Gracijano Kalebić: Utopijski otvoreni horizont

U zagrebačkoj Knjižnici Bogdana Ogrizovića nedavno je promovirana monografija mladoga splitskog filozofa Gracijana Kalebića ‘Filozofija prakse i mišljenje revolucije Gaje Petrovića’ (Plejada, Zagreb 2014.). O knjizi, skraćenoj i prepravljenoj verziji Kalebićeva doktorata, govorili su Lino Veljak, Mladen Labus, Hrvoje Jurić i izdavač Ilija Ranić. Ovaj smo razgovor vodili nakon promocije.

Koja je vaša motivacija za ovakvo bavljenje djelom Gaje Petrovića? Kako vidite kontekst u kojem je ono danas prisutno?

Ono što me najviše privuklo profesoru Petroviću su de facto dvije stvari: prvo, on je svojim filozofskim ali i spekulativnim mišljenjem dosegnuo jednu razinu promišljanja koja se rijetko viđa, ne samo na našim prostorima, nego i u svjetskim razmjerima. On je zasigurno jedan od najrelevantnijih filozofa 20. stoljeća, a sigurno najrelevantniji na prostoru bivše Jugoslavije. S druge strane njegova me misao privukla zato što je duboko humanistička, stremi oslobađanju čovjeka, njegovu prijelazu iz carstva nužnosti u carstvo slobode. S tim da je njegovo mišljenje humanističke preobrazbe ili kretanja prema slobodi, podjednako utemeljeno ontološki, ali i verificirano u njegovoj društvenoj praksi. Danas bismo rekli u njegovom aktivizmu. On je vrlo sretno spojio svoju misao i svoje djelo. I utoliko mi je bio poticajan za razmišljanje. Ali isto tako bio mi je poticajan kao svojevrsni model bivanja i funkcioniranja u današnjem vremenu. Model za buduće generacije, koje su kao i on suočene s mnogim složenim i važnim pitanjima. No, za razliku od vremena u kojem je živio Gajo Petrović, današnja pitanja nose i realnu opasnost da se prometnu u katastrofu.

Filozofija praxisa osporavana je 90-ih na više načina. Slavoj Žižek i neki od njegovih slovenskih sljedbenika lakonski su svojevremeno izjavljivali kako bi ta filozofija da je vrijedila nadživjela odlikovani predmet svoje kritike – jugoslavenski socijalizam.

Nemam sad potrebu komentirati djelo i razmišljanje Žižeka. Ali mogu reći nešto drugo. Nije točno da nešto valja samim time što traje. To po sebi ne znači puno. Međutim, činjenica je da misao Gaje Petrovića traje i trajat će dok je čovjeka. Jer je ona humanistička misao. Humanistička misao prisutna je od samih iskona ljudskog roda, kao promišljanje usmjereno prema dobrobiti čovjeka. Imala je različite pravce i oblike, a jedan od njih je svakako i filozofija prakse i mišljenje revolucije. Utoliko je njegova misao aktualna sve dok postoji potreba i borba da se čovjek očovječi u svojoj punini, da se realizira u svojim bivstvovnim, egzistencijalnim mogućnostima. U tom smislu ona traje i dalje. Međutim , što je tu problem? Postmoderna misao kao takva – ako se ona uopće može podvesti pod pojam misli – sama je u službi sila koje čovjeka žele rascjepkati, učiniti robom društvenih okolnosti. U kojem smislu? Neoliberalni kaitalizam većinu stvari uspjeva apsorbirati, pretvoriti u prodajnu robu. I na taj način neutralizirati. Postmoderni način razmišljanja u tome mu je pomogao, utoliko što je rušenjem velikih naracija, velikih sistema i stvaranjem mnoštva malih, omogućio neoliberalnim ideolozima da se s njima lakše manipulira. S druge strane, izgubljen je naboj, odnosno mogućnost da se stvore idejne osnove za istinsku transformaciju društva. Utoliko sam ja vrlo skeptičan prema svim tim postmodernim strujanjima, bez obzira što neka imaju pozitivnu intenciju, jer su njihovi dosezi relativno maleni. S druge strane integralno shvaćen humanizam, bez obzira iz kojih polazišta krenuo – ne samo marksističkih, nego i kršćanskih, građanskih i drugih – ipak u konačnici stremi promjeni i oslobođenju čovjeka. Mada, naravno i među tim različitim humanističkim polazištima postoje različite mogućnosti realizacije i stvarnih dosega do kojih oni dolaze.

Dogodila su nam se dva raspada, međusobno povezana. Jedan je onaj ideje socijalizma, kako je ona zamišljena, a dijelom i ostvarena u zajedničkoj državi, a drugi je same te višenacionalne zajednice. Praxis je napadan po obje linije. Pogledamo li tekst Gaje Petrovića o jugoslavenskoj kulturi (u njegovoj programatskoj knjižici ‘Čemu praxis’, Zagreb 1972.) vidimo kako je ta kultura bila puno drugačije koncipirana od ovih nacionalnih. Moralo je biti uloženo puno truda da se zavade jugoslavenska s jedne i hrvatska i srpska filozofija s druge strane, pa da se može prebrojavati tko gdje pripada?

Što se tiče Gajinog razmišljanja o kulturi, pa i u tekstu koji spominjete, radi se de facto o izvornom razmišljanju o samoj biti kulture kao kulture, za razliku od tzv. nacionalnih kultura ili nacionalističkog pristupa kulturi. Takvi pristupi getoiziraju kulturu, odvajaju je od ostatka ljudskog stvaralaštva i ukupne kulturne povijesti čovječanstva. Za razliku od toga Gajo Petrović je inzistirao na punoj izgradnji i afirmaciji nacionalne kulture na način da ona prizna i postane dio ukupne ljudske kulture i kulturnog razvoja. Bio je svjestan da se svaka vrsta getoiziranja, odvajanja od čovječanstva kao zajednice jednakih i bliskih vodi prema propasti. Prema parcijalnim, a onda i opasnim riješenjima, koja u konačnici mogu poništiti tu kulturu koja sebe želi na takav način realizirati. I to poništavanje nam se i događa! Redukcija hrvatske kulture najprije na nacionalne, onda čak na etničke, te cijelo vrijeme na vlasti politički prihvatljive, okvire, kakva se dogodila 90-ih godina, značila je najveći atak na hrvatsku kulturu u njezinoj povijesti. Jer, ono što nam nitko od mogućih osvajača nije uspio napraviti, mi smo 90-ih napravili sami sebi. A to znači da smo se reducirali, sveli na sasvim marginalne pojmove i marginalne odnose, kao što su etnički i nacionalni odnosi te tako de facto odstranili ono najbolje u hrvatskoj i svakoj kulturi. Jer ona je plod interakcije svih pripadnika zajednice i svih zajednica na kugli zemaljskoj kao takvih.

To prati i pomak u predmetima filozofskog, umjetničkog i znanstvenog interesa. Od nekadašnjeg problematiziranja cjeline društva, koje je grupno, slojno i klasno rascijepljeno, prema identitetskim politikama?

Praksisovskim rječnikom, 1990-ih se, nažalost, dogodila kontrarevolucija. Jedan povijesni bankrot, kao što bi rekao Milan Kangrga. Izuzetno retrogradna intencija vraćanja na predpozicije s obzirom na one koje smo izborili 1945., kroz borbu za slobodu i izgradnju socijalno pravednog društva

Praksisovskim rječnikom rečeno, 90-ih godina dogodila se nažalost kontrarevolucija. Jedan povijesni bankrot, kao što bi rekao drugi praksisovac Milan Kangrga. Jedna izuzetno retrogradna intencija vraćanja na predpozicije, obzirom na one koje smo izborili 1945. godine, kroz borbu za slobodu i izgradnju socijalno pravednog društva. To je društvo imalo svojih nedostataka u smislu političkog pluralizma i političke demokracije, ali ti su se nedostaci trebali ispraviti, a ne čitav sistem ukinuti. Dogodilo se da su nacionalisti, shodno svojim razmišljanjima i prikrivenim ciljevima (to je važno!), iskoristili pojam nacije kako bi naelektrizirali i mobilizirali mase ljudi da ostvaruju njihove parcijalne interese. A ti su se interesi u pravilu svodili na materijalne interese. Tako da je pitanje nacije, odnosno nacionalnog osjećaja, na način shvaćanja nacionalizma, jedna velika obmana. I to obmana u dvostrukom smislu: zato što ne koristi, već izravno šteti, onima na koje se poziva; i zato što se prava pitanja, a to su ona socijalna, ekonomska, klasna, ekološka, etička, stavljaju u pozadinu ili potpuno negiraju. Tako se društvo vraća u već jednom nadiđene pozicije. A tu su na žalost i krvavi recidivi takvih nacionalističkih politika, koji se ogledaju u ratovima, sukobima, ubojstvima i nizu drugih zločina kojima smo svjedočili tih godina.

Mišljenje revolucije

U takvoj situaciji pojam revolucije je naprosto poništen, izbačen iz razmatranja u široj javnosti. S druge strane, kao da neki od današnjih nastavljača ili samo čuvara uspomene na djelo Gaje Petrovića žele pod svaku cijenu odvojiti ono ontološko od onog političkog u njegovoj misli. Mnogima je u filozofiji ponovo prihvatljivo da je pojam revolucije jedan od najširih pojmova, koji zahvaća društvo, ali i prirodu, sve do svemira i bitka u cjelini. Ali ipak je Gajo imao i konkretno povijesni odnos spram naše revolucije?

Smatram da svaki pristup pojmu revolucije kod Gaje Petrovića koji bi se isključivo bazirao na ontološko-filozofskom ili spekulativnom, a odstranio onu aktivističku, društveno-stvaralačku stranu, nedopuštena ili štetna redukcija. Jer Gajo Pterović nije mislio radi mišljenja samoga, nego je – kao što je više puta sam istaknuo – mislio radi humaniziranja, odnosno očovječenja čovjeka, njegovog oslobođenja, a na tragu jedanaeste teze o Feuerbachu o potrebi mijenjanja svijeta. Utoliko je njegov pojam revolucije filozofski pojam i metafilozofski, odnosno spekulativni pojam. Ali on ima i svoju veoma jasnu implikaciju u mogućem društvenom djelovanju. Kao što ima i svojevrsnu mjeriteljsku ulogu prema revolucijama koje su se dogodile u prošlosti. A to u smislu da je u odnosu na njegovu misao revolucije mogao reći da nešto jest ili nije bilo stvarnom revolucijom. Već je bilo izdajom onih osnovnih revolucionarnih principa, kao težnji slobodi i humanizaciji. Uostalom, bio je sudionik antifašističke borbe i uvjereni antifašist. Nije mu padalo na pamet, a to je vidljivo iz njegovih djela, da pozitivna stremljenja na našoj antifašističkoj strani, kako u Drugom svjetskom ratu, tako i kasnije u pokušaju izgradnje socijalizma, diskvalificira kao nerevolucionarna.

U svom kasnom eseju na temu zašto je ostao marksist, kada su toliki odustajali od marksizma (u knjizi ‘U potrazi za slobodom’; Povijesno-filozofski ogledi, Zagreb 1990.), ponavlja da usprkos svoje povijesti sukoba s vladajućima, bez NOB-a i komunističke partije ne bi postojali niti fenomeni kao praxis.

Svako razlučivanje sfera zato je kod njega jedna negativna redukcija.

Misao Gaje Petrovića je otvorena misao, misao koja stremi prema otvorenosti. On najprije sve dovodi u pitanje, to je prvi korak: biti sposoban dovesti u pitanje sve, pa i svoju sadašnju poziciju! Dovesti u pitanje sadašnjost kao takvu, okrenuti se prema budućnosti

Danas se ponovo govori o socijalizmu za 21. stoljeće. U našim društvima događa se vrenje, koje traži svoj izraz i kroz nove ljevičarske organizacije, pa i potragu za autentičnim strankama ljevice. Svi se zalažu za demokratski socijalizam, a to je gotovo pleonazam, jer – i to se kod Gaje vidi – socijalizam je širenje demokracije. S druge strane, on je imao, za razliku od današnjih, kritički odnos spram političke sfere kao takve, a naročito spram profesionalnih političara kao centara društvene moći, koji trebaju odumrijeti?

Govor o demokratskom socijalizmu de facto predstavlja početno nerazumijevanje socijalizma kao socijalizma. Jer socijalizam i jest puno ostvarenje demokracije. Ne samo političke demokracije, nego i ekonomske, socijalne, kulturne demokracije. Može se slobodno reći kako je socijalizam pokušaj – ili jednom ostvarenje – društva u kojemu čovjek uistinu postaje gospodar svoje sudbine i društvenih odnosa. On ih više ne otuđuje u političke elite, u fetiše novca, profita ili nečega drugog – naciju, klasu, religiju, već te odnose oblikuje prema svojim vlastitim potrebama u slobodi i stvaralaštvu. Utoliko je demokratski socijalizam kovanica koja je sama po sebi nepotrebna. Njeno je svojevrsno opravdanje što se na taj način suvremene lijeve partije pokušavaju distancirati od onoga što se socijalizmom zvalo u 20. stoljeću. Bilo bi pametnije – mada je to dugotrajnija i teža borba – da se jasno ističe da to najčešće nije bio socijalizam. Odnosno bio je, u španjolskoj revoluciji, Oktobru i Kronštatu, Jugoslaviji u elementima…

Francuski filozof Alain Badiou govori o povijesnim sekvencama.

Tako je. Sekvence ili elementi. Jer treba jasno razgraničiti – a na tome se sada malo radi – socijalizam i staljinizam. Ono što kapitalističke elite žele okvalificirati kao socijalizam, a što je bio staljinizam, treba jasno odijeliti od socijalizma. Pa reći da to nije bio socijalizam, jer on nikada u potpunosti nije postojao. Postojali su elementi. A upravo ti elementi koji jesu postojali i danas su izvor najprogresivnijim snagama na svijetu.

Gajo ima drugačiji odnos spram termina komunizam i socijalizam od onog uobičajenog?

Dugo je bilo, a i danas je među marksistima i lijevim teoretičarima, uvriježeno mišljenje da je Marx razvoj i evolutivni put društva postavio preko socijalizma do komunizma. Odnosno od građanskog društva, preko socijalizma, prema komunizmu. Kod Petrovića je došlo do jedne preobrazbe, a ona je plod njegovih dubokih ontoloških promišljanja pojma socijalizma. I jedne interpretacije Marxovog djela na jedan novi, potpuniji način. On kaže da bi se predstupanj socijalizma mogao nazvati komunizmom, utoliko što ono što je nekad bilo otuđeno od većine postaje zajedničkim. Communis. Ono se vraća prema toj većini, vraća se prema svima. Ali jednom kada je vraćeno – a pri tome on misli i na politiku, ekonomiju i sve ostale sfere društvenog i osobnog postojanja – treba razviti nove odnose u kojima će zaista čovjek drugom čovjeku postati drug. Onda dolazimo do socijalizma, kao završnog stadija razvoja u kojemu ćemo ne samo postati gospodarima svoje sudbine, već i drugovi onom drugom gospodaru svoje sudbine, odnosno sukreatoru zajedničke stvarnosti. Utoliko je socijalizam u toj shemi društvo koje bi se moglo usporediti sa prvobitnom kršćanskom zajednicom ili, ako želite, s nekim evanđeoskim vrijednostima. Tu vlada potpuna jednakost, ali ne samo to – komunizam, već tu vrijede i bratski, odnosno sestrinski odnosi. On je to nazvao drugarskim odnosima (socius = drug). Utoliko je interesantno da većina partija koje sebe nazivaju demokršćanskima i koje bi se trebale bazirati na Evanđelju, u samome startu, inzistirajući na stvorenim, a ne stvarnim razlikama, inzistirajući na nehumanosti, izravno negiraju svoje vlastito deklarativno polazište. Jer, u stvarnosti s njime nemaju nikakve bitne veze.

To vrijedi i za HDZ, u mjeri u kojoj se deklarira kao demokršćanska stranka i kao takva je dio evropskih pučana, kojima nema para u licemjerju?

Demokršćanska politička opcija nastala je kao rezultat s jedne strane Francuske revolucije i konstitucije građanskih društava te s druge strane društveno nametnutog i nevoljkog pristajanja Crkve da se prilagodi novim društveno-političkim odnosima u biti nije ništa drugo nego izdaja temeljnih načela i vrijednosti Evanđelja i to nemalo puta na vrlo ciničan, da ne kažem anti-kristovski način. U tom smislu ni HDZ nije iznimka što smo nažalost dobrano iskusili i na vlastitim životima. S druge strane postoji stvarna, prirodna, kompatibilna praksa evanđeoski življene i mišljene vjere u politici a to su danas pokreti (i iz njih nastale partije) poput Teologije oslobođenja, kršćanskog socijalizma, kršćanskog anarhizma, radikalne ortodoksije, katokomunizma (G. Vattima) ili pak nekad pokret svećenika-radnika itd. U tom smislu slobodno se može kazati da je budućnost Crkve u smislu političkog opredjeljenja socijalizam prve kršćanske zajednice.

Danas se ostvaruje misao iz Marxovog Komunističkog manifesta od prije više od stoljeća i pol, da su vlade pojedinih zemalja ništa drugo nego li izvršni odbori krupnoga kapitala. S druge strane, Petrović se zalaže za politiku kao način postojanja. Čovjek je zoon politikon. Ja odlučujem o svemu što me se tiče. O zajednici i o samome sebi. U potpunosti. Ravnopravno sa svim ostalim sudionicima zajednice

Komunistička hipoteza

Kada govorimo o aktualizaciji praxisa, pa i preko mišljenja drugih mislilaca, nije li Badiouova ‘komunistička hipoteza’, a i mnogi drugi pristupi, pa i klasika marksizma samih, zagovaranje komunizma kao djelatnog principa, koji je već stoljećima na djelu, a ne kao ideala nekog alternativnog kraja povijesti?

Komunizam postoji kao urođena težnja ili potreba svakog čovjeka zato što smo mi društvena bića. I ako nismo žrtvama psiho ili sociopatologije, spoznajemo da je onaj drugi nasuprot mene u osnovi jednak meni. On ima osjećaje i potrebe koje i ja imam. Sad je samo pitanje možemo li i želimo li tu svoju urođenu potrebu za drugim uzdignuti na društveni princip i kazati: prema tome ćemo funkcionirati i oblikovati društvene odnose. Ili ćemo se otuđiti u izmišljenim kategorijama poput profita, kapitala, nacije, religije i ostaloga? I tako se i međusobno udaljiti. Zanimljivo je s druge strane to što institucija koja danas najviše negira komunizam i predvodnica je borbe protiv komunizma – katolička crkva – već dvije tisuće godina unutar sebe njeguje komunističke odnose. Na pustinji Blaca na otoku Braču stajao je natpis ‘Omnia comunia in oratione, jejunio ac labore expectantes beatam spem future gloriae’ . (Sve zajedničko u molitvi, pokori i radu, očekujući blaženu nadu buduće slave). Dakle, sve je zajedničko! U dobrima, odnosima.

Suvremenim rječnikom, to je problematika commonsa, odnosno zajedničkih dobara i neposredne demokracije. Što bi Gajo o tome rekao?

On je, dosljedno svom humanizmu, a i dosljedno ishodištu poimanja političkog kao takvog tvrdio i za to se zalagao da politika postane zajednička djelatnost. Svima nama imanentna, što ona i jest ukoliko smo društvena bića. Ali i da bude dostupna svima u smislu njene vlastite realizacije. Parlamentarna demokracija je krnja demkokracija. Ona ne omogućava ljudima da izravno i u potpunosti participiraju u svom društvenom životu. Ona ih samo delegira da donesu odluke koje su de facto već donesene.

U njoj kapital ima veliku ulogu.

Danas i presudnu, kad se ostvaruje misao iz Marxovog Komunističkog manifesta od prije više od stoljeća i pol, da su vlade pojedinih zemalja ništa drugo nego li izvršni odbori krupnoga kapitala. S druge strane, Petrović se zalaže za politiku kao način postojanja. Čovjek je zoon politikon. Ja odlučujem o svemu što me se tiče. O zajednici i o samome sebi. U potpunosti. Ravnopravno sa svim ostalim sudionicima zajednice. Ali to znači da nema potrebe ni za profesionalnim vladama, niti za ovakvim ustrojem političkog života kakvoga danas imamo. Unutar bitno plenumske, pa onda i referendumske demokracije ostvaruje se participacija svih, ali u njihovim konkretnim mogućnostima.

To ne znači da stranke treba trenutno raspustiti ili ukinuti. One trebaju proći proces vlastitih transformacija. Od uspostave unutrašnje demokracije, do drugačije socijalizacije svoga djelovanja.

Naravno. Ali onaj tko sam nije demokratičan ne može niti demokratizirati druge. To je činjenica! Ako su partije – a jesu – u nas danas ustrojene autoritarno, a neke čak, vidimo, i totalitarno, one ne mogu donijeti pozitivne demokratske promijene društvu. One mogu samo preslikati stanje unutar sebe na društvo u cjelini. A baš to se nama konstantno, kroz ovih 25 godina tzv. demokracije, događa.

Kolega Mladen Labus rekao je kako je mišljenje Gaje Petrovića jedno otvoreno razvijanje mogućnosti. Ono nas izaziva da s njime su-mislimo na jednom nezavršenom, utopijski otvorenom horizontu.

Čovjek je utopijsko i povijesno biće. Utoliko je svaki govor o kraju čovjeka, kraju vremena, kraju društva, de facto promašen govor. On predpostavlja da čovjek dolazi do nekog stupnja – bilo individualnog ili društvenog – u kojem se više neće razvijati. Ali on se razvija neprestano. I biološki i psihološki, duhovno i društveno. Taj razvoj bi, da ide nekim svojim prirodnim, neometanim putem, bio neprestanim. On uvijek ide prema novome, otvara svoje puteve slobode i realizacije. Međutim tu postoji realna opasnost, koja je u današnjem društvu već na djelu, da se prisilno prekine čovjekov razvoj, a on zatvori u jednu šablonu, s kojom je pogodno manipulirati. I to neoliberalni kapitalizam i čini. Preko školstva, preko medija. Putem indoktrinacije najrazličitijih vrsta. Preko faktičkog nazora svih nas, od interneta, ulice, do svega ostaloga.

Protiv uvremenjavanja i moguće historizacije većini se nudi vječna sadašnjost.

To je njegov cilj. Suprotno tome, misao Gaje Petrovića je otvorena misao. I misao koja stremi prema otvorenosti. On prvo sve dovodi u pitanje! I to je ono važno, jer to je prvi korak. Biti sposoban dovesti u pitanje sve, pa i svoju sadašnju poziciju. Dovesti u pitanje sadašnjost kao takvu, okrenuti se prema budućnosti. I to je najveća snaga i najveći doseg njegove misli. Pogotovo danas, kad imamo čitav niz samozvanih filozofa i znanstvenika koji ne rade ništa drugo nego pretaču iz šupljeg u prazno. Iz sadašnjosti u sadašnjost. Ili čak u prošlost. Nikako da zakorače prema budućnosti, da otvore utopijske dimenzije čovjeka. Tako se pretvaraju u jednu vrstu profesionalnih apologeta, plaćenika, koji pišu ono što je danas probitačno reći ili čuti. S druge strane Petrović naglašava ovaj element subvezivnosti, koji sadrži kritika kao takva. Te momenat hrabrosti, potreban za promjenu, pa i totalnu promjenu. Na njegovu misao i angažman možda bi se mogla primjeniti Adornova misao da napredak danas znači iskočiti iz kolosjeka pa i iz kolosijeka napretka.