Šef Autokluba Siget, bivši HDZ-ov saborski zastupnik i boksač Damir Škaro, od početka 1990-ih iznosio je rasističke, šovinističke i proustaške stavove, veličajući i Antu Pavelića. Kao članu HDZ-a takvi istupi nisu mu predstavljali prepreku, već su ga promovirali do statusa ‘uglednog menadžera’
Damir Škaro, šef Autokluba Siget koji je optužen za seksualno zlostavljanje podređene radnice, kao član HDZ-a godinama je iznosio rasističke, šovinističke i proustaške stavove, veličajući usput i Antu Pavelića. Za vrijeme Domovinskog rata huškao je javnost na pojedine sportaše zbog njihovog etničkog porijekla, koristeći društvene pozicije da im oteža rad u Hrvatskoj. Iza Škare, čovjeka koji je uhićen pod sumnjom za silovanje, ostale su optužbe za neplaćeno korištenje društvenog vlasništva i ulično preuzimanje današnje radne pozicije na račun ‘državotvorne’ stranke. Od rata naovamo predstavljao je esenciju HDZ-ova i hrvatskog društvenog establišmenta. Družio se s najmoćnijim političarima u državi, koji su redovno pohodili njegove česte zabave, vjenčanja i proslave obrazovnih uspjeha u zagrebačkoj Esplanadi. Škarina internetska stranica, puna zajedničkih fotografija s aktualnim nositeljima domoljublja u Hrvatskoj, dokaz je tridesetogodišnjeg kontinuiteta njegove društvene pozicije. Porijeklom iz hercegovačke obitelji, Škaro je rođen 1959. godine u Zagrebu, gdje mu se otac doselio nakon Drugog svjetskog rata. Tijekom 1980-ih izgradio je veliku boksačku karijeru. Nakon što je pokorio Jugoslaviju, imao je zapažene nastupe na međunarodnoj razini. Zadnji veliki rezultat postigao je na Olimpijskim igrama u Seulu, gdje je osvojio broncu. Suprotno predviđanjima da će otići u profesionalce, Škaro je uoči raspada Jugoslavije najavio umirovljenje. Kao zaslužni sportaš dobio je od Jugoslavije stan i dva poslovna prostora na Šalati.
Početkom 1990-ih postao je predsjednik Hrvatskog boksačkog saveza. Jedna od prvih odluka bila mu je izlazak iz jugoslavenskih natjecanja. Suosnovao je i sportsku satniju unutar Hrvatske vojske, revijalnu postrojbu sastavljenu od profesionalnih sportaša i radnika u sportu. Odmah se priključio i HDZ-u, koji ga je uoči prvih izbora postavio za šefa sportskog sektora u izbornom stožeru. Njegovo pompozno pismo Tuđmanu iz veljače 1991. bila je najava ideološke pozicije kojom je zagađivao javni prostor u narednim godinama. ‘Štovani predsjedniče! Borili smo se na ringovima širom svijeta, borit ćemo se do smrti za Nezavisnu Državu Hrvatsku’, napisao je Škaro.
U jednom intervjuu otkrio je da je u svojem kafiću na Šalati – koji je dobio na korištenje od jugoslavenskih vlasti – dugo vremena držao veliku sliku Ante Pavelića. Upitan otkud poglavnik u birtiji, Škaro je odgovorio: ‘Da napakostim fašističkim Srbima.’
‘Dolazila je tada i milicija i Udba. Bio sam tada spreman sve napraviti za hrvatsku državu’, rekao je Škaro, dodajući još nekoliko lijepih riječi na račun Pavelića: ‘Ja se gospodina Poglavnika ne mogu sjećati, ali znam da je bio državotvorac, kao i većina velikih ljudi koji su stoljećima jednom malom narodu, kao što su Hrvati, pokušali formirati državu.’
Devedesetih je, uz to, smatrao i da bi sve hrvatske političke stranke trebale voditi ‘pravašku’ politiku, ali u skladu s povijesnim trenutkom. ‘Svakog Hrvata koji će se boriti za Nezavisnu Državu Hrvatsku, ja ću financirati. Ne do Drine, nego do Niša. Tko god prođe do Niša, napravit ću mu kuću s bazenom’, rekao je jednom prilikom Škaro, koji je sebe nazivao ‘državotvorcem’, katolikom, konzervativcem i protivnikom liberalizma. Liberali su, po njemu, bezbožnici koji ruše Hrvatsku na razne načine, pa tako i politikom otvorenih granica. ‘Ako se otvore granice, Bugari, Makedonci, Albanci, Rumunji… svi će navaliti u Zagreb, preplavit će nas’, kazao je Škaro, dodajući još za oporbu, u duhu aktualnih optužbi na njegov račun, da ‘mnogi od njih nisu gazde ni u vlastitoj kući, a vladali bi Hrvatskom’.
Koristeći ustaško-šovinistički diskurs u javnosti, Škaro je od prvih dana nove države nastojao napraviti političku karijeru. Htio je ući u Sabor na izborima 1992. preko liste HDZ-a, ali su mu iz Tuđmanove stranke rekli da će morati pričekati. Nezadovoljan odbijenicom, odlučio se kandidirati kao nezavisni kandidat iz zagrebačke Dubrave. Glavni protivnik bio mu je Josip Manolić, u tom trenutku drugi čovjeka HDZ-a. Otud i Škarin predizborni moto: ‘Olimpijci protiv udbaša’. Od kandidature ga je na kraju odgovorio Antun Vrdoljak, obećavajući mu u ime HDZ-a mjesto na listi za sljedeće županijske izbore. Obećanje nisu ispunili sve do 1995. godine.
Pripreme za politički život Škaro je dotad provodio u hrvatskom sportu. Kao predsjednik Hrvatskog boksačkog saveza i visokopozicionirani član Hrvatskog olimpijskog odbora najmanje dva puta za Srbe je izjavio da su genetski inferiorni Hrvatima i da općenito ‘genetski nisu predodređeni za velike rezultate’. Sličan je leksik obilježio njegov sukob s riječkom podružnicom Hrvatskog boksačkog saveza, koja ga je optuživala da uništava taj sport na nacionalnoj razini. Najglasniji kritičar bio je Vladimir Bebić, čelnik boksačkog kluba Rijeka i saborski zastupnik, široj javnosti poznat pod nadimkom Bombarder s Kvarnera. Stvari su eskalirale 1993. godine, povodom boksačkog prvenstva države u Rijeci. Kao šef HBS-a Škaro je za tu prigodu uveo pravilo da se mogu natjecati samo sportaši koji imaju hrvatsku domovnicu. Bebić i njegovi kolege uložili su pisani prosvjed protiv takve odluke.
‘Ne čudi me potpisani prosvjed protiv mene i politike HBK kad zastupnik Bebić za tajnicu kluba ima Srpkinju, kao jedini klub u državi ima trenera dovedenog iz Beograda, trgovinu im također vodi Srbin, a Bebić vuče korijenje iz velikog četničkog centra Srba. Odatle mu vjerojatno i bizantinske navike. Ne bi me čudilo da sa šajkačom dođe u Sabor’, odgovorio je Škaro i naglasio u drugom tekstu iz 1995. da je Bebićeva majka Srpkinja, a on komunistički kadar koji je zavladao nakon hrvatskog proljeća. ‘Tada na političku scenu stupaju Srbi i djeca iz miješanih brakova, koja će svugdje praviti štetu, jer se ne mogu odreći svojeg oca ili majke’, izjavio je.
Riječkim boksačima koji su bili pogođeni njegovom odlukom o domovnici poručio je da se državljanin Hrvatske ne postaje preko noći. ‘Uostalom, Tatari, Josifov, Ferati, Nuraj i ostali ‘autohtoni’ Primorci i Istrijani nisu ustali na hrvatsku himnu, što rječito govori o tome koliko oni drže do Hrvatske’, odgovorio je Škaro.
Jedan od prozvanih sportaša, Boni Josifov iz boksačkog kluba Rijeka, reagirao je na Škarinu izjavu prema kojoj je on ‘državljanin Srbije koji siluje žene, djecu, pali i pljačka po Hrvatskoj’. ‘Došao sam u Hrvatsku iz Bugarske, čiji sam državljanin, što znači da je moja domovina Bugarska, koja je među prvima priznala Republiku Hrvatsku, a boravim ovdje za vrijeme cijelog rata’, napisao je Josifov.
Najgore izjave, s naglaskom na ustaštvo, Škaro je izgovorio u predizbornoj kampanji 1995. godine, preko koje je ostvario višegodišnju želju: mjesto u Hrvatskom saboru. Iako je zadnjih godina govorio da je na listi završio zauzimanjem Franje Tuđmana, devedesetih je tvrdio da ga je Tuđmanu preporučio Ivić Pašalić. Antun Vrdoljak je izjavio da je on zapravo zaslužan za njegovu političku karijeru. Tadašnji šef HOO-a dao je tu izjavu u jeku otvorenog sukoba sa Škarom. Posvađali su se nakon što je Škaro u Saboru inzistirao na brzoj promjeni Zakona o sportu. Nije bio svjestan da su izmjene predviđale mogućnost preseljenja ekonomske moći tog resora iz Vrdoljakovog HOO-a u Ministarstvo sporta, gdje su sjedili njegovi brojni neprijatelji. Nakon što ga je Vrdoljak javno kritizirao i ismijavao, Škaro je istupio iz izvršnog tijela HOO-a. Nešto prije toga otišao je s čelne pozicije Hrvatskog boksačkog saveza.
Paralelno s politikom i sportskim menadžmentom, počeo je raditi na vlastitom obrazovanju. Godine 1997. na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu obranio je magistarski rad o političkom menadžmentu, desetak godina nakon toga i doktorat. Drugu polovicu 1990-ih Škarino prisustvo u javnosti održavala je bulevarska štampa, zbog uzvanika na luksuznim zabavama koje je organizirao u zagrebačkoj Esplanadi. Na proslavu obrane magisterija došli su mu predsjednik Sabora Vlatko Pavletić, bivši premijeri Franjo Gregurić i Nikica Valentić, kao i Vice Vukojević i Vladimir Šeks. Jedan novinski izvještaj bilježi da je na Škarinom vjenčanju 1998. Šeks ‘pjevao slavonske narodne i rodoljubne pjesme’. U sali su bili Drago Krpina, Željko Olujić, Bosiljko Mišetić i kum Anđelko Herjavec. Vjenčao ih je predsjednik Gradskog vijeća u Varaždinu Mirko Ramušćak.
Dok je bio u Saboru, u javnost su izašli i podaci da je godinama držao gradski kafić na Šalati po povlaštenom najmu. Prema ugovoru, koji je sklopljen 1980-ih, trebao je plaćati nešto više od tisuću maraka, iako je stvarna cijena bila 15 do 16 tisuća. Godine 1999. nadležna gradska tijela izračunala su da je dužan oko dva milijuna kuna te da ubuduće treba plaćati više od 50 tisuća kuna mjesečno. Odluka je donesena na temelju cijena najma koje su se 1990-ih svima promijenile, ali ne i Škari. ‘Od ove države nisam dobio apsolutno ništa. Dobio sam od prošle, kao trostruki olimpijac, stan i poslovni prostor. A sad mi i to žele oduzeti! Ali ja sam sretan i s malim. Nisam dobio nijednu tvornicu’, izjavio je tada Škaro, priznajući tako da ga je Jugoslavija lijepo situirala, iako devedesetih nije želio ‘ni spominjati njeno ime’, ističući da je u toj državi bilo bolje samo onima koji su bili udruženi sa Srbima, dok su ostali ‘vozili par-nepar, bile su redukcije struje i nije bilo južnog voća’. Grad Zagreb mu je, prema njegovim riječima, koncem devedesetih oprostio 1,7 milijuna, tražeći da podmiri nešto više od 300 tisuća, uz nove cijene najma, koje su s 50 tisuća smanjene na desetak tisuća kuna. Godinama je sudski uzaludno nastojao poništiti odluku. Na koncu je, prema pisanju Jutarnjeg lista, Zagrebački holding pokrenuo ovršni postupak, tražeći od njega dva milijuna kuna, ali se dosad nije uspio naplatiti.
Kafić je u međuvremenu zatvoren, a Škaro je po dolasku Ive Sanadera na vlast postao ključni HDZ-ov igrač u preuzimanju najveće podružnice Hrvatskog autokluba, organizacije koja je u to vrijeme na nacionalnoj razini imala stotinjak milijuna kuna godišnjih prihoda. Tjednik Nacional objavio je 2006. godine priču o HDZ-ovom planu ovladavanja cijelim HAK-om preko Autokluba Siget, koji je imao 20 tisuća članova i višemilijunske prihode. Na drugoj strani toga sukoba bio je navodno Ivić Pašalić, Tuđmanov intimus koji je sredinom devedesetih preporučio Škaru za saborsku listu, ali je deset godina nakon toga bio u otvorenom sukobu sa Sanaderom. Kao HDZ-ov protagonist, Škaro je, prema pisanju Nacionala, 2004. uz pomoć pedesetak svježe učlanjenih članova, za koje se spekuliralo da su članovi Zavičajnog kluba Duvno, specijalci iz Lučkog, obavještajci iz SIS-a i SZUP-a te prijatelji iz HDZ-a, jednostavnim i zbog nedorečenosti statuta udruge legalnim preglasavanjem izvršio prevrat. U jednom medijskom izvještaju piše da su se pritom pozivali na HDZ, tvrdeći da AMK Siget preuzimaju ‘u ime najveće vladajuće stranke’. Članovi koji su podržavali staro predsjedništvo napustili su sjednicu i održali paralelnu, pa je udruženje sutradan imalo dva predsjednika. U javnost su izašle optužbe tadašnjeg glavnog tajnika HAK-a Nikole Vukovića, koji je tvrdio da ih je prijavio policiji zbog prijetnji.
Iako je vodstvo HAK-a stalo na stranu dotadašnjih upravitelja spomenute podružnice, gradska i kasnije državna upravna tijela presudila su u korist Škarine ekipe. Tamo je HDZ-ov boksač ostao do danas, upravljajući godišnjim prihodom od 30-ak milijuna kuna, koji dolazi od 35 tisuća članova, izdavanja međunarodnih vozačkih dozvola, provođenja vozačkih ispita za sve kategorije te nadzora rada autoškola i stanica za tehnički pregled. Škarin zamjenik u upravi je profesor na Fakultetu prometnih znanosti Marinko Jurčević. Pored njih su još članovi Tomislav Madžar, savjetnik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, HDZ-ovac Dinko Čutura, intimus Milana Bandića Pavle Kalinić i bivši nogometni trener Ćiro Blažević. U Nadzornom odboru sjedi Josip Klemm, jedan od predvodnika šatoraškog prosvjeda protiv vlade Zorana Milanovića. Škarina internetska stranica otkriva da je, osim druženja s najmoćnijim političarima u državi, znao obilaziti društvene događaje u svojstvu izaslanika Kolinde Grabar-Kitarović. Predsjednica se lani službeno pojavila na 40. rođendanu Autokluba Siget.
Po mnogočemu dakle Škarina biografija ukazuje na tipičnog pripadnika HDZ-ove elite, čovjeka koji je od sitnog šovena postao ‘ugledni menadžer’. Kao mnogim drugim nositeljima članske iskaznice, huškački istupi nisu mu predstavljali prepreku, nego društvenu promociju i pokaznu vježbu za buduće sinekure. Zadnjih 30 godina tako se proizvode uglednici u hrvatskom društvu, ‘državotvorci’ kojima bliskost s vlašću pruža osjećaj nedodirljivosti i ležerni pristup prema nasilništvu nad poslovnim i političkim protivnicima, omraženim etnicitetima ili kolegicama na poslu.
Iste godine kad je magistrirao, u stručnom časopisu "Tržište" izašao je Škarin referat sa znanstvenog skupa pod nazivom "Gospodarska podrška kao preduvjet uspješnosti političkog marketinga". Tekst koji je predstavljen kao Škarin autorski rad u 90 posto sadržaja je identičan poglavlju knjige "Klub malo ispod koljena" Ivana Božičevića i Branimira Zoraje. Koautor Zoraja za Novosti kaže da je riječ o njihovom tekstu. Koliko se sjeća, Škaro je od drugog autora tražio usmeno odobrenje za korištenje dijelova knjige. Na našu konstataciju da je cijeli rad, osim uvoda i zaključnih rečenica, zapravo njihovo poglavlje iz knjige i da se Škaro nigdje ne referira na njih, dok u isto vrijeme u popisu literature stoji sedam drugih knjiga, uključujući i Škarin magisterij, Zoraja je kratko odgovorio: "To njemu služi na čast. Ako je netko nešto iz toga naučio, sretno mu bilo."
portalnovosti
Damir Škaro, šef Autokluba Siget koji je optužen za seksualno zlostavljanje podređene radnice, kao član HDZ-a godinama je iznosio rasističke, šovinističke i proustaške stavove, veličajući usput i Antu Pavelića. Za vrijeme Domovinskog rata huškao je javnost na pojedine sportaše zbog njihovog etničkog porijekla, koristeći društvene pozicije da im oteža rad u Hrvatskoj. Iza Škare, čovjeka koji je uhićen pod sumnjom za silovanje, ostale su optužbe za neplaćeno korištenje društvenog vlasništva i ulično preuzimanje današnje radne pozicije na račun ‘državotvorne’ stranke. Od rata naovamo predstavljao je esenciju HDZ-ova i hrvatskog društvenog establišmenta. Družio se s najmoćnijim političarima u državi, koji su redovno pohodili njegove česte zabave, vjenčanja i proslave obrazovnih uspjeha u zagrebačkoj Esplanadi. Škarina internetska stranica, puna zajedničkih fotografija s aktualnim nositeljima domoljublja u Hrvatskoj, dokaz je tridesetogodišnjeg kontinuiteta njegove društvene pozicije. Porijeklom iz hercegovačke obitelji, Škaro je rođen 1959. godine u Zagrebu, gdje mu se otac doselio nakon Drugog svjetskog rata. Tijekom 1980-ih izgradio je veliku boksačku karijeru. Nakon što je pokorio Jugoslaviju, imao je zapažene nastupe na međunarodnoj razini. Zadnji veliki rezultat postigao je na Olimpijskim igrama u Seulu, gdje je osvojio broncu. Suprotno predviđanjima da će otići u profesionalce, Škaro je uoči raspada Jugoslavije najavio umirovljenje. Kao zaslužni sportaš dobio je od Jugoslavije stan i dva poslovna prostora na Šalati.
Početkom 1990-ih postao je predsjednik Hrvatskog boksačkog saveza. Jedna od prvih odluka bila mu je izlazak iz jugoslavenskih natjecanja. Suosnovao je i sportsku satniju unutar Hrvatske vojske, revijalnu postrojbu sastavljenu od profesionalnih sportaša i radnika u sportu. Odmah se priključio i HDZ-u, koji ga je uoči prvih izbora postavio za šefa sportskog sektora u izbornom stožeru. Njegovo pompozno pismo Tuđmanu iz veljače 1991. bila je najava ideološke pozicije kojom je zagađivao javni prostor u narednim godinama. ‘Štovani predsjedniče! Borili smo se na ringovima širom svijeta, borit ćemo se do smrti za Nezavisnu Državu Hrvatsku’, napisao je Škaro.
U jednom intervjuu otkrio je da je u svojem kafiću na Šalati – koji je dobio na korištenje od jugoslavenskih vlasti – dugo vremena držao veliku sliku Ante Pavelića. Upitan otkud poglavnik u birtiji, Škaro je odgovorio: ‘Da napakostim fašističkim Srbima.’
‘Dolazila je tada i milicija i Udba. Bio sam tada spreman sve napraviti za hrvatsku državu’, rekao je Škaro, dodajući još nekoliko lijepih riječi na račun Pavelića: ‘Ja se gospodina Poglavnika ne mogu sjećati, ali znam da je bio državotvorac, kao i većina velikih ljudi koji su stoljećima jednom malom narodu, kao što su Hrvati, pokušali formirati državu.’
Devedesetih je, uz to, smatrao i da bi sve hrvatske političke stranke trebale voditi ‘pravašku’ politiku, ali u skladu s povijesnim trenutkom. ‘Svakog Hrvata koji će se boriti za Nezavisnu Državu Hrvatsku, ja ću financirati. Ne do Drine, nego do Niša. Tko god prođe do Niša, napravit ću mu kuću s bazenom’, rekao je jednom prilikom Škaro, koji je sebe nazivao ‘državotvorcem’, katolikom, konzervativcem i protivnikom liberalizma. Liberali su, po njemu, bezbožnici koji ruše Hrvatsku na razne načine, pa tako i politikom otvorenih granica. ‘Ako se otvore granice, Bugari, Makedonci, Albanci, Rumunji… svi će navaliti u Zagreb, preplavit će nas’, kazao je Škaro, dodajući još za oporbu, u duhu aktualnih optužbi na njegov račun, da ‘mnogi od njih nisu gazde ni u vlastitoj kući, a vladali bi Hrvatskom’.
Koristeći ustaško-šovinistički diskurs u javnosti, Škaro je od prvih dana nove države nastojao napraviti političku karijeru. Htio je ući u Sabor na izborima 1992. preko liste HDZ-a, ali su mu iz Tuđmanove stranke rekli da će morati pričekati. Nezadovoljan odbijenicom, odlučio se kandidirati kao nezavisni kandidat iz zagrebačke Dubrave. Glavni protivnik bio mu je Josip Manolić, u tom trenutku drugi čovjeka HDZ-a. Otud i Škarin predizborni moto: ‘Olimpijci protiv udbaša’. Od kandidature ga je na kraju odgovorio Antun Vrdoljak, obećavajući mu u ime HDZ-a mjesto na listi za sljedeće županijske izbore. Obećanje nisu ispunili sve do 1995. godine.
Pripreme za politički život Škaro je dotad provodio u hrvatskom sportu. Kao predsjednik Hrvatskog boksačkog saveza i visokopozicionirani član Hrvatskog olimpijskog odbora najmanje dva puta za Srbe je izjavio da su genetski inferiorni Hrvatima i da općenito ‘genetski nisu predodređeni za velike rezultate’. Sličan je leksik obilježio njegov sukob s riječkom podružnicom Hrvatskog boksačkog saveza, koja ga je optuživala da uništava taj sport na nacionalnoj razini. Najglasniji kritičar bio je Vladimir Bebić, čelnik boksačkog kluba Rijeka i saborski zastupnik, široj javnosti poznat pod nadimkom Bombarder s Kvarnera. Stvari su eskalirale 1993. godine, povodom boksačkog prvenstva države u Rijeci. Kao šef HBS-a Škaro je za tu prigodu uveo pravilo da se mogu natjecati samo sportaši koji imaju hrvatsku domovnicu. Bebić i njegovi kolege uložili su pisani prosvjed protiv takve odluke.
‘Ne čudi me potpisani prosvjed protiv mene i politike HBK kad zastupnik Bebić za tajnicu kluba ima Srpkinju, kao jedini klub u državi ima trenera dovedenog iz Beograda, trgovinu im također vodi Srbin, a Bebić vuče korijenje iz velikog četničkog centra Srba. Odatle mu vjerojatno i bizantinske navike. Ne bi me čudilo da sa šajkačom dođe u Sabor’, odgovorio je Škaro i naglasio u drugom tekstu iz 1995. da je Bebićeva majka Srpkinja, a on komunistički kadar koji je zavladao nakon hrvatskog proljeća. ‘Tada na političku scenu stupaju Srbi i djeca iz miješanih brakova, koja će svugdje praviti štetu, jer se ne mogu odreći svojeg oca ili majke’, izjavio je.
Riječkim boksačima koji su bili pogođeni njegovom odlukom o domovnici poručio je da se državljanin Hrvatske ne postaje preko noći. ‘Uostalom, Tatari, Josifov, Ferati, Nuraj i ostali ‘autohtoni’ Primorci i Istrijani nisu ustali na hrvatsku himnu, što rječito govori o tome koliko oni drže do Hrvatske’, odgovorio je Škaro.
Jedan od prozvanih sportaša, Boni Josifov iz boksačkog kluba Rijeka, reagirao je na Škarinu izjavu prema kojoj je on ‘državljanin Srbije koji siluje žene, djecu, pali i pljačka po Hrvatskoj’. ‘Došao sam u Hrvatsku iz Bugarske, čiji sam državljanin, što znači da je moja domovina Bugarska, koja je među prvima priznala Republiku Hrvatsku, a boravim ovdje za vrijeme cijelog rata’, napisao je Josifov.
Najgore izjave, s naglaskom na ustaštvo, Škaro je izgovorio u predizbornoj kampanji 1995. godine, preko koje je ostvario višegodišnju želju: mjesto u Hrvatskom saboru. Iako je zadnjih godina govorio da je na listi završio zauzimanjem Franje Tuđmana, devedesetih je tvrdio da ga je Tuđmanu preporučio Ivić Pašalić. Antun Vrdoljak je izjavio da je on zapravo zaslužan za njegovu političku karijeru. Tadašnji šef HOO-a dao je tu izjavu u jeku otvorenog sukoba sa Škarom. Posvađali su se nakon što je Škaro u Saboru inzistirao na brzoj promjeni Zakona o sportu. Nije bio svjestan da su izmjene predviđale mogućnost preseljenja ekonomske moći tog resora iz Vrdoljakovog HOO-a u Ministarstvo sporta, gdje su sjedili njegovi brojni neprijatelji. Nakon što ga je Vrdoljak javno kritizirao i ismijavao, Škaro je istupio iz izvršnog tijela HOO-a. Nešto prije toga otišao je s čelne pozicije Hrvatskog boksačkog saveza.
Kao predsjednik Hrvatskog boksačkog saveza i visokopozicionirani član Hrvatskog olimpijskog odbora najmanje je dva puta za Srbe izjavio da su genetski inferiorni Hrvatima
Paralelno s politikom i sportskim menadžmentom, počeo je raditi na vlastitom obrazovanju. Godine 1997. na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu obranio je magistarski rad o političkom menadžmentu, desetak godina nakon toga i doktorat. Drugu polovicu 1990-ih Škarino prisustvo u javnosti održavala je bulevarska štampa, zbog uzvanika na luksuznim zabavama koje je organizirao u zagrebačkoj Esplanadi. Na proslavu obrane magisterija došli su mu predsjednik Sabora Vlatko Pavletić, bivši premijeri Franjo Gregurić i Nikica Valentić, kao i Vice Vukojević i Vladimir Šeks. Jedan novinski izvještaj bilježi da je na Škarinom vjenčanju 1998. Šeks ‘pjevao slavonske narodne i rodoljubne pjesme’. U sali su bili Drago Krpina, Željko Olujić, Bosiljko Mišetić i kum Anđelko Herjavec. Vjenčao ih je predsjednik Gradskog vijeća u Varaždinu Mirko Ramušćak.
Dok je bio u Saboru, u javnost su izašli i podaci da je godinama držao gradski kafić na Šalati po povlaštenom najmu. Prema ugovoru, koji je sklopljen 1980-ih, trebao je plaćati nešto više od tisuću maraka, iako je stvarna cijena bila 15 do 16 tisuća. Godine 1999. nadležna gradska tijela izračunala su da je dužan oko dva milijuna kuna te da ubuduće treba plaćati više od 50 tisuća kuna mjesečno. Odluka je donesena na temelju cijena najma koje su se 1990-ih svima promijenile, ali ne i Škari. ‘Od ove države nisam dobio apsolutno ništa. Dobio sam od prošle, kao trostruki olimpijac, stan i poslovni prostor. A sad mi i to žele oduzeti! Ali ja sam sretan i s malim. Nisam dobio nijednu tvornicu’, izjavio je tada Škaro, priznajući tako da ga je Jugoslavija lijepo situirala, iako devedesetih nije želio ‘ni spominjati njeno ime’, ističući da je u toj državi bilo bolje samo onima koji su bili udruženi sa Srbima, dok su ostali ‘vozili par-nepar, bile su redukcije struje i nije bilo južnog voća’. Grad Zagreb mu je, prema njegovim riječima, koncem devedesetih oprostio 1,7 milijuna, tražeći da podmiri nešto više od 300 tisuća, uz nove cijene najma, koje su s 50 tisuća smanjene na desetak tisuća kuna. Godinama je sudski uzaludno nastojao poništiti odluku. Na koncu je, prema pisanju Jutarnjeg lista, Zagrebački holding pokrenuo ovršni postupak, tražeći od njega dva milijuna kuna, ali se dosad nije uspio naplatiti.
Kafić je u međuvremenu zatvoren, a Škaro je po dolasku Ive Sanadera na vlast postao ključni HDZ-ov igrač u preuzimanju najveće podružnice Hrvatskog autokluba, organizacije koja je u to vrijeme na nacionalnoj razini imala stotinjak milijuna kuna godišnjih prihoda. Tjednik Nacional objavio je 2006. godine priču o HDZ-ovom planu ovladavanja cijelim HAK-om preko Autokluba Siget, koji je imao 20 tisuća članova i višemilijunske prihode. Na drugoj strani toga sukoba bio je navodno Ivić Pašalić, Tuđmanov intimus koji je sredinom devedesetih preporučio Škaru za saborsku listu, ali je deset godina nakon toga bio u otvorenom sukobu sa Sanaderom. Kao HDZ-ov protagonist, Škaro je, prema pisanju Nacionala, 2004. uz pomoć pedesetak svježe učlanjenih članova, za koje se spekuliralo da su članovi Zavičajnog kluba Duvno, specijalci iz Lučkog, obavještajci iz SIS-a i SZUP-a te prijatelji iz HDZ-a, jednostavnim i zbog nedorečenosti statuta udruge legalnim preglasavanjem izvršio prevrat. U jednom medijskom izvještaju piše da su se pritom pozivali na HDZ, tvrdeći da AMK Siget preuzimaju ‘u ime najveće vladajuće stranke’. Članovi koji su podržavali staro predsjedništvo napustili su sjednicu i održali paralelnu, pa je udruženje sutradan imalo dva predsjednika. U javnost su izašle optužbe tadašnjeg glavnog tajnika HAK-a Nikole Vukovića, koji je tvrdio da ih je prijavio policiji zbog prijetnji.
Iako je vodstvo HAK-a stalo na stranu dotadašnjih upravitelja spomenute podružnice, gradska i kasnije državna upravna tijela presudila su u korist Škarine ekipe. Tamo je HDZ-ov boksač ostao do danas, upravljajući godišnjim prihodom od 30-ak milijuna kuna, koji dolazi od 35 tisuća članova, izdavanja međunarodnih vozačkih dozvola, provođenja vozačkih ispita za sve kategorije te nadzora rada autoškola i stanica za tehnički pregled. Škarin zamjenik u upravi je profesor na Fakultetu prometnih znanosti Marinko Jurčević. Pored njih su još članovi Tomislav Madžar, savjetnik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, HDZ-ovac Dinko Čutura, intimus Milana Bandića Pavle Kalinić i bivši nogometni trener Ćiro Blažević. U Nadzornom odboru sjedi Josip Klemm, jedan od predvodnika šatoraškog prosvjeda protiv vlade Zorana Milanovića. Škarina internetska stranica otkriva da je, osim druženja s najmoćnijim političarima u državi, znao obilaziti društvene događaje u svojstvu izaslanika Kolinde Grabar-Kitarović. Predsjednica se lani službeno pojavila na 40. rođendanu Autokluba Siget.
Po mnogočemu dakle Škarina biografija ukazuje na tipičnog pripadnika HDZ-ove elite, čovjeka koji je od sitnog šovena postao ‘ugledni menadžer’. Kao mnogim drugim nositeljima članske iskaznice, huškački istupi nisu mu predstavljali prepreku, nego društvenu promociju i pokaznu vježbu za buduće sinekure. Zadnjih 30 godina tako se proizvode uglednici u hrvatskom društvu, ‘državotvorci’ kojima bliskost s vlašću pruža osjećaj nedodirljivosti i ležerni pristup prema nasilništvu nad poslovnim i političkim protivnicima, omraženim etnicitetima ili kolegicama na poslu.
Prepisani referat
Iste godine kad je magistrirao, u stručnom časopisu "Tržište" izašao je Škarin referat sa znanstvenog skupa pod nazivom "Gospodarska podrška kao preduvjet uspješnosti političkog marketinga". Tekst koji je predstavljen kao Škarin autorski rad u 90 posto sadržaja je identičan poglavlju knjige "Klub malo ispod koljena" Ivana Božičevića i Branimira Zoraje. Koautor Zoraja za Novosti kaže da je riječ o njihovom tekstu. Koliko se sjeća, Škaro je od drugog autora tražio usmeno odobrenje za korištenje dijelova knjige. Na našu konstataciju da je cijeli rad, osim uvoda i zaključnih rečenica, zapravo njihovo poglavlje iz knjige i da se Škaro nigdje ne referira na njih, dok u isto vrijeme u popisu literature stoji sedam drugih knjiga, uključujući i Škarin magisterij, Zoraja je kratko odgovorio: "To njemu služi na čast. Ako je netko nešto iz toga naučio, sretno mu bilo."
portalnovosti
