Odnos politike i religije u našoj državi nije na onoj razini na kojoj bi trebao biti u suvremenom sekularnom kontekstu. Sekularna država je ta koja jamči slobodu građanima, a u tu slobodu uključena je i sloboda religijskih zajednica, kao i sloboda države od diktata religijskih zajednica.
Budući da kod nas nije uspostavljena granica između države i dominantne religijske zajednice, nego je država, u dobroj mjeri, izručena moralnom i financijskom iscrpljivanju od strane dominantne religijske zajednice, jasno je da živimo polustvarnost poroznog i poraznog procesa politizacije religije i religizacije politike.
To je moguće zato što politika nije politika, baš kao što religija nije religija.
Na djelu je religijski skandal: kada religijska zajednica, umjesto da pronosi božansku stvarnost o spasu čovjeka, suspendira tu stvarnost kako bi se bavila bitnijim poslom – politikom. Religija koja se upušta u političko uređenje svijeta, nije religija. To je prevara.
Međutim, ta prevara, zbog toga što religija, kao metodološki usustavljeno znanje i institucionalna podrška vjeri, uspostavlja kontrolu nad ljudskom nutrinom, pa samim time i nad čitavim čovjekom, samog čovjeka, koji pristaje na politizaciju religije ili politizaciju vjere, pretvara u prevareno biće i biće prevare.
Vjernik koji vjeruje snagom politike, a takav je svaki vjernik koji ima snažan poriv zatomiti dinamizam vjere kako bi se prepustio političkim poslovima, zapravo je prevarant koji nudi vlastitu izdaju vjere kao politiku mjerodavnu za sve.
Religizacija politike, naprotiv, predstavlja drugo lice iste prevare. Ova prevara se, od prevare koja se naziva politizacijom religije, razlikuje u tome što izdaje politiku i dobro javnosti kako bi se političkim putem ostvarivali religijski ciljevi.
Politizacija religije je religijska prevara, a religizacija politike je politička prevara. No dobro je poznato da je svaka prevara ista, ona je naprosto prevara.
Ne čudi što se politički prevaranti zalažu za religijski moral kao vrijednosnu osnovu izgradnje društva, baš kao što se religijski prevaranti zalažu za političko ostvarivanje religijskih težnji.
Političkim prevarantima su politička moć i materijalna bogatstva vrijednosti koje imaju religijska svojstva. Politički prevaranti su izdali državu, vremenitost i javnost, a sve navodno zbog nebesa.
Religijskim prevarantima se Bog dovršava i zarobljava upravo u njihovoj državi. Oni su izdali Boga i nebesa zbog želje da gospodare državom i tako demonstriraju političku moć uz koju idu materijalna dobra.
Hrvatska je prepuna političkih i religijskih prevaranata. Uzaludno je pisati o njima ako se tim pisanjem misli da će ih se odgojiti, da će oni odbaciti starog sebe i nadrasti vlastite prevare. To jednostavno nije moguće.
Čovjek koji se nalazi u zabludama, ali nije izdao sebe, može odbaciti starog sebe i zablude koje je nosio, provodio ili se za njih zalagao.
Čovjek koji je u zabludi, čovjek koji se ne traži u prošlosti, nego shvaća da je sada više čovjek u odnosu na onog čovjeka kakav je prije bio, čovjek je koji ima budućnost.
Čovjek koji je izdao sebe, čovjek je koji ništa nema u sebi. On nema antropološku snagu da samog sebe nadraste.
Život i jest, ako ga sagledavamo lišeni romantičarskog vraćanja na izvorne postavke koje se očituju u neprestanoj nostalgiji za prošlim razdobljima našeg vremenovanja, odbacivanje zabludi i nemogućnost da se živi ono što je nekada bilo.
Naš dosadašnji ili prošli život je, pod ovim vidom, najmanje bio naš jer je opterećen zabludama koje smo, uslijed različitih oblika društvenog, obiteljskog ili emocionalnog pristanka, prihvatili kao nepropitane vrijednosti. Naša prošlost i naš život su prošlost i život uglavnom drugih bića, dok se mi nalazimo u tragovima.
Smisao vremena nije da nas otuđene privodi smrti, nego da u svakom sljedećem trenutku postajemo branitelji i osloboditelji vlastitog života.
Prihvatiti zablude, da bi se s njima obračunao, nije zadatak za slabiće. Slabići se ne osamljuju, ne nadrastaju se, kritički ne sagledavaju, slabići žive tuđe porozne živote koji nisu životi nego kolekcije zabluda. Slabići politiziraju religiju i religiziraju politiku.
Njima netko mora reći koja im je seksualnost, zato se bore da ta seksualnost bude obvezujuća za sve. Njima seksualnost nije seksualnost, nego smatraju da je ona sadržana u riječi.
Zato bivšeg mađarskog političara, zagovaratelja politizacije religije i religizacije politike, glasnog branitelja heteroseksualnog braka i kršćanskih vrijednosti, najlakše i najbrže možemo pronaći na gay orgijama. Njemu je seksualnost riječ koju ne živi, zato što ne živi vlastiti život, nego tuđe zablude.
Nagledao sam se takvih slabića pred vlastitim životom i hrabrih zagovornika kršćanskih vrijednosti kao političkih vrijednosti – i to isključivo pred mikrofonom – u našem političkom i religijskom životu.
Slabići su izdajice vlastitog života, izdajice politike i izdajice religije.
Zar nije na djelu izdaja života, politike i religije kada Glas Koncila uporno objavljuje tekstove koji negiraju ustaške zločine i tako ustaštvo ugrađuje u temelje sadašnjih i budućih izdajica vlastitog života, vlastite države i religije kojoj navodno pripadaju?
Da, to je kardinalna izdaja i to je izdaja kardinala. To je, zapravo, religijski teror koji smjera prema tome da postane antropološki teror i da tako formira novi tip čovjeka poroznih granica između dobra i zla.
Politizacija religije i religizacija politike je etika porozne granice između dobra i zla.
Međutim, valja naglasiti, kako je, na stupnju demokracije na kojem se mi nalazimo, a to je preddemokracija, ipak, uvjetno rečeno, dobro da postoji religizacija politike i politizacija religije. To je dobro, jer tako izdajice vlastitog života i vrijednosti, koji se predstavljaju kao zagovornici kršćanskih vrijednosti, upadaju u ponor podijeljenosti između onoga što su u sebi i onoga kakvima se u javnosti prezentiraju.
Zagovornici politizacije religije i religizacije politike su kriminalci. Oni su lažovi, lopovi i otimači materijalnih dobara. Zamislite što bi takvi sve radili da nema ponora u koji upadaju, a taj ponor je odijeljenost od religijskih vrijednosti za koje hine da se zalažu. Njih privlači pljačka, laž i kriminal.
Na našu sreću izabrali su religijske vrijednosti kao put ostvarivanja kriminalnih aktivnosti. Da nema ponora u koji upadaju, bili bi kondenzat kriminala, dok ovako, zbog ponora u koji upadaju, religizirajući politiku i politizirajući religiju, dolaze u slomljenoj verziji, pa ih ipak možemo nekako preživjeti.
autograf
Budući da kod nas nije uspostavljena granica između države i dominantne religijske zajednice, nego je država, u dobroj mjeri, izručena moralnom i financijskom iscrpljivanju od strane dominantne religijske zajednice, jasno je da živimo polustvarnost poroznog i poraznog procesa politizacije religije i religizacije politike.
To je moguće zato što politika nije politika, baš kao što religija nije religija.
Na djelu je religijski skandal: kada religijska zajednica, umjesto da pronosi božansku stvarnost o spasu čovjeka, suspendira tu stvarnost kako bi se bavila bitnijim poslom – politikom. Religija koja se upušta u političko uređenje svijeta, nije religija. To je prevara.
Međutim, ta prevara, zbog toga što religija, kao metodološki usustavljeno znanje i institucionalna podrška vjeri, uspostavlja kontrolu nad ljudskom nutrinom, pa samim time i nad čitavim čovjekom, samog čovjeka, koji pristaje na politizaciju religije ili politizaciju vjere, pretvara u prevareno biće i biće prevare.
Vjernik koji vjeruje snagom politike, a takav je svaki vjernik koji ima snažan poriv zatomiti dinamizam vjere kako bi se prepustio političkim poslovima, zapravo je prevarant koji nudi vlastitu izdaju vjere kao politiku mjerodavnu za sve.
Religizacija politike, naprotiv, predstavlja drugo lice iste prevare. Ova prevara se, od prevare koja se naziva politizacijom religije, razlikuje u tome što izdaje politiku i dobro javnosti kako bi se političkim putem ostvarivali religijski ciljevi.
Zar nije na djelu izdaja života, politike i religije kada Glas Koncila uporno objavljuje tekstove koji negiraju ustaške zločine i tako ustaštvo ugrađuje u temelje sadašnjih i budućih izdajica vlastitog života, vlastite države i religije kojoj navodno pripadaju?
Politizacija religije je religijska prevara, a religizacija politike je politička prevara. No dobro je poznato da je svaka prevara ista, ona je naprosto prevara.
Ne čudi što se politički prevaranti zalažu za religijski moral kao vrijednosnu osnovu izgradnje društva, baš kao što se religijski prevaranti zalažu za političko ostvarivanje religijskih težnji.
Političkim prevarantima su politička moć i materijalna bogatstva vrijednosti koje imaju religijska svojstva. Politički prevaranti su izdali državu, vremenitost i javnost, a sve navodno zbog nebesa.
Religijskim prevarantima se Bog dovršava i zarobljava upravo u njihovoj državi. Oni su izdali Boga i nebesa zbog želje da gospodare državom i tako demonstriraju političku moć uz koju idu materijalna dobra.
Hrvatska je prepuna političkih i religijskih prevaranata. Uzaludno je pisati o njima ako se tim pisanjem misli da će ih se odgojiti, da će oni odbaciti starog sebe i nadrasti vlastite prevare. To jednostavno nije moguće.
Čovjek koji se nalazi u zabludama, ali nije izdao sebe, može odbaciti starog sebe i zablude koje je nosio, provodio ili se za njih zalagao.
Čovjek koji je u zabludi, čovjek koji se ne traži u prošlosti, nego shvaća da je sada više čovjek u odnosu na onog čovjeka kakav je prije bio, čovjek je koji ima budućnost.
Čovjek koji je izdao sebe, čovjek je koji ništa nema u sebi. On nema antropološku snagu da samog sebe nadraste.
Život i jest, ako ga sagledavamo lišeni romantičarskog vraćanja na izvorne postavke koje se očituju u neprestanoj nostalgiji za prošlim razdobljima našeg vremenovanja, odbacivanje zabludi i nemogućnost da se živi ono što je nekada bilo.
Naš dosadašnji ili prošli život je, pod ovim vidom, najmanje bio naš jer je opterećen zabludama koje smo, uslijed različitih oblika društvenog, obiteljskog ili emocionalnog pristanka, prihvatili kao nepropitane vrijednosti. Naša prošlost i naš život su prošlost i život uglavnom drugih bića, dok se mi nalazimo u tragovima.
Smisao vremena nije da nas otuđene privodi smrti, nego da u svakom sljedećem trenutku postajemo branitelji i osloboditelji vlastitog života.
Prihvatiti zablude, da bi se s njima obračunao, nije zadatak za slabiće. Slabići se ne osamljuju, ne nadrastaju se, kritički ne sagledavaju, slabići žive tuđe porozne živote koji nisu životi nego kolekcije zabluda. Slabići politiziraju religiju i religiziraju politiku.
Njima netko mora reći koja im je seksualnost, zato se bore da ta seksualnost bude obvezujuća za sve. Njima seksualnost nije seksualnost, nego smatraju da je ona sadržana u riječi.
Zato bivšeg mađarskog političara, zagovaratelja politizacije religije i religizacije politike, glasnog branitelja heteroseksualnog braka i kršćanskih vrijednosti, najlakše i najbrže možemo pronaći na gay orgijama. Njemu je seksualnost riječ koju ne živi, zato što ne živi vlastiti život, nego tuđe zablude.
Nagledao sam se takvih slabića pred vlastitim životom i hrabrih zagovornika kršćanskih vrijednosti kao političkih vrijednosti – i to isključivo pred mikrofonom – u našem političkom i religijskom životu.
Slabići su izdajice vlastitog života, izdajice politike i izdajice religije.
Budući da kod nas nije uspostavljena granica između države i dominantne religijske zajednice, nego je država, u dobroj mjeri, izručena moralnom i financijskom iscrpljivanju od strane dominantne religijske zajednice, jasno je da živimo polustvarnost poroznog i poraznog procesa politizacije religije i religizacije politike
Zar nije na djelu izdaja života, politike i religije kada Glas Koncila uporno objavljuje tekstove koji negiraju ustaške zločine i tako ustaštvo ugrađuje u temelje sadašnjih i budućih izdajica vlastitog života, vlastite države i religije kojoj navodno pripadaju?
Da, to je kardinalna izdaja i to je izdaja kardinala. To je, zapravo, religijski teror koji smjera prema tome da postane antropološki teror i da tako formira novi tip čovjeka poroznih granica između dobra i zla.
Politizacija religije i religizacija politike je etika porozne granice između dobra i zla.
Međutim, valja naglasiti, kako je, na stupnju demokracije na kojem se mi nalazimo, a to je preddemokracija, ipak, uvjetno rečeno, dobro da postoji religizacija politike i politizacija religije. To je dobro, jer tako izdajice vlastitog života i vrijednosti, koji se predstavljaju kao zagovornici kršćanskih vrijednosti, upadaju u ponor podijeljenosti između onoga što su u sebi i onoga kakvima se u javnosti prezentiraju.
Zagovornici politizacije religije i religizacije politike su kriminalci. Oni su lažovi, lopovi i otimači materijalnih dobara. Zamislite što bi takvi sve radili da nema ponora u koji upadaju, a taj ponor je odijeljenost od religijskih vrijednosti za koje hine da se zalažu. Njih privlači pljačka, laž i kriminal.
Na našu sreću izabrali su religijske vrijednosti kao put ostvarivanja kriminalnih aktivnosti. Da nema ponora u koji upadaju, bili bi kondenzat kriminala, dok ovako, zbog ponora u koji upadaju, religizirajući politiku i politizirajući religiju, dolaze u slomljenoj verziji, pa ih ipak možemo nekako preživjeti.
autograf
