Hilary Wainwright: Nužno je uspostaviti kontrolu nad državnim institucijama
Gospodarstvo, Država, Intervju, Znanost, Društvo
Objavio: sbperiskop
U sklopu zimskog seminara Zelene Akademije na Plitvičkim jezerima razgovarali smo s Hilary Wainwright, stručnjakinjom za demokraciju i javni sektor te članicom uredništva lijevog britanskog online magazina Red Pepper. Wainwright iznosi teze o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, grassroots mobilizacijama, razvoju paralelne ekonomije, obrani socijalne države te feminizmu i pitanju kućanskog rada.
Tehnologiji danas često pripisujemo emancipatorni potencijal, vidimo je kao alat pomoću kojega možemo prevazići kontradikcije trenutnog sustava. Kakav je vaš stav o tome?
Ne mislim da je tehnologija sama po sebi oslobađajuća, no ona u ljudskim rukama može biti alat i biti ljudima od koristi u kontekstu postojećih ili drugačijih ljudskih odnosa. Kao feministkinja, uzela bih za primjer važan doseg medicinske tehnologije – kontracepcijsku pilulu, koja je ženama otvorila brojne mogućnosti, iako sama po sebi nije dovela do njihova oslobođenja, a mogla je dovesti i do pojačane eksploatacije žena. Bio je potreban politički angažman pokreta za oslobođenje žena kako bi se stvorili uvjeti za pravi pomak prema tek djelomičnoj emancipaciji žena.
Slično tome, nove informacijske i komunikacijske tehnologije otvaraju brojne mogućnosti – poboljšane mogućnosti komunikacije i dijeljenja informacija pokazale su se oslobađajućima te omogućile učinkovitije organiziranje otpora.
Tehnologija ne predstavlja samo novi potencijal koji valja iskoristiti, već i novi teren borbe i sukoba. Riječ je o sukobu oko ostvarivanja tog potencijala, koji ujedno otvara mogućnost jačanja postojećeg sustava usmjerenog na profit, kao i prostor za neku vrstu društvene emancipacije.
Otvara se potencijal za smanjivanje opsega posla, odnosno nadničarskog rada, pri čemu bi ostalo više vremena za slobodan rad i dokolicu. Međutim, ništa od navedenog nije neizbježno.
Već danas svjedočimo kako velike korporacije i financijske institucije izvlače korist iz usluga koje pružaju organizacije poput Googlea i Facebooka, a koje su i mnogima od nas iznimno korisne u komunikaciji i društvenom životu. No, istovremeno je riječ o određenoj formi eksploatacije, jer dok mi upotrebljavamo Facebook – sve naše informacije, mreže i odabiri bivaju iskorišteni u marketinške i oglašavačke svrhe.
Dakle, stavovi su uistinu podijeljeni po pitanju tehnologije – ona ne predstavlja samo novi potencijal koji valja iskoristiti, već i novi teren borbe i sukoba. Riječ je o sukobu oko ostvarivanja tog potencijala, koji ujedno otvara mogućnost jačanja postojećeg sustava usmjerenog na profit, kao i prostor za neku vrstu društvene emancipacije. Mislim da na vaše pitanje ne mogu jednoznačno odgovoriti „da“ ili „ne“, već moram izraziti osjećaj podijeljenosti i konflikta.
Ako govorimo o potrebi uvođenja političkog faktora u priču o utopijskom potencijalu tehnologije, mogu li sindikati igrati ulogu saveznika u toj emancipatornoj borbi? Antisindikalni sentiment ne pojačavaju samo politički akteri i poduzetničke udruge, nego i srednjostrujaški mediji, što već samo po sebi izaziva sumnju, no možemo li iz pozicije današnjeg radništva ostati nekritični u vezi načina na koji se sindikati postavljaju prema aktualnoj, prekarnoj situaciji u svijetu rada?
Čini mi se da je najbolji način sagledavanja važnosti sindikatâ taj da pokušamo zamisliti svijet bez sindikalnog organiziranja. Dolazim iz Velike Britanije, gdje su sindikati bili od velike važnosti. Kao prvo, doveli su u pitanje praksu dječjeg rada. Naime, u periodu rane industrijske revolucije, velik broj djece u dobi ispod 14 ili 16 godina bilo je zaposleno. Sindikati su ukazali kako je takva praksa pogrešna i stali na kraj dječjem radu. Poanta koju treba naglasiti glede sindikata jest da se oni prvenstveno bave radnicima – o kojima ovisi postojeći sustav. Oni koji ostvaruju ogromne profite ovise o radnicima jer svoje profite ostvaruju na temelju njihova rada. Ako se radnici usprotive – to predstavlja određenu vrstu moći.
Demonstracije inicijative People’s Assembly Against Austerity, 20. lipanj 2015. (Izvor: wikipedia.org)No da biste mogli reći „ne“, morate biti organizirani. U svojoj suštini, sindikati su organizirano radništvo. Istina, s vremenom su se birokratizirali i razvili u velike institucije, i možda dio vodstva u njima pronalazi osobni interes, prima visoke plaće i slično. Dakle, ne mislim da je sindikalno organiziranje kakvome danas svjedočimo nužno najbolji način ostvarivanja i zaštite interesa radništva. Međutim, ideja organiziranja na nivou proizvodnje, na mjestu gdje radnici – zbog ovisnosti postojećeg ekonomskog sustava o njihovu radu – posjeduju stvarnu moć, presudna je u obrani ljudskog dostojanstva te na neki način prijeći vladavinu diktature na radnom mjestu.
Radi se o neobičnoj značajki kapitalizma. Iako imamo sva formalna ekonomska i demokratska prava – pravo glasa i, barem u teoriji, slobodne medije, iako ih ne bih nazvala slobodnima, jer su u tolikoj mjeri monopolizirani i komercijalizirani; dakle, iako imamo mnogo formalnih političkih prava – naši svakodnevni odlasci na posao u mnogim slučajevima predstavljaju odlazak na mjesto gdje vlada diktatura. Primjerice, proizvodna linija u tvornici automobila – mnoge tvornice postale su diktature i svode se na menadžment koji samo zapovijeda radnicima umjesto da cijeni njihove vještine.
Važno je naglasiti da naše društvo ovisi o ljudskim kapacitetima i vještinama te da one predstavljaju oblik moći, ali i izvor drugačijeg svijeta, jer kada bi se ljudi organizirali po modelu – da oni koji imaju vještine posjeduju i stvarnu kontrolu – živjeli bismo u emancipiranijem društvu. Sindikati su presudni u obrani našeg dostojanstva, naših osnovnih svakodnevnih potrepština pomoću kojih preživljavamo, reproduciramo sebe i svoje obitelji itd. Sindikati su u tom smislu fundamentalni, no također bi mogli pružiti temelj drugačijem načinu organiziranja proizvodnje i rada, kako ne bismo živjeli samo zato da radimo, već kako bismo kroz rad mogli živjeti ispunjenim životom. Ne odlazimo na posao samo kako bismo zaradili novac i njime kupili namirnice, odlazimo na posao jer želimo stvarati i raditi nešto korisno.
Čini mi se da sve više mladih ljudi u to vjeruje – to je ono što žele od svojega rada. Ne žele samo privređivati za život, žele ispunjen život. U suprotnom, polovica njihova životnog vijeka potraćena je na dosadne poslove, na rad koji ne zadovoljava njihovu kreativnost. Ljudi su kreativni i to je ono što ih razlikuje od ostalih živih bića. No trenutni se sustav ne bazira na toj činjenici. Smatram kako organizacija rada predstavlja presudni temelj stvarne promjene.
The Match Girls marširaju prema Parlamentu, 1888. (Izvor: www.marxists.org)
Podrijetlo sindikatâ seže još iz vremena rane industrijalizacije kada su radnici iz zanatskih uvjeta proizvodnje prelazili u tvornice. Dakle, sindikati su u suštini orijentirani na organizaciju kolektivnog rada tvorničkih radnika, i njihove su institucije na taj način ustrojene. Međutim, danas stoje pred izazovom prilagodbe trenutnoj situaciji u sklopu koje je rad fragmentiran, nesiguran i prekaran. Neki sindikati su se prilagodili, no nedovoljno, stoga su se prekarni radnici sami organizirali, jer su ljudi kreativni i zato što imaju svoje potrebe – ne mogu preživjeti od rada temeljenog isključivo na neizvjesnoj osnovi.
Nemam previše informacija o tome iako sam i sama „slobodnjak“ (freelancer) – pomalo sam i sama prekarna radnica i članica sam Nacionalnog sindikata novinara koji ima ogranak freelancera. U Velikoj Britaniji već dugo postoje sindikalni ogranci nezaposlenih, a u novije vrijeme jedan od najvećih sindikata osnovao je tzv. ogranke lokalnih zajednica, no mislim da se problematici nije adekvatno pristupilo. Držim da se sindikati moraju radikalno promijeniti i mislim da je najbolji način za postizanje promjene taj da se oni koji nemaju dovoljnu sindikalnu potporu sami organiziraju te pokušaju inzistirati na potpori sindikata koji raspolažu znatnim sredstvima. Posvuda su izloženi napadu – u Velikoj Britaniji se konzervativci pripremaju izglasati zakon kojim bi se omogućilo uništenje sindikalnog financiranja Laburističke stranke.
Dakle, postoje kontinuirani napadi, tako da ne možemo sindikate uzeti zdravo za gotovo, kao veliku utvrdu. No oni imaju svoju infrastrukturu i raspolažu resursima kojima prekarijat nema pristupa. Ne mislim da predstavljaju konačni odgovor, ali smatram da predstavljaju resurs od presudne važnosti. Ne treba samo sjediti i čekati na njih da se pokrenu, moramo se organizirati oko pitanja svakodnevnog života, jer su danas posao i svakodnevica toliko isprepleteni, da si ne možemo dopustiti da se organiziramo samo oko pitanja rada. Moramo se organizirati oko stambenog prostora, ideje temeljnog dohotka, dječje skrbi, prehrane, prometa – oko svih osnovnih pitanja s kojima se svakodnevno susrećemo.
Sindikati i drugi politički akteri često ukazuju na važnost terenskog rada. Međutim, postoji očita diskrepancija između onoga što bi se trebalo učiniti na terenu i načina na koji te organizacije uglavnom funkcioniraju. Mislite li da civilno društvo koje preuzima ulogu političkog čimbenika može preuzeti ulogu i u izgradnji paralelne ekonomije?
Prvenstveno je potrebno reći da se ljudi posvuda spontano organiziraju oko egzistencijalnih pitanja. To se posebice odnosi na Grčku, no ona je samo ekstremni pokazatelj onoga što se događa svugdje – osobito u južnoj, ali i sve više u sjevernoj Europi – posvuda gdje su ljudi suočeni s mjerama štednje koje predstavljaju trajno stanje jer kapital, financijske institucije, industrija, a počesto i vlast, nemaju drugačiji odgovor na krizu. Rješenja pronalaze u smanjivanju prihoda običnih ljudi te rezanju javnih usluga na koje se oslanjaju.
Danas unutar civilnog društva i društvenih pokreta možemo naići na grassroots inicijative u kojima ljudi sami preuzimaju ulogu ekonomskih subjekata. Iako je država djelomično podbacila, ona nam je potrebna, ali mora biti drugačijeg tipa – otvorena prema ljudima i od njih kontrolirana.
Pokreti odozdo već se dulje vrijeme organiziraju. U određenom smislu, ciklus je započeo otporom i suprotstavljanjem, neovisno je li se radilo o alterglobalizacijskom pokretu, pružanju otpora zatvaranju bolnica, ili zauzimanjima knjižnica i sveučilišta kojima prijeti zatvaranje. Dakle, takav vid otpora postoji već neko vrijeme. No, mislim da sada svjedočimo i svojevrsnom pokretu odozdo koji stvara alternative.
To je najvidljivije u Grčkoj, koja je suočena sa zatvaranjem bolnica i dokidanjem prava na obrazovanje. Doktori i medicinske sestre organiziraju se kroz osnivanje „solidarnih klinika“, učitelji pružaju besplatno obrazovanje – ne zbog manjka vjere u koncept javnog obrazovanja ili zdravstva, već zato što osjećaju da hitno moraju nešto poduzeti. Smatram da brojne takve institucije koje nastaju na temeljima solidarnosti mogu poslužiti kao primjer kako poboljšati javni sektor kada za to bude financijskih mogućnosti.
Ne želim romantizirati priču, no danas unutar civilnog društva i društvenih pokreta možemo naići na grassroots inicijative u kojima ljudi sami preuzimaju ulogu ekonomskih subjekata. Iako je država djelomično podbacila, ona nam je potrebna, ali mora biti drugačijeg tipa – otvorena prema ljudima i od njih kontrolirana. Međutim, financijski je sustav u potpunosti zakazao. I to ne samo zakazao, već se i okrutno pokušava oporaviti na račun običnih ljudi, zbog čega se oni okreću jedni drugima.
Ponavljam, ne treba to previše romantizirati, ali nikada nije naodmet naglasiti da u svakodnevnom životu postoji mnogo uzajamnih odnosa. Primjerice, imam predivne susjede koji su uvijek voljni pomoći, ljudi brinu za svoje obitelji – ne možemo ne primijetiti uzajamnost u svakodnevnom životu. Kada uvjeti za njezino ostvarivanje postanu ugroženi, ljudi počinju pretvarati uzajamne odnose u oblik političkog otpora. Ne želim reći da se to događa svugdje, no na neki način postoji kao trend.
Također, cijela je nova generacija suočena s prijetnjom opstanku, koju predstavljaju klimatske promjene i ekološka kriza, te shvaćaju kako ne mogu nastaviti s razinom potrošnje i načinom života svojih roditelja – čak i kada bi imali novca, a nemaju… Stoga se pojavljuju različita kreativna rješenja problema preraspodjele hrane – primjerice, u Londonu je otvoreno mnogo pop-up restorana koji koriste recikliranu hranu, uz minimalnu naknadu, po principu „daj što daš“ ili „plati koliko možeš“.
Nove tehnologije pružaju osnovu za međusobnu koordinaciju brojnih mikro-rješenja, kako bi mogla poslužiti kao osnova drugačijem sustavu. Držim da bismo, kao politički aktivisti – ljudi koji promišljaju o ovim stvarima – trebali obratiti pozornost na spomenute procese i istražiti ih.
Ljudi sve više upotrebljavaju nisku tehnologiju, grade vlastite nastambe, nastanjuju se na brodovima, suradnički pokreću zajednička alternativna stambena rješenja i stvaraju alternativne, zadrugarske energetske sustave. Vratimo se pitanju tehnologije – nove tehnologije pružaju osnovu za međusobnu koordinaciju brojnih mikro-rješenja, kako bi mogla poslužiti kao osnova drugačijem sustavu. Držim da bismo, kao politički aktivisti – ljudi koji promišljaju o ovim stvarima – trebali obratiti pozornost na spomenute procese i istražiti ih. Smatram da bi sve alternativne strategije i ekonomski modeli trebali biti zasnovani na realnoj analizi trenutnih pojava. Nisam sigurna što točno dolazi, ali nešto je na pomolu.
Željela bih istaknuti još jedno polje djelovanja, na kojem se angažiraju i sindikati, a to je borba protiv privatizacije. Ljudi joj se odupiru na mnogim razinama – u Velikoj Britaniji to je povezano sa zdravstvenim uslugama, a u Latinskoj Americi, Italiji i drugim zemljama, uz sustav gospodarenja vodnim resursima. Odbijajući privatizaciju, također naglašavaju da se javnim komunalnim uslugama nije dobro upravljalo – one zapravo nisu bile javne. Njima je upravljala država, ali nisu bile otvorene za javnost. Zato sada postoji novi pokret, usmjeren prema demokratizaciji i otvaranju javnih usluga kako bi doista bile u javnoj upotrebi. Ponekad se govori o planovima da ih se razvija kao zajedničko dobro (commons), sa stvarnim pristupom i stvarnom demokratskom kontrolom odozdo. Ovdje također postoji polje velike kreativnosti i alternativa koje dolaze iz zajednica – od radnika i intelektualaca koji su posvećeni tome da budu resurs za takve pokrete.
Povezujete li to na bilo koji način s idejom o paralelnoj ekonomiji koja neće nužno biti antagonistička prema konceptu države?
Ovo je veliko pitanje i nemam na njega jednostavan odgovor. Mislim da se ne radi o alternativnoj ekonomiji kao usporednom ekonomskom sustavu, stvari su mnogo kompliciranije i na neki način konfliktne, još uvijek nije riječ o alternativnom sustavu – radi se o drukčijim principima i logici. Smatram da je razvoj pokreta poput Podemosa, do određene mjere Syrize, ili, primjerice, potpore Jeremyju Corbynu u Britaniji, indikativan.
Skup podrške Podemosu, Madridu, ožujak 2014. (Izvor: Bloco@Flickr )Time se pokazuje da mnogo malih inicijativa i pojedinaca uključenih u potragu za alternativama prepoznaje potrebu za nekom vrstom političke potpore, makar samo u svrhu zaštite.
Dakle, dolazi do razvoja kompleksnog odnosa – angažmana s državnim aparatom, no često i protiv državnog aparata, ili naprosto djelovanja oko različitih zahtjevâ za pristupom resursima. Razmišljajući o spomenutom, imam u vidu distinkciju između moći kao oblika dominacije – primjerice, državne moći, i moći kao transformativnog kapaciteta. Kada govorimo o inicijativama odozdo, radi se o moći kao transformativnom kapacitetu – ljudi odbijaju reproducirati postojeći sustav, i tako započinju formirati alternativne odnose i forme. Radi se o korištenju transformativnih kapaciteta.
Međutim, to se ne može u potpunosti ostvariti bez neke vrste potpore moći kao dominacije, jer se borimo protiv vrlo moćnog ekonomskog sustava. Nužno je uspostaviti kontrolu nad državnim institucijama putem demokratske borbe gdje god je to moguće. To nam je prijeko potrebno. No, te će državne institucije biti nemoćne ako ne budu utemeljene na svojevrsnoj ekonomskoj alternativi. Možemo reći da se radi o uzajamnoj ovisnosti ekonomskih alternativa odozdo, i neke vrste političke potpore.
Je li desnici lakše pokretati grassroots inicijative i graditi paralelne ekonomije?
Ne znam mnogo o desnici, no vidim kako Zlatna zora oponaša Syrizu, nastojeći stvoriti alternativne oblike solidarnosti, koji to zapravo nisu. Potpuno su ekskluzivni, npr. pučke kuhinje, no ne za imigrante. Besplatne škole, no ne za imigrante. Smatram da takvo djelovanje stoji u opreci s nekom vrstom prirodnog ljudskog nagona da se pomogne drugome i zato mislim da desnica u tom pogledu nije uspjela.
Mislim da na ljevici moramo razumjeti da su naše stranke na centru – kapitulirajući pred korporativnom moći i neoliberalizmom, neovisno o tome radi li se o Novim laburistima, PASOK-u ili nekoj drugoj opciji – u potpunosti iznevjerile one ljude koji su ih izgradili i u njih se pouzdavali, ostavljajući ih duboko razočaranima i prijemčivima za jednostavna rješenja koje nudi desna opcija.
U Francuskoj desnica ne stvara ovakvu vrstu alternative, već je ograničena na izgradnju demagoškog pokreta utemeljenog na ksenofobiji i protivljenju imigraciji. Mislim da je ovakav tip pripisivanja krivnje politički lako izvesti. Populizam nije uvijek desnog tipa, međutim ovdje se radi o desničarskom populizmu i njemu se moguće suprotstaviti jedino tako da se ljevica uistinu angažira izvan vlastitih krugova ljudi koji već godinama podupiru lijevu opciju, i pokuša doprijeti do onih ljudi koji su možda i podupirali ljevicu, no koji se danas osjećaju kao da ih je ona iznevjerila.
Mislim da na ljevici moramo razumjeti da su naše stranke na centru – kapitulirajući pred korporativnom moći i neoliberalizmom, neovisno o tome radi li se o Novim laburistima, PASOK-u ili nekoj drugoj opciji – u potpunosti iznevjerile one ljude koji su ih izgradili i u njih se pouzdavali, ostavljajući ih duboko razočaranima i prijemčivima za jednostavna rješenja koje nudi desna opcija. Dakle, smatram kako je potrebno izgraditi alternativu koja uistinu dopire do svakodnevnog života ljudi.
Kako kao socijalistička feministkinja vidite budućnost feminizma? Čini se kako se prostor za produktivan dijalog među različitim feminističkim strujama koji bi doveo do zajedničkih strategija i djelovanja, još uvijek prerijetko otvara. Možemo li se danas nadati stvaranju novog feminističkog pokreta koji će usmjeriti svoje snage prema zajedničkom rješavanju još uvijek otvorenih pitanja potlačenosti žena?
Feminizam danas na neki način prolazi kroz novi val, čemu mogu posvjedočiti barem u Britaniji, gdje se pojavljuje nova generacija feminista i feministkinja. Njihova radikalizacija u određenom je smislu izazvana efektima koje su politike konzervativaca proizvele u svakodnevnim životima žena te na njihovim radnim mjestima, gdje su dodatno prekarizirane i sve više na udaru eksploatacije. Također, posljedice uništenja javnih usluga u velikoj su mjeri pretrpjele žene. Rezultat svega navedenog ogleda se u nešto manje ideoloških konflikata u odnosu na raniji period, jer se žene organiziraju u borbi protiv onoga što ih pogađa.
Jeremy Corbyn na Tolpuddle Festivalu 2014. (Izvor: Haydn@Flickr )
Mislim da postoji veća želja za brižnijim socijalizmom koji bi bio oblikovan feminizmom. Primjerice, Jeremy Corbyn govori o brižnijoj politici, što na neki način odražava feminističke ideje brige o drugima, brige da se čuje svačiji glas te ukazuje na dominaciju i odnose moći na ljevici. Dakle, riječ je o pitanjima koja se odnose na potrebu za većom samosviješću organizacija i organizacijskih metoda, što uvijek predstavlja veliku snagu za feminizam. Radi se o tome da u današnjem djelovanju stavimo težište na pokušaj prefiguracije ideje budućeg društva.
Mislim da su spomenuta pitanja danas sve prisutnija. Možda je to samo plod mojeg iskustva djelovanja u Britaniji, no ne susrećem se previše sa sektaškim problemima ili podjelama. Nisam sigurna koliko je ispravno nazvati ga lijevim feminizmom, no postoji neka vrsta progresivnog feminizma koji je orijentiran na promjenu i koji govori: „ne možemo više ovako“, a sam sebe razumije kao dio šireg pokreta u sklopu kojega ne odustaje od ideje feminističke prisutnosti. Poprilično sam optimistična oko budućnosti feminizma.
Jedno od prominentnijih pitanja za socijalističke feministkinje jest pitanje kućanskog rada. Kakva ograničenja za obitelj i kućanski te reproduktivni rad dolaze izvana, u kontekstu robne proizvodnje i komodifikacije?
Moramo stvoriti uvjete u kojima žene mogu izabrati na koji će način živjeti, kako će organizirati svoje živote i svoje međuljudske odnose. Stoga ne mogu reći da sam za industrijalizaciju u smislu potpune komodifikacije kućanskog rada. Naklonjena sam javno uređenoj dječjoj skrbi, restoranima s nižim cijenama, stanovanju sa zajedničkim kuhinjama, zajedničkim praonicama za rublje itd. Dakle, jednim dijelom radi se o uspostavljanju infrastrukturnih uvjeta za zajednički proces koji se odvija među obiteljima, a ne samo među ženama.
Ne mogu reći da se slažem s nadnicama za rad u kućanstvu jer se tako može učvrstiti određena vrsta izolacije žena. Međutim, držim kako postoji potreba za nekom vrstom temeljnog dohotka koji bi bio značajan
Nemoguće je odvojiti izolaciju i podčinjavanje žena te trenutnu, rodnu prirodu obitelji, od prirode tržišta rada, koje na neki način zahtijeva ovakav tip privatne reprodukcije radnog kapaciteta.
za žene jer bi omogućio muškarcima da preuzmu veću ulogu u odgoju i brizi o djeci, i doveo do smanjenja ovisnosti o tržištu rada. Smatram da je nemoguće odvojiti izolaciju i podčinjavanje žena te trenutnu, rodnu prirodu obitelji, od prirode tržišta rada, koje na neki način zahtijeva ovakav tip privatne reprodukcije radnog kapaciteta.
Dakle, ne mislim da ćemo biti u stanju riješiti problem sve dok ne izborimo određenu autonomiju u odnosu na tržište radne snage, kako bi naše vrijeme moglo biti provedeno u skrbi o djeci i kućanstvu te svim pogodnostima koje ljudi uživaju unutar obitelji. Smatram da je bezuvjetni temeljni dohodak značajna stvar, kao i javne usluge koje bi ženama omogućile da se oslobode izolacije kućanskog rada, što je važnije nego ikada prije. Radi se i o potencijalu dijeljenja kućanskog posla, koji također zahtijeva vrijeme koje nije utrošeno na tržištu rada, i da nismo u tolikoj mjeri vezani uz puni radni tjedan, ali i sve prinude nadničarskog rada. Stoga je ovo centralno pitanje, svojevrstan lakmus test – odmičemo li se od komodifikacije prema nekoj vrsti ne-tržišne ekonomije? No, još je dug put pred nama.
