Europa svjedoči alarmantnom ponovnom pojavljivanju dviju stvarnosti koje uništavaju “područja duha”: uništavanje demokracije, uzrokovano rastom političkih snaga ekstremne desnice i uništavanje mira, uzrokovano prihvaćanjem rata kao nečeg prirodnog. Obje destrukcije legitimiziraju se vrijednostima koje svaka od njih nastoji uništiti: fašizam se promovira u ime demokracije, a rat se promovira u ime mira.
Intelektualci nemaju monopol nad kulturom, vrijednostima ili istinom, a još manje nad značenjima koja se pripisuju bilo kojem od tih “područja duha”, kako su se nekada nazivala. Međutim, intelektualci se ne bi smjeli suzdržavati od osuđivanja onoga što vide kao destruktivno za kulturu, vrijednosti i istinu, posebno kada se tvrdi da se to uništavanje provodi u ime ovih “područja duha”. Intelektualci se ne bi trebali suzdržavati od pozdravljanja sunca prije zore, ali ni od upozoravanja na oblake koji se prijeteći skupljaju na nebu prije sumraka, sprečavajući uživanje u dnevnom svjetlu.
Šutnja nije ništa drugo nego suučesništvo s gospodarima rata. Za razliku od onoga što se dogodilo početkom 20. stoljeća, danas nema poznatih intelektualaca koji bi glasno zagovarali mir, “neovisnost duha” i demokraciju
Europa svjedoči alarmantnom ponovnom pojavljivanju dviju stvarnosti koje uništavaju “područja duha”: uništavanje demokracije, uzrokovano rastom političkih snaga ekstremne desnice; i uništavanje mira, uzrokovano prihvaćanjem rata kao nečeg prirodnog. Obje destrukcije legitimiziraju se vrijednostima koje svaka od njih nastoji uništiti: fašizam se promovira u ime demokracije, a rat se promovira u ime mira. Sve je to postalo moguće jer se politička inicijativa i prisutnost u medijima prepuštaju konzervativnim snagama na desnom i ekstremnom desnom spektru. Mjere socijalne zaštite koje imaju za cilj da ljudi osjete, kako svojim novčanicima tako i na razini svakodnevne egzistencije, kako je demokracija bolja od diktature postaju sve malobrojnije upravo zbog troškova rata u Ukrajini i zbog ekonomskih sankcija protiv “neprijatelja”. Sankcije zapravo umjesto neprijatelja najviše pogađaju europske narode čije su se vlade udružile sa Sjedinjenim Državama. Destrukciji mira i demokracije najviše pogoduje nejednako i paralelno ocrtavanje dvaju krugova zajamčenih sloboda, odnosno slobode izražavanja i slobode djelovanja koje podržavaju političke i medijske sile koje su na vlasti. Krug sloboda zajamčen progresivnim pozicijama koje se zalažu za pravedan i trajan mir i inkluzivniju demokraciju sve je manji, a krug sloboda zajamčen konzervativnim pozicijama koje zagovaraju rat i fašističku polarizaciju zajedno s neoliberalnom ekonomskom nejednakošću ne prestaje rasti. Sve je manje progresivnih komentatora u vodećim medijskim izdanjima, dok nam konzervativni komentatori demonstriraju zapanjujuću prosječnost iz tjedna u tjedan, stranicu za stranicom.
Pogledajmo neke od glavnih simptoma ovog golemog procesa koji je trenutno u tijeku:
1) Informacijski rat oko rusko-ukrajinskog sukoba toliko je zavladao objavljenim mnijenjima da su mu podlegli čak i komentatori s mrvicu konzervativnog zdravog razuma, poslušnošću koju je mučno gledati. Evo jednog od mnogih primjera iz europskih korporativnih medija: tijekom svog tjednog pojavljivanja na portugalskom TV kanalu (SIC, 29. siječnja 2023.), Luís Marques Mendes, poznati komentator, obično glas zdravog razuma unutar konzervativnog tabora, rekao je nešto u smislu: “Ukrajina mora dobiti rat, jer ako to ne učini, Rusija će napasti druge europske zemlje.”
Danas smo svjedoci sukoba između američkog, ruskog i kineskog imperijalizma. Tu je i patološki slučaj Ujedinjenog Kraljevstva, koje, usprkos svom dubokom društvenom i političkom padu, još nije shvatilo da je britanskom carstvu odavno kraj
To je otprilike ono što američki televizijski gledatelji svakodnevno čuju od Rachel Maddow s MSNBC-ja. Odakle takva apsurdna ideja, ako ne od prevelike doze dezinformacija? Jesu li zaboravili da je post-sovjetska Rusija željela pristupiti NATO-u i EU-u, ali je odbijena te da, suprotno onome što je obećano bivšem sovjetskom lideru Mihailu Gorbačovu, širenje NATO-a na ruske granice može predstavljati legitimnu obrambenu zabrinutost Rusije, čak i ako je invazija Ukrajine doista ilegalna, kao što sam i sam ponavljao od prvog dana? Zar ne znaju da su Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo bojkotirale prve mirovne pregovore nedugo nakon izbijanja rata? Zar komentatori nisu ni na trenutak pomislili da bi nuklearna sila koja se nađe pred mogućnošću poraza u konvencionalnom sukobu mogla pribjeći uporabi svog nuklearnog oružja, što bi zauzvrat moglo dovesti do nuklearne katastrofe? Zar ne vide da se u ratu u Ukrajini iskorištavaju dva nacionalizma, ukrajinski i ruski, kako bi se Europa natjerala na potpunu ovisnost o SAD-u i kako bi se zaustavilo širenje Kine, zemlje s kojom je SAD zapravo u ratu? Zar komentatori ne shvaćaju da je današnja Ukrajina sutrašnji Tajvan? Zanimljivo je da se usred sve ove trbuhozboračke propagandne groznice nikada ne nude nikakvi detalji o tome što bi značio poraz Rusije; hoće li dovesti do svrgavanja ruskog predsjednika Vladimira Putina ili do balkanizacije Rusije?
2) Anti-komunistička ideologija koja je dominirala zapadnim svijetom do 1990-ih godina sada se prikriveno reciklira kako bi se promovirala rusofobija do točke histerije, unatoč činjenici da je poznato da je Putin autokratski lider, prijatelj europske desnice i krajnje desnice. Ruskim umjetnicima, glazbenicima i sportašima zabranjuju se nastupi, pa se čak ukidaju i kolegiji o ruskoj kulturi i književnosti – koje su jednako europske kao i francuska književnost i kultura. Nakon Versailleskog ugovora iz 1919. njegovom strategijom ponižavanja Njemačke nakon poraza u Prvom svjetskom ratu, njemačkim piscima bilo je zabranjeno sudjelovanje na prvom godišnjem sastanku PEN kongresa održanom u svibnju 1923. Jedini glas koji se usprotivio bio je ona Romaina Rollanda, koji je 1915. dobio Nobelovu nagradu za književnost. Unatoč svemu što je napisao protiv rata i posebno njemačkih ratnih zločina, Rolland je imao hrabrosti govoriti “u ime intelektualnog univerzalizma”: “Neću svoje mišljenje podvrgnuti tiranskim i suludim vrludanjima politike.”
3) Demokracija je toliko ispražnjena od smisla da je mogu instrumentalno braniti oni koji je koriste da bi je uništili. Istodobno, one koji služe demokraciji za njezino jačanje protiv fašizma nazivaju radikalnim ljevičarima. Na međunarodnoj razini, Zapad je jednoglasno pozdravio događaje 2014. na kijevskom trgu Maidan, gdje je sadašnji rat uistinu i započeo. Unatoč činjenici da su zastave nacističkih organizacija bile vrlo vidljive tijekom prosvjeda; unatoč činjenici da je narodni bijes tada bio usmjeren protiv demokratski izabranog predsjednika Viktora Janukoviča; i unatoč činjenici da je, prema tajno snimljenom telefonskom razgovoru, Victoria Nuland, američka neokonzervativka i tadašnja pomoćnica državnog tajnika za europska i euroazijska pitanja, eksplicitno imenovala ljude koji će imati vlast u slučaju pobjede, uključujući američku državljanku Natalie Jaresko, koji je kasnije doista i postala nova ukrajinska ministrica financija od 2014. do 2016.; usprkos svemu tome, ovi događaji, koji su predstavljali dobro orkestrirani državni udar čiji je cilj bio uklanjanje proruskog predsjednika i pretvaranje Ukrajine u protektorat SAD-a, slavljeni su diljem Zapada kao živahna pobjeda demokracije. Doduše, ništa od ovoga nije bilo toliko apsurdno kao činjenica da je, kada se Juan Guaidó, venezuelanski oporbenjak, proglasio privremenim predsjednikom Venezuele na javnom trgu u Caracasu 2019., to bilo dovoljno za SAD, zajedno s mnogim zemljama EU-a , da ga kao takvog i priznaju. U prosincu 2022. venezuelanska oporba sama je stala na kraj ovoj farsi.
Zašto je otpor Ukrajine pravedan, a otpor Palestine nije? Europa, kontinent na kojem se dogodio holokaust u kojem su ubijeni milijuni Židova, u konačnici je izvorište zločina počinjenih nad Palestinom, jer već godinama dijeli užasno sudioništvo u zločinu s Izraelom
4) Dvostruki standardi za procjenu onoga što se događa u svijetu poprimaju nenormalne razmjere i koriste se na kvaziautomatski način za jačanje apologeta rata, stigmatiziranje stranaka ljevice i normaliziranje fašista. Primjera je mnoštvo, pa je teško odabrati među njima. Dopustite mi da ponudim samo nekoliko ilustracija iz nacionalnog i međunarodnog konteksta. U Portugalu, grubo i uvredljivo ponašanje članova Chege, krajnje desne stranke, vrlo je slično ponašanju zastupnika njemačke nacističke stranke od trenutka kada su ušli u Reichstag ranih 1920-ih. Pokušavalo ih se zaustaviti, ali politička inicijativa pripadala je tada nacističkoj stranci, a ekonomska situacija bila je također na njihovoj strani. Već u svibnju 1933. nacistička je stranka održala svoje prvo spaljivanje knjiga u Berlinu. Koliko će vremena proći dok se to ne dogodi u Portugalu? Uz veliku potporu američkih protu-emancipacijskih institucija, pozicija današnje globalne desnice naspram ljevičarskih vlada je da, kad god se potonje ne mogu svrgnuti mekim državnim udarom, one se iscrpljuju optužbama za korupciju i prisiljene su se uhvatiti ukoštac s pitanjima upravljanja tako da im se onemogućuje strateško vladanje. Čini se da je korupcija u Portugalu ograničena na Socijalističku stranku, koja je osigurala izravnu većinu na posljednjim izborima 2022. U očima hegemonističkih konzervativnih medija, svaki ministar u vladi Socijalističke stranke smatra se korumpiranim dok se ne dokaže suprotno. Ne bi trebalo biti teško pronaći slične primjere u drugim zemljama.
Navest ću dva eklatantna primjera iz međunarodnog konteksta. Postoji opći konsenzus da je eksplozija plinovoda Sjeverni tok u rujnu 2022. bila djelo SAD-a (i da ju je navodno “nadgledao” predsjednik Joe Biden, što je tvrdnja koju je on negirao), kojemu su vjerojatno pomogli saveznici. Incident ovakvih razmjera trebala je odmah istražiti neovisna međunarodna komisija. Ono što se čini očiglednim jest da oštećena strana — Rusija — nije imala interesa uništavati infrastrukturu koju bi mogli učiniti beskorisnom samo zatvaranjem slavine. Dana 8. veljače Seymour Hersh, cijenjeni američki novinar, upotrijebio je uvjerljive informacije kako bi pokazao da su SAD zapravo planirale sabotažu Sjevernog toka 1 i 2 od prosinca 2021. Ako je to doista bio slučaj, pred nama je gnjusni zločin koji je ujedno i čin državnog terorizma. SAD, koje tvrde da su prvaci globalne demokracije, trebale bi biti iznimno zainteresirane da se otkrije što se zaista dogodilo. Je li to bio jedini način da se Njemačka natjera na rat protiv Rusije? Je li sabotaža plinovoda imala za cilj stati na kraj europskoj politici, koju je potaknuo bivši njemački kancelar Willy Brandt, usmjerenoj smanjenju energetske ovisnosti o SAD-u? U kontekstu skupe energije i zatvaranja poduzeća, nije li to bio učinkovit način kočenja gospodarskog motora EU-a? Tko ima koristi od ove situacije? Teška tišina nadvila se nad ovim činom državnog terorizma.
Događaji koji su predstavljali dobro orkestrirani državni udar čiji je cilj bio uklanjanje proruskog predsjednika i pretvaranje Ukrajine u protektorat SAD-a, slavljeni su diljem Zapada kao živahna pobjeda demokracije
Drugi primjer očiglednih dvostrukih standarda je nasilje izraelske kolonijalne okupacije Palestine koje se pojačava. Izrael je samo u siječnju 2023. ubio 35 Palestinaca; u raciji izvršenoj 26. siječnja u izbjegličkom kampu Jenin, na Zapadnoj obali, Izrael je ubio desetoro ljudi. Dan kasnije, palestinski mladić ubio je sedam ljudi ispred sinagoge židovskog naselja u istočnom Jeruzalemu, području koje je nezakonito okupirao Izrael. Nasilja ima na obje strane u sukobu, ali nesrazmjer je ogroman, a mnogi teroristički činovi izraelske države (koje ponekad nekažnjeno počine doseljenici ili vojnici na kontrolnim točkama) čak i ne dospiju u vijesti. Nema dopisnika zapadnih medija koji bi izvještavali o tome što se događa na okupiranim područjima, gdje se nasilje najviše događa. Osim tajnih snimaka mobitelom, nemamo potresne slike patnje i smrti na palestinskoj strani. Međunarodna zajednica i arapski svijet o tome šute. Unatoč izrazitom nerazmjeru u sredstvima ratovanja, nema pokreta za slanje učinkovite vojne opreme u Palestinu, kao što je trenutno slučaj s Ukrajinom. Zašto je otpor Ukrajine pravedan, a otpor Palestine nije? Europa, kontinent na kojem se dogodio holokaust u kojem su ubijeni milijuni Židova, u konačnici je izvorište zločina počinjenih nad Palestinom, jer već godinama dijeli užasno sudioništvo u zločinu s Izraelom. EU trenutno žurno radi na osnivanju suda za ratne zločine, ali – i ovdje leži licemjerje – samo za one koje je počinila Rusija. Baš kao i u godinama koje su prethodile Prvom svjetskom ratu, pozivanje na europeizam (pan-Europu, kako se tada govorilo) sve više postaje poziv na rat i dovodi do retorike usmjerene na prikrivanje nepravedne patnje i gubitka dobrobiti koji su sada nametnuti europskim narodima, a da se s njima nitko nije konzultirao o nužnosti ili prednostima rusko-ukrajinskog rata.
Krug sloboda zajamčen progresivnim pozicijama koje se zalažu za pravedan i trajan mir i inkluzivniju demokraciju sve je manji, a krug sloboda zajamčen konzervativnim pozicijama koje zagovaraju rat i fašističku polarizaciju zajedno s neoliberalnom ekonomskom nejednakošću ne prestaje rasti
5) Danas smo svjedoci sukoba između američkog, ruskog i kineskog imperijalizma. Tu je i patološki slučaj Ujedinjenog Kraljevstva, koje, usprkos svom dubokom društvenom i političkom padu, još nije shvatilo da je britanskom carstvu odavno kraj. Ja sam protiv svakog imperijalizma i priznajem da bi se ruski ili kineski imperijalizam u budućnosti mogao pokazati kao najopasniji, ali za mene nema sumnje da je, sa svojom vojnom i financijskom nadmoći, imperijalizam SAD-a trenutno najopasniji od svih. Naravno, ništa od toga nije dovoljno da jamči njegovu dugovječnost. Zapravo, tvrdim, na temelju izvora iz sjevernoameričkih institucija (kao što je National Intelligence Council/Nacionalno obavještajno vijeće), da je američki imperij u opadanju, ali možda je baš njegovo propadanje jedan od čimbenika koji objašnjavaju zašto je posebno opasan ovih dana.
Od samog sam početka osudio rusku invaziju na Ukrajinu, ali istovremeno sam također isticao da je SAD aktivno provocirao Rusiju u ovaj sukob s ciljem slabljenja Rusije i obuzdavanja Kine. Dinamika američkog imperijalizma čini se nezaustavljivom, potaknuta vječnim uvjerenjem da će se razaranja koje uzrokuje, produbljuje ili potiče, dogoditi daleko od njezinih granica, jer je zaštićena s dva golema oceana. SAD tvrde da su njezine intervencije uvijek u službi demokracije, ali istina je da na kraju ostavljaju trag uništenja, diktature ili kaosa.
Najnovija i vjerojatno najekstremnija manifestacija ove ideologije može se pronaći u posljednjoj knjizi neokonzervativca Roberta Kagana (supruga Victorije Nuland), pod naslovom Duh na gozbi: Amerika i kolaps svjetskog poretka, 1900.-1941. (Alfred Knopf, 2023). Središnja ideja knjige je da su SAD – u svojoj želji da donesu veću sreću, slobodu i bogatstvo drugim nacijama, boreći se protiv korupcije i tiranije gdje god one postoje – jedinstvena zemlja. SAD je toliko nevjerojatno moćan da bi izbjegao Drugi svjetski rat samo da je imao priliku vojno i financijski intervenirati na vrijeme kako bi prisilio Njemačku, Italiju, Japan, Francusku i Veliku Britaniju da slijede novi svjetski poredak pod vodstvom SAD-a. Svaka američka intervencija u inozemstvu vođena je altruističkim motivima, za dobrobit ljudi na koje je intervencija usmjerena. Prema Kaganu, američke vojne intervencije u inozemstvu – od vremena španjolsko-američkog rata 1898. (vođenog s ciljem, koji je vidljiv i danas, da se dominira Kubom) i filipinsko-američkog rata 1899.-1902. (vođenog da se spriječi samoodređenje Filipina, koje je rezultiralo s više od 200.000 mrtvih Filipinaca) — uvijek su bili nadahnuti nesebičnim predodžbama i željom da pomognu ljudima.
Ovo licemjerje i brisanje neugodnih istina uopće ne uzima u obzir tragičnu stvarnost domorodačkih naroda i crnačkog stanovništva SAD-a, koji su bili podvrgnuti žestokom istrebljenju i diskriminaciji u tim vremenima navodnih oslobodilačkih intervencija u inozemstvu. Povijesni zapisi razotkrivaju okrutnost takve laži. Američke intervencije uvijek su bile diktirane geopolitičkim i gospodarskim interesima zemlje. Zapravo, SAD nije iznimka od pravila. Naprotiv, to je uvijek bio slučaj sa svakim carstvom (vidi, na primjer, invazije Rusije od strane Napoleona i Adolfa Hitlera). Povijesni zapisi dokazuju da je predanost imperijalnim interesima često dovodila do potiskivanja težnji za samoodređenjem, slobodom i demokracijom i produljenju potpore diktatorima-ubojicama, s posljedičnim razaranjem i smrću, od banana ratova u Nikaragvi (1912.), podrške kubanskom diktatoru Fulgênciu Batisti ili invazije u Zaljeva svinja 1961. do državnog udara na bivšeg čileanskog predsjednika Salvadora Allendea (1973.); od državnog udara protiv Mohammada Mossadegha, bivšeg demokratski izabranog predsjednika Irana (1953.) do državnog udara protiv Jacoba Árbenza, bivšeg demokratski izabranog predsjednika Gvatemale (1954.); od invazije na Vijetnam radi borbe protiv komunističke prijetnje (1965.) do invazije Afganistana (2001.), navodno kao obrambenog poteza protiv terorista koji su napali njujorške blizance (od kojih nijedan nije bio iz Afganistana) – nakon 20 godina američke podrške mudžahedinima protiv komunističke vlade u Kabulu koju je podržavao Sovjetski Savez; od invazije Iraka 2003. godine da se svrgne Sadam Husein i uništi njegovo (nepostojeće) oružje za masovno uništenje do intervencije u Siriji da bi se obranili pobunjenici koji su uglavnom bili (i jesu) radikalni islamisti; od intervencije na Balkanu 1995. godine, provedene putem NATO-a bez ovlaštenja UN-a, do uništenja Libije 2011. godine. Uvijek su postojali “dobronamjerni razlozi” za takve intervencije, koje su se uvijek oslanjale na suučesnike i saveznike na lokalnoj razini. Što će ostati od mučeničke Ukrajine kad rat završi (jer svi ratovi kad-tad prestanu)? Kakva će biti situacija u drugim europskim zemljama, osobito Njemačkoj i Francuskoj, u kojima i dalje dominira pogrešna predodžba da je Marshallov plan bio manifestacija samopožrtvovne filantropije od strane SAD-a, kojima duguju beskrajnu zahvalnost i bezuvjetnost solidarnost? A što s Rusijom? Kako će izgledati konačna procjena, nakon svih smrti i razaranja koja dolaze sa svakim ratom? Zašto u Europi ne svjedočimo pojavi snažnog pokreta za pravedni i trajni mir? Može li biti da, unatoč činjenici da se rat vodi u Europi, Europljani čekaju da se u SAD-u pojavi neki antiratni pokret, pa da mu se pridruže mirne savjesti i bez opasnosti da ih se vidi kao Putinove prijatelje ili čak kao komuniste?
Zašto se toliko šuti o svemu ovome?
Možda je najnerazumljivija šutnja intelektualaca. Neobjašnjiva je jer intelektualci često tvrde da su pronicljiviji od običnih smrtnika. Povijest nas je naučila da su se u razdobljima neposredno prije izbijanja ratova svi političari izjašnjavali protiv rata, ali su mu svojim djelovanjem pridonosili. Šutnja nije ništa drugo nego suučesništvo s gospodarima rata. Za razliku od onoga što se dogodilo početkom 20. stoljeća, danas nema poznatih intelektualaca koji bi glasno zagovarali mir, “neovisnost duha” i demokraciju. Kad je izbio Prvi svjetski rat, koegzistirala su tri imperijalizma: ruski, engleski i pruski imperijalizam. Nitko nije sumnjao da je pruski imperijalizam bio najagresivniji od ta tri.
Mjere socijalne zaštite koje imaju za cilj da ljudi osjete, kako svojim novčanicima tako i na razini svakodnevne egzistencije, kako je demokracija bolja od diktature postaju sve malobrojnije upravo zbog troškova rata u Ukrajini i zbog ekonomskih sankcija protiv “neprijatelja”
Zanimljivo je da se u to vrijeme nisu čuli glasovi značajnih njemačkih intelektualaca koji bi se protivili ratu. Slučaj Thomasa Manna vrijedan je razmišljanja. U studenom 1914. objavio je članak u Neue Rundschau pod nazivom Gedanken im Kriege (Razmišljanja u vrijeme rata), u kojem je rat branio kao čin Kulture (tj. Njemačke, kako je sam pojasnio) protiv civilizacije. Prema njegovom mišljenju, Kultura je sublimacija demonskog (die Sublimierung des Dämonischen) i iznad je morala, razuma i znanosti. Mann je zaključio napisavši: “Zakon je prijatelj slabih; on bi svijet uplošnio na jednu razinu. Rat donosi snagu” (Das Gesetz ist der Freund des Schwachen, möchte gern die Welt verflachen, aber der Krieg läßt die Kraft erscheinen). Mann je smatrao da su Kultura i militarizam braća. Godine 1918.-1920. objavio je Razmišljanja nepolitičnog čovjeka, knjigu u kojoj je branio carevu politiku i tvrdio da je demokracija anti-njemačka ideja. Srećom za čovječanstvo, Thomas Mann će kasnije promijeniti mišljenje i postati jedan od najglasnijih kritičara nacizma. Nasuprot tome, od Petra Kropotkina do Lava Tolstoja i od Fjodora Dostojevskog do Maksima Gorkog, glasovi ruskih intelektualaca podignuti protiv ruskog imperijalizma uvijek su se čuli.
Mnogo je pitanja kojima se intelektualci moraju pozabaviti. Zašto šute? Ima li još intelektualaca ili su postali blijede sjenke onoga što su nekad predstavljali?
