Po svemu sudeći, košmar koji je Andrej Plenković prouzročio prilikom izbora novog čelništva Evropske unije izazvan je unutrašnjopolitičkim razlozima. Htio se približiti ojačaloj desnici, ali kako je on u njenim očima mrsko oličenje globalizma i liberalizma, tu za njega kruha nema
Prije nedugo vremena Andrej Plenković se pojavio s pričom o tvorničarima lažnih vijesti, koji raznim spinovima vode ‘hibridne ratove’ za destabilizaciju demokratske države. A onda se sasvim nedavno i sam našao u jednom takvom spinu, točnije opravdano je sumnjati da ga je sam smislio. Danima i tjednima domaći i neki strani mediji javljali su da postoji ozbiljna mogućnost da on, Plenković, bude postavljen na čelo Evropske komisije, što je otprilike rang evropske vlade. Hrvatski premijer nije to ni potvrđivao ni demantirao, a nešto određeniji je bio tek nakon izbora Marije Pejčinović Burić na čelo Vijeća Evrope, jer bi bilo nerealno da Hrvatskoj budu dane dvije tako visoke ili relativno visoke funkcije. No nakon što se kadrovska križaljka vrha Evropske unije počela slagati, što nije bilo nimalo lako jer dvije najveće stranačke grupacije, pučka (narodna) i socijalistička, prvi put nisu imale natpolovičnu većinu, izronila je prava suština spomenutog spina o Plenkoviću. On po svemu sudeći nije ni bio u igri za evropskog premijera, niti je želio to postati, ali je žarko želio i aktivno radio na tome da to ne postane ni nizozemski socijalist Frans Timmermans, toliko je čovjek upro u to da se, tvrde neki, posvadio i s Angelom Merkel koja je u Timmermansu vidjela razumno kompromisno rješenje.
Dakle, draže mu je bilo pokvariti odnose sa svojom (i ne samo svojom) političkom ‘majkom’ nego prihvatiti Nizozemca, kojeg smo u izbornoj kampanji imali priliku upoznati kao vrlo uravnoteženog i koncilijantnog ljevičara. Ali Timmermans je beskompromisni zagovornik pravne države. A to znači i borbe protiv korupcije, protiv ekstremnog desničarenja i protiv diskriminiranja nacionalnih manjina – svega onoga u čemu danas Hrvatska ozbiljno šepa i ne uklapa se u gornje standarde evropskog pravnog poretka, naprotiv, unazađuje ga i potkopava. To je po svemu sudeći dalo Plenkoviću ideju da se pridruži najgrlatijim Timmermansovim protivnicima (Viktor Orban, Jaroslaw Kaczynski, Bojko Borisov…), koje je dosad intimno prezirao, ali mu sada očito odgovara društvo istočno i srednjoevropskih postkomunističkih zemalja. Njima liberalno lijevi Nizozemac ide na onu stvar zato što se najotvorenije suprotstavlja ideji koju oni već neko vrijeme proklamiraju (kao ovih dana i Putin), naime da je istekao vijek zapadnjačkih vrijednosti i da je došao trenutak za ‘iliberalnu demokraciju’. Tako sada Plenković puše u isti rog s onima kojima se dosad suprotstavljao, a s Putinom se i izravno sučelio oko unutrašnjeg uređenja Ukrajine. To je, uostalom, bio i jedan od razloga zahlađenja njegovih odnosa s Kolindom Grabar-Kitarović, koja je dosad bila glavna zaštitnica spomenutih zemalja tzv. Višegradske skupine, kojima se kroz Inicijativu tri mora nudila i kao svojevrsna Mutti istočnog dijela Evrope. Plenković je dosad dobivao mlade zbog toga, on je Tri mora doživljavao kao baruštinu retrogradnih ideja koje su u direktnoj suprotnosti s izvornim liberalnim idejama ujedinjene Evrope. Zašto je sada promijenio stranu?
Neki hrvatski provladini mediji guraju tezu da je to zato što je Timmermans zagovarao stav Ljubljane oko provedbe hrvatsko-slovenske arbitraže u vezi Piranskog zaljeva. Ali kako se u ovom naguravanju oko novog čelništva EU-a Plenković našao na istoj strani s Janezom Janšom (koji, doduše, ima rezervi oko te arbitraže), logičnije je zaključiti da su presudili spomenuti stavovi Timmermansa o korupciji i desnom radikalizmu. Hrvatski premijer je nedavnim slanjem vijenca herojima Sutjeske napravio hvalevrijedan iskorak ulijevo, ali sada očito gledamo rikverc udesno i ostaje spomenuto pitanje za milijun kuna zašto. Ne treba se polakomiti za tim milijunom. Tko recimo misli da je Plenkovićev obrat motiviran sve evidentnijim odlaskom Angele Merkel iz politike, vjerojatno pogađa širi krug mete. Ali prije bi se reklo da je taj obrat došao iz unutrašnjopolitičkih nego vanjskopolitičkih razloga. HDZ nije prošao dobro, iako nije ni katastrofalno loše, na nedavnim evroparlamentarnim izborima, i možda je premijer poželio da se dio vjetra na kojem rastu desni pučani na istoku Evrope preusmjeri i u omlohavljena jedra njegove stranke. Moguće je nadalje da Plenković želi osnažiti kandidaturu Grabar-Kitarović, koja je ulaskom Miroslava Škore u izbornu utrku očito jako hendikepirana, a ako bi predsjednica izgubila izbore ili odustala od njih, to bi bio težak udarac za HDZ. Značilo bi da se silazna putanja te stranke s evroizbora nastavlja, što opet znači da bi se u najvažnije izbore, one parlamentarne dogodine, ušlo klecavih koljena i s realnim izgledima da se na njima doživi poraz. Eto, to bi mogli biti razlozi zašto je Plenković odjednom bliži Orbanu i Kaczynskom nego Merkel i Macronu, što znači da se odriče – ne, naravno, naglas nego ispotiha – obećanja s početka mandata da će od HDZ-a napraviti stranku umjerenog desnog centra. Ali kako je taj centar debelo podbacio na evroizborima i u glavnim zemljama EU-a, premijer je ostao jednom nogom tu, a drugom obigrava oko istočno i srednjoevropskih zemalja ‘nove Evrope’, čak je prema nekima i predvodio njihovu pobunu protiv Timmermansa.
Na tome mu sigurno aplaudiraju na hrvatskoj krajnjoj desnici, ali kao u nijemim filmovima, bez tona, jer je u međuvremenu postao mrsko oličenje globalizma i liberalizma. Doduše, to nema nekog epohalnog značaja. Ta desnica je suštinski bezopasna po evropski poredak, osim po ustašovanju, jer to pothranjuje četnikovanje i druge ekstremizme u regiji, kao i obratno, a širi i spektar radikalizma u Evropi (i ovdje i obratno). Po ostalome je marginalna. Za razliku od Orbana koji se ne libi dirati u bankarske i druge interese velikih zapadnoevropskih zemalja, ovi naši ne pokazuju za to nikakvo zanimanje. Njihovo domoljublje svodi se na grlato, lajavo nazdravičarstvo, vezano uz državne simbole, ratne pobjede i jaku vojsku, pa im se i neki desni kolumnisti rugaju da su samo za to da se Dan državnosti vrati na prijašnji datum, ali ne i da se vrati vlasništvo nad bankama, Plivom, Inom (u ovom posljednjem slučaju izgleda da su braniteljske udruge kumovale, prodajom dionica, njenom prelasku u mađarske ruke). Rodoljubno, nema što.
Ali evo, priklonivši se zemljama Višegradske skupine Plenković je napravio korak i prema toj domaćoj vikačkoj sorti samozvanih domoljuba, slično kao Zoran Milanović uoči posljednjih parlamentarnih izbora, ali kao što ovome to nije donijelo nikakve koristi, neće sigurno ni njemu. Moći će zbrajati samo štetu među biračima centra i lijevo-liberalne orijentacije, a srušio je i dovoljno mostova među velikima u EU-u da bi i dalje ostao omiljeni ‘briselski ćato’. Ukratko, ako je odlučio krenuti više udesno nego dosad, tu nema vidljivog rezona ni plana, ali je glavinjanje zajamčeno.
portalnovosti
Prije nedugo vremena Andrej Plenković se pojavio s pričom o tvorničarima lažnih vijesti, koji raznim spinovima vode ‘hibridne ratove’ za destabilizaciju demokratske države. A onda se sasvim nedavno i sam našao u jednom takvom spinu, točnije opravdano je sumnjati da ga je sam smislio. Danima i tjednima domaći i neki strani mediji javljali su da postoji ozbiljna mogućnost da on, Plenković, bude postavljen na čelo Evropske komisije, što je otprilike rang evropske vlade. Hrvatski premijer nije to ni potvrđivao ni demantirao, a nešto određeniji je bio tek nakon izbora Marije Pejčinović Burić na čelo Vijeća Evrope, jer bi bilo nerealno da Hrvatskoj budu dane dvije tako visoke ili relativno visoke funkcije. No nakon što se kadrovska križaljka vrha Evropske unije počela slagati, što nije bilo nimalo lako jer dvije najveće stranačke grupacije, pučka (narodna) i socijalistička, prvi put nisu imale natpolovičnu većinu, izronila je prava suština spomenutog spina o Plenkoviću. On po svemu sudeći nije ni bio u igri za evropskog premijera, niti je želio to postati, ali je žarko želio i aktivno radio na tome da to ne postane ni nizozemski socijalist Frans Timmermans, toliko je čovjek upro u to da se, tvrde neki, posvadio i s Angelom Merkel koja je u Timmermansu vidjela razumno kompromisno rješenje.
Dakle, draže mu je bilo pokvariti odnose sa svojom (i ne samo svojom) političkom ‘majkom’ nego prihvatiti Nizozemca, kojeg smo u izbornoj kampanji imali priliku upoznati kao vrlo uravnoteženog i koncilijantnog ljevičara. Ali Timmermans je beskompromisni zagovornik pravne države. A to znači i borbe protiv korupcije, protiv ekstremnog desničarenja i protiv diskriminiranja nacionalnih manjina – svega onoga u čemu danas Hrvatska ozbiljno šepa i ne uklapa se u gornje standarde evropskog pravnog poretka, naprotiv, unazađuje ga i potkopava. To je po svemu sudeći dalo Plenkoviću ideju da se pridruži najgrlatijim Timmermansovim protivnicima (Viktor Orban, Jaroslaw Kaczynski, Bojko Borisov…), koje je dosad intimno prezirao, ali mu sada očito odgovara društvo istočno i srednjoevropskih postkomunističkih zemalja. Njima liberalno lijevi Nizozemac ide na onu stvar zato što se najotvorenije suprotstavlja ideji koju oni već neko vrijeme proklamiraju (kao ovih dana i Putin), naime da je istekao vijek zapadnjačkih vrijednosti i da je došao trenutak za ‘iliberalnu demokraciju’. Tako sada Plenković puše u isti rog s onima kojima se dosad suprotstavljao, a s Putinom se i izravno sučelio oko unutrašnjeg uređenja Ukrajine. To je, uostalom, bio i jedan od razloga zahlađenja njegovih odnosa s Kolindom Grabar-Kitarović, koja je dosad bila glavna zaštitnica spomenutih zemalja tzv. Višegradske skupine, kojima se kroz Inicijativu tri mora nudila i kao svojevrsna Mutti istočnog dijela Evrope. Plenković je dosad dobivao mlade zbog toga, on je Tri mora doživljavao kao baruštinu retrogradnih ideja koje su u direktnoj suprotnosti s izvornim liberalnim idejama ujedinjene Evrope. Zašto je sada promijenio stranu?
Neki hrvatski provladini mediji guraju tezu da je to zato što je Timmermans zagovarao stav Ljubljane oko provedbe hrvatsko-slovenske arbitraže u vezi Piranskog zaljeva. Ali kako se u ovom naguravanju oko novog čelništva EU-a Plenković našao na istoj strani s Janezom Janšom (koji, doduše, ima rezervi oko te arbitraže), logičnije je zaključiti da su presudili spomenuti stavovi Timmermansa o korupciji i desnom radikalizmu. Hrvatski premijer je nedavnim slanjem vijenca herojima Sutjeske napravio hvalevrijedan iskorak ulijevo, ali sada očito gledamo rikverc udesno i ostaje spomenuto pitanje za milijun kuna zašto. Ne treba se polakomiti za tim milijunom. Tko recimo misli da je Plenkovićev obrat motiviran sve evidentnijim odlaskom Angele Merkel iz politike, vjerojatno pogađa širi krug mete. Ali prije bi se reklo da je taj obrat došao iz unutrašnjopolitičkih nego vanjskopolitičkih razloga. HDZ nije prošao dobro, iako nije ni katastrofalno loše, na nedavnim evroparlamentarnim izborima, i možda je premijer poželio da se dio vjetra na kojem rastu desni pučani na istoku Evrope preusmjeri i u omlohavljena jedra njegove stranke. Moguće je nadalje da Plenković želi osnažiti kandidaturu Grabar-Kitarović, koja je ulaskom Miroslava Škore u izbornu utrku očito jako hendikepirana, a ako bi predsjednica izgubila izbore ili odustala od njih, to bi bio težak udarac za HDZ. Značilo bi da se silazna putanja te stranke s evroizbora nastavlja, što opet znači da bi se u najvažnije izbore, one parlamentarne dogodine, ušlo klecavih koljena i s realnim izgledima da se na njima doživi poraz. Eto, to bi mogli biti razlozi zašto je Plenković odjednom bliži Orbanu i Kaczynskom nego Merkel i Macronu, što znači da se odriče – ne, naravno, naglas nego ispotiha – obećanja s početka mandata da će od HDZ-a napraviti stranku umjerenog desnog centra. Ali kako je taj centar debelo podbacio na evroizborima i u glavnim zemljama EU-a, premijer je ostao jednom nogom tu, a drugom obigrava oko istočno i srednjoevropskih zemalja ‘nove Evrope’, čak je prema nekima i predvodio njihovu pobunu protiv Timmermansa.
Na tome mu sigurno aplaudiraju na hrvatskoj krajnjoj desnici, ali kao u nijemim filmovima, bez tona, jer je u međuvremenu postao mrsko oličenje globalizma i liberalizma. Doduše, to nema nekog epohalnog značaja. Ta desnica je suštinski bezopasna po evropski poredak, osim po ustašovanju, jer to pothranjuje četnikovanje i druge ekstremizme u regiji, kao i obratno, a širi i spektar radikalizma u Evropi (i ovdje i obratno). Po ostalome je marginalna. Za razliku od Orbana koji se ne libi dirati u bankarske i druge interese velikih zapadnoevropskih zemalja, ovi naši ne pokazuju za to nikakvo zanimanje. Njihovo domoljublje svodi se na grlato, lajavo nazdravičarstvo, vezano uz državne simbole, ratne pobjede i jaku vojsku, pa im se i neki desni kolumnisti rugaju da su samo za to da se Dan državnosti vrati na prijašnji datum, ali ne i da se vrati vlasništvo nad bankama, Plivom, Inom (u ovom posljednjem slučaju izgleda da su braniteljske udruge kumovale, prodajom dionica, njenom prelasku u mađarske ruke). Rodoljubno, nema što.
Ali evo, priklonivši se zemljama Višegradske skupine Plenković je napravio korak i prema toj domaćoj vikačkoj sorti samozvanih domoljuba, slično kao Zoran Milanović uoči posljednjih parlamentarnih izbora, ali kao što ovome to nije donijelo nikakve koristi, neće sigurno ni njemu. Moći će zbrajati samo štetu među biračima centra i lijevo-liberalne orijentacije, a srušio je i dovoljno mostova među velikima u EU-u da bi i dalje ostao omiljeni ‘briselski ćato’. Ukratko, ako je odlučio krenuti više udesno nego dosad, tu nema vidljivog rezona ni plana, ali je glavinjanje zajamčeno.
portalnovosti
