Pismo Kolinde Grabar-Kitarović glavnom tajniku UN-a objavljujemo u cijelosti:
Poštovani gospodine Ki-moon
Kao predstavnika orgnizacije koja je osnovala Haaški sud, ovim putem vas molim da poduzmete sve što je u vašoj moći da se Branimira Glavaša vrati u pritvor do početka ponovljenog sudskog procesa, koji bi se, umjesto u Hrvatskoj, prema mojem mišljenju trebao voditi u Den Haagu.
Podsjećam vas da je sud u BiH pustio iz zatvora Branimira Glavaša nakon što je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo drugostupanjsku presudu kojom je osuđen na dugogodišnju kaznu zatvora koju je izdržavao u susjednoj zemlji. U odluci Ustavng suda, zaključeno je kako je žalba na presudu djelomično osnovana te naloženo da se preispita jesu li, između ostalog, u postupku povrijeđene odredbe Konvencije za zaštitu ljudskih prava. Presuda je dakle, ukinuta isključivo na tehničkim detaljima, a glavnina optužnice nije opovrgnuta.
Premda je Republika Hrvatska odmah raspisala tjeralicu za Branimirom Glavašem, koji bi temeljem nepravomoćne presude trebao biti pritvoren, on je u susjednoj zemlji, gdje je pobjegao prije izricanja presude, pušten na slobodu, jer ima državljanstvo BiH, pa samim time ne može biti uhićen, osim kao pravomoćno osuđeni ratni zločinac. Riječ je o tome da su Hrvatska i BiH potpisali sporazume o izdržavanju pravomoćne zatvorske kazne, ali ne i o izručenju pojedinaca, ukoliko oni imaju državljanstva jedne, odnosno druge države.
Iako Branimir Glavaš, tehnički govoreći, nije pitanje Haaškog suda, jer je međunarodni tribunal prepustio suđenje pravosudnim tijelima Republike Hrvatske, a i više ne otvara nove slučajeve, ovo vam pismo šaljem kako bih ukazala na poražavajuću kronologiju cjelokupnog slučaja, i zamolila da razmislite o mojem prijedlogu da Glavaš postane posljednji čovjek s područja bivše Jugoslavije kojem će se suditi u Haagu.
Njegovo puštanje na slobodu zadnji je u nizu detalja koji upotpunjuju sliku moralnog debakla jednog sudskog procesa za najteže ratne zločine. Podsjećam vas da je, nakon višegodišnjeg odugovlačenja s optužnicom, Branimir Glavaš u Hrvatskoj 2010. godine pravomoćno osuđen na osam godina zatvora kao nalogodavac ubojstava civila srpske nacionalnosti početkom devedesetih godina. Prema presudi, više civila je zahvaljujući Glavaševoj naredbi likvidirano i bačeno u Dravu. Jedan od žrtava, Čedomir Vučković, mučen je akomulatorskom kiselinom, bejzbol palicama i kundacima, prije nego što je ubijen vatrenim oružjem. Ovi slučajevi naknadno će postati poznati kao "garaža" i "selotejp", zbog lokacije, odnosno uredskog materijala, kojeg su ubojice koristili.
Poštovani gospodine Ki-moon, nakon svega navedenog, složit ćete se da žrtve zaslužuju da se Glavaš vrati u pritvorsku jedinicu te da se što prije donese nova pravomoćna presuda.
Osim što bi takav postupak bio jedini pravičan način da se spriječi novo - ovaj puta simbolično - ubijanje civila krive nacionalnosti, ukazujem na činjenicu da su prije nekoliko dana Glavaševi suradnici preko socijalnih mreža zaprijetili i ubojstvom svjedocima sudskog postupka. Po objavi da izlazi iz zatvora, na njegovom Facebook profilu objavljena je poruka "Ne reci lažna svjedočanstva, jer stići će te Božja kazna!", uz fotografiju obješenih tijela koja se klatare ispred napaljene gomile.
Ovo, gospodine Ki-moon, nije samo prijetnja upućena svjedocima u slučaju Glavaš. Ovo je prijetnja svima koji su se usudili javno progovoriti protiv ratnih zločina u Osijeku. Ovo je poruka i predstavnicima nevladinih udruga za ljudska prava u Osijeku, kao i nekolicini novinara koji su o njegovim krimenim izvještavali, da se nalogodavac uskoro vraća u Hrvatsku, naime na mjesto zločina. No, više od samih Glavaševih prijetnji, pogubniji je cinizam hrvatske javnosti koja legitimira njegovo ponašanje.
Nakon odluke Ustavnog suda da ukine presudu Glavašu, većina utjecajnih medija, uključujući javnu televiziju (HRT), od prošlog tjedna "objektivno" prenosi prizore slavlja iz Glavaševe kuće u Drinovcima, tek uzgredno spominjući da je ovaj (bio) osuđen zbog slučaja "garaža" i "selotejp". Time je nastavljena višegodišnja praksa ovdašnjih mainstream medija da građane suočavaju s "našim" zločinima na dva načina: 1. Spominju ih sasvim usputno 2. Kad ih spominju usputno, ni tad ih zapravo ne spominju, već ih prikrivaju eufemizmima (garaža & selotejp) koji, kad se ponove tisuću puta, sugeriraju u javnoj svijesti da je ovaj osuđen jer je provalio u nečiju garažu i ukrao paket samoljepljivih traka.
U toj višednevnoj manifestaciji žurnalističkog beščašća, u kojem se vijest sastojala od svakodnevnog prenošenja Glavaševih izjava na svim televizijama, nitko, gospodine Ki-moon, ama baš nitko od medija, nije uzeo mišljenje druge strane.
Štoviše, u jednoj od prvih vijesti koju je objavila poslije odluke Ustavnog suda, državna agencija Hina citirala je Glavaša koji je rekao da je vrijeme u zatvoru kratio čitajući puno knjiga, što mu je pomoglo da "prebrodi teške dane bez svoje obitelji". U drugoj vijesti koju je objavila, Hina je prenijela izjavu Glavaševog sina Filipa, u kojoj ovaj kaže da je njegov tata oslobođen krivnje. Osim što je to neistina, pitanje je zašto Hina uzima izjavu Glavaševog sina? Postoji li ijedan opravdani razlog da se u ovom konkretnom kontekstu uzima izjava sina čovjeka koji je osuđen za brutalne ratne zločine? Zašto Hina nije uzela izjavu nečijeg drugog sina? Zašto nisu citirali Dušana, Nemanju ili nekog trećeg potomka onih koji su prema nepravomoćnoj presudi Glavaševom zaslugom plivali po Dravi? Zašto njih televizije nisu pitale čitaju li i oni nešto da prebrode "teške dane bez članova svoje obitelji"?
Riječ je, međutim, o dugogodišnjoj praksi da se od Glavaša kreira relevantni subjekt političkog govora, i da se u kontekstu vijesti o zločinima za koje je osuđen više raspravlja o njegovom utjecaju na političku scenu u Hrvatskoj negoli o samim zločinima. Podsjećam, naime, da stranka koju je osnovano djeluje u hrvatskom parlamentu, i da njegovi saborski zastupnici i dalje na prsima nose bedž na kojem je Glavašev lik, uz poruku "Heroj, a ne zločinac". Najnoviji tretman Branimira Glavaša u hrvatskoj javnosti samo je dakle nastavak pripreme terena da se ovaj u Hrvatsku vrati kao političar, a ne ratni zločinac.
To i ne čudi, jer je sam proces, po svemu sudeći, započeo iz političkih razloga, što je i sam Glavaš tvrdio, ističući kako je optužnica podignuta nakon političkog naloga tadašnje vlade Ive Sanadera.
Ispričavam se na ovoj podužoj digresiji koja se direktno ne tiče svrhe ovog pisma, ali ona je priložena kao dodatni dokaz potrebe da se Glavaša u ponovljenom suđenju procesuira u Den Haagu. Isto tako, morate znati da, kakva god bila buduća presuda, Branimir Glavaš je na neki način već pobijedio u ovoj parnici. Osim što je to materijalno dokaziva činjenica - jer je kao pravomoćni osuđenik gotovo više boravio na slobodi nego iza rešetaka - Glavašev trijumf prvenstveno je razvidan u načinu na koji je sudski proces vođen, ali i zbog toga jer je proveden najmanje deset godina nakon što je doista trebao biti pokrenut, kao i zbog činjenice da je on faktički pušten da pobjegne u susjednu zemlju.
Što god, dakle, učinili, vjerujte kad vam kažem da samo ublažavate poraz. Ono što će se desiti naknadno neće imati nikakvog utjecaja na hrvatsku javnost, već će biti samo debelo zakašnjela utjeha za obitelj žrtava. Jer, složit ćete se da sve žrtve zaslužuju presudu u ovom slučaju, kao što zaslužuje i međunarodna zajednica u cijelosti. Vjerujem da ćete Vi i Vijeće sigurnosti učiniti sve što je u vašoj moći kako bi osigurali da dan Glavaševe presude stigne što prije.
Ovo pismo Vam šaljem jer smatram da je obaveza predsjednice Republike Hrvatske da bude svojevrsni moralni korektiv društva, što među ostalim podrazumijeva i doprinos nositelja ove funkcije suočavanju hrvatskog društva s prošlošću, pogotovo kad je riječ o zločinima koje su počinili pripadnici hrvatske strane. Uostalom, smatram da je dužnost ukazivati na nepravdu koju su doživjeli pripadnici bilo koje manjine u Hrvatskoj, jer su i oni državljani ove zemlje. Ovo vam pismo šaljem i kao pokušaj da se spriječi kolektivizacija individualnog zločina, što Glavaš pokušava od prvog dana, podlo provlačeći vlastiti krimen pod plašt borbe za hrvatsku državu, tvrdnjom kako će u ponovljenom postupku svu energiju usmjeriti na dokazivanje čistoće Domovinskog rata.
Urednička opaska: Ne, poštovani čitatelji, ovo ipak nije moguće. Radi se o našoj redakcijskoj zajebanciji, odnosno o stilskoj vježbi na temu - što bi bilo kad bi bilo, da imamo predsjednicu/ika od formata...
h-alter
