Nogometaš Zvonimir Boban patriotsku je slavu stekao davne 1990. kada je na utakmici između Dinama i Crvene Zvezde, a usred nereda na stadionu, fizički nasrnuo na milicionera. Njegova kopačka na prsima predstavnika represivnog organa Jugoslavije, u osvit njenog raspada, postala je simbolom hrvatstva i otpora srpskim „ugnjetačima“, a Boban ušao u legendu. Po uvjerenju konzervativni desničar koji, eto, prezire revolucionarnu, ekstremnu desnicu, ali zato u domoljublje ugrađuje adoraciju lika i djela diktatora Franje Tuđmana, izjavio je kako će na skorim parlamentarnim izborima svoj glas dati premijeru Zoranu Milanoviću. Čovjek kojemu nije smetala zločinačka politika Franje Tuđmana, nego se s njim rado družio i govorio kako je „presretan što može biti u blizini tako važne ličnosti“ danas honorira Milanoviću upravo njegovu novu tuđmanizaciju Hrvatske i premijerovo patetično, tipično malograđansko domoljublje.
I kada nogometaš obrazlaže zašto će glasati za Milanovića, on odlično pogađa klimaks razvojne putanje aktualnog premijera, koji „u zadnje vrijeme nije više isti čovjek“. „Nije više sterilni, ponekad bahati ideolog koji se želi dokazati samo akademskoj, političkoj javnosti“, nego „pridaje pažnju našem mentalitetu, narodnom duhu i realnostima“. Tako je nekadašnja desničarska ikona, nogometaš Boban, koji, kaže, osjeća odgovornost reći što misli, svojim jednostavnim umom uočio Milanovićevo približavanje „narodnom duhu i mentalitetu“, točnije korištenje retorike nacionalističke desnice, otimanje desnog glasačkog tijela i distanciranje od proklamirane ljevice. Boban naivno vjeruje da je Milanović „sazrio, ljudski i državnički“, a naročito mu je srcu prirasla Milanovićeva „ljubav za Hrvatsku“, koja da nije „urlatorska“, nego „živi u odgovornosti“.
I nije Milanović mogao dobiti bolju izbornu potporu od one Zvonimira Bobana, kao narodnjačku potvrdu ispravnosti svojeg političkog zaokreta i manipuliranja kuretnim nacionalističkim, nerijetko i ksenofobnim, postulatima, rezerviranima inače upravo za rigidnu desnicu. Premijer je tako šefu opozicijske stranke i ozbiljnom rivalu na predstojećim izborima, naprasno oduzeo njegove adute, „domovinu“ i Tuđmana, najavio imenovanje ulica i trgove s njegovim imenom… On je, a ne nacionalistička opozicija, „zaratio“ sa Srbijom, zatvorio zbog izbjeglica granicu prema toj državi i riskirao ogromne materijalne troškove, on brani državni suverenitet od Srbije, Bruxellesa, Marsovaca…
Uglavnom, zaigrao je Milanović upravo na kartu primitivnog nacionalizma, i, kako vidimo, nije da nema uspjeha. Odlučan da osvoji još jedan mandat idućega mjeseca, ne bira sredstva, niti zazire od stvaranja koalicije s raznim desnim propalicama, pa su savezi koje sklapa ispod razine ne samo njegovih proklamiranih lijevih uvjerenja, nego svakako i dobrog ukusa. Na primjer poziv na suradnju gradonačelniku Zagreba kojega je nedavno javno optužio za korupciju, ili koketiranje s bivšom premijerkom i šeficom HDZ-a Jadrankom Kosor, o kojoj je svojevremo imao samo uvredljive riječi, a najavio je i suradnju s profašističkom strankom ratnog zločinca Branimira Glavaša.
U tom ideološkom kupleraju, SDP-ovoj izbornoj koaliciji, banalnoga naziva „Hrvatska raste“, našlo se tako svega i svačega, i konzervativaca i liberala, rigidnih desničara i oportunističkh poduzetnika, sve s ciljem osvajanja vlasti. Političar koji je na vlast došao kao ljevičar, ispostavlja se stoga kao prevarant koji će na konvenciji svoje stranke stavljati ruku na srce, baš kao loša kopija ksenofobnih, zadrtih desničara, pozivati se u svom govoru najčešće na domoljublje, a potom još i groteskno skandirati „Hrvatska, Hrvatska…“. Sve u svemu, Milanović je, na užas svojih birača, otvoreno preuzeo retoriku radikalnih Tuđmanovih sljedbenika, iako se do nedavno toga grozio, govoreći kako se za njegovu stranku domoljublje podrazumijeva, te da se oni „dokazuju radom, a ne mjerenjem ljubavi prema domovini“. Sada, nakon mahom neuspješnoga mandata, Milanović čini otvoreni pomak k desnom populizmu i u nedostatku boljega u pomoć priziva domoljubne fantazme.
Jesu li onda hrvatski glasači samo mjesec dana prije izbora, totalno ubijeni u pojam? Opet su, naime, kao i prethodnih godina, pred izborom između samo dvije stranke, ispostavlja se istih afiniteta, čiji se šefovi nadmeću u dokazivanju tko je veći Hrvat i tko više obožava zlikovca Franju Tuđmana. Od kojih je jedna pošteno nacionalistički profilirana, dok se druga, stranka Milanovićevih socijaldemokrata, vješto mimikrira i ugurava u prostor desničarskog poimanja države, kao zatvorene, izolirane zajednice, dok obe narodu prodaju tek isprazni populizam. Šef HDZ-a tako će, kad osvoji vlast, za svako novorođeno djete isplatiti tisuću eura, Milanović će pak oprostiti dugove socijalno ugroženim građanima, natjerati bankare da posuše kredite, pojeftiniti plin, struju… I doista, s obzirom na tolike sličnosti i nevažne sitne razlike, zašto hrvatski desničari i kvaziljevičari ne naprave konačno veliku koaliciju? Pa da Hrvati, umjesto skupe hrane, kusaju domoljublje. Neukusno jest, ali je zato jeftino.
tacno
I kada nogometaš obrazlaže zašto će glasati za Milanovića, on odlično pogađa klimaks razvojne putanje aktualnog premijera, koji „u zadnje vrijeme nije više isti čovjek“. „Nije više sterilni, ponekad bahati ideolog koji se želi dokazati samo akademskoj, političkoj javnosti“, nego „pridaje pažnju našem mentalitetu, narodnom duhu i realnostima“. Tako je nekadašnja desničarska ikona, nogometaš Boban, koji, kaže, osjeća odgovornost reći što misli, svojim jednostavnim umom uočio Milanovićevo približavanje „narodnom duhu i mentalitetu“, točnije korištenje retorike nacionalističke desnice, otimanje desnog glasačkog tijela i distanciranje od proklamirane ljevice. Boban naivno vjeruje da je Milanović „sazrio, ljudski i državnički“, a naročito mu je srcu prirasla Milanovićeva „ljubav za Hrvatsku“, koja da nije „urlatorska“, nego „živi u odgovornosti“.
I nije Milanović mogao dobiti bolju izbornu potporu od one Zvonimira Bobana, kao narodnjačku potvrdu ispravnosti svojeg političkog zaokreta i manipuliranja kuretnim nacionalističkim, nerijetko i ksenofobnim, postulatima, rezerviranima inače upravo za rigidnu desnicu. Premijer je tako šefu opozicijske stranke i ozbiljnom rivalu na predstojećim izborima, naprasno oduzeo njegove adute, „domovinu“ i Tuđmana, najavio imenovanje ulica i trgove s njegovim imenom… On je, a ne nacionalistička opozicija, „zaratio“ sa Srbijom, zatvorio zbog izbjeglica granicu prema toj državi i riskirao ogromne materijalne troškove, on brani državni suverenitet od Srbije, Bruxellesa, Marsovaca…
Uglavnom, zaigrao je Milanović upravo na kartu primitivnog nacionalizma, i, kako vidimo, nije da nema uspjeha. Odlučan da osvoji još jedan mandat idućega mjeseca, ne bira sredstva, niti zazire od stvaranja koalicije s raznim desnim propalicama, pa su savezi koje sklapa ispod razine ne samo njegovih proklamiranih lijevih uvjerenja, nego svakako i dobrog ukusa. Na primjer poziv na suradnju gradonačelniku Zagreba kojega je nedavno javno optužio za korupciju, ili koketiranje s bivšom premijerkom i šeficom HDZ-a Jadrankom Kosor, o kojoj je svojevremo imao samo uvredljive riječi, a najavio je i suradnju s profašističkom strankom ratnog zločinca Branimira Glavaša.
U tom ideološkom kupleraju, SDP-ovoj izbornoj koaliciji, banalnoga naziva „Hrvatska raste“, našlo se tako svega i svačega, i konzervativaca i liberala, rigidnih desničara i oportunističkh poduzetnika, sve s ciljem osvajanja vlasti. Političar koji je na vlast došao kao ljevičar, ispostavlja se stoga kao prevarant koji će na konvenciji svoje stranke stavljati ruku na srce, baš kao loša kopija ksenofobnih, zadrtih desničara, pozivati se u svom govoru najčešće na domoljublje, a potom još i groteskno skandirati „Hrvatska, Hrvatska…“. Sve u svemu, Milanović je, na užas svojih birača, otvoreno preuzeo retoriku radikalnih Tuđmanovih sljedbenika, iako se do nedavno toga grozio, govoreći kako se za njegovu stranku domoljublje podrazumijeva, te da se oni „dokazuju radom, a ne mjerenjem ljubavi prema domovini“. Sada, nakon mahom neuspješnoga mandata, Milanović čini otvoreni pomak k desnom populizmu i u nedostatku boljega u pomoć priziva domoljubne fantazme.
Jesu li onda hrvatski glasači samo mjesec dana prije izbora, totalno ubijeni u pojam? Opet su, naime, kao i prethodnih godina, pred izborom između samo dvije stranke, ispostavlja se istih afiniteta, čiji se šefovi nadmeću u dokazivanju tko je veći Hrvat i tko više obožava zlikovca Franju Tuđmana. Od kojih je jedna pošteno nacionalistički profilirana, dok se druga, stranka Milanovićevih socijaldemokrata, vješto mimikrira i ugurava u prostor desničarskog poimanja države, kao zatvorene, izolirane zajednice, dok obe narodu prodaju tek isprazni populizam. Šef HDZ-a tako će, kad osvoji vlast, za svako novorođeno djete isplatiti tisuću eura, Milanović će pak oprostiti dugove socijalno ugroženim građanima, natjerati bankare da posuše kredite, pojeftiniti plin, struju… I doista, s obzirom na tolike sličnosti i nevažne sitne razlike, zašto hrvatski desničari i kvaziljevičari ne naprave konačno veliku koaliciju? Pa da Hrvati, umjesto skupe hrane, kusaju domoljublje. Neukusno jest, ali je zato jeftino.
tacno
