Rođen sam u Jugoslaviji. Moji su roditelji siromašnog seljačkog podrijetla i završili su učiteljsku školu. Živjeli smo u blatnjavom slavonskom selu u učiteljskom stanu, nekadašnjoj školi koju je gradila Austrougarska.
Nismo imali kupaonicu, voda se donosila s bunara, imali smo peć na drva. Mojim roditeljima vjerojatno nije bilo lako, ali ja s radošću pamtim svoje djetinjstvo. Poslije smo otišli u grad gdje su kreditima izgradili kuću. Pamtim sentimentalno-patetične zgode iz srednje škole ili fakulteta u Zagrebu. Nismo bili iz obitelji koja se bavi politikom. Naravno da sam znao da su zbog političkog mišljenja neki u zatvoru. Tito ja za mene bio tek političar. Nije mi bilo drago što su me tjerali pisati literarne sastavke o tome kako ga jako volim. Jer vole se mater i otac, baba i djed, a ne političari. Čudio sam se kad su neki ridali kad je umro, jer imao je skoro devedeset. I sve sam po spisku onima koji su me tjerali na PTO gdje sam učio o glodalicama, bušilicama i brusilicama. I mogao sam bez JNA gdje me zastavnik prve klase Manastirka non-stop tjerao da metem lišće. Koji gubitak dragocjenog vremena.
Pljačka i pad
Nisam tugovao zbog raspada Jugoslavije jer sam se nadao da mala Hrvatska s morem i Slavonijom može biti Švicarska. A onda je počeo rat, privatizacijska pljačka, nemoral, korupcija, kriminal. Mnogi su ostali bez posla i zauvijek odselili iz zemlje. Pokazalo se da su nam političari svi odreda blagoglagoljivi paraziti koji su nas doveli do evo, sad već šestogodišnje agonije. Njima je sjajno. Dojučerašnji siromasi postali su bogataši. Bio sam vrhunski televizijski novinar, reporter godine i ostao bez posla na ulici skup sa suprugom. Ima i boljih priča. Neki su uspjeli svojom pameću, imaju mala poduzeća u kojima ne zlostavljaju podčinjene, djeca su im radišna i pametna. Mi još uvijek imamo prekrasnu zemlju, predivno more, plodnu Slavoniju, prekrasne Varaždin, Samobor, Kastav, Požegu, Osijek, Zadar, Split i da ne nabrajam.
Dosta laprdanja o Jugi i zvijezdama
Svatko je razdoblje imalo svoje dobre i loše strane. Živjelo se kako se moglo, prilagođavalo situaciji. Začuđen sam opet raspravama o Jugi i Hrvatskoj, slobodi i neslobodi, bajkama o tome kako je onda ili je danas sve med i mlijeko. Brus je nekad bilo slobode, ali je nesloboda izrodila češki film, rusku avangardu i hrvatski novi val. Ovo što je sada sloboda nije sloboda već kokošinjac u kojem svatko priča što hoće. Ajme, kako se neke navodno javne i obrazovane osobe sramote. Dosta mi je i rasprava o onome što su pametni narodi riješili prije osandeset godina i muka mi je kada se u zamjenu za ekonomsku katastrofu. nude priče o zvijezdama petokrakama.
Neki će reći da sam radikal i nedemokrat. Ali zaista uhvatim sebe kako razmišljam o tome da treba osnovati komisiju deset najugledinjih ljudi u zemlji. Oni bi trebali pratiti o čemu pričaju naši političari. I kada vide da laprdaju o Jugi, Drugom svjetskom ratu, crvenim zvijezdama umjesto o budućnosti, zapošljavanju, stvaranju perspektive za mlade, e onda bi ta komisija takvima trebala zabraniti političko djelovanje. Znam da zvuči ružno, ali brate mili, ako ih ne spriječimo, upropastit će oni do kraja nas.
