Ministar gospodarstva i održivog razvoja Tomislav Ćorić u ponedjeljak, tjedan dana nakon katastrofalnog potresa na području Sisačko-moslavačke županije, dokazao je kako neka prezimena u nas odista nisu bez razloga.
On mrtav hladan apelira na ljude, koji sedam dana inzistiraju da ostanu u blizini svojih domova, gospodarstava, stoke od koje žive, i traži od njih da odu u organizirani smještaj.
Suprotno od ministra Damira Horvata, ali i brojnih informacija po društvenim mrežama, čovjek ”adekvatna” prezimena tvrdi kako Hrvatska nema mogućnost u kratkome roku proizvesti ili osigurati tisuću ili tisuću i petsto kontejnerskih kućica u kojima bi bile smještene obitelji dok se ne izgrade ili saniraju njihovi, sada neupotrebljivi, domovi…
Na područje Banovine stižu turski kontejneri, jer hrvatskih u robnim rezervama navodno više nema. Stižu takvi iz Austrije, Srbije, BiH, od ponekih naših donatora…
Nekoordinirana Vlada čiji ministri u eter odašilju kontradiktorne informacije je upravo ono što tim nesretnim ljudima, preko noći pretvorenim u ”beskućnike” i sirotinju, jest ono što im najmanje treba.
Svima njima, kao što reče heroina ove katastrofe, glinska dogradonačelnica Branka Bakšić Mitić ”bili Hrvati, Srbi ili Romi, za mene su samo ljudi kojima su srušene kuće i trebaju pomoć”.
Kad čovjek promatra i analizira izjave ministara koji su praćeni kamerama ”hrabro prošetali” porušenim gradovima, kurtoazno izjavili sućut obiteljima koje su izgubile najmilije ili strahuju zbog ozljeda koje su zadobili, ne može se ne zapitati kako ta odvažna, hrabra, suosjećajna, pametna i organizirana žena ima smiješni prefiks ”DO”, ispred naziva funkcije.
Više je zasigurno i uz pomoć svoje udruge ”Ljudi za ljude” učinila za građane svog kraja ovih dana od svih tih iritantnih političkih šetača i selfie makera koji nisu bili u stanju proglasiti stanje katastrofe tjedan dana nakon najstrašnijega potresa koji je ikad Hrvatsku pogodio…
Pitanje je bi li to i sada učinili da ih javno, u razgovoru za N1, nije prozvao Zoran Milanović.
Toliko im je, nažalost, trebalo i da formiraju Stožer koji će koordinirati akcije na tom području. Na njegovo čelo postavili su ministra hrvatskih branitelja, umirovljenog brigadnog generala Tomu Medveda o kojemu su odmah krenuli ”crnjaci” da je kvalifikaciju za tu važnu funkciju stekao postavljajući šator pred Ministarstvom branitelja dok je u njemu stolovao Fred Matić…
”Šatora” za postavljanje više nema, a ex ministar pretekao ga je i na Baniji, u Majskim Poljanama, spašavajući staricu u trenutku najgorega potresa, ali i nekoliko dana kasnije darujući joj kamp kučicu kako bi mogla ostati uz stoku koju nije mogla, niti htjela napustiti.
Nesnalaženje države na terenu je značajno nadomjestio nevjerojatan entuzijazam i empatija hrvatskih građana. Hametice su pohrlili pomoći nesretnim građanima tog područja noseći hranu, higijenske potrepštine, poljske kuhinje, šatore, kampice, deke…
Pomogli su da se ovi jadni ljudi ne osjete sami i napušteni u užasu koji ih je zadesio i koji, nažalost, prate i afere. Mnoge kuće, naime, obnovljene nakon rata, koje su trebale biti građene prema važećim propisima, nisu izdržale trešnju.
Kuće građene sredstvima svih nas poreznih obveznika srušile su se kao kule od karata, dio je dobio crvene naljepnice i bit će naknadno porušene. Dio građana, sad to doznajemo, nikad nije dobio papire ni uporabne dozvole za njih.
Pojednostavljeno rečeno: bolnice, škole, elektrane… moraju izdržati i najjače potrese, dok kod ”manje važnih objekata” svi nosivi dijelovi moraju izdržati snažan potres, uz manja oštećenja.
Svi smo se mogli uvjeriti kako to nije, nažalost, bio slučaj na ovome području i sad valja istražiti tko je i zašto štedio na željezu i betonu na kojemu se jednostavno ne smije štedjeti na trusnome terenu, a takva je nažalost gotovo čitava Hrvatska.
Propisi o protutrusnoj gradnji postoje još od bivše zemlje. Iz vremena katastrofalnoga potresa koji je 1963. godine pogodio Skoplje i u 17 sekundi srušio između 75 i 85 posto grada, a beskućnicima učinio oko dvjesto tisuća ljudi. Tada se čitav blokovski podijeljen svijet ujedinio da pomogne ranjenom glavnom gradu Makedonije.
U njegovoj obnovi sudjelovali su ponajbolji jugoslavenski i svjetski arhitekti, čak 80 zemalja bilo je direktno uključeno u obnovu i već naredne godine 70.000 ljudi se uselilo u nove domove, a grad je obnavljan sve do osamdesetih, kad je konačno dobio moderan izgled.
Znam, iluzorno je očekivati danas takvo nešto, što je tad i s istoka i sa zapada dobila Titova Jugoslavija zahvaljujući prije svega svojoj nesvrstanoj politici i Titovom obraćanju čitavom svijetu za pomoć, ali isto tako valja znati da će građani pogođeni katastrofom imati sve manje razumijevanja za neorganiziranost i konfuziju onih koji su im dužni pomoći i u najkraćem mogućem roku vratiti im život kakav su imali prije potresa.
Zasad će se morati zadovoljiti ”turskim šatorima” (kućicama) nad hrvatskim glavama.
autograf
On mrtav hladan apelira na ljude, koji sedam dana inzistiraju da ostanu u blizini svojih domova, gospodarstava, stoke od koje žive, i traži od njih da odu u organizirani smještaj.
Suprotno od ministra Damira Horvata, ali i brojnih informacija po društvenim mrežama, čovjek ”adekvatna” prezimena tvrdi kako Hrvatska nema mogućnost u kratkome roku proizvesti ili osigurati tisuću ili tisuću i petsto kontejnerskih kućica u kojima bi bile smještene obitelji dok se ne izgrade ili saniraju njihovi, sada neupotrebljivi, domovi…
Na područje Banovine stižu turski kontejneri, jer hrvatskih u robnim rezervama navodno više nema. Stižu takvi iz Austrije, Srbije, BiH, od ponekih naših donatora…
Nekoordinirana Vlada čiji ministri u eter odašilju kontradiktorne informacije je upravo ono što tim nesretnim ljudima, preko noći pretvorenim u ”beskućnike” i sirotinju, jest ono što im najmanje treba.
Valja znati da će građani pogođeni katastrofom imati sve manje razumijevanja za neorganiziranost i konfuziju onih koji su im dužni pomoći i u najkraćem mogućem roku vratiti im život kakav su imali prije potresa
Svima njima, kao što reče heroina ove katastrofe, glinska dogradonačelnica Branka Bakšić Mitić ”bili Hrvati, Srbi ili Romi, za mene su samo ljudi kojima su srušene kuće i trebaju pomoć”.
Kad čovjek promatra i analizira izjave ministara koji su praćeni kamerama ”hrabro prošetali” porušenim gradovima, kurtoazno izjavili sućut obiteljima koje su izgubile najmilije ili strahuju zbog ozljeda koje su zadobili, ne može se ne zapitati kako ta odvažna, hrabra, suosjećajna, pametna i organizirana žena ima smiješni prefiks ”DO”, ispred naziva funkcije.
Više je zasigurno i uz pomoć svoje udruge ”Ljudi za ljude” učinila za građane svog kraja ovih dana od svih tih iritantnih političkih šetača i selfie makera koji nisu bili u stanju proglasiti stanje katastrofe tjedan dana nakon najstrašnijega potresa koji je ikad Hrvatsku pogodio…
Pitanje je bi li to i sada učinili da ih javno, u razgovoru za N1, nije prozvao Zoran Milanović.
Toliko im je, nažalost, trebalo i da formiraju Stožer koji će koordinirati akcije na tom području. Na njegovo čelo postavili su ministra hrvatskih branitelja, umirovljenog brigadnog generala Tomu Medveda o kojemu su odmah krenuli ”crnjaci” da je kvalifikaciju za tu važnu funkciju stekao postavljajući šator pred Ministarstvom branitelja dok je u njemu stolovao Fred Matić…
”Šatora” za postavljanje više nema, a ex ministar pretekao ga je i na Baniji, u Majskim Poljanama, spašavajući staricu u trenutku najgorega potresa, ali i nekoliko dana kasnije darujući joj kamp kučicu kako bi mogla ostati uz stoku koju nije mogla, niti htjela napustiti.
Nesnalaženje države na terenu je značajno nadomjestio nevjerojatan entuzijazam i empatija hrvatskih građana. Hametice su pohrlili pomoći nesretnim građanima tog područja noseći hranu, higijenske potrepštine, poljske kuhinje, šatore, kampice, deke…
Pomogli su da se ovi jadni ljudi ne osjete sami i napušteni u užasu koji ih je zadesio i koji, nažalost, prate i afere. Mnoge kuće, naime, obnovljene nakon rata, koje su trebale biti građene prema važećim propisima, nisu izdržale trešnju.
Kuće građene sredstvima svih nas poreznih obveznika srušile su se kao kule od karata, dio je dobio crvene naljepnice i bit će naknadno porušene. Dio građana, sad to doznajemo, nikad nije dobio papire ni uporabne dozvole za njih.
Pojednostavljeno rečeno: bolnice, škole, elektrane… moraju izdržati i najjače potrese, dok kod ”manje važnih objekata” svi nosivi dijelovi moraju izdržati snažan potres, uz manja oštećenja.
Kuće građene sredstvima svih nas poreznih obveznika srušile su se kao kule od karata, dio je dobio crvene naljepnice i bit će naknadno porušene. Dio građana, sad to doznajemo, nikad nije dobio papire ni uporabne dozvole za njih
Svi smo se mogli uvjeriti kako to nije, nažalost, bio slučaj na ovome području i sad valja istražiti tko je i zašto štedio na željezu i betonu na kojemu se jednostavno ne smije štedjeti na trusnome terenu, a takva je nažalost gotovo čitava Hrvatska.
Propisi o protutrusnoj gradnji postoje još od bivše zemlje. Iz vremena katastrofalnoga potresa koji je 1963. godine pogodio Skoplje i u 17 sekundi srušio između 75 i 85 posto grada, a beskućnicima učinio oko dvjesto tisuća ljudi. Tada se čitav blokovski podijeljen svijet ujedinio da pomogne ranjenom glavnom gradu Makedonije.
U njegovoj obnovi sudjelovali su ponajbolji jugoslavenski i svjetski arhitekti, čak 80 zemalja bilo je direktno uključeno u obnovu i već naredne godine 70.000 ljudi se uselilo u nove domove, a grad je obnavljan sve do osamdesetih, kad je konačno dobio moderan izgled.
Znam, iluzorno je očekivati danas takvo nešto, što je tad i s istoka i sa zapada dobila Titova Jugoslavija zahvaljujući prije svega svojoj nesvrstanoj politici i Titovom obraćanju čitavom svijetu za pomoć, ali isto tako valja znati da će građani pogođeni katastrofom imati sve manje razumijevanja za neorganiziranost i konfuziju onih koji su im dužni pomoći i u najkraćem mogućem roku vratiti im život kakav su imali prije potresa.
Zasad će se morati zadovoljiti ”turskim šatorima” (kućicama) nad hrvatskim glavama.
autograf
