Politika "duplog dna" Andreja Plenkovića u pogledu tzv. neovisnosti i autonomije sudstva, javnog medijskog servisa i sveučilišta samo produžava agoniju tih presudno važnih institucija te doprinosi njihovom odvajanju od društva i realnosti
Tko je tu neovisan? – Đuro Sessa (foto Patrik Macek/PIXSELL)
Krajem prošlog tjedna objavljeni su rezultati Eurobarometra, istraživanja koje naručuje Europska komisija, o percepciji neovisnosti pravosuđa u državama Europske unije: nimalo iznenađujuće, Republika Hrvatska smjestila se na samome dnu od dvadeset i sedam zemalja, a društvo joj na začelju čine Slovačka i Poljska. Premijer Andrej Plenković na tu vijest reagirao je ovako: "Sudstvo u Hrvatskoj je neovisno, rade samostalno, profesionalno, na temelju zakona. Strukturno gledano, nema segmenta u hrvatskom pravosuđu koji bi na bilo koji način doveo u pitanje neovisnost sudstva. Nastaviti ćemo s reformom pravosuđa u cilju da ono bude učinkovitije i kvalitetno na korist naših sugrađana. Nema utjecaja Vlade i političara na sudstvo." Opet, dakle, zabijanje glave u pijesak, opet posezanje za formulacijama koje ne služe ničemu osim poricanju vlastite odgovornosti za loše stanje, opet cinično odbijanje da se vidi kako se inzistiranje na ispraznoj dogmi o "neovisnosti" i odsustvu utjecaja vlasti na sudstvo pretvorilo u otuđenost sudstva i sudačke kaste od ostatka društva, ali nije rezultiralo stvarnom nezavisnošću ni o politici, ni o interesnim lobijima svih provenijencija, ni o očekivanjima ovih ili onih društvenih grupacija.
Plenković uporno odbija shvatiti da pravosudna nezavisnost nije isto što i dizanje ruku izvršne vlasti od pravosuđa, nije isto što i pranje ruku premijera od pravosudnih skandala, nedoraslosti i promašaja, nije isto što i prepuštanje sudstva takozvanoj struci, to jest grupi ljudi koji se međusobno štite, koji su nesmjenjivi, egzistencijalno osigurani i više-manje nedodirljivi do kraja svog radnog vijeka. Čak kada bismo i povjerovali da Plenković i njegovi pobočnici ni na koji način ne utječu na postupke pravosudnih tijela, ostaje činjenica da su i suci ljudi od krvi i mesa, da neki od njih nisu gadljivi na pare i titule te da nekima od njih nije mrsko ispunjavanje neizgovorenih želja vlasti u zamjenu za karijerne probitke, naročito kad to čine pod plaštem tobožnje neovisnosti i samostalnosti. Čak kada bismo i prihvatili da Plenković ili netko od njegovih suradnika nije izravno tražio od Državnog odvjetništva i suda da poduzmu nešto što sami od sebe ne bi poduzeli, ili da ne poduzmu nešto što su kanili poduzeti, ostaje činjenica da su, na primjer, postupci protiv Milana Bandića razvlačeni godinama e da bi dotični Bandić, odnosno njegovi zastupnici u Saboru, za to vrijeme mogli Plenkoviću osiguravati parlamentarnu većinu. Je li to bilo slučajno? Je li to "neovisno" djelovanje sudstva bilo protivno političkim interesima i željama premijera Plenkovića?
Je li slučajno da je predsjednik Vrhovnog suda u prošle četiri godine bio Đuro Sessa, čovjek kojeg se može dovesti u izravnu vezu s HDZ-om i čije je napredovanje u sudačkoj strukturi u izravnoj vezi s pripadnošću jednom od moćnijih HDZ-ovih klanova? Je li slučajno da se među trideset i troje sudaca i sutkinja Vrhovnog suda našao samo jedan glas podrške kandidaturi Zlate Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda, mada je svojevrsna perverzija u tome da je veliki broj tih vrhovnih sudaca, onih čije su profesionalne biografije vrlo skromne, uopće došao u poziciju da se izjašnjava o kvalificiranosti profesorice Đurđević? Je li slučajno da su suci Vrhovnog suda tako glasali o kandidatkinji predsjednika Zorana Milanovića, nakon što je HDZ izmislio razloge protiv njezinog izbora i nakon što su oko toga izravno zaratili Plenković i Milanović? Je li se po Duhu Svetom zbilo da sudski procesi protiv HDZ-a zbog krađe javnog novca u aferi Fimi-medija traju više od deset godina?
Perfidnost HDZ-ove strategije slijepog držanja za "neovisnost" pravosudnih institucija sastoji se u tome što se ispod plemenitih načela i civilizacijskih dostignuća nalazi žalosna hrvatska realnost, a u toj realnosti sudstvo je – ključne su bile devedesete godine – kadrovski i strukturalno dizajnirano u skladu s HDZ-ovim kriterijima, potrebama i interesima. HDZ odbija sve političke kritike na račun sudstva i otpisuje ih kao nedopustivo zadiranje u nezavisnost: to je koristoljubivo i sebično poklapanje očiju dlanovima. HDZ ne želi nikakvo zadiranje u suštinu problema, jer situacija im suštinski ide u prilog: Plenković i ne skriva da njegove reformske ambicije u pogledu sudstva ne sežu dalje od tehničko-graditeljske modernizacije, dok ljude, mentalni sklop, način biranja i funkcioniranja ne treba dirati ni pod kojim okolnostima. Nema sumnje, međutim, da je hrvatskom sudstvu neophodno suštinsko provjetravanje i prodrmavanje, jer je to preduvjet da se počne mijenjati ono duboko ukorijenjeno nepovjerenje hrvatskih građana u proklamiranu jednakost svih pred zakonom. Zar premijer uistinu vjeruje da će kredibilitet sudstva porasti zbog toga što će biti izgrađeno nekoliko novih zgrada i što će dio posla na sudovima biti digitaliziran? Zar premijer ne vidi ništa devijantno u autarkičnim težnjama najviđenijih u sudačkoj kasti da se sudska grana vlasti i formalno odvoji od društva i ikakve demokratske legitimacije, da se pitanje prava i pravde sasvim zatvori u uskom krugu odabranih, ali odabranih ne po kriterijima profesionalnih dostignuća, premda ima i takvih izuzetaka, nego ponajprije po liniji njihove političke podobnosti i poslušnosti te unutarcehovske umreženosti?
Ista je Plenkovićeva strategija i kad je riječ o Hrvatskoj radioteleviziji. Tko god s političke govornice uputi kritiku HRT-u, premijer skače u obranu novinarskih sloboda i zgraža se nad političkim pritiscima usmjerenima prema javnom medijskom servisu. Braneći novinarsku neovisnost HRT-a premijer i HDZ brane status quo koji, naravno, znači apsolutnu dominaciju vladajuće stranke i Vlade u svim segmentima djelovanja HRT-a. Uostalom, majka glasnogovornika Vlade Marka Milića, Ana Milić, već godinama je jedna od najutjecajnijih osoba na javnoj televiziji. Kazimir Bačić, donedavni glavni ravnatelj HRT-a, bio je postavljen na tu funkciju samo zbog toga što se radi o čovjeku koji neće postavljati suvišna pitanja kad je riječ o stavljanju javnog dobra u službu jedne stranke. To je princip po kojem je složeno vodstvo HRT-a, a kad je Bačić uhapšen pod sumnjom da se bavio kurirskim poslovima u krupnoj korupcijskoj priči, e onda HDZ odjednom nema ništa s njim, onda se izvlači formalnost da ga je izabrao Sabor a ne Vlada, onda se opet govori o neovisnosti i nemiješanju vlasti u medije i njihovo konkretno poslovanje. HDZ negira bilo kakvu vezu s HRT-om, iako je u realnom životu situacija takva da HRT u svojim informativnim emisijama ne emitira gotovo ništa što bi moglo rasrditi Plenkovića i, u širem smislu, ništa što bi ugrozilo državotvorno poslanje prisavskog mastodonta.
I HRT se, poput Vrhovnog suda, smjestio iznad društva i izvan realnosti. U prilog tome najbolje govore deseci sudskih tužbi napisanih i zastupanih o javnom trošku protiv medija i novinara koji su se usudili nešto kritički primijetiti o javnoj radio-televiziji, ali i protiv vlastitih novinara koji se ovako ili onako ne uklapaju u atmosferu poslušnosti, neambicioznosti, netalasanja, smjernog pristajanja na financijsku i programsku samovolju pripadnika upravljačkog sloja. U prilog tome govori i već spomenuto ponašanje Kazimira Bačića, ravnatelja koji se nije naročito miješao u svoj posao pa je imao vremena za bavljenje privatnim poslovnim kombinacijama zbog kojih je trenutačno u istražnom zatvoru. U prilog tome govori i činjenica da HRT u proteklih godinu i pol nije osjetio nikakve financijske posljedice pandemije, svake godine na Prisavlje uredno stiže oko milijardu i tristo milijuna pretplatničkih kuna, ali uprava te kuće nije se potrudila da osmisli načine da iole osjetniji dio tog golemog iznosa disperzira u kulturne i umjetničke oblasti teško pogođene korona-krizom. Na što HRT, s obzirom na to kakav je program koji emitira, svake godine potroši toliki novac? I što društvo i javnost dobiju zauzvrat, mimo političke upregnutosti, mutnih privatnih aranžmana i sasijecanja svake kreativnosti i kritičnosti? HRT živi u svojoj paralelnoj močvarnoj realnosti, no Plenković to voli nazivati neovisnošću.
Isto je i sa sveučilištima, pogotovo sa Sveučilištem u Zagrebu. Autonomija je alibi za samovolju, autarkičnost i netransparentnost strukture koja je, kao i ona sudska i ona prisavska, dominantno HDZ-ovska, što se, između ostalog, vidi u višegodišnjem iživljavanju rektora Damira Borasa nad Filozofskim fakultetom i nad svima koji se na bilo koji način suprotstave njegovim zamislima i njegovoj ideji začahurene i vlastima neproblematične državotvorne institucije koja svake godine guta velike količine javnog novca. Je li se baš slučajno zbilo da je rektor Boras počastima obasuo Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH, i Marija Plenkovića, oca aktualnog premijera?
Andrej Plenković smatra da njegov doprinos hrvatskoj politici i društvu ne treba biti veći od toga što je umio HDZ i odmaknuo ga na relativno sigurnu razdaljinu od karamarkovskog desničarenja te otvorenog antisrpskog i filoustaškog raspoloženja. Ne pada mu na pamet da se odrekne pozicije u kojoj može svečano zagovarati najviše vrijednosti zapadne demokracije, a istovremeno biti siguran da se kao šef stranke i Vlade može pouzdati u lojalnost i potporu onih u čiju se nezavisnost zaklinje. Ta HDZ-ova politika "duplog dna" u srcu je hrvatskog zaostajanja i besperspektivnosti, a nema nade da će se i poslije Plenkovića na čelu HDZ-a pojaviti netko sa sviješću o pogubnosti te politike za pristojan život u Hrvatskoj.
portalnvosti
Tko je tu neovisan? – Đuro Sessa (foto Patrik Macek/PIXSELL)
Krajem prošlog tjedna objavljeni su rezultati Eurobarometra, istraživanja koje naručuje Europska komisija, o percepciji neovisnosti pravosuđa u državama Europske unije: nimalo iznenađujuće, Republika Hrvatska smjestila se na samome dnu od dvadeset i sedam zemalja, a društvo joj na začelju čine Slovačka i Poljska. Premijer Andrej Plenković na tu vijest reagirao je ovako: "Sudstvo u Hrvatskoj je neovisno, rade samostalno, profesionalno, na temelju zakona. Strukturno gledano, nema segmenta u hrvatskom pravosuđu koji bi na bilo koji način doveo u pitanje neovisnost sudstva. Nastaviti ćemo s reformom pravosuđa u cilju da ono bude učinkovitije i kvalitetno na korist naših sugrađana. Nema utjecaja Vlade i političara na sudstvo." Opet, dakle, zabijanje glave u pijesak, opet posezanje za formulacijama koje ne služe ničemu osim poricanju vlastite odgovornosti za loše stanje, opet cinično odbijanje da se vidi kako se inzistiranje na ispraznoj dogmi o "neovisnosti" i odsustvu utjecaja vlasti na sudstvo pretvorilo u otuđenost sudstva i sudačke kaste od ostatka društva, ali nije rezultiralo stvarnom nezavisnošću ni o politici, ni o interesnim lobijima svih provenijencija, ni o očekivanjima ovih ili onih društvenih grupacija.
Plenković uporno odbija shvatiti da pravosudna nezavisnost nije isto što i dizanje ruku izvršne vlasti od pravosuđa, nije isto što i pranje ruku premijera od pravosudnih skandala, nedoraslosti i promašaja, nije isto što i prepuštanje sudstva takozvanoj struci, to jest grupi ljudi koji se međusobno štite, koji su nesmjenjivi, egzistencijalno osigurani i više-manje nedodirljivi do kraja svog radnog vijeka. Čak kada bismo i povjerovali da Plenković i njegovi pobočnici ni na koji način ne utječu na postupke pravosudnih tijela, ostaje činjenica da su i suci ljudi od krvi i mesa, da neki od njih nisu gadljivi na pare i titule te da nekima od njih nije mrsko ispunjavanje neizgovorenih želja vlasti u zamjenu za karijerne probitke, naročito kad to čine pod plaštem tobožnje neovisnosti i samostalnosti. Čak kada bismo i prihvatili da Plenković ili netko od njegovih suradnika nije izravno tražio od Državnog odvjetništva i suda da poduzmu nešto što sami od sebe ne bi poduzeli, ili da ne poduzmu nešto što su kanili poduzeti, ostaje činjenica da su, na primjer, postupci protiv Milana Bandića razvlačeni godinama e da bi dotični Bandić, odnosno njegovi zastupnici u Saboru, za to vrijeme mogli Plenkoviću osiguravati parlamentarnu većinu. Je li to bilo slučajno? Je li to "neovisno" djelovanje sudstva bilo protivno političkim interesima i željama premijera Plenkovića?
Plenković odbija shvatiti da pravosudna nezavisnost nije isto što i dizanje ruku izvršne vlasti od pravosuđa i pranje ruku od pravosudnih skandala
Je li slučajno da je predsjednik Vrhovnog suda u prošle četiri godine bio Đuro Sessa, čovjek kojeg se može dovesti u izravnu vezu s HDZ-om i čije je napredovanje u sudačkoj strukturi u izravnoj vezi s pripadnošću jednom od moćnijih HDZ-ovih klanova? Je li slučajno da se među trideset i troje sudaca i sutkinja Vrhovnog suda našao samo jedan glas podrške kandidaturi Zlate Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda, mada je svojevrsna perverzija u tome da je veliki broj tih vrhovnih sudaca, onih čije su profesionalne biografije vrlo skromne, uopće došao u poziciju da se izjašnjava o kvalificiranosti profesorice Đurđević? Je li slučajno da su suci Vrhovnog suda tako glasali o kandidatkinji predsjednika Zorana Milanovića, nakon što je HDZ izmislio razloge protiv njezinog izbora i nakon što su oko toga izravno zaratili Plenković i Milanović? Je li se po Duhu Svetom zbilo da sudski procesi protiv HDZ-a zbog krađe javnog novca u aferi Fimi-medija traju više od deset godina?
Braneći novinarsku neovisnost HRT-a, HDZ brani status quo koji, naravno, znači apsolutnu dominaciju vladajuće stranke i Vlade
Perfidnost HDZ-ove strategije slijepog držanja za "neovisnost" pravosudnih institucija sastoji se u tome što se ispod plemenitih načela i civilizacijskih dostignuća nalazi žalosna hrvatska realnost, a u toj realnosti sudstvo je – ključne su bile devedesete godine – kadrovski i strukturalno dizajnirano u skladu s HDZ-ovim kriterijima, potrebama i interesima. HDZ odbija sve političke kritike na račun sudstva i otpisuje ih kao nedopustivo zadiranje u nezavisnost: to je koristoljubivo i sebično poklapanje očiju dlanovima. HDZ ne želi nikakvo zadiranje u suštinu problema, jer situacija im suštinski ide u prilog: Plenković i ne skriva da njegove reformske ambicije u pogledu sudstva ne sežu dalje od tehničko-graditeljske modernizacije, dok ljude, mentalni sklop, način biranja i funkcioniranja ne treba dirati ni pod kojim okolnostima. Nema sumnje, međutim, da je hrvatskom sudstvu neophodno suštinsko provjetravanje i prodrmavanje, jer je to preduvjet da se počne mijenjati ono duboko ukorijenjeno nepovjerenje hrvatskih građana u proklamiranu jednakost svih pred zakonom. Zar premijer uistinu vjeruje da će kredibilitet sudstva porasti zbog toga što će biti izgrađeno nekoliko novih zgrada i što će dio posla na sudovima biti digitaliziran? Zar premijer ne vidi ništa devijantno u autarkičnim težnjama najviđenijih u sudačkoj kasti da se sudska grana vlasti i formalno odvoji od društva i ikakve demokratske legitimacije, da se pitanje prava i pravde sasvim zatvori u uskom krugu odabranih, ali odabranih ne po kriterijima profesionalnih dostignuća, premda ima i takvih izuzetaka, nego ponajprije po liniji njihove političke podobnosti i poslušnosti te unutarcehovske umreženosti?
Ista je Plenkovićeva strategija i kad je riječ o Hrvatskoj radioteleviziji. Tko god s političke govornice uputi kritiku HRT-u, premijer skače u obranu novinarskih sloboda i zgraža se nad političkim pritiscima usmjerenima prema javnom medijskom servisu. Braneći novinarsku neovisnost HRT-a premijer i HDZ brane status quo koji, naravno, znači apsolutnu dominaciju vladajuće stranke i Vlade u svim segmentima djelovanja HRT-a. Uostalom, majka glasnogovornika Vlade Marka Milića, Ana Milić, već godinama je jedna od najutjecajnijih osoba na javnoj televiziji. Kazimir Bačić, donedavni glavni ravnatelj HRT-a, bio je postavljen na tu funkciju samo zbog toga što se radi o čovjeku koji neće postavljati suvišna pitanja kad je riječ o stavljanju javnog dobra u službu jedne stranke. To je princip po kojem je složeno vodstvo HRT-a, a kad je Bačić uhapšen pod sumnjom da se bavio kurirskim poslovima u krupnoj korupcijskoj priči, e onda HDZ odjednom nema ništa s njim, onda se izvlači formalnost da ga je izabrao Sabor a ne Vlada, onda se opet govori o neovisnosti i nemiješanju vlasti u medije i njihovo konkretno poslovanje. HDZ negira bilo kakvu vezu s HRT-om, iako je u realnom životu situacija takva da HRT u svojim informativnim emisijama ne emitira gotovo ništa što bi moglo rasrditi Plenkovića i, u širem smislu, ništa što bi ugrozilo državotvorno poslanje prisavskog mastodonta.
I HRT se, poput Vrhovnog suda, smjestio iznad društva i izvan realnosti. U prilog tome najbolje govore deseci sudskih tužbi napisanih i zastupanih o javnom trošku protiv medija i novinara koji su se usudili nešto kritički primijetiti o javnoj radio-televiziji, ali i protiv vlastitih novinara koji se ovako ili onako ne uklapaju u atmosferu poslušnosti, neambicioznosti, netalasanja, smjernog pristajanja na financijsku i programsku samovolju pripadnika upravljačkog sloja. U prilog tome govori i već spomenuto ponašanje Kazimira Bačića, ravnatelja koji se nije naročito miješao u svoj posao pa je imao vremena za bavljenje privatnim poslovnim kombinacijama zbog kojih je trenutačno u istražnom zatvoru. U prilog tome govori i činjenica da HRT u proteklih godinu i pol nije osjetio nikakve financijske posljedice pandemije, svake godine na Prisavlje uredno stiže oko milijardu i tristo milijuna pretplatničkih kuna, ali uprava te kuće nije se potrudila da osmisli načine da iole osjetniji dio tog golemog iznosa disperzira u kulturne i umjetničke oblasti teško pogođene korona-krizom. Na što HRT, s obzirom na to kakav je program koji emitira, svake godine potroši toliki novac? I što društvo i javnost dobiju zauzvrat, mimo političke upregnutosti, mutnih privatnih aranžmana i sasijecanja svake kreativnosti i kritičnosti? HRT živi u svojoj paralelnoj močvarnoj realnosti, no Plenković to voli nazivati neovisnošću.
Isto je i sa sveučilištima, pogotovo sa Sveučilištem u Zagrebu. Autonomija je alibi za samovolju, autarkičnost i netransparentnost strukture koja je, kao i ona sudska i ona prisavska, dominantno HDZ-ovska, što se, između ostalog, vidi u višegodišnjem iživljavanju rektora Damira Borasa nad Filozofskim fakultetom i nad svima koji se na bilo koji način suprotstave njegovim zamislima i njegovoj ideji začahurene i vlastima neproblematične državotvorne institucije koja svake godine guta velike količine javnog novca. Je li se baš slučajno zbilo da je rektor Boras počastima obasuo Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH, i Marija Plenkovića, oca aktualnog premijera?
Andrej Plenković smatra da njegov doprinos hrvatskoj politici i društvu ne treba biti veći od toga što je umio HDZ i odmaknuo ga na relativno sigurnu razdaljinu od karamarkovskog desničarenja te otvorenog antisrpskog i filoustaškog raspoloženja. Ne pada mu na pamet da se odrekne pozicije u kojoj može svečano zagovarati najviše vrijednosti zapadne demokracije, a istovremeno biti siguran da se kao šef stranke i Vlade može pouzdati u lojalnost i potporu onih u čiju se nezavisnost zaklinje. Ta HDZ-ova politika "duplog dna" u srcu je hrvatskog zaostajanja i besperspektivnosti, a nema nade da će se i poslije Plenkovića na čelu HDZ-a pojaviti netko sa sviješću o pogubnosti te politike za pristojan život u Hrvatskoj.
portalnvosti
