Tko god da dođe na vlast u tim državicama, uvijek će se ponašati kao igrač zadnje lige, nadmetati se u igrama koje draže niske, nacionalističke strasti gledalaca, a trenutačno između novoga vladara Srbije, Aleksandra Vučića, nekadašnjeg ostrašćenog promotora zločinačke politike Slobodana Miloševića, i hrvatske koalicijske Vlade traje bizarno loptanje genocidom, u procesu pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Hrvatska, naime, tuži Srbiju za genocid u ratu devedesetih, ali i ova druga tuži onu prvu isto za genocid, koji se naravno nije dogodio, pa je proces unaprijed osuđen na propast, ali, eto, dobro dođe za međusobne ucjene, histerično oživljavanje povijesnih tlapnji na obje strane i pokušaje minoriziranja odgovornosti vlastitih političkih elita za ratne zločine, etničko čišćenje i deportacije.
No ima u tom procesu ipak i neke neočekivane pravde. Na primjer, u sjećanje je iznenada prizvan nekadašnjeg agilni ratni propagandist, koji se u osjetljivom ratnom vremenu nije libio histeričnih verbalnih eskapada, postajući time sastavnim dijelom generalne nacionalističke matrice mržnje, koju je ustrajno prekrivala indolentna šutnja većinskog hrvatskog glumišta, mržnje zbog koje su iz ovdašnje kulture protjerani ponajbolji njeni akteri, poput glumice Mire Furlan ili glumca Rade Šerbedžije.
Srpski pravni tim u Haagu, naime, kao argument u prilog svoje tužbe za genocid, podastro je opasne i vulgarne izjave utjecajnog kulturnog pregaoca, režisera Krešimira Dolenčića, iz 1991., kako „divlja stoka s istoka nema šanse“, kako „majmun razbija po kući i svejedno mu je da li je razbio čašu ili kinesku vazu, jer ne zna što je to…“, ali da će se „uvijek naći načina da ga se uspava i smjesti u kavez gdje mu je mjesto…“, te zaključio kako: „nema s njima puno razgovora ni pregovora. Treba ih zatvoriti ili eliminirati!“
Pa je li to govor bjesomučne mržnje? Ma ne, upravo suprotno, to je ovdje istinski patriotizam, kao drugo ime za uvijek kurentni nacionalizam koji će Dolenčiću omogućiti da i danas bude jedan od stupova hrvatske kazališne kulture, predavač na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, šef Dubrovačkih ljetnih igara… U suštini sitni kulturni birokrata koji će, odmah nakon uspješne detekcije „divlje stoke s istoka“, zadobiti svu ljubav tadašnjeg diktatora Franje Tuđmana i postati njegov dvorski režiser. Malograđanski Zagreb, oduševljen redovitim prisustvom generala Tuđmana u svečanoj loži, ubrzo će uživati u Dolenčićevim spektakularnim, primitivnim režijama vojnih parada, ratnih pobjeda, rođendana voljenog vođe… sva su vrata razumljivo otvorena umjetniku koji zagovara politički projekt tadašnjeg establišmenta o prijekoj potrebi smanjenja srpskog stanovništva u Hrvatskoj „na razumnu brojku“, to jest metodom „zatočiti ili eliminirati“. Vrtoglava karijera se nastavlja, ako se tako smiju nazvati provincijske parade kiča, vatrometa i nacionalističkih recitala za koje se otimaju omiljeni glumci i glumice, ili pak Dolenčićeva morbidna režija pogreba najdražeg pokojnika Franje Tuđmana, ili sprovoda kreatora politike ratnih zločina u Hrvatskoj i Bosni, ministra obrane Hrvatske.
Sjećanje na kuražni doprinos oslobađanju domovine, iz sigurnosti neke zagrebačke busije, jednoga Tuđmanova potrčka, oživjelo je, evo, u besmislenom haškom procesu, i dočekano s tipičnom šutnjom intelektualne močvare, dok medijska obrana Dolenčićeve biografije svojom stupidnošću uglavnom ide u korist optužbe. Jutarnji list tako piše kako su „mnogi tolerantni i liberalni Hrvati u vrijeme ratnih užasa privatno o Srbima u afektu izgovarali nezamislivo bezprizorne konstatacije…“ I još: „kad bi se sudio verbalni delikt valjda bi više od 70 posto građana Hrvatske završilo u Haagu“. Bravo! Skoro precizno točno. Samo što je procent Hrvata, suodgovornih za izgon srpskih građana, ipak nešto veći.
Još jedan Dolenčićev advokat, važan kazališni kritičar, kao obranu, servira tvrdnje kako Hrvatska 1991. „nije organizirala logore, niti dopuštala segregaciju“, te da „niti je dopuštala ubojstva, niti su to dopuštali građani“. Ali kao i uvijek kad patuljci jurišaju oboružani lažima, treba samo posegnuti za činjenicama koje ih onda najbolje demantiraju, a one kažu kako su nepunih mjesec dana nakon istupa režisera Dolenčića, u noći 8. decembra 1991., vojni policajci usred Zagreba pronašli „divlju stoku s istoka“, oca, majku i malu Aleksandru Zec, koju su prethodno školski drugovi nazivali „malom srpskom kurvom“. I pobili ih! Upravo poput divlje zvjeradi.
Vojni logori u Splitu, Šibeniku, Zagrebu… već su postali mjestima tortura i zločina nad srpskim civilima, uglavnom lovostaj na „divlju stoku“ bio je otvoren, ali gospodin Dolenčić tada se već pripremao za režiju nekog od diktatorovih mimohoda u kojima će, inače „liberalna i tolerantna“ Hrvatska, unisono uživati.
I? Je li se nešto u međuvremenu radikalno promijenilo? Ili će prije biti da su toliki dolenčići i danas pravilno raspoređeni na svim strateškim položajima u ovdašnjoj kulturi, pa je i kulturni proizvod mahom bezukusna, teško probavljiva hrana kojoj je rok upotrebe davno istekao.
Izvor: tacno
