvom SAD-a. Savez više sila koji spominje Kissinger usporediv je sa suvremenim političkim tendencijama zbližavanja Rusije, Kine, Indije, Irana i drugih u obrambeno -političke asocijacije. Savez više sila usporediv je u praksi s konceptom multipolarnosti kojeg promiču sve spomenute zemlje.
Stvaranje Euroazijske unije, tj. ponovno objedinjavanje i jačanje Heartlanda imat će za posljedicu eliminaciju crne rupe koja je nastala padom SSSR-a. Nastali vakuum će opet popuniti Rusija sa vlastitom vizijom integracija, suvereniteta, razvoja i društvenih vrijednosti. Rusija je izbjegla integraciju u zapadni sustav, Europska unija neće doći do Urala kako su to neki 90-tih predviđali. Za razliku od SSSR-a koji je odjednom revolucijom odbio Zapad, Ruska federacija ga odbija evolutivnim putem, korak po korak, ta politička i društvena tendencija postaje sve vidljivija. Rusija više ne liči na Rusiju 90-tih, Rusija više ne uzima zapadna mjerila kao orijentir, ona ponovo kao i mnogo puta do sada ide svojim vlastitim putem. Teško je govoriti do kuda će doći ideološka i ekonomska evolucija ovog prostora, no uzimanje samostalnog puta dugoročno nudi alternativu i na tim područjima.
Mackinder je nekoć pisao da Rusija "može nanositi i istovremeno primati udarce iz svih pravaca osim sa sjevera". Upravo zbog te geografske pozicije prostor Euroazijske unije postat će kontinentalni balanser između okolnih prostora, geografsko središte će postati politički organizirano da spaja rubne prostore i surađuje s njima, te da odbija i odvraća prostore pod kontrolom američke pomorske sile. Euroazijska unija mogla bi uspjeti upravo u onom segmentu u kom kruti sovjetski sustav nije uspio, a to je nametnuti se ovog puta kao mnogo mekša alternativa i mnogo poželjniji partner za suradnju.
Literatura i izvori::
- RUSSIA TODAY – "One Eurasian Union, please. And hold the imperialism!"
(http://rt.com/politics/union-putin-integration-soviet-207/)
- H.J. MACKINDER – "The Geographical Pivot of History" (http://intersci.ss.uci.edu/wiki/eBooks/Articles/
1904%20HEARTLAND%20THEORY%20HALFORD%20MACKINDER.pdf)
- Jure VUJIĆ – "Postmoderna geopolitika" (http://www.cpi.hr/download/links/hr/8158.pdf)
- Douglas PORCH – "Wars of Empire", str. 45.-46., Cassell&Co., LONDON 2000.
- Aleksander DUGIN – "Osnovi geopolitike 1. – Geopolitička budućnost Rusije", Ekopres Zrenjanin 2004.
- Christopher J. FETTWEIS – "Sir Halford Mackinder, Geopolitics, and Policymaking in the 21st Century"
(http://strategicstudiesinstitute.army.mil/pubs/
parameters/Articles/00summer/fettweis.htm)
- Gregory D. CLEVA – "Henry Kissinger and the American Approach to Foreign Policy", str. 132., Google Books
- Zbigniew BRZEZINSKI – "Velika šahovska ploča", 1997.
Izvor: Advance
