Nakon što je postalo poznato da je Tomislav Tomašević novi gradonačelnik Zagreba, pred Muzej suvremene umjetnosti, gdje su članovi platforme Možemo! iščekivali izborne rezultate, stigao je stariji muškarac i izazvao ozbiljan „incident“. S obzirom da su u stožeru Možemo! mogle ući samo akreditirane osobe zaustavili su ga zaštitari. Kako izvještavaju mediji, muškarac obučen u crno psovao je majku komunističku članstvu pobjedničke opcije, prijetio da će ih ubiti, potukao se sa zaštitarima i, na koncu, kada su snimatelji već vidjeli da se nešto zbiva, poprskao pod i zaštitare benzinom i zapalio vatru koja je brzo ugašena. Pobjegao je i prije nego što je policija stigla reagirati, međutim, budući ga je snimilo najmanje desetak kamera i fotoaparata, policiji zasigurno neće biti teško doći do počinitelja, a za što sve će biti optužen, tek će se vidjeti.
Neki će ovaj događaj nazvati bezopasnim incidentom ili luđačkim potezom vuka samotnjaka, možda neke benigne budale za kojeg „svi u kvartu znaju da je takav“. To možda može biti točna ocjena, ali upravo ovakve „vukove samotnjake“ proizvodi huškačka politika kakvu ju posljednja dva tjedna intenzivno zastupao Miroslav Škoro i njegov Domovinski pokret. Muškarac u crnom, koji psuje komunističke majke i prijeti ljudima smrću, direktan je produkt takve politike. I to se ne može zanijekati.
„To je podružnica stranih centara moći. To su ekstremni ljevičari. Oni sisaju proračun. U svoje privatne džepove stavili su vaš novac. Radikalni aktivisti. Neradnici. Prvaci u pjevanju partizanskih pjesama. Oni su protiv građana i interesa zajednice. To je Cosa Nostra. Destruktivni aktivisti. Kriminalna hobotnica. Oni su protiv hrvatskih branitelja i majki odgojiteljica“, samo je dio svega onoga što je Škoro izgovarao u posljednja dva tjedna, ulijevajući građanima strah u kosti, plašeći ih njegovim političkim protivnikom. Pri tom je putem taloga na društvenim mrežama plasirao niz laži i kleveta, da bi se, na koncu, kada je otvoreno pitanje treba li Tomaševiću dodijeliti policijsku zaštitu, glumeći nevinašce, zapitao – „Što sam ja to rekao da bi se Tomašević osjećao nesigurnim“. Sinoćnji događaj najbolje pokazuje da je pitanje Tomaševićeve sigurnosti u javnosti bilo sasvim opravdano.
No, nije Škoro bio sam u ovoj kampanji. Orkestrirano su mu se pridruživali i članovi Domovinskog pokreta, te brojni „opskurni“ mediji. Primjerice, Škorin suradnik, Zlatko Hasanbegović, tvrdio je da su članovi platforme Možemo! agenti stranog utjecaja koji žele uvesti koruptivno-klijentelistički model u Grad Zagreb. „Teoretičari lezbijskoga sindikalizma, apologeti titoizma, interesna hobotnica, profesionalni agitatori“, siktao je u eter Hasanbegović, a mediji su ga rado zvali i dočekivali, ne zato što misle da je njegovo mišljenje važno ili ispravno, nego upravo zbog toga što znaju kakav će otrov sipati, a otrov je roba koja se danas najviše traži.
Istaknuo se i jedan od najbližih Škorinih suradnika, Stipo Mlinarić Ćipe, inače saborski zastupnik Domovinskog pokreta. „Prokazali smo ih, oni su ljudi bez nacionalnosti … reže na spomen Katoličke crkve i Domovinskog rata … njihova ideologija je da nema Hrvata, da nema katolika“, govorio je Mlinarić dan uoči izborne šutnje, ustvrdivši da će se nažalost, ukoliko Tomašević pobjedi, Trg bana Jelačića u Zagrebu preimenovati u Trg Draže Mihailovića.
Muškarac u crnom sinoć pred Muzejom suvremene umjetnosti nije uspio napraviti neku veliku štetu. Ali što ukoliko neki sljedeći put umjesto njega dođe netko mudriji, sposobniji i organiziraniji, netko tko, recimo, čuva vatreno oružje ispod kreveta ili u ormaru skriva pokoju ručnu bombu? Nedavni slučaj Danijela Bezuka, koji je iz kalašnjikova pucao po Banskim dvorima, govori nam kako to nije nimalo zanemariva mogućnost. I Bezuk i sinoćnji „ubojica komunjara“ proizvod su iste ekstremističke kuhinje koju podgrijava hrvatska desnica. Čemu se onda sada čuditi? Huškali su i nahuškali.
Hoće li možda u Domovinskom pokretu, nakon što su ih građani na jučerašnjim izborima velikom većinom otpisali, sada u miru razmisliti o svojim postupcima? Naravno da neće! I ne samo to, nego će prvom prilikom nastaviti još gore i još jače. I to je ono što u svemu najviše zabrinjava. Miroslav Škoro i Domovinski pokret u hrvatsku su politiku uveli trumpovski model kampanje u kojem se ne biraju ni riječi, ni sredstva, koristeći se bezočnim lažima i najnižim uvredama. Zbog toga moramo strahovati kako će izgledati sljedeći izbori, koja li će tek tamo retorika biti normalizirana i kakve će tek PR strategije u budućnosti biti opravdane, kada ovako cilj opravdava sredstva.
U tome su im svesrdno pomagali i mainstream mediji koji su tijekom kampanje redom prenosili sve laži koje su izašle iz kuhinje Domovinskog pokreta. U nedostatku novinara koji bi imali vremena da se pozabave izrečenim, a radilo se često o vrlo lako provjerljivim lažima, mediji ne samo da su prenosili laži, nego su ih i stavljali u naslove, po principu: „Škoro: Tomašević je ubio troje djece; Tomašević: To nije istina“. Ukoliko iskreno želimo bolje društvo, jer novinarstvo je životni poziv koji bi se trebao birati upravo zbog tog cilja, a ne samo način na koji se zarađuje plaća, mediji moraju imati odgovorniju ulogu. Jednako kao i političari. Inače nam nema pomoći.
