Ciceron je 168. godine prije Krista zapisao: ”Siromah radi, bogat iskorištava prvoga, vojnik brani obojicu, porezni platiša plaća za svu trojicu, lutalica odmara se za četvoricu, pijanac pije za petoricu, bankar potkrada svih šest, odvjetnik zavađa svu sedmoricu, liječnik ubije svih osam, pogrebnik pokopa svih devet, političar živi na račun svih deset”.
A, da nastavimo ovu, složit ćete se izuzetno aktualnu sliku društva i opišemo situaciju u kojoj se, kao, odmara ova Vlada i mi s njima? Ciceron bi danas kazao da hrvatski građani šute i strahuju, sagibaju kičmu pred vlašću i, oprostite mi na nepristojnosti, jedu govna.
Mislite da nemam pravo tako o nama pisati, da nas ne poznajem, da pretjerujem? Varate se! Niste vi jedini koji jamrate po kafićima i koji gledate preko ramena i naokolo da vidite tko vas sluša i možete li se društvu u kojem se nalazite povjeriti, možete li otvoriti dušu i kazati, odista, što mislite o situaciji.
I vi ste djeca glasovite hrvatske šutnje!
Ali, rekao bih, kod vas je prisutan i akutan strah. Vi se tih majmuna koji vam rade o glavi, koji nas i naše sumještane pljačkaju i varaju, bojite. Zašto??!! Naime, ne mogu vjerovati da je nedostatak reakcija, na razini građanstva, samo rezultat naše komocije ili fatalnosti (iako znate da nas se vodi kao ovce na klanje), i nezanimljivoga stanja u oporbenim redovima ili navika na to da gazduju uvijek isti.
Vama, gospodo draga, gazde su utuvili u mozak da morate biti kuš i glasati pokorno, zna se već za koga (za one koji se vrte u krug, kao zmija koja jede svoj rep, za vladajuće i za njihove satelite). Jer će vam, inače, netko, zna se već tko, zagorčati život. I to gadno.
Dakle, o strahu je riječ. Enciklopedije kažu da je strah ”negativan osjećaj koji čovjek doživljava kad vidi opasnost, odnosno očekuje opasnost, bila ona stvarna ili nerealna (nestvarna, tj. opasnost zapravo ne postoji)”.
Što? Moram li vam nacrtati kako nam se sve prijeti? Kako nas se pretvorilo u roblje? Zato vam kažem da je strah stvaran, razumljiv, ali i oboriv.
Ne bih nikako želio da ove retke shvatite kao omalovažavanje. Niti kao moju samopromociju s obzirom na to da sam u više navrata dokazao kako sam spreman prozvati lopove, kriminalce i zločince najgore vrste. Jer ja vas, u stvari, želim ohrabriti. Pa ću stišati malo ton i pozvati vas na jedno razmišljanje o nama, o našoj biti i o našemu poslanju.
Palo mi je na pamet da vam o tome danas nešto napišem kada sam još jednom pročešljao po rukovodstvu stranaka, naročito oporbenih, konstatiravši još jednom da nema ni intelektualaca ni duhovnosti.
Tu i tamo se glasa neki od oporbenjaka, pa nam govore da očekuju najviši standard transparentnosti, odgovornosti i integriteta što su preduvjeti za kredibilno političko djelovanje. Ali jedna lasta, kaže se, ne čini proljeće.
Da, da, nema intelektualaca. A, inače, gdje su ti intelektualci? Tu sam, eto i ja, okružen briljantnim suradnicama i suradnicima Autografa, ali neovisan sam koliko sam siromašan, a siromašan sam, toliko, da slobodniji i neovisniji ne mogu ni biti.
Intelektualci inače, znam, rado pretendiraju na poseban autoritet svoga glasa u javnosti i posebnu važnost svoje uloge u društvu, pozivajući se a priori na vlastiti moralni integritet i autonomiju, intelektualnu kompetenciju i kritičko mišljenje, zauzetost za univerzalne vrednote i protivljenje ideologijama partikularnih interesa – kao da se samo po sebi razumije da su im te vrline svojstvene takoreći per definitionem.
A kad se pokaže da to i nije baš sve tako samorazumljivo, da, primjerice, njihovo mišljenje nije uvijek ni neovisno ni kritičko ili da im nije mrska bliskost s političkim moćnicima, onda spremno posežu za svojim intelektualnim, zapravo sofističkim vještinama, kako bi svoj intelektualni ”proizvod” s greškom ”prodali” pod firmom nekoga dubljeg uvida i višeg znanja.
Sve, reklo bi se, prema poznatom načelu sofističke vještine uvjeravanja u smislu nagovaranja, kako ga je još u V. st. pr. Krista formulirao veliki meštar sofističkog zanata Protagora: ”Slabiji govor činiti jačim”.
Intelektualci su, naravno, na ovome portalu ili su bili s nama (Josip Kregar, na primjer, naš Ciceron i Periklo, u nedjelju 13. kolovoza je bila treća godišnjica njegove prerane smrti), ali gdje su oni intelektualci koji bi utjecali na politički život, da odluke ne budu samo volja najgorih i animalni pragmatizam?
Postavimo samo pitanje: Jesmo li stvarno osuđeni na prihvaćanje golog makijavelizma, ili čak pozvani na njegovu ciničnu apologiju? Najgori u vrijednosno-moralnom smislu kao najbolji u političko-funkcionalnom?
Prije nego što svatko koga muči to pitanje odgovori sebi ili drugima, dobro bi bilo da ima na umu ono što o tome kaže – s autoritetom jednoga od vodećih disidenata i s ugledom svjetski priznatog državnika – Vaclav Havel na jednom od brojnih mjesta na tu temu:
”Bilo kako bilo, jedno je sigurno: moralnost i nemoralnost imaju svoje izravne političke posljedice, a političke odluke, pak, imaju svoje izravne moralne posljedice. Zbog toga mislim da je besmisleno odjeljivati politiku od morala i tvrditi da se radi o dvjema različitim stvarima koje međusobno nemaju nikakve veze. Tvrditi ili čak prakticirati takvo što nije samo – paradoksalno – duboko nemoralno već, ujedno, politički posve pogrešno. Moralnost je naprosto svuda prisutna kao i politika, a politika koja se odvoji od moralnosti naprosto je loša politika.”
Lakoća kojom se u Saboru i općenito u politici izbacuje moral iz politike znak je unutarnje destrukcije vrijednosti, početak nihilističke ravnodušnosti, samozadovoljstva i odbijanja svake odgovornosti.
Ja mislim da se to može promijeniti. Jer onog časa kad više nije bilo skrbi za osobnu odgovornost, onog časa kada smo pristali na dužnost koja ne uzima u obzir našu osobitost, onog časa sve je došlo u pitanje – i čovjek i njegov svijet.
Zašto vam, uostalom, sve ovo pišem? Kako bi demokracija zaživjela u ovom dijelu Europe, mediji moraju djelovati kao neutralna snaga koja, paradoksalno, oponira političkim stajalištima u vezi s etničkim pitanjima i nacionalizmom, ali ponajprije s korupcijom i etičkim dilemama uopće.
Imao sam sreću što sam prijateljevao s Vladom Gotovcem, Mikom Tripalom, Ivanom Supekom, don Ivanom Grubišićem, Josipom Kregarom, među inima, i što sam shvatio da iz te naše hrvatske priče mora izrasti nova moralnost. Nova snaga u borbi za izgubljeno dostojanstvo.
Neko vrijeme nisam shvaćao što se od mene traži. Bez obzira na to što sam već bio pokazao da me takva nova pravednost zanima, poglavito nakon susreta s leševima ubijenih hrvatskih Srba nakon ”Oluje”, o čemu sam među prvima u Hrvatskoj pisao.
Smatram se moralnom osobom, nisam se nikada okoristio posebnim položajem, radnik sam, nisam špekulant, i kao kršćanin duboko osjećam potrebe siromašnih i obespravljenih. Želim razumjeti samo jezik istine, jezik beskompromisne borbe za ljudsko dostojanstvo, jezik mira i poštenja.
Politika ima svoje logičke okvire. U javnost treba izlaziti (i ja izlazim) sa sigurnim i jasnim idejama, potvrđenim činjenicama, nesumnjivim stajalištima i prijedlozima koje javnost može prihvatiti za gradnju svoje budućnosti.
Nasuprot tome, na veliku žalost, još uvijek u Hrvatskoj politički život dijeli se s privatnim prohtjevima, s doskočicama i drugim oblicima degradiranja politike, jer nema nikakve sumnje, ni teorijske, a u sretnim zemljama ni praktične, da bi politika trebala biti vrlo častan posao koji čovjek obavlja odlučivši se da razrješava najzagonetnije pitanje naše egzistencije, a to je kako živjeti slobodno, pojedinačno i zajedno.
Odbacujem svaku intelektualnu oholost, ali i lijenost, klanjanje snazi, svaku zavist, neiskrenost, nevjeru, nepovjerenje, svaku izdaju zadane riječi, pomanjkanje poniznosti i duha služenja, svako penjanje preko leđa drugih, izrabljivanje tuđe dobrote, manipuliranje, obmanjivanje.
Od vas, mojih sugrađana, kao, dakako, i od sebe, tražim suprotno: tražim iskreno ispitivanje savjesti, duh požrtvovnosti, umjerenost, postojanost, uzorno ponašanje, priznanje vlastitih ograničenosti, bliskost, ljudskost, solidarnost…
Rekao bi Vlado Gotovac da tražim najbolju Hrvatsku koju možemo stvoriti jer ona u mojim mislima, kao i u Vladinim, znači ponajprije odgovornost prema drugima i prema svijetu.
Želim citirati jednoga svog kolegu, pokojnog Sinišu Glavaševića, vukovarskog heroja. Jer Siniša Glavašević je heroj one Hrvatske koja ne odustaje: ”Vjerojatno bih odustao od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah?” Tako je govorio Siniša Glavašević.
Pozivam vas zato na buđenje istine o jedinstvu ljudskog roda, na život sada, na licu mjesta, na čašćenje života. Zapravo, izazivam vas da se pogledate u ogledalo i da si kažete: Ne, ja se te đubradi koja nas unesrećuje ne bojim i ja ću ih s mojim sugrađanima zbaciti s vlasti! Samo, budimo sigurni da imamo adekvatnu i kvalitetnu zamjenu: tako da iza jedne porcije govna ne počnemo gutati drugu.
Za kraj, jedna poruka ovima koji vladaju. Gospodo i dame hadezeovci, ako se želite ponašati kao pijani putnici pola sata prije potonuća Titanica, pliz, obavite to, po mogućnosti, na diskretan način, unutar te vaše šugave stranke.
Jer nikoga više ne zanimate doli onih kojima plaće ovise o navodnoj lojalnosti šefu s obzirom na to da je vašoj priči došao kraj premda još ne vidimo da vam teče odjavna špica.
Rod se mnogima umiješao u karakter. I ovo što ću sada kazati valja ne samo za HDZ-ovce koliko i za sve ”prestrašene” ili mlohave odnosno komotne hrvatske građane.
Naime, sve dok vas vladajući motaju oko malog prsta i s vama se igraju radije razmišljajte o potrebnomu: da se prestanete ponašati kao pizde.
