Malo malo pa neka "afera". Pa je afera parking, pa je toranj, pa je službena kartica, pa je imovinska kartica... oguglali ljudi. Više i ne primjećuju. U svojoj muci i strahu da ne budu gladni sutra, u svojim hladnim sobama za koje nisu u stanju zaraditi dovoljno za grijanje, huču u čaj i gledaju dnevnike, slušaju otvorena i zatvorena, veleumne emisije na svojih par programa jer kabelsku mogu samo sanjati. Tako smo neki dan mogli gledati kako ministar pravosuđa razgovara s nekim starcem. Sa zanimanjem je Orsat Miljenić (barem je to meni tako izgledalo) slušao problem čovjeka. Koji je to problem? Možda mu stoje dugo papiri na sudu, možda je neki proces težak pa pita što da čovjek radi... Ima milijun problema koje bi ministar pravosuđa mogao riješiti. Milijun je problema koji su s pravosuđem povezani. Barem u Hrvatskoj.
Čovjeka to ne muči. On ima svoju muku. Ima dijete koje je odškolovao, dijete koje je vjerojatno odrasla žena. I ta žena, njegovo dijete, sjedi doma, ne radi i propada. Možemo gledati i slušati što Miljeniću govori nepoznati čovjek i pretpostavljati … To mlado ljudsko biće je bez primanja, bez šanse za život. Truli, depresivna je i nema volje za ništa. U naponu svoje snage traži roditelje koju kunu da si kupi malo odjeće, da popije makar kavu s prijateljicama. O stvarima kao što je obitelj i budućnost mlada žena ne može niti sanjati. To ju redovno vodi u depresiju.
Znajući kakva je situacija Orsat Miljenić, prema vlastitim riječima - obmanjuje čovjeka, daje mu lažnu nadu ... vara ga (FOTO: Novilist.hr)
Nije niti drugima bolje, posla u Hrvatskoj nema i ne možeš se zaposliti ako te netko ne pogura, ako nekoga ne poznaješ, ako nisi u nekom klanu kojem tepaju "politička stranka". Takvih ljudi je u Hrvatskoj na stotine tisuća. Zato je njezin otac ispred Miljenića i moli. Moli posao za svoje dijete, moli protektorat da bi njegovo dijete imalo kakav takav početak, kakva takva primanja... Ne moli taj čovjek vezu za unosan posao, on ne moli zaštitu za svoju firmu koja obavlja velike poslove s državom. On ne traži privilegije za svoju marketinšku agenciju s kojom bi se okretali milijuni na predstojećoj predizbornoj kampanji. On ne traži poslove bagatelne nabave koji bi bili teški milijune kuna. On traži posao za svoje dijete. Za plaću od par tisuća kuna - i onda znate da ga je nevolja na to natjerala, ali njemu nije teško za svoje dijete, kao što nama roditeljima za dijete nije ništa teško.
Taj je čovjek koji moli za svoje dijete napravio nešto za SDP, nešto im je odradio, digao je ruku za neku stvar bitnu u toj zajednici, odnosno bitnu za SDP i njihove interese. Ne možeš samo tako doći do ministra i početi priču - znate dijete mi je bez posla. Ima taj čovjek razlog i zna zašto je došao do Miljenića, netko ga je do Miljenića doveo. To je takva igra i takva je procedura - bilo tko s iskustvom u politici će vam to potvrditi - doći u poziciju moliti ministra posao za svoje dijete ne može svatko. To može osoba iz privilegiranog kruga, osoba koja je zadužila nekoga iz SDP-a, nečime, ili nekoga bliskog SDP-u. I kakva je reakcija ministra?
On, znajući kakva je situacija, prema vlastitim riječima - obmanjuje čovjeka, daje mu lažnu nadu ... vara ga. Ministar bez grča na licu otvoreno kaže što je napravio - on je čovjeka obmanuo, obećao mu pomoći bez da je to stvarno mislio. To je napravio svom stranačkom kolegi. Onda znate što misli o nama, običnim građanima koji nemamo šansu tražiti posao za svoje dijete. Jasno vam je što ste u očima ministra vi koji niste nikada ništa napravili za SDP ili neku drugu stranku.
Možda vam i nije jasno, ali zato je tu premijer Zoran Milanović, da vam objasni što ste vi za njih – gnjavator! I vi i ja i svi mi skupa smo za njih tek gnjavatori, oni koji gnjave. Nakon nekoliko dana pritisaka javnosti oglasio se, dakle, i šef tog ministra koji daje lažne nade svojim stranačkim kolegama i stranačkim zaslužnicima. Objasnio je da je ministar imao posla s gnjavatorom s kakvim se ministri susreću svaki dan. Objasnio je tako i ministar Mihael Zmajlović da svi ministri dvevno imaju na stotine razgovora s takvim gnjavatorima. Gnjavatori su svugdje oko njih. Mole ih za posao, posao za svoju djecu. Gnjavatori mole da se pogura neki posao, gnjavatori mole za vezu na sudu, za vezu pri dobivanju koncesije i za stotine drugih stvari.
Čekajte malo, gospodine Milanoviću - kako vi to mislite „gnjavator“? (u pozadini osoba koja ga je silno gnjavila polovicu mandata i duže predizborno vrijeme) (FOTO: Lupiga.Com)
U zemlji 320.000 blokiranih računa, gdje gotovo 300.000 ljudi ne radi, u zemlji iz koje je otišlo toliko ljudi da to proglašavaju strateškim nacionalnim pitanjem, u zemlji u čijem glavnom gradu ima 20.000 kućanstava s trajno isključenom strujom, u zemlji gdje je 60.000 mališana gladno - u toj zemlji političari ove ovršene, gladne i nezaposlene gledaju kao gnjavatore. Ti gnjavatori, zaboravili su, plaćaju poreze i prehranjuju te iste ministre. Plaćaju njihove automobile, kartice, putovanja i avionske karte, sobe u hotelima i svečane večere. To sve plaćaju oni koji rade i htjeli bi da i njihova djeca rade. To plaćaju gnjavatori. I to nikoga ne smeta, na to nitko nije reagirao. Nitko od novinara nije postavio pitanje - čekajte malo, gospodine Milanoviću - kako vi to mislite „gnjavator“.
Nikome to nije predstavljalo trn u uhu, nikome, ali baš niti jednom novinaru. Oguglali su i novinari, oni najbolje znaju kakvi su ministri. Svi su ministri stali iza Miljenića pravosudnog. Ministri vjerojatno svaki dan imaju nekog oca koji nešto moli za svoje dijete. Ti ministri vjerojatno isto tako obmanjuju i varaju nesretne ljude, poslije im se ne javljaju na telefon, poslije su zauzeti, na putu su ili na sastanku. Tko bi se borio sa svim tim gnjavatorima... Gnjavatorima sitnog zuba.
Nipošto nemam namjeru braniti sistem protekcije, daleko od toga. Međutim, u zemlji u kojoj toliki ne rade jasno je da nešto ne štima. Među ostalim, ne štimaju upravo ti ministri, ne štimaju upravo oni koji se "bore" s gnjavatorima. Mi ostali, nezaposleni, gladni i ovršeni gledamo kako nas mediji i političari tjeraju da mrzimo onog kojeg ne bismo trebali. Trebamo li osuđivati očajnog čovjeka koji moli posao za svoje dijete? Ili nama trebaju trn u oku biti oni koji takve očajne ljude i njihovu djecu nazivaju "gnjavatorima"? I upravo je to igra koju su odigrali ljudi iz vrha politike - tjeraju nas da osuđujemo očajne ljude, a ne one koji su u očaj otjerali sve nas. I to je igra na koju mi - gnjavatori sitnog zuba - ne smijemo pristati.
lupiga
Čovjeka to ne muči. On ima svoju muku. Ima dijete koje je odškolovao, dijete koje je vjerojatno odrasla žena. I ta žena, njegovo dijete, sjedi doma, ne radi i propada. Možemo gledati i slušati što Miljeniću govori nepoznati čovjek i pretpostavljati … To mlado ljudsko biće je bez primanja, bez šanse za život. Truli, depresivna je i nema volje za ništa. U naponu svoje snage traži roditelje koju kunu da si kupi malo odjeće, da popije makar kavu s prijateljicama. O stvarima kao što je obitelj i budućnost mlada žena ne može niti sanjati. To ju redovno vodi u depresiju.
Znajući kakva je situacija Orsat Miljenić, prema vlastitim riječima - obmanjuje čovjeka, daje mu lažnu nadu ... vara ga (FOTO: Novilist.hr)
Nije niti drugima bolje, posla u Hrvatskoj nema i ne možeš se zaposliti ako te netko ne pogura, ako nekoga ne poznaješ, ako nisi u nekom klanu kojem tepaju "politička stranka". Takvih ljudi je u Hrvatskoj na stotine tisuća. Zato je njezin otac ispred Miljenića i moli. Moli posao za svoje dijete, moli protektorat da bi njegovo dijete imalo kakav takav početak, kakva takva primanja... Ne moli taj čovjek vezu za unosan posao, on ne moli zaštitu za svoju firmu koja obavlja velike poslove s državom. On ne traži privilegije za svoju marketinšku agenciju s kojom bi se okretali milijuni na predstojećoj predizbornoj kampanji. On ne traži poslove bagatelne nabave koji bi bili teški milijune kuna. On traži posao za svoje dijete. Za plaću od par tisuća kuna - i onda znate da ga je nevolja na to natjerala, ali njemu nije teško za svoje dijete, kao što nama roditeljima za dijete nije ništa teško.
Taj je čovjek koji moli za svoje dijete napravio nešto za SDP, nešto im je odradio, digao je ruku za neku stvar bitnu u toj zajednici, odnosno bitnu za SDP i njihove interese. Ne možeš samo tako doći do ministra i početi priču - znate dijete mi je bez posla. Ima taj čovjek razlog i zna zašto je došao do Miljenića, netko ga je do Miljenića doveo. To je takva igra i takva je procedura - bilo tko s iskustvom u politici će vam to potvrditi - doći u poziciju moliti ministra posao za svoje dijete ne može svatko. To može osoba iz privilegiranog kruga, osoba koja je zadužila nekoga iz SDP-a, nečime, ili nekoga bliskog SDP-u. I kakva je reakcija ministra?
On, znajući kakva je situacija, prema vlastitim riječima - obmanjuje čovjeka, daje mu lažnu nadu ... vara ga. Ministar bez grča na licu otvoreno kaže što je napravio - on je čovjeka obmanuo, obećao mu pomoći bez da je to stvarno mislio. To je napravio svom stranačkom kolegi. Onda znate što misli o nama, običnim građanima koji nemamo šansu tražiti posao za svoje dijete. Jasno vam je što ste u očima ministra vi koji niste nikada ništa napravili za SDP ili neku drugu stranku.
Možda vam i nije jasno, ali zato je tu premijer Zoran Milanović, da vam objasni što ste vi za njih – gnjavator! I vi i ja i svi mi skupa smo za njih tek gnjavatori, oni koji gnjave. Nakon nekoliko dana pritisaka javnosti oglasio se, dakle, i šef tog ministra koji daje lažne nade svojim stranačkim kolegama i stranačkim zaslužnicima. Objasnio je da je ministar imao posla s gnjavatorom s kakvim se ministri susreću svaki dan. Objasnio je tako i ministar Mihael Zmajlović da svi ministri dvevno imaju na stotine razgovora s takvim gnjavatorima. Gnjavatori su svugdje oko njih. Mole ih za posao, posao za svoju djecu. Gnjavatori mole da se pogura neki posao, gnjavatori mole za vezu na sudu, za vezu pri dobivanju koncesije i za stotine drugih stvari.
Čekajte malo, gospodine Milanoviću - kako vi to mislite „gnjavator“? (u pozadini osoba koja ga je silno gnjavila polovicu mandata i duže predizborno vrijeme) (FOTO: Lupiga.Com)
U zemlji 320.000 blokiranih računa, gdje gotovo 300.000 ljudi ne radi, u zemlji iz koje je otišlo toliko ljudi da to proglašavaju strateškim nacionalnim pitanjem, u zemlji u čijem glavnom gradu ima 20.000 kućanstava s trajno isključenom strujom, u zemlji gdje je 60.000 mališana gladno - u toj zemlji političari ove ovršene, gladne i nezaposlene gledaju kao gnjavatore. Ti gnjavatori, zaboravili su, plaćaju poreze i prehranjuju te iste ministre. Plaćaju njihove automobile, kartice, putovanja i avionske karte, sobe u hotelima i svečane večere. To sve plaćaju oni koji rade i htjeli bi da i njihova djeca rade. To plaćaju gnjavatori. I to nikoga ne smeta, na to nitko nije reagirao. Nitko od novinara nije postavio pitanje - čekajte malo, gospodine Milanoviću - kako vi to mislite „gnjavator“.
Nikome to nije predstavljalo trn u uhu, nikome, ali baš niti jednom novinaru. Oguglali su i novinari, oni najbolje znaju kakvi su ministri. Svi su ministri stali iza Miljenića pravosudnog. Ministri vjerojatno svaki dan imaju nekog oca koji nešto moli za svoje dijete. Ti ministri vjerojatno isto tako obmanjuju i varaju nesretne ljude, poslije im se ne javljaju na telefon, poslije su zauzeti, na putu su ili na sastanku. Tko bi se borio sa svim tim gnjavatorima... Gnjavatorima sitnog zuba.
Nipošto nemam namjeru braniti sistem protekcije, daleko od toga. Međutim, u zemlji u kojoj toliki ne rade jasno je da nešto ne štima. Među ostalim, ne štimaju upravo ti ministri, ne štimaju upravo oni koji se "bore" s gnjavatorima. Mi ostali, nezaposleni, gladni i ovršeni gledamo kako nas mediji i političari tjeraju da mrzimo onog kojeg ne bismo trebali. Trebamo li osuđivati očajnog čovjeka koji moli posao za svoje dijete? Ili nama trebaju trn u oku biti oni koji takve očajne ljude i njihovu djecu nazivaju "gnjavatorima"? I upravo je to igra koju su odigrali ljudi iz vrha politike - tjeraju nas da osuđujemo očajne ljude, a ne one koji su u očaj otjerali sve nas. I to je igra na koju mi - gnjavatori sitnog zuba - ne smijemo pristati.
lupiga
