Posljednjeg dana lipnja 1990. bend Pink Floyd nastupio je na glasovitoj festivalskoj pozornici u Knebworthu, gdje su ispred 125 tisuća posjetitelja, po kiši i olujnom nevremenu, izveli kraći program koncipiran od šest klasika iz opusa benda (većinom probranih s albumskih bestselera The Dark Side of The Moon i Wish You Were Here), uz dodatak skladbe Sorrow, s prosječnog studijskog ostvarenja A Momentary Lapse of Reason. Nastupivši u finalu sveobuhvatnoga koncertnog događaja, održana u korist Centra za glazbenu terapiju Nordoff-Robbins, Pink Floydi bili su zvijezde među zvijezdama: publiku su prethodno zagrijali, uz ostale, Eric Clapton, Genesis, Cliff  Richard, Elton John, Dire Straits i Paul McCartney – sve sama rock-aristokracija s bogatim opusima, u skupim odijelima i privatnim zrakoplovima. Činilo se da je Paul (tada još bez plemićke titule) bio osobito nezadovoljan činjenicom što mora nastupiti prije Gilmoura, Masona i Wrighta, ali nije mu bilo pomoći: živi, iako okrnjeni Pink Floydi ipak su se, čak i bez Rogera Watersa, pokazali jačim brendom od jednog samostalnog člana nekadašnjih Beatlesa.

Snimka koncerta Pink Floyda dugo je bila u optjecaju u piratskoj formi, a potom je službeno objavljena: najprije u sklopu raskošnog box-seta The Later Years, a sada i na zasebnom CD-u i vinilnom izdanju Live At Knebworth 1990 (Pink Floyd Records / Dancing Bear, 2021). Slušajući s vremenskim otklonom antikne favorite Wish You Were Here, Money i Comfortable Numb slušatelj bi se sarkastično mogao upitati je li svijetu potreban još jedan koncertni Floyd-album, ali za (još) nepreglednu vojsku obožavatelja dilema očito ne postoji. Valja ipak priznati da je bend predano i angažirano odradio zadatak uz pomoć renomiranih gostiju i gošći, poput saksofonistice Candy Dulfer i pjevačice Clare Torry. Prva je dekorirala monumentalnu Shine On You Crazy Diamond, dok je druga izvela rekonstrukciju vlastite vokalne improvizacije u skladbi The Great Gig In The Sky.

Ukratko, Knebworth je još jedan postumni koncertni suvenir, zaostao iz čudnog razdoblja početka devedesetih. Gotovo istovremeno, dok su Floydi izvodili klasike u živopisnom ali olujnom ambijentu Knebwortha, njihov nekadašnji prijatelj Roger Waters obavljao je posljednje pripreme za još grandiozniji koncert samo tri tjedna poslije, 21. srpnja 1990. Radi se, dakako o sveobuhvatnoj glazbenoj proslavi događaja od globalne povijesne važnosti: rušenja Berlinskog zida. Uz pomoć gostiju, poput članova grupe The Band, Vana Morrisona, Sinead O’Connor, Cyndi Lauper i Joni Mitchell, suosnivač Pink Floyda tako će još jednom – izvedbom ambiciozne rock-opere The Wall, blizu Brandenburških vrata – nehotice podsjetiti na prirodu raskola u sastavu. S jedne strane stajao je smrtno ozbiljan Waters, njihov politički i socijalno motiviran konceptualist, dok je ostale članove više zanimao raskošan zvučni dizajn. Iako to ne znači da je Roger bio lišen ambicija povezanih sa zvučnom perfekcijom, većina njegovih kasnijih aktivnosti, sve do danas, izvire iz jakih ideoloških i socijalnih uvjerenja, bez obzira na to je li u pitanju politika Margaret Thatcher, permanentne bliskoistočne turbulencije, Amerika pod Trumpom ili ekstradicija Juliana Assangea. Spoje li se čvrsta uvjerenja s notorno žučljivim karakterom (prisjetimo se sudske tužbe protiv ostalih članova sastava kojima je Roger nastojao onemogućiti korištenje imena Pink Floyd) dobivamo kontinuirane javne izljeve pravedničkog gnjeva. Nedavno je ušao u još jedan sukob s Gilmourom u pogledu opreme predstojećeg reizdanja albuma Animals. Razlog? Waters je tom prigodom naručio novi popratni esej na ovitku ploče, no tekst se očito nije svidio Daveu Gilmouru, koji je uložio veto.

Mnogo glasnije odjekuje vijest o agresivnoj i uvrijeđenoj Watersovoj reakciji na unosnu ponudu Facebooka da u reklamu za Instagram ugradi klasik Another Brick In The Wall (Part 2), veliki božićni hit Pink Floyda iz 1979. „Žele iskoristiti pjesmu kako bi Facebook i Instagram učinili još većima i moćnijima“, požalio se autor skladbe Waters, prikladno nazvavši Zuckerberga „jednim od najmoćnijih idiota na svijetu“.

Postoje pjesme koje su odavno, ili čak odmah po rođenju i izlasku u javnost, nadrasle izvorni kontekst, album s kojeg su „skinute“ i prvotne motive nastanka. Teško je, primjerice, zamisliti nekoga tko nije nikad čuo karakterističan disco-rock-ritam pjesme Another Brick In The Wall, savršeno melodiozan gitaristički solo Davida Gilmoura, ili hrabro angažiran školski zbor iz škole Islington Green, smještene nedaleko od studija Pink Floyda u središtu Londona. Ekspertno snimljeni dječji glasovi (s cockney intonacijom) pjesmi su dodali osobito dramatičan, sugestivan ton. Uostalom, kako bi taj krik pobune protiv rigidnosti engleskog školskog sustava, protiv obrazovanja, „kontrole misli“ i „mračnog sarkazma u učionici“ zvučao bez onog povika „Hej! Učitelju! Klince ostavi na miru!“? Umjesto honorara, angažirani mali suradnici dobili su po jedan primjerak singlice, albuma The Wall i ulaznice za koncert Pink Floyda.

Premijerka Thatcher je, naravno, odmah zamrzila pjesmu koja je (prema ponešto simplificiranu tumačenju) bila usmjerena protiv obrazovanja općenito, ali ostatak svijeta Another Brick In The Wall prigrlio je ne samo kao himnu otpora teroru deformiranog školskog sustava nego i kao rock-klasik koji je postao i ostao opće mjesto popularne kulture. Tu činjenicu Zuckerberg 2021. očito nije uspio pretvoriti u vlastitu korist, ali ništa čudno – već i površan povijesni pregled navodi na zaključak da su rock-autori koji drže do sebe svoju glazbu rijetko skloni ustupiti korporacijama i njihovim lukavim marketinškim timovima.

Političari su posebna priča – i oni u poznatim pjesmama prepoznaju moćno marketinško oružje, također, redovito, s malo uspjeha. Teško se, na primjer, sjetiti poznatog rock-izvođača koji nije odbio Donalda Trumpa: Adele, Elton John, Neil Young, Queen, Aerosmith, Stones, grupa R.E.M., nasljednici Leonarda Cohena, Princea... popis onih koji su Donaldu svojevremeno uskratili svoje pjesme, ili su odbili nastup na njegovim skupovima, seže unedogled.

U tom kontekstu, Springsteen je ogledan primjer. Unatoč neupitnom domoljubnom naboju, njegov „udarački“ klasik Born In The U.S.A. sadrži jaku notu kritičnosti prema američkom sustavu. Svejedno su se mnogi – od Ronalda Reagana nadalje – uzalud ponadali da će im Boss tu skladbu ustupiti kao slogan. Ništa od toga. Springsteen je ostao neumoljiv, a primjera je bezbroj: čini se da u nekim slučajevima pop-, rock- ili soul-zvijezde ipak ne daju tek tako uvući u bezgranične igre svjetskih moćnika. Čini se da je očuvanje osobnog integriteta ipak najisplativiji dugoročni ulog.

matica