Izborna strategija Plenkovićevih protivnika na unutarstranačkim izborima u ožujku, koje ponajprije ujedinjuje animozitet spram trenutačnog predsjednika stranke i njegovog stila u vođenju HDZ-a, sastoji se od tri glavna smjera napada: svjetonazorskog, koalicijskog i kadrovskog
Predsjedniku HDZ-a Andreju Plenkoviću najviše bi odgovaralo da na unutarstranačkim izborima po principu ‘jedan član – jedan glas’, zakazanima za 15. ožujka, članstvo glasa tako da zaokruživanje kandidata za šefa stranke ujedno znači i glasanje za njegov tim, odnosno za ljude koje dotični kandidat za predsjednika podupire u utrci za funkcije zamjenika predsjednika i četiri potpredsjednika HDZ-a. U Plenkovićevom slučaju, riječ je o Tomi Medvedu, koji je kandidat za zamjenika, te o Zdravki Bušić, Olegu Butkoviću, Branku Bačiću i Ivanu Anušiću, koji će se natjecati za potpredsjednička mjesta. Neće se, međutim, glasati o timovima nego o osobama, što ne znači da Plenković i njegov stožer neće nastojati stvoriti dojam da se radi o paket-aranžmanu. Jasno je i zašto. Plenković svojim imenom i statusom izrazitog favorita u predsjedničkoj utakmici želi pogurati svoju slabašnu petorku, koja će se teško domoći najužeg – neposredno izabranog – stranačkog vodstva u srazu s konkurentima poput Ivana Penave, Davora Ive Stiera, Milijana Brkića, Tomislava Tolušića…
Na drugoj strani, Miro Kovač – koji će biti jedini ili jedini ozbiljni protukandidat Plenkoviću – zasad u svome timu ima samo Penavu i Stiera. Nije isključeno da će im se priključiti još netko zainteresiran za potpredsjedničko mjesto, a najbliži tome je Domagoj Ivan Milošević, premda su sasvim mizerne njegove šanse na neposrednim unutarstranačkim izborima, s obzirom na to tko su suparnici i kakva je njegova reputacija u stranci. Brkić i Tolušić nisu formalno pripadnici Kovačeve ekipe. Bivši veleposlanik i kratkotrajni Karamarkov ministar vanjskih poslova Kovač nije u poziciji da se odriče bilo čije pomoći i zagovora, naročito kad je riječ o ljudima s respektabilnim utjecajem u HDZ-ovom članstvu: on bi vjerojatno išao i na viši stupanj izbornog zbližavanja s Brkićem da nije Stierove dugotrajne rezerviranosti prema aktualnom zamjeniku predsjednika HDZ-a. Stier Brkiću odavno zamjera pragmatično i klijentelističko shvaćanje politike te sklonost tajnopolicijskim metodama u političkim poslovima, a Kovač ne može ignorirati Stierovo razmišljanje jer je Stier napravio ustupak i podredio se njegovoj, Kovačevoj, nepopustljivoj nakani da iziđe na megdan Andreju Plenkoviću. Stier i Brkić, međutim, neće ulaziti u međusobnu konfrontaciju: sad ih povezuje želja da politički naškode Plenkoviću.
Kakva će biti izborna strategija Plenkovićevih protivnika, koje ponajprije ujedinjuje animozitet spram trenutačnog predsjednika stranke, njegovog stila u vođenju HDZ-a i njegovih kadrovskih preferencija kad je riječ o najbližim suradnicima? Tri su glavna smjera napada. Prvi je ukazivanje na svjetonazorsku štetnost HDZ-ove vladajuće koalicije s HNS-om, SDSS-om, strankom Milana Bandića i nekim SDP-ovim odmetnicima, što je samo po sebi dovelo do neizbrisivog utiska o pomicanju HDZ-a prema centru, ili preciznije, do utiska o odmicanju HDZ-a od suverenističke desnice. Govorimo o utisku, jer nije lako pronaći iole uvjerljivije činjenice koje bi išle u prilog tome da je Plenković izdao desne temelje HDZ-a, to jest da je napravio ikakve vidljivije iskorake ulijevo. Čak ni njegovi najljući protivnici, koji inače nisu htjeli ugroziti HDZ-ovo konzumiranje vlasti otkazivanjem poslušnosti zbog koalicijske svjetonazorske nedosljednosti, ne uspijevaju izvući ništa ozbiljnije od ratifikacije benigne Istanbulske konvencije i nenaklonjenosti konzervativnim i suverenističkim referendumskim inicijativama, dok je, s druge strane, obilje konkretnih primjera Plenkovićevog podilaženja desnim i nacionalističkim glasačima i u HDZ-u i izvan HDZ-a. Jedan oblik podilaženja jest i postavljanje Medveda, Zdravke Bušić i Anušića u vlastiti tim te odabir Damira Krstičevića za šefa izbornog stožera.
Drugi smjer je propagiranje teze da HDZ pod Plenkovićem neće imati s kime koalirati poslije skorih parlamentarnih izbora, osim eventualno sa SDP-om, što bi – tvrdi se – bilo pogubno i za HDZ i za hrvatsku demokraciju. Kovač i njegovi ljudi navodno bi mogli bez većih teškoća sklopiti savez s Miroslavom Škorom, koji namjerava pod svojim kišobranom okupiti tvrđu desnicu u rasponu od Mosta nezavisnih lista do Hrvatskih suverenista i Zlatka Hasanbegovića. Prije tog saveza, Kovač i društvo mogli bi Škorinoj platformi otkinuti dio glasača na koje popularni zabavljač objektivno može računati dok je HDZ u Plenkovićevim rukama, odnosno nova postava mogla bi vratiti dio HDZ-ovih glasača koji su se odmetnuli udesno: to bi dodatno olakšalo postizanje desno-desnog dogovora i bilo bi neka vrsta povratka Hrvatske u razdoblje Tomislava Karamarka. Jasno je da bi Kovač lakše nego Plenković postigao dogovor sa Škorom, naročito ako jedan od stupova Škorinog projekta bude Most. Ali treba imati na umu da bi HDZ pod Kovačem, Penavom i Stierom snažno ušao u prostor koji Škoro, Most i Suverenisti sad smatraju svojim, i sigurno bi im uzeo nezanemariv bio glasača. U predizbornoj kampanji bila bi neizbježna konfrontacija takvog, desnijeg HDZ-a s još desnijima od sebe, a to bi političku scenu odvelo u sferu novog nacionalističkog usijanja i sigurno bi se u nekoj mjeri i na neki način odrazilo na tu očekivanu suradnju.
Treći smjer udara tiče se Plenkovićevog navodnog otuđenja od stranačke i biračke baze, a to se ogleda u davanju najvećeg povjerenja i utjecaja ljudima bez ozbiljnijeg utemeljenja u širokim slojevima članstva. Tu se, prije svega, misli na Davora Božinovića, ministra unutarnjih poslova, potpredsjednika Vlade i međunarodnog tajnika HDZ-a, i Gordana Jandrokovića, predsjednika Sabora i glavnog tajnika HDZ-a, ali u toj su grupaciji i ministri Tomislav Ćorić, Marko Pavić, Darko Horvat. Iako nema dvojbe da nabrojane persone spadaju u najuži krug premijerovih suradnika i da im je povjerena ponajveća moć u vođenju državne i partijske politike, nitko od njih nije u družini Plenkovićevih kandidata za najviše dužnosti u HDZ-u. On je u svoj izborni izlog posadio osobe za koje je procijenio da su mu kvalitetna domoljubna legitimacija i da mu mogu poslužiti u očuvanju liderske pozicije, kao što i on može poslužiti njima da budu izabrani na visoke položaje, no kad prođe vrijeme udvaranja članstvu, operativna moć opet će biti vraćena onima koji nisu testirali svoju snagu u najširem članstvu. Taj prigovor u velikoj mjeri stoji, no nije vjerojatno da bi rečeni moment mogao presuditi da Plenković izgubi izbore u stranci. To nije dovoljno za smjenu predsjednika stranke koji je trenutno i premijer.
Politička sudbina Milijana Brkića možda je i najzanimljiviji aspekt martovskih izbora u HDZ-u. Bit će rastjerane sve naslage mitova i legendi, i doznat će se prava istina o njegovoj unutarstranačkoj moći. Bez obzira na to što će u svibnju na Općem saboru imati priliku za popravak, jer će delegati birati deset članova Predsjedništva prema regionalnom principu, 15. ožujka bit će poznato dolazi li kraj jednoj političkoj karijeri koja se dosad bazirala isključivo na ratnim zaslugama, na domoljubnoj frazeologiji, zakulisnim operacijama i na glasu o zadivljujućim organizacijsko-motivacijskim sposobnostima. Doznat će se je li Andrej Plenković u protekle tri godine s razlogom ili bez razloga bio opsjednut strahom od Brkićevih podrivačkih aktivnosti i njegovog utjecaja na takozvanom terenu, a taj strah paralizirao ga je u iole dalekosežnijim iskoracima i kad je riječ o HDZ-u i kad je riječ o državnoj politici. Taj strah učinio je da do još većeg izražaja dođe glavna crta njegovog političkog karaktera – nesklonost donošenju odluka.
HDZ je objavio da više od 210 hiljada ljudi ima pravo glasa na unutarstranačkim izborima. Prema procjenama dobro upućenih ljudi iz HDZ-a, na izborima ožujku teško da će glasati više od 50 tisuća članova. U srpnju 2016. Andrej Plenković, jedini kandidat za predsjednika HDZ-a, dobio je blizu 98 hiljada glasova. Tri mjeseca prije toga, za Tomislava Karamarka, također jedinog predsjedničkog kandidata, glasalo je nešto više od 92 hiljade članova. Ako se obistine prognoze da na izbore u ožujku neće izići više od pedeset tisuća glasača, imat ćemo zanimljiv paradoks: ispast će da se članstvo HDZ-a dvostruko masovnije odaziva na izravne izbore na kojima postoji samo jedan kandidat za predsjednika nego kad postoji više kandidata. Ili je broj glasova za Karamarka i Plenkovića naprosto prenapuhan zaokruživanjem i ubacivanjem glasačkih listića neovisno o broju stvarnih glasača, s obzirom na to da se nije imao tko požaliti na takvu praksu, a stranci je bilo u interesu da tim nerealno visokim brojevima pokaže svoju snagu?
portalnovosti
Predsjedniku HDZ-a Andreju Plenkoviću najviše bi odgovaralo da na unutarstranačkim izborima po principu ‘jedan član – jedan glas’, zakazanima za 15. ožujka, članstvo glasa tako da zaokruživanje kandidata za šefa stranke ujedno znači i glasanje za njegov tim, odnosno za ljude koje dotični kandidat za predsjednika podupire u utrci za funkcije zamjenika predsjednika i četiri potpredsjednika HDZ-a. U Plenkovićevom slučaju, riječ je o Tomi Medvedu, koji je kandidat za zamjenika, te o Zdravki Bušić, Olegu Butkoviću, Branku Bačiću i Ivanu Anušiću, koji će se natjecati za potpredsjednička mjesta. Neće se, međutim, glasati o timovima nego o osobama, što ne znači da Plenković i njegov stožer neće nastojati stvoriti dojam da se radi o paket-aranžmanu. Jasno je i zašto. Plenković svojim imenom i statusom izrazitog favorita u predsjedničkoj utakmici želi pogurati svoju slabašnu petorku, koja će se teško domoći najužeg – neposredno izabranog – stranačkog vodstva u srazu s konkurentima poput Ivana Penave, Davora Ive Stiera, Milijana Brkića, Tomislava Tolušića…
Nije lako pronaći iole uvjerljivije činjenice koje bi išle u prilog tome da je Plenković izdao desne temelje hdz-a. S druge strane, obilje je konkretnih primjera njegovog podilaženja desnim i nacionalističkim glasačima
Na drugoj strani, Miro Kovač – koji će biti jedini ili jedini ozbiljni protukandidat Plenkoviću – zasad u svome timu ima samo Penavu i Stiera. Nije isključeno da će im se priključiti još netko zainteresiran za potpredsjedničko mjesto, a najbliži tome je Domagoj Ivan Milošević, premda su sasvim mizerne njegove šanse na neposrednim unutarstranačkim izborima, s obzirom na to tko su suparnici i kakva je njegova reputacija u stranci. Brkić i Tolušić nisu formalno pripadnici Kovačeve ekipe. Bivši veleposlanik i kratkotrajni Karamarkov ministar vanjskih poslova Kovač nije u poziciji da se odriče bilo čije pomoći i zagovora, naročito kad je riječ o ljudima s respektabilnim utjecajem u HDZ-ovom članstvu: on bi vjerojatno išao i na viši stupanj izbornog zbližavanja s Brkićem da nije Stierove dugotrajne rezerviranosti prema aktualnom zamjeniku predsjednika HDZ-a. Stier Brkiću odavno zamjera pragmatično i klijentelističko shvaćanje politike te sklonost tajnopolicijskim metodama u političkim poslovima, a Kovač ne može ignorirati Stierovo razmišljanje jer je Stier napravio ustupak i podredio se njegovoj, Kovačevoj, nepopustljivoj nakani da iziđe na megdan Andreju Plenkoviću. Stier i Brkić, međutim, neće ulaziti u međusobnu konfrontaciju: sad ih povezuje želja da politički naškode Plenkoviću.
Kakva će biti izborna strategija Plenkovićevih protivnika, koje ponajprije ujedinjuje animozitet spram trenutačnog predsjednika stranke, njegovog stila u vođenju HDZ-a i njegovih kadrovskih preferencija kad je riječ o najbližim suradnicima? Tri su glavna smjera napada. Prvi je ukazivanje na svjetonazorsku štetnost HDZ-ove vladajuće koalicije s HNS-om, SDSS-om, strankom Milana Bandića i nekim SDP-ovim odmetnicima, što je samo po sebi dovelo do neizbrisivog utiska o pomicanju HDZ-a prema centru, ili preciznije, do utiska o odmicanju HDZ-a od suverenističke desnice. Govorimo o utisku, jer nije lako pronaći iole uvjerljivije činjenice koje bi išle u prilog tome da je Plenković izdao desne temelje HDZ-a, to jest da je napravio ikakve vidljivije iskorake ulijevo. Čak ni njegovi najljući protivnici, koji inače nisu htjeli ugroziti HDZ-ovo konzumiranje vlasti otkazivanjem poslušnosti zbog koalicijske svjetonazorske nedosljednosti, ne uspijevaju izvući ništa ozbiljnije od ratifikacije benigne Istanbulske konvencije i nenaklonjenosti konzervativnim i suverenističkim referendumskim inicijativama, dok je, s druge strane, obilje konkretnih primjera Plenkovićevog podilaženja desnim i nacionalističkim glasačima i u HDZ-u i izvan HDZ-a. Jedan oblik podilaženja jest i postavljanje Medveda, Zdravke Bušić i Anušića u vlastiti tim te odabir Damira Krstičevića za šefa izbornog stožera.
Drugi smjer je propagiranje teze da HDZ pod Plenkovićem neće imati s kime koalirati poslije skorih parlamentarnih izbora, osim eventualno sa SDP-om, što bi – tvrdi se – bilo pogubno i za HDZ i za hrvatsku demokraciju. Kovač i njegovi ljudi navodno bi mogli bez većih teškoća sklopiti savez s Miroslavom Škorom, koji namjerava pod svojim kišobranom okupiti tvrđu desnicu u rasponu od Mosta nezavisnih lista do Hrvatskih suverenista i Zlatka Hasanbegovića. Prije tog saveza, Kovač i društvo mogli bi Škorinoj platformi otkinuti dio glasača na koje popularni zabavljač objektivno može računati dok je HDZ u Plenkovićevim rukama, odnosno nova postava mogla bi vratiti dio HDZ-ovih glasača koji su se odmetnuli udesno: to bi dodatno olakšalo postizanje desno-desnog dogovora i bilo bi neka vrsta povratka Hrvatske u razdoblje Tomislava Karamarka. Jasno je da bi Kovač lakše nego Plenković postigao dogovor sa Škorom, naročito ako jedan od stupova Škorinog projekta bude Most. Ali treba imati na umu da bi HDZ pod Kovačem, Penavom i Stierom snažno ušao u prostor koji Škoro, Most i Suverenisti sad smatraju svojim, i sigurno bi im uzeo nezanemariv bio glasača. U predizbornoj kampanji bila bi neizbježna konfrontacija takvog, desnijeg HDZ-a s još desnijima od sebe, a to bi političku scenu odvelo u sferu novog nacionalističkog usijanja i sigurno bi se u nekoj mjeri i na neki način odrazilo na tu očekivanu suradnju.
Politička sudbina Milijana Brkića možda je i najzanimljiviji aspekt martovskih izbora u HDZ-u. Bit će rastjerane sve naslage mitova i legendi, i doznat će se prava istina o njegovoj unutarstranačkoj moći
Treći smjer udara tiče se Plenkovićevog navodnog otuđenja od stranačke i biračke baze, a to se ogleda u davanju najvećeg povjerenja i utjecaja ljudima bez ozbiljnijeg utemeljenja u širokim slojevima članstva. Tu se, prije svega, misli na Davora Božinovića, ministra unutarnjih poslova, potpredsjednika Vlade i međunarodnog tajnika HDZ-a, i Gordana Jandrokovića, predsjednika Sabora i glavnog tajnika HDZ-a, ali u toj su grupaciji i ministri Tomislav Ćorić, Marko Pavić, Darko Horvat. Iako nema dvojbe da nabrojane persone spadaju u najuži krug premijerovih suradnika i da im je povjerena ponajveća moć u vođenju državne i partijske politike, nitko od njih nije u družini Plenkovićevih kandidata za najviše dužnosti u HDZ-u. On je u svoj izborni izlog posadio osobe za koje je procijenio da su mu kvalitetna domoljubna legitimacija i da mu mogu poslužiti u očuvanju liderske pozicije, kao što i on može poslužiti njima da budu izabrani na visoke položaje, no kad prođe vrijeme udvaranja članstvu, operativna moć opet će biti vraćena onima koji nisu testirali svoju snagu u najširem članstvu. Taj prigovor u velikoj mjeri stoji, no nije vjerojatno da bi rečeni moment mogao presuditi da Plenković izgubi izbore u stranci. To nije dovoljno za smjenu predsjednika stranke koji je trenutno i premijer.
Politička sudbina Milijana Brkića možda je i najzanimljiviji aspekt martovskih izbora u HDZ-u. Bit će rastjerane sve naslage mitova i legendi, i doznat će se prava istina o njegovoj unutarstranačkoj moći. Bez obzira na to što će u svibnju na Općem saboru imati priliku za popravak, jer će delegati birati deset članova Predsjedništva prema regionalnom principu, 15. ožujka bit će poznato dolazi li kraj jednoj političkoj karijeri koja se dosad bazirala isključivo na ratnim zaslugama, na domoljubnoj frazeologiji, zakulisnim operacijama i na glasu o zadivljujućim organizacijsko-motivacijskim sposobnostima. Doznat će se je li Andrej Plenković u protekle tri godine s razlogom ili bez razloga bio opsjednut strahom od Brkićevih podrivačkih aktivnosti i njegovog utjecaja na takozvanom terenu, a taj strah paralizirao ga je u iole dalekosežnijim iskoracima i kad je riječ o HDZ-u i kad je riječ o državnoj politici. Taj strah učinio je da do još većeg izražaja dođe glavna crta njegovog političkog karaktera – nesklonost donošenju odluka.
Glasat će samo 50.000 HDZ-ovaca
HDZ je objavio da više od 210 hiljada ljudi ima pravo glasa na unutarstranačkim izborima. Prema procjenama dobro upućenih ljudi iz HDZ-a, na izborima ožujku teško da će glasati više od 50 tisuća članova. U srpnju 2016. Andrej Plenković, jedini kandidat za predsjednika HDZ-a, dobio je blizu 98 hiljada glasova. Tri mjeseca prije toga, za Tomislava Karamarka, također jedinog predsjedničkog kandidata, glasalo je nešto više od 92 hiljade članova. Ako se obistine prognoze da na izbore u ožujku neće izići više od pedeset tisuća glasača, imat ćemo zanimljiv paradoks: ispast će da se članstvo HDZ-a dvostruko masovnije odaziva na izravne izbore na kojima postoji samo jedan kandidat za predsjednika nego kad postoji više kandidata. Ili je broj glasova za Karamarka i Plenkovića naprosto prenapuhan zaokruživanjem i ubacivanjem glasačkih listića neovisno o broju stvarnih glasača, s obzirom na to da se nije imao tko požaliti na takvu praksu, a stranci je bilo u interesu da tim nerealno visokim brojevima pokaže svoju snagu?
portalnovosti
