Legendarni beogradski sastav Električni orgazam sprema nekoliko poslastica za ovu i iduću godinu.
Za iduću godinu su najavili izlazak novoga albuma "Gde smo sad?", a 30. rujna i 1. listopada ove godine pripremaju velike koncerte u Zagrebu i Rijeci kojim će koncertno obilježiti 30 godina od izlaska "Distorzije", jednog od njihovih najznačajnijih albuma.
Povodom ovih velikih večeri, frontmen benda, Srđan Gojković Gile s nama je razgovarao o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti benda koji je ove godine napunio 36 godina.
Osim toga, u intervjuu smo se dotakli i nekih privatnijih tema kao što je Giletovo prihvaćanje budizma i načina na koji je utjecao na njegovu rockersku stranu i način života.
Kakav je osjećaj biti jedan od najdugovječnijih sastava na ovim prostorima?
Pravo da ti kažem malo je čudan osjećaj. Nikad nismo mogli ni pomisliti da će to toliko trajati kad smo napravili bend. Sve je bilo od danas do sutra i sad kad se okreneš vidiš da je prošlo toliko godina.
Kada možemo očekivati novi album "Gde smo sad?", kako teče proces snimanja i stvaranja, i po čemu će se razlikovati od prijašnjih izdanja?
Izbacili smo singlove "Bio sam loš" i "Kamerom snimam sve". Krajem desetog mjeseca izaći će i treći za pjesmu "Istok, zapad, sever, jug". Pjesme su već odavno gotove i sad smo u fazi nasnimavanja. Radimo tako da završimo pjesmu po pjesmu u cijelosti. Album bi se trebao pojaviti iduće godine ili pred ljeto ili neposredno poslije ljeta. Ovoga puta je ideja da album počnemo pomalo puštati u javnost u vidu singlova i videospotova. Teško je reći po čemu će se razlikovati od prošlog, vjerovatno je nekakav logičan nasljednik zadnjeg albuma, pošto ista postava radi na njemu.
S posljednjim singlom "Kamerom snimam sve" zapravo kritizirate današnje društvo opsjednuto tehnologijom?
Možda je to više nekakav komentar nego kritika. Malo tko je imun na taj utjecaj koji tehnologija ima na naš život. Mada neki ljudi su pomalo zastranili i postali previše opsjednuti selfijima i snimanjem raznih gluposti i objavljivanjem svega toga na društvenim mrežama.
Jedan ste od rijetkih sastava s prostora bivše države koji su svirali u inozemstvu. Kakva su sjećanja na prve svirke koje je bend tada održao pred stranom publikom?
Pa mi zapravo nikad nismo svirali pred isključivo stranom publikom. Uvijek tu više ima ljudi iz bivše Jugoslavije koji su u dijaspori po raznim stranim državama. Za nas su to koncerti kao i bilo koji drugi koje sviramo.
Obljetnice su tu da se obilježe neki veliki i važni trenuci u rock povijesti. Jesu li one po vama stvar nostalgije i sjete ili podsjećanje publike da se neke stvari ne smiju zaboraviti, odnosno da je od nekuda sve trebalo krenuti?
Ima tu svega po malo, i nostalgije i podsjećanja na neke bitne trenutke iz prošlosti. Ove godine je 30 godina od izlaska "Distorzije", koji se smatra za jedan od značajnijih albuma benda, a i rock'n'rolla u Jugoslaviji. Tim povodom bend će na turneji koja počinje u Zagrebu svirati taj album u cijelosti, baš onim redom kao što je bilo na ploči. Zapravo nikad nismo svirali baš cijeli taj album, tako da je ovo jedinstvena prilika da to ljudi dožive uživo.
S obzirom da ste aktivni preko tri desetljeća, koliko vam znači kada vidite da vaša muzika nije ostala zarobljena u vremenu, već da nove generacije i danas smatraju vaše pjesme relevantnim djelima rock'n'rolla?
Da budem iskren, od samog početka benda sam mislio da je muzika koju pravimo za malo dužu upotrebu od par sezona. Lijepo je vidjeti da je vrijeme dokazalo da sam bio u pravu.
Sin ste jedinac, a i bili ste prijatelji s glazbenicima u istoj poziciji s kojima ste se očigledno jako dobro razumijeli i slagali. Samo jedan od njih koji mi pada na pamet je Vlada Divljan. Kako je bilo odrastati kao jedinac i kako ste se nosili sa stereotipom da su jedinci uglavnom razmaženi?
Da, odrastao sam kao jedinac u obitelji u kojoj su se roditelji razišli negde oko moje 5. godine. Malo sam živio kod tate, malo kod mame. Sigurno ima i te priče o razmaženosti donekle, ipak mislim da me ta situacija okrenula samome sebi što je utjecalo na to da budem samostalan i da ne zavisim previše od drugih. Bio sam dijete odraslo u radničkoj obitelji tako da nije tu bila baš neka situacija da je bilo previše novca i skupih poklona koji kvare djecu.
S Divljanom ste snimili i dvije ploče "Rokenrol za decu" i "Rokenrol bukvar". Smatrate li da je i današnjoj djeci potrebno približavati rock'n'roll na takav edukativan način?
Da, dosta toga smo Vlada i ja snimili zajedno, između ostalog i ta dva albuma za djecu. Pa, pošto vjerujem da je rock'n'roll najbolja vrsta umjetnosti na svijetu svakako mislim da je dobro djecu uputiti na tako nešto još od malih nogu.
Kako vam se čini ideja da koncerte zatvarate pjesmom "Spavajmo, sanjajmo"?
Eh, to je jedna jako lijepa pjesma, odrastao sam na njoj i mislim da smo Vlada i ja uradili odličnu verziju. Zamalo smo je svirali s Ljetnim Kinom u Tvornici ove godine, na koncertu posvećenom Vladi. Maks i ja smo diskutirali na tu temu, ali on je zaključio da ta pjesma nije dovoljno poznata u Zagrebu pa smo odustali. Možda jednog dana, ali ne s Električnim orgazmom, to nije dio te priče i tog benda.
U više navrata ste istaknuli da živite od glazbe. Kako je živjeti od rock'n'rolla?
Nema boljeg zanimanja na ovoj planeti nego biti u rock'n'roll bendu i svirati s najboljim prijateljima i još trajati 36 godina, ili možda nisam otkrio neko bolje zanimanje. Naravno u našim krajevima to ne donosi toliko novca koliko u nekim zemljama gdje je ta vrsta muzike dominantna. Ali ne žalim se i trudim se da budem skroman i zahvalan što sam se našao u takvoj, po meni, privilegiranoj životnoj situaciji.
Poznato je i da ste se okrenuli budizmu. Što vas je potaknulo da se okrenete Buddhinom nauku i kako ste se nosili s glasinama da ćete se zarediti u Myanmaru?
Odavno sam naučio da se nosim s glasinama, bilo ih je puno za ovih 36 godina. Jednostavno to vidim kao dio ovog posla kojim se bavim i ne doživljavam to na osobnom nivou. Više puta sam već pričao o budizmu, uopće ga ne doživljavam kao religiju i ne smatram da sam se okrenuo nečemu u smislu da sam bio u nekakvoj religiji pa sad prešao u drugu. To vidim kao jedan sistem vježbanja i treniranja vlastitog duha, da ne kažem uma, a sve u cilju postizanja kvalitetnijeg života, sada i ovdje, u sadašnjem trenutku. U svemu tome budističke tehnike meditacije imaju ključnu ulogu. Kao što se aktivno bavimo njegovanjem i higijenom svog tijela, apsolutno je neophodno da se aktivno bavimo i vlastitim umom, vjerojatno i važnije nego tijelom.
Na koji način je prakticiranje budizma utjecalo na vašu rockersku stranu i način života?
Ovo pitanje možda polazi od pretpostavke da je smisao bavljenja budizmom postati bolji budista. To jednostavno nije tako, smisao je postati kvalitetnije ljudsko biće, bez obzira na zanimanje. Ako više perioda svog života provodite u pozitivnom, a manje u negativnom stanju uma, onda će to utjecati da se bolje bavite i svojim poslom, u mom slučaju rock'n'rollom. Svakako da je meditacija dosta utjecala na promjenu načina života. Pošto se radi o tehnici pročišćavanja svog duha, dio tog procesa je i napuštanje štetnih navika i povećanje onih korisnih.
Neke od pjesama koje ste obradili su "I've Got A Feeling" i "Being For The Benefit of Mr. Kite" The Beatlesa. Koju biste sljedeću voljeli obraditi?
Ha, u ovom trenutku nijednu. Već dugo ne osjećam potrebu da radim obrade tuđih pjesama. To naravno ne znači da nikad više neću to raditi, ali sad nemam takvih planova.
Na albumu "Evo sada vidiš da može" imate pjesmu "Zagreb" u kojoj spominjete Massima, Piku i Čavketa kako "hodate jer morate" i "zimu '86". S obzirom da ove godine obilježavamo i 30. godišnjicu događaja koji je inspirirao tu pjesmu, možete nam otkriti što je to točno bilo?
(smijeh) Neka detalji ipak ostanu tajna, lijepo je imati misterije u rock'n'rollu. Ali da, točno je da je ta pjesma komentar na neke od događaja koji su se događali u Zagrebu kad smo snimali "Distorziju". Ajde da ipak otkrijemo to za Pika i mene i to "hodamo jer moramo". Bila je zima u Zagrebu i pao je tako velik snijeg pa promet nije funkcionirao, ništa nije moglo voziti, ni taksi ni tramvaji (koji su zaspali), a mi smo morali u Dubravu na termin u studiju Jadran filma i jedini način je bio da tamo odemo pješke, što smo i uradili.
Richards, Springsteen i Young su napisali svoje rock memoare. Kada to možemo očekivati od vas?
Eh, ne znam još, možda jednog dana, a možda i ne. Jedan od problema je što sam imao prilično burnu prošlost nevaljalog dječaka, a u tome nisam bio sam, tako da bih morao uvlačiti i druge ljude u tu priču. To je jedna moralna dilema koju moram razriješiti, vidjet ćemo.
Na "Distorziji" se nalaze pjesme interesantnih naslova kao što su "Debela devojka" i "Ja sam težak kao konj". Je li u vrijeme snimanja albuma bilo kakvih problema s prehranom? (smijeh)
Ne, nije. "Debela devojka" je posvećena Sonji Savić i njenom strahu da će se ugojiti, a "Ja sam težak kao konj" je više autobiografska i odnosi se više na mentalnu težinu, a ne na tjelesnu.
I za kraj, kako su se distorzije promijenile po vama u ovih 30 godina? Ipak je danas mnogo više pedala i sklopova, ali je samo jedna "Distorzija"...
Opet slična stvar kao s prethodnim pitanjem, više se tu misli na mentalnu distorziju nego na gitarsku. Ali naravno kad se nešto može shvatiti na više načina, to je meni uvijek bilo zanimljivo. Osobno ne koristim nikakve pedale, obično distorziju pravim tako što se odvrnem do kraja na pojačalu, i to preferiram Vox AC 30 pojačala.
muzika
Za iduću godinu su najavili izlazak novoga albuma "Gde smo sad?", a 30. rujna i 1. listopada ove godine pripremaju velike koncerte u Zagrebu i Rijeci kojim će koncertno obilježiti 30 godina od izlaska "Distorzije", jednog od njihovih najznačajnijih albuma.
Povodom ovih velikih večeri, frontmen benda, Srđan Gojković Gile s nama je razgovarao o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti benda koji je ove godine napunio 36 godina.
Osim toga, u intervjuu smo se dotakli i nekih privatnijih tema kao što je Giletovo prihvaćanje budizma i načina na koji je utjecao na njegovu rockersku stranu i način života.
Kakav je osjećaj biti jedan od najdugovječnijih sastava na ovim prostorima?
Pravo da ti kažem malo je čudan osjećaj. Nikad nismo mogli ni pomisliti da će to toliko trajati kad smo napravili bend. Sve je bilo od danas do sutra i sad kad se okreneš vidiš da je prošlo toliko godina.
Kada možemo očekivati novi album "Gde smo sad?", kako teče proces snimanja i stvaranja, i po čemu će se razlikovati od prijašnjih izdanja?
Izbacili smo singlove "Bio sam loš" i "Kamerom snimam sve". Krajem desetog mjeseca izaći će i treći za pjesmu "Istok, zapad, sever, jug". Pjesme su već odavno gotove i sad smo u fazi nasnimavanja. Radimo tako da završimo pjesmu po pjesmu u cijelosti. Album bi se trebao pojaviti iduće godine ili pred ljeto ili neposredno poslije ljeta. Ovoga puta je ideja da album počnemo pomalo puštati u javnost u vidu singlova i videospotova. Teško je reći po čemu će se razlikovati od prošlog, vjerovatno je nekakav logičan nasljednik zadnjeg albuma, pošto ista postava radi na njemu.
S posljednjim singlom "Kamerom snimam sve" zapravo kritizirate današnje društvo opsjednuto tehnologijom?
Možda je to više nekakav komentar nego kritika. Malo tko je imun na taj utjecaj koji tehnologija ima na naš život. Mada neki ljudi su pomalo zastranili i postali previše opsjednuti selfijima i snimanjem raznih gluposti i objavljivanjem svega toga na društvenim mrežama.
Jedan ste od rijetkih sastava s prostora bivše države koji su svirali u inozemstvu. Kakva su sjećanja na prve svirke koje je bend tada održao pred stranom publikom?
Pa mi zapravo nikad nismo svirali pred isključivo stranom publikom. Uvijek tu više ima ljudi iz bivše Jugoslavije koji su u dijaspori po raznim stranim državama. Za nas su to koncerti kao i bilo koji drugi koje sviramo.
Obljetnice su tu da se obilježe neki veliki i važni trenuci u rock povijesti. Jesu li one po vama stvar nostalgije i sjete ili podsjećanje publike da se neke stvari ne smiju zaboraviti, odnosno da je od nekuda sve trebalo krenuti?
Ima tu svega po malo, i nostalgije i podsjećanja na neke bitne trenutke iz prošlosti. Ove godine je 30 godina od izlaska "Distorzije", koji se smatra za jedan od značajnijih albuma benda, a i rock'n'rolla u Jugoslaviji. Tim povodom bend će na turneji koja počinje u Zagrebu svirati taj album u cijelosti, baš onim redom kao što je bilo na ploči. Zapravo nikad nismo svirali baš cijeli taj album, tako da je ovo jedinstvena prilika da to ljudi dožive uživo.
S obzirom da ste aktivni preko tri desetljeća, koliko vam znači kada vidite da vaša muzika nije ostala zarobljena u vremenu, već da nove generacije i danas smatraju vaše pjesme relevantnim djelima rock'n'rolla?
Da budem iskren, od samog početka benda sam mislio da je muzika koju pravimo za malo dužu upotrebu od par sezona. Lijepo je vidjeti da je vrijeme dokazalo da sam bio u pravu.
Sin ste jedinac, a i bili ste prijatelji s glazbenicima u istoj poziciji s kojima ste se očigledno jako dobro razumijeli i slagali. Samo jedan od njih koji mi pada na pamet je Vlada Divljan. Kako je bilo odrastati kao jedinac i kako ste se nosili sa stereotipom da su jedinci uglavnom razmaženi?
Da, odrastao sam kao jedinac u obitelji u kojoj su se roditelji razišli negde oko moje 5. godine. Malo sam živio kod tate, malo kod mame. Sigurno ima i te priče o razmaženosti donekle, ipak mislim da me ta situacija okrenula samome sebi što je utjecalo na to da budem samostalan i da ne zavisim previše od drugih. Bio sam dijete odraslo u radničkoj obitelji tako da nije tu bila baš neka situacija da je bilo previše novca i skupih poklona koji kvare djecu.
S Divljanom ste snimili i dvije ploče "Rokenrol za decu" i "Rokenrol bukvar". Smatrate li da je i današnjoj djeci potrebno približavati rock'n'roll na takav edukativan način?
Da, dosta toga smo Vlada i ja snimili zajedno, između ostalog i ta dva albuma za djecu. Pa, pošto vjerujem da je rock'n'roll najbolja vrsta umjetnosti na svijetu svakako mislim da je dobro djecu uputiti na tako nešto još od malih nogu.
Kako vam se čini ideja da koncerte zatvarate pjesmom "Spavajmo, sanjajmo"?
Eh, to je jedna jako lijepa pjesma, odrastao sam na njoj i mislim da smo Vlada i ja uradili odličnu verziju. Zamalo smo je svirali s Ljetnim Kinom u Tvornici ove godine, na koncertu posvećenom Vladi. Maks i ja smo diskutirali na tu temu, ali on je zaključio da ta pjesma nije dovoljno poznata u Zagrebu pa smo odustali. Možda jednog dana, ali ne s Električnim orgazmom, to nije dio te priče i tog benda.
U više navrata ste istaknuli da živite od glazbe. Kako je živjeti od rock'n'rolla?
Nema boljeg zanimanja na ovoj planeti nego biti u rock'n'roll bendu i svirati s najboljim prijateljima i još trajati 36 godina, ili možda nisam otkrio neko bolje zanimanje. Naravno u našim krajevima to ne donosi toliko novca koliko u nekim zemljama gdje je ta vrsta muzike dominantna. Ali ne žalim se i trudim se da budem skroman i zahvalan što sam se našao u takvoj, po meni, privilegiranoj životnoj situaciji.
Poznato je i da ste se okrenuli budizmu. Što vas je potaknulo da se okrenete Buddhinom nauku i kako ste se nosili s glasinama da ćete se zarediti u Myanmaru?
Odavno sam naučio da se nosim s glasinama, bilo ih je puno za ovih 36 godina. Jednostavno to vidim kao dio ovog posla kojim se bavim i ne doživljavam to na osobnom nivou. Više puta sam već pričao o budizmu, uopće ga ne doživljavam kao religiju i ne smatram da sam se okrenuo nečemu u smislu da sam bio u nekakvoj religiji pa sad prešao u drugu. To vidim kao jedan sistem vježbanja i treniranja vlastitog duha, da ne kažem uma, a sve u cilju postizanja kvalitetnijeg života, sada i ovdje, u sadašnjem trenutku. U svemu tome budističke tehnike meditacije imaju ključnu ulogu. Kao što se aktivno bavimo njegovanjem i higijenom svog tijela, apsolutno je neophodno da se aktivno bavimo i vlastitim umom, vjerojatno i važnije nego tijelom.
Na koji način je prakticiranje budizma utjecalo na vašu rockersku stranu i način života?
Ovo pitanje možda polazi od pretpostavke da je smisao bavljenja budizmom postati bolji budista. To jednostavno nije tako, smisao je postati kvalitetnije ljudsko biće, bez obzira na zanimanje. Ako više perioda svog života provodite u pozitivnom, a manje u negativnom stanju uma, onda će to utjecati da se bolje bavite i svojim poslom, u mom slučaju rock'n'rollom. Svakako da je meditacija dosta utjecala na promjenu načina života. Pošto se radi o tehnici pročišćavanja svog duha, dio tog procesa je i napuštanje štetnih navika i povećanje onih korisnih.
Neke od pjesama koje ste obradili su "I've Got A Feeling" i "Being For The Benefit of Mr. Kite" The Beatlesa. Koju biste sljedeću voljeli obraditi?
Ha, u ovom trenutku nijednu. Već dugo ne osjećam potrebu da radim obrade tuđih pjesama. To naravno ne znači da nikad više neću to raditi, ali sad nemam takvih planova.
Na albumu "Evo sada vidiš da može" imate pjesmu "Zagreb" u kojoj spominjete Massima, Piku i Čavketa kako "hodate jer morate" i "zimu '86". S obzirom da ove godine obilježavamo i 30. godišnjicu događaja koji je inspirirao tu pjesmu, možete nam otkriti što je to točno bilo?
(smijeh) Neka detalji ipak ostanu tajna, lijepo je imati misterije u rock'n'rollu. Ali da, točno je da je ta pjesma komentar na neke od događaja koji su se događali u Zagrebu kad smo snimali "Distorziju". Ajde da ipak otkrijemo to za Pika i mene i to "hodamo jer moramo". Bila je zima u Zagrebu i pao je tako velik snijeg pa promet nije funkcionirao, ništa nije moglo voziti, ni taksi ni tramvaji (koji su zaspali), a mi smo morali u Dubravu na termin u studiju Jadran filma i jedini način je bio da tamo odemo pješke, što smo i uradili.
Richards, Springsteen i Young su napisali svoje rock memoare. Kada to možemo očekivati od vas?
Eh, ne znam još, možda jednog dana, a možda i ne. Jedan od problema je što sam imao prilično burnu prošlost nevaljalog dječaka, a u tome nisam bio sam, tako da bih morao uvlačiti i druge ljude u tu priču. To je jedna moralna dilema koju moram razriješiti, vidjet ćemo.
Na "Distorziji" se nalaze pjesme interesantnih naslova kao što su "Debela devojka" i "Ja sam težak kao konj". Je li u vrijeme snimanja albuma bilo kakvih problema s prehranom? (smijeh)
Ne, nije. "Debela devojka" je posvećena Sonji Savić i njenom strahu da će se ugojiti, a "Ja sam težak kao konj" je više autobiografska i odnosi se više na mentalnu težinu, a ne na tjelesnu.
I za kraj, kako su se distorzije promijenile po vama u ovih 30 godina? Ipak je danas mnogo više pedala i sklopova, ali je samo jedna "Distorzija"...
Opet slična stvar kao s prethodnim pitanjem, više se tu misli na mentalnu distorziju nego na gitarsku. Ali naravno kad se nešto može shvatiti na više načina, to je meni uvijek bilo zanimljivo. Osobno ne koristim nikakve pedale, obično distorziju pravim tako što se odvrnem do kraja na pojačalu, i to preferiram Vox AC 30 pojačala.
muzika
