Most će na izbore s lažnom slikom o svom šestomjesečnom sudjelovanju u ovdašnjoj politici. Slika će prikazivati reformsko mučeništvo Bože Petrova i drugova, uključujući i Tihomira Oreškovića, unutar vlasti koju su kreirali isključivo po vlastitom nahođenju
Boži Petrovu i njegovim preostalim kompanjonima iz Mosta nezavisnih lista zapravo se nikako nije išlo na prijevremene izbore i do kraja su vjerovali da taj scenarij nije izgledan, no nisu računali na potpunu političku iracionalnost Tomislava Karamarka i njegove jednako iracionalne sljedbe, sljedbe kojoj su trebala doslovno dva-tri dana da prijeđe put od nerazumne odanosti Karamarkovom srljanju u propast do hladnokrvnog okretanja leđa posrnulom vođi. Karamarka se u HDZ-u, a i šire, više nitko i ne sjeća, ali čini se da se dotični kani potruditi da neke ljude u vrhu stranke podsjeti na svoje postojanje: to se ponajprije odnosi na Milijana Brkića, zamjenika predsjednika HDZ-a, kojeg Karamarko i njegov uski krug smatraju najzaslužnijim za svoj pad. Elem, Petrov nije vjerovao da će HDZ ustrajati u odluci da sruši vladu Tihomira Oreškovića, pa je dodatno zaoštrio pozicije prijetnjom da će – u slučaju da HDZ ne odustane od Oreškovićevog opoziva – supotpisati oporbeni zahtjev za raspuštanjem Sabora. Znamo kako je završilo: HDZ nije odustao od rušenja Vlade, a shrvani Petrov onda nije imao druge nego konačno biti dosljedan i održati riječ o potpisima za raspuštanje parlamenta i za izlazak na nove izbore.
S čime će Most na rujanske izbore? Nemaju s čime, osim s obmanama i spinovima, to jest stvarajući lažnu sliku o svom šestomjesečnom sudjelovanju u ovdašnjoj politici. Slika će prikazivati reformsko mučeništvo Bože Petrova i njegovih drugova, uključujući i Tihomira Oreškovića, unutar vlasti koju su kreirali isključivo po vlastitoj mjeri i po vlastitom nahođenju. Petrov i njegovi nedorasli savjetnici bili su glavni arhitekti jedne skandalozno nefunkcionalne i izgubljene Vlade koja je u političkom smislu bauljala od prozirnog desnog populizma do opasnog ekstremnog nacionalizma i filofašizma. Petrovljev ultimatum bio je da premijer mora biti nestranačka osoba, preciznije, Karamarko nije smio postati predsjednik Vlade, a to je rodno mjesto tragikomičnog provizorija što je šest mjeseci harao Hrvatskom. Ne može biti da je Petrov toliko naivan da je mislio kako će stabilno i normalno funkcionirati Vlada na čelu s neupućenim i politički nepismenim Oreškovićem, s kojim je ubrzo sklopio savezništvo, dakle s premijerom koji nema nikakav autoritet i za kojeg netko drugi kontrolira parlamentarnu većinu – ne, nije on bio toliko naivan, već njega nije zanimalo da Vlada bude stabilna i da čini nešto u interesu građana, njega je zanimalo da premijer bude što slabiji e da bi on, Petrov, bio što moćniji i da bi tu moć koristio za bitku protiv Tomislava Karamarka i HDZ-ove koalicijske dominacije.
Šef HDZ-a, s druge strane, nikako se nije mogao pomiriti s tim da je ostao bez utjecaja u policiji, Sigurnosno-obavještajnoj agenciji i Državnom odvjetništvu, pa je izgubio živce i sasvim otvorio bokove. Nakon što je ‘Nacional’ objavio konzultantske ugovore između tvrtke Karamarkove supruge Ane i tvrtke Karamarkovog prijatelja, MOL-ovog agenta Josipa Petrovića, Božo Petrov dočekao je priliku za obračun i malo je nedostajalo da mu uspije otjerati šefa HDZ-a, a pritom održati na životu svoj amaterski politički eksperiment koji tokom šest mjeseci nije rezultirao ničim doli političkim kaosom, ideološkom odmazdom, sramoćenjem zemlje u međunarodnoj javnosti i pričom o imaginarnim reformama. Naravno da je među ministrima iz Mostove kvote, kao i među onima iz HDZ-ove, bilo čestitih, marljivih i kompetentnih ljudi, ali Vlada u kojoj su oni sjedili nije zaslužila trajati ni onoliko koliko je trajala, i tome nije bilo tako samo zbog Tomislava Karamarka, njegovih privatnih interesa, njegove tvrdoglavosti i političke netalentiranosti. Dublji razlog je u nakani Bože Petrova da sa 12 ili 15 (presudnih) ruku u parlamentu bude najmoćniji čovjek u Vladi i u zemlji i da, kontrolirajući gotovo u potpunosti represivni sistem s istih tih 12 ili 15 ruku, svoj javni imidž i popularnost gradi na obrani javnog dobra od Karamarkovih i HDZ-ovih pretpostavljenih ili stvarnih kriminalnih aspiracija. To je kao da naložiš vatru u šumi u kolovozu, pozoveš piromana i tutneš mu u ruke kanistar s benzinom, a kad se piroman počne ponašati u skladu sa svojim poremećajem, herojski ga osujetiš u izazivanju požara i potom glas o svom pothvatu proširiš u javnosti. To je razina političke manipulacije do koje Most uspijeva dobaciti.
Slika će, dalje, prikazivati Most kao nedužnu žrtvu HDZ-a i SDP-a, odnosno dvojice tvrdoglavih i autokratski nastrojenih lidera tih partija, od kojih je Most jednog, eto, eliminirao iz političkog života, pa je sad logično i očekivano da isto učini i s drugim, Zoranom Milanovićem. Nedužna žrtva koja strastveno eliminira svoje protivnike i nimalo ne skriva da želi utjecati na to tko će biti predsjednici HDZ-a i SDP-a? Božo Petrov ne zamara se, međutim, logikom, jer on i njegovi najbliži ljudi – Nikola Grmoja i Ivica Relković – žive u zabludi da su njihova pamet i manipulativni talenti takvih razmjera da im realnost i zdrav razum ne mogu ništa. ‘Potpuno je nejasno što je Milanović toliko skrivio Petrovu i Mostu, i zašto su ga odlučili pretvoriti u svoju metu’, snebiva se naš sugovornik iz vodstva SDP-a. ‘Zato što je on ili netko od njegovih suradnika navodno kontaktirao s nekima iz Mosta tokom pregovora o sastavljanju Vlade u prosincu? Čak pod uvjetom da to nije iskonstruirano, a iskonstruirano je, ali dobro, Most je tada prekinuo pregovore i napravio koaliciju s HDZ-om i to je to, završena priča. Ali ne, njima je Milanović i dalje kriv, oni i dalje ratuju protiv njega! To se može objasniti jedino time da dio ovdašnje Katoličke crkve, dio koji upravlja Mostom i Petrovim, nastoji po svaku cijenu izgurati Milanovića sa scene, premda ni za to ne vidim razloge, osim onih u sferi iracionalnog.’
Slika će, također, prikazivati i herojsku ulogu Mosta u obrani nacionalnih interesa, a to se, generalno, odnosi na držanje represivnog aparata izvan Karamarkovog domašaja i, konkretno, na otpor Karamarkovim pritiscima da Hrvatska prekine arbitražni postupak protiv mađarskog MOL-a, ključnog suvlasnika INA-e. Petrov je naslutio, ili mu je netko upućen rekao, da je šef HDZ-a osobno ranjiv u toj naftnoj zavrzlami, pa je čelnik Mosta, u krugu bliskih suradnika, ubrzo počeo proglašavati INA-u ‘majkom svih bitaka’. Činilo mu se da je to igra na sigurno i razvoj događaja davao mu je za pravo, osim samog raspleta. No nevolja je što drugih bitaka nije bilo, a moglo ih je, ili moralo, biti i mogle su za ovo društvo biti važnije i relevantnije od preventivnog rata protiv partnerskih korupcijskih poriva. Most je blagoslovio osvetnički pohod po kulturi i medijima ministra Zlatka Hasanbegovića i uglavnom ignorirao nježne znanstvene osjećaje tog ministra prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i ustaškom pokretu. Most je uglavnom prešutio sve ispade ministra znanosti, obrazovanja i sporta Predraga Šustara, uključujući i nasrtaj na kurikularnu reformu, pa sve ispade i svu nekompetentnost dviju HDZ-ovih ministrica zalutalih i u Vladu i u politiku – Bernardice Juretić i Nade Šikić, pa izjave i harač-politiku ministra zdravstva Darija Nakića… Most je, uza sve to, kreator možda najkompromitantnijeg i najneobjašnjivijeg kadrovskog rješenja u ovoj Vladi – imenovanja Roberta Pauletića na položaj zamjenika ministra turizma.
Da, ali nije Most mogao zaustaviti baš sve što je HDZ radio, zavapit će javni poklonici te amaterske političke grupacije, to nije trebalo očekivati, oni su se morali fokusirati na jednu ili dvije linije obrane javnog interesa od napada HDZ-a, od stranke, ponovimo, koju je upravo Most izabrao za dovođenje na vlast. Dobro, ali zašto su se fokusirali na kontrolu represivnog aparata i obranu hrvatskih interesa u INA-i, a ne na Hasanbegovićevo mahnitanje i Šustarovo obrazovno štetočinstvo s infantilnim osmijehom? Karamarkovi privatni interesi bili su, budimo realni, tek potencijalna prijetnja državnim i javnim interesima, za razliku od Hasanbegovićevog vrlo konkretnog gušenja neprofitnih medija, pretvaranja HRT-a u desničarski propagandni stožer i zagorčavanja života i rada svima koji mu se ideološki ne sviđaju. Jasno je da se Most odlučio usmjeriti na INA-u, a ne se primjerice okomiti na uspostavu ‘nove nacionalne paradigme’, zato što se radi o organizaciji kalkulanata i mudrijaša iz provincijskih konobi i sakristija koji nisu sposobni shvatiti politiku djelatnošću u korist građana i društva: oni znaju da im rejting neće podići sukob s Hasanbegovićem ili Šustarom, a prenapuhana obrana nacionalnih interesa u INA-i hoće, i to je jedino što određuje njihove postupke. Most nije uspio ništa nego politički afirmirati sektaštvo, hladnokrvno zaobilaženje logike i puštanje prijesnih spinova, neodgovorno eksperimentiranje, egoističnost, moralno propovjedništvo i lutajuće mesijanstvo. I tako je dodatno i dugoročno zatrovan politički život ove zemlje.
Slika će, na koncu, prštati od bezbojnosti na mjestima predviđenim za ideološko farbanje. Mostova je deviza ‘ni lijevo ni desno’, ali svakome je već jasno da je to tek paravan koji kamuflira čvrstu ukorijenjenost te grupe u konzervativno-klerikalni milje, kojem Tomislav Karamarko nikako nije bio po volji: ili zbog njegovog prevrtljivog političkog karaktera, ili zbog glasova da je surađivao s Udbom, ili zbog nečeg što je poznato samo kaptolskim sveznadarima. Zadatak Bože Petrova bio je da predvodi širu operaciju uklanjanja Karamarka, ali na način da to prođe bez potresa, to jest da se ne ugrozi desničarsko-klerikalna Vlada na čelu s častohlepnim pijunom Oreškovićem i da se ne dovede u pitanje proces osovljavanja društva na arhaično shvaćene postulate katoličanstva. Tomislav Karamarko osujetio je taj plan zahvaljujući ponajprije svojoj izolaciji od realnosti i svom povrijeđenom egu, no moglo bi se pokazati da mu je to bio društveno najkorisniji potez u cijeloj političkoj karijeri.
portalnovosti
Boži Petrovu i njegovim preostalim kompanjonima iz Mosta nezavisnih lista zapravo se nikako nije išlo na prijevremene izbore i do kraja su vjerovali da taj scenarij nije izgledan, no nisu računali na potpunu političku iracionalnost Tomislava Karamarka i njegove jednako iracionalne sljedbe, sljedbe kojoj su trebala doslovno dva-tri dana da prijeđe put od nerazumne odanosti Karamarkovom srljanju u propast do hladnokrvnog okretanja leđa posrnulom vođi. Karamarka se u HDZ-u, a i šire, više nitko i ne sjeća, ali čini se da se dotični kani potruditi da neke ljude u vrhu stranke podsjeti na svoje postojanje: to se ponajprije odnosi na Milijana Brkića, zamjenika predsjednika HDZ-a, kojeg Karamarko i njegov uski krug smatraju najzaslužnijim za svoj pad. Elem, Petrov nije vjerovao da će HDZ ustrajati u odluci da sruši vladu Tihomira Oreškovića, pa je dodatno zaoštrio pozicije prijetnjom da će – u slučaju da HDZ ne odustane od Oreškovićevog opoziva – supotpisati oporbeni zahtjev za raspuštanjem Sabora. Znamo kako je završilo: HDZ nije odustao od rušenja Vlade, a shrvani Petrov onda nije imao druge nego konačno biti dosljedan i održati riječ o potpisima za raspuštanje parlamenta i za izlazak na nove izbore.
Petrov i njegovi nedorasli savjetnici bili su glavni arhitekti jedne skandalozno nefunkcionalne i izgubljene Vlade koja je u političkom smislu bauljala od prozirnog desnog populizma do opasnog ekstremnog nacionalizma i filofašizma
S čime će Most na rujanske izbore? Nemaju s čime, osim s obmanama i spinovima, to jest stvarajući lažnu sliku o svom šestomjesečnom sudjelovanju u ovdašnjoj politici. Slika će prikazivati reformsko mučeništvo Bože Petrova i njegovih drugova, uključujući i Tihomira Oreškovića, unutar vlasti koju su kreirali isključivo po vlastitoj mjeri i po vlastitom nahođenju. Petrov i njegovi nedorasli savjetnici bili su glavni arhitekti jedne skandalozno nefunkcionalne i izgubljene Vlade koja je u političkom smislu bauljala od prozirnog desnog populizma do opasnog ekstremnog nacionalizma i filofašizma. Petrovljev ultimatum bio je da premijer mora biti nestranačka osoba, preciznije, Karamarko nije smio postati predsjednik Vlade, a to je rodno mjesto tragikomičnog provizorija što je šest mjeseci harao Hrvatskom. Ne može biti da je Petrov toliko naivan da je mislio kako će stabilno i normalno funkcionirati Vlada na čelu s neupućenim i politički nepismenim Oreškovićem, s kojim je ubrzo sklopio savezništvo, dakle s premijerom koji nema nikakav autoritet i za kojeg netko drugi kontrolira parlamentarnu većinu – ne, nije on bio toliko naivan, već njega nije zanimalo da Vlada bude stabilna i da čini nešto u interesu građana, njega je zanimalo da premijer bude što slabiji e da bi on, Petrov, bio što moćniji i da bi tu moć koristio za bitku protiv Tomislava Karamarka i HDZ-ove koalicijske dominacije.
Šef HDZ-a, s druge strane, nikako se nije mogao pomiriti s tim da je ostao bez utjecaja u policiji, Sigurnosno-obavještajnoj agenciji i Državnom odvjetništvu, pa je izgubio živce i sasvim otvorio bokove. Nakon što je ‘Nacional’ objavio konzultantske ugovore između tvrtke Karamarkove supruge Ane i tvrtke Karamarkovog prijatelja, MOL-ovog agenta Josipa Petrovića, Božo Petrov dočekao je priliku za obračun i malo je nedostajalo da mu uspije otjerati šefa HDZ-a, a pritom održati na životu svoj amaterski politički eksperiment koji tokom šest mjeseci nije rezultirao ničim doli političkim kaosom, ideološkom odmazdom, sramoćenjem zemlje u međunarodnoj javnosti i pričom o imaginarnim reformama. Naravno da je među ministrima iz Mostove kvote, kao i među onima iz HDZ-ove, bilo čestitih, marljivih i kompetentnih ljudi, ali Vlada u kojoj su oni sjedili nije zaslužila trajati ni onoliko koliko je trajala, i tome nije bilo tako samo zbog Tomislava Karamarka, njegovih privatnih interesa, njegove tvrdoglavosti i političke netalentiranosti. Dublji razlog je u nakani Bože Petrova da sa 12 ili 15 (presudnih) ruku u parlamentu bude najmoćniji čovjek u Vladi i u zemlji i da, kontrolirajući gotovo u potpunosti represivni sistem s istih tih 12 ili 15 ruku, svoj javni imidž i popularnost gradi na obrani javnog dobra od Karamarkovih i HDZ-ovih pretpostavljenih ili stvarnih kriminalnih aspiracija. To je kao da naložiš vatru u šumi u kolovozu, pozoveš piromana i tutneš mu u ruke kanistar s benzinom, a kad se piroman počne ponašati u skladu sa svojim poremećajem, herojski ga osujetiš u izazivanju požara i potom glas o svom pothvatu proširiš u javnosti. To je razina političke manipulacije do koje Most uspijeva dobaciti.
Slika će, dalje, prikazivati Most kao nedužnu žrtvu HDZ-a i SDP-a, odnosno dvojice tvrdoglavih i autokratski nastrojenih lidera tih partija, od kojih je Most jednog, eto, eliminirao iz političkog života, pa je sad logično i očekivano da isto učini i s drugim, Zoranom Milanovićem. Nedužna žrtva koja strastveno eliminira svoje protivnike i nimalo ne skriva da želi utjecati na to tko će biti predsjednici HDZ-a i SDP-a? Božo Petrov ne zamara se, međutim, logikom, jer on i njegovi najbliži ljudi – Nikola Grmoja i Ivica Relković – žive u zabludi da su njihova pamet i manipulativni talenti takvih razmjera da im realnost i zdrav razum ne mogu ništa. ‘Potpuno je nejasno što je Milanović toliko skrivio Petrovu i Mostu, i zašto su ga odlučili pretvoriti u svoju metu’, snebiva se naš sugovornik iz vodstva SDP-a. ‘Zato što je on ili netko od njegovih suradnika navodno kontaktirao s nekima iz Mosta tokom pregovora o sastavljanju Vlade u prosincu? Čak pod uvjetom da to nije iskonstruirano, a iskonstruirano je, ali dobro, Most je tada prekinuo pregovore i napravio koaliciju s HDZ-om i to je to, završena priča. Ali ne, njima je Milanović i dalje kriv, oni i dalje ratuju protiv njega! To se može objasniti jedino time da dio ovdašnje Katoličke crkve, dio koji upravlja Mostom i Petrovim, nastoji po svaku cijenu izgurati Milanovića sa scene, premda ni za to ne vidim razloge, osim onih u sferi iracionalnog.’
Most je blagoslovio osvetnički pohod po kulturi i medijima ministra Zlatka Hasanbegovića i uglavnom ignorirao nježne znanstvene osjećaje tog ministra prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i ustaškom pokretu
Slika će, također, prikazivati i herojsku ulogu Mosta u obrani nacionalnih interesa, a to se, generalno, odnosi na držanje represivnog aparata izvan Karamarkovog domašaja i, konkretno, na otpor Karamarkovim pritiscima da Hrvatska prekine arbitražni postupak protiv mađarskog MOL-a, ključnog suvlasnika INA-e. Petrov je naslutio, ili mu je netko upućen rekao, da je šef HDZ-a osobno ranjiv u toj naftnoj zavrzlami, pa je čelnik Mosta, u krugu bliskih suradnika, ubrzo počeo proglašavati INA-u ‘majkom svih bitaka’. Činilo mu se da je to igra na sigurno i razvoj događaja davao mu je za pravo, osim samog raspleta. No nevolja je što drugih bitaka nije bilo, a moglo ih je, ili moralo, biti i mogle su za ovo društvo biti važnije i relevantnije od preventivnog rata protiv partnerskih korupcijskih poriva. Most je blagoslovio osvetnički pohod po kulturi i medijima ministra Zlatka Hasanbegovića i uglavnom ignorirao nježne znanstvene osjećaje tog ministra prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i ustaškom pokretu. Most je uglavnom prešutio sve ispade ministra znanosti, obrazovanja i sporta Predraga Šustara, uključujući i nasrtaj na kurikularnu reformu, pa sve ispade i svu nekompetentnost dviju HDZ-ovih ministrica zalutalih i u Vladu i u politiku – Bernardice Juretić i Nade Šikić, pa izjave i harač-politiku ministra zdravstva Darija Nakića… Most je, uza sve to, kreator možda najkompromitantnijeg i najneobjašnjivijeg kadrovskog rješenja u ovoj Vladi – imenovanja Roberta Pauletića na položaj zamjenika ministra turizma.
Da, ali nije Most mogao zaustaviti baš sve što je HDZ radio, zavapit će javni poklonici te amaterske političke grupacije, to nije trebalo očekivati, oni su se morali fokusirati na jednu ili dvije linije obrane javnog interesa od napada HDZ-a, od stranke, ponovimo, koju je upravo Most izabrao za dovođenje na vlast. Dobro, ali zašto su se fokusirali na kontrolu represivnog aparata i obranu hrvatskih interesa u INA-i, a ne na Hasanbegovićevo mahnitanje i Šustarovo obrazovno štetočinstvo s infantilnim osmijehom? Karamarkovi privatni interesi bili su, budimo realni, tek potencijalna prijetnja državnim i javnim interesima, za razliku od Hasanbegovićevog vrlo konkretnog gušenja neprofitnih medija, pretvaranja HRT-a u desničarski propagandni stožer i zagorčavanja života i rada svima koji mu se ideološki ne sviđaju. Jasno je da se Most odlučio usmjeriti na INA-u, a ne se primjerice okomiti na uspostavu ‘nove nacionalne paradigme’, zato što se radi o organizaciji kalkulanata i mudrijaša iz provincijskih konobi i sakristija koji nisu sposobni shvatiti politiku djelatnošću u korist građana i društva: oni znaju da im rejting neće podići sukob s Hasanbegovićem ili Šustarom, a prenapuhana obrana nacionalnih interesa u INA-i hoće, i to je jedino što određuje njihove postupke. Most nije uspio ništa nego politički afirmirati sektaštvo, hladnokrvno zaobilaženje logike i puštanje prijesnih spinova, neodgovorno eksperimentiranje, egoističnost, moralno propovjedništvo i lutajuće mesijanstvo. I tako je dodatno i dugoročno zatrovan politički život ove zemlje.
Slika će, na koncu, prštati od bezbojnosti na mjestima predviđenim za ideološko farbanje. Mostova je deviza ‘ni lijevo ni desno’, ali svakome je već jasno da je to tek paravan koji kamuflira čvrstu ukorijenjenost te grupe u konzervativno-klerikalni milje, kojem Tomislav Karamarko nikako nije bio po volji: ili zbog njegovog prevrtljivog političkog karaktera, ili zbog glasova da je surađivao s Udbom, ili zbog nečeg što je poznato samo kaptolskim sveznadarima. Zadatak Bože Petrova bio je da predvodi širu operaciju uklanjanja Karamarka, ali na način da to prođe bez potresa, to jest da se ne ugrozi desničarsko-klerikalna Vlada na čelu s častohlepnim pijunom Oreškovićem i da se ne dovede u pitanje proces osovljavanja društva na arhaično shvaćene postulate katoličanstva. Tomislav Karamarko osujetio je taj plan zahvaljujući ponajprije svojoj izolaciji od realnosti i svom povrijeđenom egu, no moglo bi se pokazati da mu je to bio društveno najkorisniji potez u cijeloj političkoj karijeri.
portalnovosti
