Boris Postnikov: Završila je transformacija generala u pop stara - Ante Gotovina uspješno je evakuiran s naslovnica u pozadinske rubrike.
Završila je transformacija generala u pop-stara: Ante Gotovina uspješno je evakuiran s naslovnica i udarnih stranica u pozadinske rubrike, da u duštvu neokrunjenih kraljica estrade obilazi koncerte, humanitarne evente, školske priredbe i frizerske salone. Medijsko lociranje, identificiranje i transferiranje našeg najvećeg heroja s ekstremne desnice u lajfstajl vjestice toliko je banalan udruženi novinarski pothvat da se naprosto morao svesti na oglasni format: 21. stoljeće, najnovija tiskana "objavljotina" (Hrvoje Jurić) ovdašnjeg komercijalnog medijskog sektora odnedavno se, naime, reklamira billboardima na kojima stoji ono Gotovinino "Okrenimo se budućnosti!", poziv kojim je - kako se naivnijima čini - politički zauvijek eutanazirao radikalnije nacionaliste.
Nije ovo, međutim, prvi slučaj advertajzerskog parazitizma hrvatskih tiskanih medija na golemim simboličkim potencijalima plejboja, a ne zločinca. Nakon što ga je u proljeće prošle godine Haški tribunal prvostupanjskom odlukom osudio na 24 godine zatvora, sjetit ćemo se, novine su u prvom trenutku posve neopravdano i neutemeljeno konstruirale prikaz izvanrednog stanja u državi. Malo kada je diskrepancija stvarnosti i njene medijske slike bila očita kao tih dana: naslovnice su spominjale nepravde a komentari upozoravali na nerede, iako je pogled kroz prozor otkrivao da se vani, zapravo, ne zbiva ništa posebno i da su ulice mirne kao... pa, ako ćemo pravo, baš kao i ulice srbijanskih gradova nakon drugostupanjske, oslobađajuće presude. Način na koji se paranoidna medijska konstrukcija tada urušila poučan je: Večernji list, jedan od najagilnijih potpaljivača navodnog narodnog revolta, uskoro nakon što je postalo jasno da od masovnih demonstracija neće biti ništa, nonšalantno je reklamirao svoj novi izdavački projekt sloganom "Izdali smo ga za 5 kuna!". Aluzija na flagelantski diskurs kojim je dočekana presuda bila je više nego jasna, ali licemjerje Večernjeg ostaje uglavnom neprimijećeno: to da iste novine mogu naricati nad izdajom našeg najvećeg sina pa onda, tek koji dan kasnije, tu izdaju pretvoriti u neobaveznu kopirajtersku dosjetku - nešto poput našeg ovećeg spina - prešutno je prihvaćeno kao business as usual. Ne treba imati iluzija pa misliti da se trenutno događa nešto bitno drukčije.
Skoro cijeli novinarski zdrug, naime, uključujući i konzervativne i liberalne, i "prorežimske" i navodno kritičke, i komercijalne i javne medije oslobađajuću presudu dočekao je prigodnim povratkom u ra(t)ne devedesete: šahovnice, proglašeni "najviši stupanj nacionalnog jedinstva", posterizirane naslovnice i histerizirane poslanice ovog su puta pogodile puls ulice. Ne treba sumnjati kako bi učinile sve što mogu da ga i ubrzaju, e da sam Gotovina nije odbacio ulogu pučkog tribuna i posvetio se dirljivo nevještom, početničkom sricanju abecede političke korektnosti. Očekivali su, dakle, velikog mučenika, a dobili prosječnog učenika; urednici i novinari se, međutim, sličnim situacijama lako prilagođavaju, pa je tu negdje, elegantnim zaokretom, započeo onaj put prema "normalizaciji" Gotovine s početka ove priče... Čitajući danas o ekumenskim dnevnim aktivnostima jedriličara, a ne legionara, teško se - gotovo nemoguće - prisjetiti koliko je samo prijetećeg nacionalizma i jedno(bez)umlja kolalo medijskim poljem prije manje od mjesec dana. Pa ipak, čak i aktualna proizvodnja estradizirane amnezije ima, kao i svaka masmedijska ideološka konstrukcija, svoje slijepe pjege. Jedna od njih je, recimo, prikaz reakcija na haške presude u Srbiji.
Činjenica da je ogorčenje sudskim odlukama i, posebno, refleksnom erupcijom hrvatskog nacionalizma ujedinilo tzv. prvu (konzervativnu, nacionalističku...) i tzv. drugu (liberalnu, građansku...) Srbiju kao nikad otkad ih je Miloševićeva politika rascijepila ovdje, naime, nije percipirana - uz uistinu rijetke iznimke, poput, recimo, komentara dopisnice zagrebačkih Novosti iz Beograda Tatjane Tagirov netom nakon presude. Nije, jer ta "neprincipijelna koalicija" bez presedana sugerira da s oslobođenjem generala stvari možda ipak ne stoje onako jednostavno kako se to činilo iz perspektive ovdašnje euforije: niti je rezultat sudačkog preglasavanja od tri naspram dva naročito čvrst jamac neupitnosti presude, niti ta presuda ima ikakve veze s proglašenom "pobjedom Hrvatske", niti bi nekažnjavanje evidentiranih zločina smjelo biti razlogom slavlja, niti naknadna medijska "normalizacija" prvotnog nacionalističkog refleksa može značiti da tog refleksa nije bilo ili da smo ga se zauvijek riješili... Doduše, treba ukazati i na parcijalnost medijskih pogleda upućenih iz Srbije prema Hrvatskoj: skoro beziznimno, oni ostaju na evidenciji ovdašnje pretjerano nacionalističke i latentno osvetoljubive reakcije, potpuno previđajući onaj naknadni proces "normalizacije" i "liberalizacije".
Privremeno stapanje "ljevice" i "desnice" u hrvatskom i srbijanskom medijskom mainstreamu, ta simptomatična podudarnost dinamike dvaju političkih polja, proizvela je tako efekt ukrštenih iskrivljenih odraza: srbijanski mediji i političari ostaju fokusirani na ono što bi trebali zaboraviti, hrvatski zaboravljaju ono na što bi se trebali fokusirati. Ovaj zrikavi pogled u vlastiti nacionalistički pupak, naposljetku, garantira da će skorašnja šengenska granica demarkirati sociopolitičku razliku "razvijene" Evrope i njenog musavog dvorišta posve u skladu s okcidentalnim predrasudama: sa zapadne strane dobili smo pomjeranje "centra" prema vrijednostima liberalizma i tolerancije, s istočne gledamo prestrojavanje udesno.
Riječ je pritom, naravno, o optičkoj iluziji. Kao što golemo nezadovoljstvo u Srbiji, čini se, ipak ne može dugoročno poremetiti unaprijed zadane političke matrice, tako ni ovdašnja "normalizacija" desnice i amputacija njenog radikalnijeg krila u konačnici na donose više od tankog, varljivog sloja make-up-a, nanesenog na lice današnje Evrope; lice sve izbrazdanije dubokim borama ekstremnog nacionalizma. Eto zašto ne bismo smjeli zaboraviti lakoću kojom su se hrvatski srednjestrujaški mediji nakon dvije presude transformirali u populistička glasila trulog nacionalizma: navodno pluralistični, demokratični i snošljivi, oni će iskeziti nacionalističke zube čim tržišni refleks Gotovina je od Haškog suda ipak bježao kudikamo uspješnije nego što danas bježi od mikrofona i objektivanagovijesti da je to roba koja trenutno ide. A ukoliko netko sumnja da će i ubuduće, nakon ulaska u EU, roba ići, dovoljno je da pogleda prema Njemačkoj, Grčkoj, Francuskoj, Italiji, Mađarskoj...
Ono što novine danas rade od Gotovine - uz njegov odgovarajući angažman, jasno, jer od Haškog je suda ipak bježao kudikamo uspješnije nego što danas bježi od mikrofona i objektiva - nije stoga logičan znak i nastavak liberalnog zauzdavanja nacionalizma, nego potvrda simbioze dvije trenutno najsnažnije svjetonazorsko-političke opcije. Opasne simbioze: jer ona provalu desničarskog nasilja i ksenofobije ustrajno čuva u formi latentne prijetnje. Odatle i pouka svakoj današnjoj lijevoj politici koja analitički nadilazi lažnu opoziciju tzv. lijevog i tzv. desnog centra. Ukoliko je na to slučajno zaboravljeno, naime, oslobađajuće presude podsjetile su kako je mogućnost masovne mobilizacije još uvijek monopol pitanja nacije. Razrađenija kritika nacionalizma koja korespondira s tom činjenicom, uz nastavak demaskiranja liberalne ideologije, zato nije samo preduvjeti smislenijeg ljevičarskog pozicioniranja unutar ovdašnjeg političkog polja. Nju nameće znatno šira društvena odgovornost: zadaća formuliranja jedine dosljedno antinacionalističke politike, one koja ne ostavlja prostor za opasne kolaboracije pod krinkom demokracije.
Izvor: H-alter
