Poznata brzopotezna diskvalifikacija „svi su oni isti“ pola je godine zloglasne HDZ-Mostove koalicije bila ozbiljno ugrožena. Za vlade koja nam je, među ostalim, donijela kratkotrajnog ministra Miju Crnoju i njegove „izdajnike“, notornog Zlatka Hasanbegovića u Ministarstvu kulture i potpredsjednika Sabora Ivana Tepeša koji maršira na čelu kolone iz koje se ori „Za dom spremni“, ni najzagriženijim lijevim radikalima nije bilo tako lako tvrditi da su HDZ i SDP isti. Što se tiče ekonomije, to je bez problemâ i dalje prolazilo. Međutim što se tiče „svjetonazorskoga“ dijela, izjednačavanje Karamarkova HDZ-a i Milanovićeva SDP-a na vrhuncu kratkotrajne HDZ-Mostove vlasti puno je teže prolazilo među progresivnom čeljadi.
Bez obzira na Milanovićev light nacionalizam i mahanje hrvatskim zastavama iz predizborne kampanje 2015. godine, aerodrom dr. Franje Tuđmana i fašistoidne ispade nemuštog Ive Baldasara u Splitu, činilo se da je Karamarkov HDZ tu ipak jedna posve druga razina. U usporedbi s divljaštinom i ekstremizmom HDZ-Mostove vlade (sjetimo se tu i Mostova Ivana Kovačića, koji je one koje govore o fašizaciji proglasio neprijateljima države, ili Mostova kadra, državotvornog prvoborca Roberta Pauletića), čak je i SDP mogao na prvi pogled, u retrospekciji, izgledati kao razmjerno „pristojna“ vlast. Ako ništa, glasio bi argument, bar nisu u ministarstva postavljali profašiste, kreacioniste i lovce na „izdajnike“.
Zoran Milanović je bez puno krzmanja ušao u koaliciju sa strankom jedne Marijane Petir (FOTO: Lupiga.Com)
Nakon što je HDZ-Mostova vlast dijelom srušena od nepoznatog aktera (ne zna se, niti se itko bavi time, tko je Nacionalu dostavljao sve one transkripte o Karamarku – oni skloniji zavjerama mogli bi, s obzirom na Karamarkovu povezanost s ruskim kapitalom, posumnjati i na američke tajne službe), a dijelom vlastitom glupošću (vlada je srušena zbog Karamarka, da bi taj isti Karamarko malo zatim otišao s mjesta predsjednika HDZ-a), činilo se da će SDP hametice potući HDZ na jesenskim prijevremenim izborima, što je potvrđivala i skoro deset posto prednosti u anketama. Činilo se da će SDP, bez ikakve svoje zasluge, na račun toga što nije nešto, ali ipak nije HDZ, bez problemâ doći do pobjede na izborima. No, već je sljedeća anketa pokazala nešto sasvim drugo i SDP-ova je prednost skoro u potpunosti iscurila. Kako stvari trenutno stoje, a situacija je volatilna i može se brzo mijenjati, i SDP i HDZ imaju nešto manje od 30 posto, Most ima oko deset posto, a s obzirom da je jasno s kim će Most ići nakon izborâ, SDP-ova pobjeda sada više ne izgleda nimalo sigurnom. Ali to nije sve.
Samo koji mjesec nakon pada ekstremističke HDZ-Mostove vlade, vrlo smo se brzo vratili na staru poziciju u kojoj je opet vrlo lako HDZ/SDP svrstati u „ekstremni centar“, tj. u isti koš – zaslugom ne samo već poznate HDZ-ove sposobnosti samoobnavljanja i samoodržanja, nego i SDP-ovom poznatom sposobnošću pucanja samima sebi u nogu, zadnji put viđenom na predsjedničkim izborima.
Nakon Plenkovićeva zaokreta u HDZ-u i Milanovićeva formiranja tzv. Narodne koalicije – razlike su stvarno uglavnom nestale. HDZ se, naravno, nije uopće promijenio – to je onaj isti HDZ koji je još nedavno u desetinama tisuća glasao za „stranog plaćenika“ Tomislava Karamarka i u kojem je najviše glasova za predsjedništvo dobio Zlatko Hasanbegović. Međutim, Plenkovićevo površinsko umivanje HDZ-a, a on je od najviših ešalona HDZ-a na mjesto predsjednika i instaliran upravo s tim ciljem, zasad teče vrlo uspješno i današnja je HDZ-ova maska posve drugačije od one od prije par mjeseci. Iako je Hasanbegović još uvijek tu i na njega se „ozbiljno računa“, iako Željko Glasnović ipak divlja u Srbu, u javnosti dominira novi površinski „europski“, „umjereni“ i „pristojni“ Plenkovićev premaz. Tepešâ i ilčićâ više nema, retorika je umekšana, a priče o Jugoslavenima i komunistima su zamijenile priče o ekonomiji.
HDZ zapravo nije promijenio, nego je samo odozgo umiven iz oportunističkih razloga (FOTO: Lupiga.Com)
Koliko je HDZ svjesno i planski, spašavajući što se spasiti dâ, skrenuo prema „umjerenim“ i „pristojnim“ vodama, toliko ih je SDP, umjesto da se drži „pristojne“, „građanske“ linije zadane npr. masovnim kurikularnim protestom, napustio. Zoran Milanović je, naime, u onom što bi se moglo pokazati kao jako pogibeljna taktička procjena, bez puno krzmanja ušao u koaliciju sa strankom jedne Marijane Petir (ekstremistice za kakvu je upitno postoji li igdje izvan krugova Željke Markić, čak i u HDZ-u), notornog tajkuna Stipe Gabrića Jambe i, last but not least, predsjednika Krešimira Beljaka, koji bez kompleksa hvali ratnog zločinca i profitera Branimira Glavaša. Iz SDP-a je, doduše, uklonjen endehazijski simpatizer Baldasar, ali i on zato jer se u unutarstranačkim izborima suprotstavio velikom vođi Milanoviću, a ne zbog svojih ideoloških grijeha, čime se još jednom ponovio slučaj Milana Bandića.
Ekonomski je to, kako rekosmo, uvijek više-manje isto. Trenutno je tu riječ, u predizborno vrijeme, o kombinaciji samo površinski različitih nerealnih obećanja, populizma i klasičnih neoliberalnih mjera, ali praksa će nakon izborâ biti ista tko god pobijedio – pogodovanje kapitalu, udar na radništvo i socijalu, daljnje privatizacije, mjere štednje…
A sada smo, površinskim umivanjem HDZ-a i HSS-ovskom skretanjem SDP-a, došli na vrlo sličan teren i na području „svjetonazora“. Za sve je praktične svrhe pritom uglavnom dosta irelevantno to što su SDP-ovci zapravo blazirani liberali, a light nacionalisti tek iz kukavičluka ili oportunizma (pa tako ni jesenas nitko od njih nije htio čak ni za Glavašev HDSSB reći da su neprihvatljivi partneri), a što su HDZ-ovci oportunisti koji su nacionalizam u velikoj mjeri internalizirali (da nacionalizam ni kod njih nije do kraja iskren, vidi se ne samo po Karamarkovu „plaćeništvu“, nego i po tome kako su u Bruxellesu i Washingtonu uvijek slugani pokorni).
HDZ-ova vrhuška utvrdila je na bolan način da je prevelik odlazak u desno dosta problematičan po HDZ-ove prozaične materijalno-klijentelističke interese (FOTO: Hina)
Ukratko, iako se HDZ zapravo nije promijenio, nego je samo odozgo umiven iz oportunističkih razloga (jer se uvidjelo da Karamarkova ultranacionalistička strategija slabo prolazi), tko god najesen pobijedio – zapravo će biti više-manje svejedno. Zoranu Milanoviću će sada biti puno teže prodati priču „mi ili oni“. Za Plenkovićev je HDZ, ako dođe na vlast, malo izgledno da će se ponašati kao Karamarkov HDZ – ni što se tiče kulturnih ratova, ni medijâ, ni kulture, ni civilnog društva. Ne zato, naravno, što bi HDZ-ova baza tu i o čemu promijenila mišljenje, nego zato što je HDZ-ova vrhuška utvrdila na bolan način da je prevelik odlazak u desno dosta problematičan po HDZ-ove prozaične materijalno-klijentelističke interese.
Sve ono zašto je dio elektorata bio jako nezadovoljan Karamarkovim HDZ-om (koji u labuđem pjevu kadrova koje su oni postavili, primjerice na HRT-u, i dalje postoji), nema pretjerano šanse opstati ni ako pobijedi „novi“ HDZ. Što pak znači da se gubi značajan dio motivacije za one koji bi, samo da maknu takav HDZ, inače glasali za SDP sa začepljenim nosom. Točno jest da je SDP-u, zbog svoje pozicije kao „simboličke ljevice“ (one koja je to samo retorički, a i tu samo povremeno i vrlo nedosljedno), puno lakše tolerirati civilni sektor, neprofitne medije i kulturu, koji samom svojom naravi više naginju ulijevo (uglavnom ljevije od SDP-a, pa sve do radikalne ljevice). Iako primjerice neprofitni mediji, osim što proizvode vrlo vrijedan medijski materijal, itekako kritiziraju i SDP, sve dok ne postoji ozbiljan suparnik SDP-u slijeva, SDP-u to u stvari nimalo ne šteti. Dapače, na taj način zapravo i umrtvljuje i depolitizira potencijalno aktivan dio društva, koji bi ga inače mogao i aktivno politički ugrožavati slijeva – ne samo tekstualno, tribinaški i teorijski nego i na ulicama, a kasnije potencijalno i na pozicijama političke moći.
No ako bi se SDP-u ukazao ozbiljan protivnik slijeva ili ako bi u opasnost nešto ozbiljnije došao ko-je-jamio-jamio status quo, nema nikakve sumnje da bi i SDP vrlo brzo u HaSSan-styleu pomeo sve neprofitne medije, udruge i ostale koje mrvicama financira kada je na vlasti. U svakom slučaju, HDZ se, čini se, vrlo brzo oporavio, a, kako nije izgledno da će na vlasti nastaviti sa „svjetonazorskom“ politikom Karamarkove vlade, ono što je izgledalo kao sigurna SDP-ova pobjeda još prije nekoliko tjedana, sada već izgleda vrlo neizvjesno. Umjereniji Plenkovićev HDZ svakako više marketinški odgovara i „neideološkom“ Mostu, ali kako je Most vrlo zahtjevan partner, u slučaju nove HDZ-Mostove koalicije ne bi bilo nikakvo čudo da i tâ vlada opet bude prilično nestabilna.
lupiga
Bez obzira na Milanovićev light nacionalizam i mahanje hrvatskim zastavama iz predizborne kampanje 2015. godine, aerodrom dr. Franje Tuđmana i fašistoidne ispade nemuštog Ive Baldasara u Splitu, činilo se da je Karamarkov HDZ tu ipak jedna posve druga razina. U usporedbi s divljaštinom i ekstremizmom HDZ-Mostove vlade (sjetimo se tu i Mostova Ivana Kovačića, koji je one koje govore o fašizaciji proglasio neprijateljima države, ili Mostova kadra, državotvornog prvoborca Roberta Pauletića), čak je i SDP mogao na prvi pogled, u retrospekciji, izgledati kao razmjerno „pristojna“ vlast. Ako ništa, glasio bi argument, bar nisu u ministarstva postavljali profašiste, kreacioniste i lovce na „izdajnike“.
Zoran Milanović je bez puno krzmanja ušao u koaliciju sa strankom jedne Marijane Petir (FOTO: Lupiga.Com)
Nakon što je HDZ-Mostova vlast dijelom srušena od nepoznatog aktera (ne zna se, niti se itko bavi time, tko je Nacionalu dostavljao sve one transkripte o Karamarku – oni skloniji zavjerama mogli bi, s obzirom na Karamarkovu povezanost s ruskim kapitalom, posumnjati i na američke tajne službe), a dijelom vlastitom glupošću (vlada je srušena zbog Karamarka, da bi taj isti Karamarko malo zatim otišao s mjesta predsjednika HDZ-a), činilo se da će SDP hametice potući HDZ na jesenskim prijevremenim izborima, što je potvrđivala i skoro deset posto prednosti u anketama. Činilo se da će SDP, bez ikakve svoje zasluge, na račun toga što nije nešto, ali ipak nije HDZ, bez problemâ doći do pobjede na izborima. No, već je sljedeća anketa pokazala nešto sasvim drugo i SDP-ova je prednost skoro u potpunosti iscurila. Kako stvari trenutno stoje, a situacija je volatilna i može se brzo mijenjati, i SDP i HDZ imaju nešto manje od 30 posto, Most ima oko deset posto, a s obzirom da je jasno s kim će Most ići nakon izborâ, SDP-ova pobjeda sada više ne izgleda nimalo sigurnom. Ali to nije sve.
Samo koji mjesec nakon pada ekstremističke HDZ-Mostove vlade, vrlo smo se brzo vratili na staru poziciju u kojoj je opet vrlo lako HDZ/SDP svrstati u „ekstremni centar“, tj. u isti koš – zaslugom ne samo već poznate HDZ-ove sposobnosti samoobnavljanja i samoodržanja, nego i SDP-ovom poznatom sposobnošću pucanja samima sebi u nogu, zadnji put viđenom na predsjedničkim izborima.
Nakon Plenkovićeva zaokreta u HDZ-u i Milanovićeva formiranja tzv. Narodne koalicije – razlike su stvarno uglavnom nestale. HDZ se, naravno, nije uopće promijenio – to je onaj isti HDZ koji je još nedavno u desetinama tisuća glasao za „stranog plaćenika“ Tomislava Karamarka i u kojem je najviše glasova za predsjedništvo dobio Zlatko Hasanbegović. Međutim, Plenkovićevo površinsko umivanje HDZ-a, a on je od najviših ešalona HDZ-a na mjesto predsjednika i instaliran upravo s tim ciljem, zasad teče vrlo uspješno i današnja je HDZ-ova maska posve drugačije od one od prije par mjeseci. Iako je Hasanbegović još uvijek tu i na njega se „ozbiljno računa“, iako Željko Glasnović ipak divlja u Srbu, u javnosti dominira novi površinski „europski“, „umjereni“ i „pristojni“ Plenkovićev premaz. Tepešâ i ilčićâ više nema, retorika je umekšana, a priče o Jugoslavenima i komunistima su zamijenile priče o ekonomiji.
HDZ zapravo nije promijenio, nego je samo odozgo umiven iz oportunističkih razloga (FOTO: Lupiga.Com)
Koliko je HDZ svjesno i planski, spašavajući što se spasiti dâ, skrenuo prema „umjerenim“ i „pristojnim“ vodama, toliko ih je SDP, umjesto da se drži „pristojne“, „građanske“ linije zadane npr. masovnim kurikularnim protestom, napustio. Zoran Milanović je, naime, u onom što bi se moglo pokazati kao jako pogibeljna taktička procjena, bez puno krzmanja ušao u koaliciju sa strankom jedne Marijane Petir (ekstremistice za kakvu je upitno postoji li igdje izvan krugova Željke Markić, čak i u HDZ-u), notornog tajkuna Stipe Gabrića Jambe i, last but not least, predsjednika Krešimira Beljaka, koji bez kompleksa hvali ratnog zločinca i profitera Branimira Glavaša. Iz SDP-a je, doduše, uklonjen endehazijski simpatizer Baldasar, ali i on zato jer se u unutarstranačkim izborima suprotstavio velikom vođi Milanoviću, a ne zbog svojih ideoloških grijeha, čime se još jednom ponovio slučaj Milana Bandića.
Ekonomski je to, kako rekosmo, uvijek više-manje isto. Trenutno je tu riječ, u predizborno vrijeme, o kombinaciji samo površinski različitih nerealnih obećanja, populizma i klasičnih neoliberalnih mjera, ali praksa će nakon izborâ biti ista tko god pobijedio – pogodovanje kapitalu, udar na radništvo i socijalu, daljnje privatizacije, mjere štednje…
A sada smo, površinskim umivanjem HDZ-a i HSS-ovskom skretanjem SDP-a, došli na vrlo sličan teren i na području „svjetonazora“. Za sve je praktične svrhe pritom uglavnom dosta irelevantno to što su SDP-ovci zapravo blazirani liberali, a light nacionalisti tek iz kukavičluka ili oportunizma (pa tako ni jesenas nitko od njih nije htio čak ni za Glavašev HDSSB reći da su neprihvatljivi partneri), a što su HDZ-ovci oportunisti koji su nacionalizam u velikoj mjeri internalizirali (da nacionalizam ni kod njih nije do kraja iskren, vidi se ne samo po Karamarkovu „plaćeništvu“, nego i po tome kako su u Bruxellesu i Washingtonu uvijek slugani pokorni).
HDZ-ova vrhuška utvrdila je na bolan način da je prevelik odlazak u desno dosta problematičan po HDZ-ove prozaične materijalno-klijentelističke interese (FOTO: Hina)
Ukratko, iako se HDZ zapravo nije promijenio, nego je samo odozgo umiven iz oportunističkih razloga (jer se uvidjelo da Karamarkova ultranacionalistička strategija slabo prolazi), tko god najesen pobijedio – zapravo će biti više-manje svejedno. Zoranu Milanoviću će sada biti puno teže prodati priču „mi ili oni“. Za Plenkovićev je HDZ, ako dođe na vlast, malo izgledno da će se ponašati kao Karamarkov HDZ – ni što se tiče kulturnih ratova, ni medijâ, ni kulture, ni civilnog društva. Ne zato, naravno, što bi HDZ-ova baza tu i o čemu promijenila mišljenje, nego zato što je HDZ-ova vrhuška utvrdila na bolan način da je prevelik odlazak u desno dosta problematičan po HDZ-ove prozaične materijalno-klijentelističke interese.
Sve ono zašto je dio elektorata bio jako nezadovoljan Karamarkovim HDZ-om (koji u labuđem pjevu kadrova koje su oni postavili, primjerice na HRT-u, i dalje postoji), nema pretjerano šanse opstati ni ako pobijedi „novi“ HDZ. Što pak znači da se gubi značajan dio motivacije za one koji bi, samo da maknu takav HDZ, inače glasali za SDP sa začepljenim nosom. Točno jest da je SDP-u, zbog svoje pozicije kao „simboličke ljevice“ (one koja je to samo retorički, a i tu samo povremeno i vrlo nedosljedno), puno lakše tolerirati civilni sektor, neprofitne medije i kulturu, koji samom svojom naravi više naginju ulijevo (uglavnom ljevije od SDP-a, pa sve do radikalne ljevice). Iako primjerice neprofitni mediji, osim što proizvode vrlo vrijedan medijski materijal, itekako kritiziraju i SDP, sve dok ne postoji ozbiljan suparnik SDP-u slijeva, SDP-u to u stvari nimalo ne šteti. Dapače, na taj način zapravo i umrtvljuje i depolitizira potencijalno aktivan dio društva, koji bi ga inače mogao i aktivno politički ugrožavati slijeva – ne samo tekstualno, tribinaški i teorijski nego i na ulicama, a kasnije potencijalno i na pozicijama političke moći.
No ako bi se SDP-u ukazao ozbiljan protivnik slijeva ili ako bi u opasnost nešto ozbiljnije došao ko-je-jamio-jamio status quo, nema nikakve sumnje da bi i SDP vrlo brzo u HaSSan-styleu pomeo sve neprofitne medije, udruge i ostale koje mrvicama financira kada je na vlasti. U svakom slučaju, HDZ se, čini se, vrlo brzo oporavio, a, kako nije izgledno da će na vlasti nastaviti sa „svjetonazorskom“ politikom Karamarkove vlade, ono što je izgledalo kao sigurna SDP-ova pobjeda još prije nekoliko tjedana, sada već izgleda vrlo neizvjesno. Umjereniji Plenkovićev HDZ svakako više marketinški odgovara i „neideološkom“ Mostu, ali kako je Most vrlo zahtjevan partner, u slučaju nove HDZ-Mostove koalicije ne bi bilo nikakvo čudo da i tâ vlada opet bude prilično nestabilna.
lupiga
