Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu i formalno je završio s radom. I kao na kraju svake važne predstave, događaja, sportskog natjecanja, ili po završetku rata, upriličena je prigodna svečanost kojoj su prisustvovali svi važni sudionici predstave, tužioci, suci, novinari… U pravnom smislu završio je time ciklus jednog krvavog, nepotrebnog rata, donesena je tek sporadična pravda za žrtve strašnih, nebrojenih zločina, ostale su tone važnih dokumenata i svjedočenja, kao tužni podsjetnik na uništavanje, razornu etničku mržnju i destrukciju. No jesu li time doista uklonjene, barem ublažene, posljedice jednog rata svih protiv svih?
Je li bila slučajnost ili ima neke simbolike u tome da je stvarni prestanak rada haškog tribunala za bivšu Jugoslaviju i donošenje zadnjih presuda pao upravo na 29. novembra, praznik bivše Republike? Svakako ovdašnji su je narodi shvatili kao grubu, namjernu ironiju, kao zadnju kap na gorku čašu nezadovoljstva Hrvata i Srba tim međunarodnim sudištem. Kada je osnovan prije 24 godine, uz suglasnost Hrvatske, ITCY se činio kao jedino ispravno rješenje, s obzirom na tadašnje, ali i današnje, odbijanje srpskog i hrvatskog pravosuđa da sude svojim zločincima. Podignuta je 161 optužnica i dosuđeno ukupno 1610 godina zatvora, među osuđenima je 70 posto Srba, 20 posto Hrvata i 10 posto Bošnjaka, pa bi upravo te brojke trebale ukazivati i na tobože odgovarajuću raspodjelu krivnje za zločine u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu. Ali može li se pravda djeliti unaprijed dogovorenim matematičkim principom? I je li zbog minoriziranja zapovjedne odgovornosti propušteno suđenje političkim vođama, vidljivo i u presudi Ratku Mladiću, kao čini se jedinom inspiratoru genocida u Srebrenici? Ili u oslobađajućim presudama vojnim zapovjednicima, odgovornima za brojne zločine u hrvatskoj akciji Oluja, kada je Hrvatska etnički očišćena od 200 tisuća svojih srpskih građana?
Možda će zaštićena svjedokinja u posljednjem procesu šestorici Hrvata, vođa krvave republike Herceg-Bosne, čiji su je vojnici satima silovali pred očima muža u njihovom stanu u Mostaru, a zatim je izbacili na ulicu, njega odveli u logor, a imovinu im oduzeli, možda će ona naći neku satisfakciju u višegodišnjim zatvorskim kaznama za te ljude, ali je li se išta drugo promjenilo u društvenom smislu i odnosima triju naroda u Bosni? Ne, nije, štoviše, patetični dramolet javnog samoubojstva Slobodana Praljka, osuđenog za serije ratnih zločina u BiH, samo je potvrdio njegov status heroja i odlično pokazao potpuni izostanak utjecaja haških presuda na otrežnjenje Hrvata, jednako kao i slične presude u Srbiji. Uostalom, kako se uopće nadati prijeko potrebnom društvenom suočavanju sa zločinima prošlosti, ako se u hrvatskom parlamentu održava minuta šutnje, a u crkvama drže mise za ratnog zločinca Slobodana Praljka, koji je slijedom političke dogme Franje Tuđmana sudjelovao u krvavom komadanju Bosne? Kako otrijezniti naciju ako je ukazivanje na irelevantnost ITCY-a, štoviše, njegova nepravednost i štetnost, konstantna mantra političkih elita Hrvatske i Srbije? Zato je zadnja presuda toga suda kojom se za ratne zločine u Bosni izravno tereti hrvatski politički vrh iz devedesetih i sam vođa Franjo Tuđman, direktno pridonijela novom valu nacionalizma i produbila ionako loše odnose sa susjedima. A nema, niti može biti ikakvog suočavanja s prošlošću, kao preduvjeta boljih odnosa među narodima, ako hrvatska predsjednica kaže kako je samoubojstvo jednog ratnog zločinca ostavilo „Haškom sudu uteg vječite dvojbe o ostvarenju njegove zadaće“, te da „Hrvatska nije bila agresor u BiH“.
Svakako, uz nerazumljivu dugotrajnost sudskih procesa i time njihovo banaliziranje, uz snažan kolektivni otpor presudama „našim“ herojima, induciran od svih političkih elita u Hrvatskoj i Srbiji, Haški sud jedva da je imao ozbiljnih šansi. I zato je na terenu, haškim presudama unatoč, sve isto ili još gore, to jest nastavlja se unisono revidiranje i poricanje zloćudne povijesti, te produbljuje opasni, fašistički potencijal ovdašnjih društava. Kao svojevrsni nastavak ratnih zločina.
Je li bila slučajnost ili ima neke simbolike u tome da je stvarni prestanak rada haškog tribunala za bivšu Jugoslaviju i donošenje zadnjih presuda pao upravo na 29. novembra, praznik bivše Republike? Svakako ovdašnji su je narodi shvatili kao grubu, namjernu ironiju, kao zadnju kap na gorku čašu nezadovoljstva Hrvata i Srba tim međunarodnim sudištem. Kada je osnovan prije 24 godine, uz suglasnost Hrvatske, ITCY se činio kao jedino ispravno rješenje, s obzirom na tadašnje, ali i današnje, odbijanje srpskog i hrvatskog pravosuđa da sude svojim zločincima. Podignuta je 161 optužnica i dosuđeno ukupno 1610 godina zatvora, među osuđenima je 70 posto Srba, 20 posto Hrvata i 10 posto Bošnjaka, pa bi upravo te brojke trebale ukazivati i na tobože odgovarajuću raspodjelu krivnje za zločine u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu. Ali može li se pravda djeliti unaprijed dogovorenim matematičkim principom? I je li zbog minoriziranja zapovjedne odgovornosti propušteno suđenje političkim vođama, vidljivo i u presudi Ratku Mladiću, kao čini se jedinom inspiratoru genocida u Srebrenici? Ili u oslobađajućim presudama vojnim zapovjednicima, odgovornima za brojne zločine u hrvatskoj akciji Oluja, kada je Hrvatska etnički očišćena od 200 tisuća svojih srpskih građana?
Možda će zaštićena svjedokinja u posljednjem procesu šestorici Hrvata, vođa krvave republike Herceg-Bosne, čiji su je vojnici satima silovali pred očima muža u njihovom stanu u Mostaru, a zatim je izbacili na ulicu, njega odveli u logor, a imovinu im oduzeli, možda će ona naći neku satisfakciju u višegodišnjim zatvorskim kaznama za te ljude, ali je li se išta drugo promjenilo u društvenom smislu i odnosima triju naroda u Bosni? Ne, nije, štoviše, patetični dramolet javnog samoubojstva Slobodana Praljka, osuđenog za serije ratnih zločina u BiH, samo je potvrdio njegov status heroja i odlično pokazao potpuni izostanak utjecaja haških presuda na otrežnjenje Hrvata, jednako kao i slične presude u Srbiji. Uostalom, kako se uopće nadati prijeko potrebnom društvenom suočavanju sa zločinima prošlosti, ako se u hrvatskom parlamentu održava minuta šutnje, a u crkvama drže mise za ratnog zločinca Slobodana Praljka, koji je slijedom političke dogme Franje Tuđmana sudjelovao u krvavom komadanju Bosne? Kako otrijezniti naciju ako je ukazivanje na irelevantnost ITCY-a, štoviše, njegova nepravednost i štetnost, konstantna mantra političkih elita Hrvatske i Srbije? Zato je zadnja presuda toga suda kojom se za ratne zločine u Bosni izravno tereti hrvatski politički vrh iz devedesetih i sam vođa Franjo Tuđman, direktno pridonijela novom valu nacionalizma i produbila ionako loše odnose sa susjedima. A nema, niti može biti ikakvog suočavanja s prošlošću, kao preduvjeta boljih odnosa među narodima, ako hrvatska predsjednica kaže kako je samoubojstvo jednog ratnog zločinca ostavilo „Haškom sudu uteg vječite dvojbe o ostvarenju njegove zadaće“, te da „Hrvatska nije bila agresor u BiH“.
Svakako, uz nerazumljivu dugotrajnost sudskih procesa i time njihovo banaliziranje, uz snažan kolektivni otpor presudama „našim“ herojima, induciran od svih političkih elita u Hrvatskoj i Srbiji, Haški sud jedva da je imao ozbiljnih šansi. I zato je na terenu, haškim presudama unatoč, sve isto ili još gore, to jest nastavlja se unisono revidiranje i poricanje zloćudne povijesti, te produbljuje opasni, fašistički potencijal ovdašnjih društava. Kao svojevrsni nastavak ratnih zločina.
