Srp i čekić vražji su, eto, simboli totalitarizma zbog kojih je „izdajnik“ završio u pritvoru. Mladi nacist, pak, sin važnog političara, idiot koji će objaviti fotografiju ustaše koji u ruci drži glavu četnika i time Srbima čestitati Božić, nije ostao u pritvoru, niti će zbog neviđenog čina mržnje biti kažnjen. A i zašto bi, kada je mržnja ovdje sastavni dio političkog i javnog života. Kao naličje Lijepe naše. I države i himne.
Izvještavala sam negdje 1990. sa skupa HDZ-a u nekom gradiću, poznatom inače po velikom broju poginulih mještana koji su se u Drugom ratu, a na poziv Komunističke partije, „odmetnuli“ u partizane. Sada sam ih, puno godina kasnije, gledala kako zajapurenih lica i s obaveznom rukom na srcu nevješto gude himnu nove hrvatske države. Riječi jedva da su znali, navikli godinama da, po komandi neke druge partije, grme jugoslavensku himnu „Hej Slaveni“. Stajala sam oslonjena na jedan zidić, sa zanimanjem promatrala preobražaj puka, a rat još nije bio počeo, u zadrte nacionaliste koji su preko noći otkrili svoju višedecenijsku zabludu o Jugoslaviji i „vjekovnu težnju za samostalnom Hrvatskom“. Istina je, nisam se uspravila, nisam stavila ruku na srce i nisam otvarala usta na tekst nepoznate pjesme, a i vjerujem da je ljudsko pravo svake osobe odrediti u kojem nacionalnom obredu želi sudjelovati. Uglavnom, jedan je „kolega“, tada novinar Slobodne Dalmacije, kasnije visokorangirani desničarski sudionik potpune devastacije te nekada ponajbolje dnevne novine, smatrao moje ponašanje veleizdajničkim, pa me prijavio TV-šefovima, jer da se nisam ustala na himnu. Naravno, uslijedile su neke kretenske sankcije, a ostalo je prošlost. Koja se međutim ponavlja. U mnogo vulgarnijem i opasnijem vidu. Danas, ako na nožice lagane ne skoče već na prve taktove „Lijepe naše“, stradaju čak i djeca. I to fizički. Ima tako jedan grad, Vukovar se zove, amblematski znak svehrvatskog ratnog stradanja, grad u kojemu je jednom živjelo Srba koliko i Hrvata, a onda je divljački srušen, Hrvati su prognani, ubijani… i sve to trebala je biti prošlost, mučni događaji od prije 28 godina. Ali ne, ovdje prošlost služi kao stalni detonator međunacionalne mržnje, makar danas u Vukovaru živi zanemariv broj Srba čija se zakonska prava ne poštuju, uvođenje dvojezičnih natpisa na primjer nema tu nikakvih šansi, nakon jednog pokušaja koji je završio divljačkim razbijanjem ploča s ćiriličnim natpisima od strane „ogorčenih“ hrvatskih veterana.
Istih koji su svoju djecu odgojili u mržnji prema malim Srbima, a ima Vukovar i svoga čuvara virtualnih vrijednosti, poput hrvatske himne, svoga gradonačelnika, spremnog i na opasni, gnjusni potez, e kako bi zaštitio pjesmuljak, vrednovan ovdje kao djevičanski, temeljni čin patriotizma i ljubavi prema domovini. Zato je dokazom veleizdaje procijenio gradonačelnik Vukovara snimku s utakmice na kojoj prilikom tamburanja himne djeca Hrvati stoje, a Srbi sjede. Pa je objavio! Kao da je himničko ustajanje zakonska obaveza. Je li računao da će tek malo kasnije jednog od mladića s te snimke teško prebiti grupa Hrvata? Vjerojatno jest, ali ga nije bilo briga, baš kao što mu ni šef stranke, premijer, nije smatrao važnim što je mladi Srbin pretučen zbog svoga izbora da odjebe hrvatsku himnu, a na što ima svako pravo. Zato je premijer samo nježno ukorio svoga druga, više od toga i ne smije, svjestan da je Vukovar osinje gnijezdo, grad proizveden u nedodirljivi nacionalistički geto, čiji prvi čovjek prokazuje djecu, a mržnja prema srpskim građanima smatra se posve prirodnim i poželjnim. I zato tamo hrvatska i srpska djeca nemaju šansu normalnog života, a kamoli međusobnog druženja.
No gradonačelnik Vukovara, direktno odgovoran za batine koje je dobio mladi Srbin, prošao je lišo. Njega policija nije učinila odgovornim zbog nedopustive objave huškačke snimke, on je, naime, štitio hrvatske svetinje, po cijenu fizičkog stradavanja jednog mladog čovjeka, za razliku od onoga đubreta izdajničkog koji je nasrnuo na najveći kult, veći i od himne i od zastave. Pandurija je, dakle, hitro, kao i vukovarski gradonačelnik, detektirala prokletnika koji je na zagrebački spomenik Franji Tuđmanu iscrtao srp i čekić. Ej, srp i čekić! Te strašne simbole. Čega? Internacionalne radničke klase? Ne, nego komunizma, zaključila je Država, pa je snimka nepoznatog mladića objavljena u medijima, a građani pozvani da dojave, ako ga prepoznaju.
Naravno uvijek budni cinkaroši, zaštitnici Oca domovine i najdražeg fašista, mladića su brzo prepoznali i prijavili, policija uhapsila, zatvorila, kazneno gonila, a prijetnje smrću stižu mu sada sa svih strana. Jedan se mladi čovjek u Zadru usudio odvratnu poruku mržnje jednim slovom pretvoriti u poruku ljubavi, pa je na grafit „ubij Srbina“ dodao na početku jedno „lj“ i time ispisao „ljubi Srbina“. Dakako priveden je i bit će kažnjen, a mogao se, kako i pristoji u ovoj državi, pridružiti hordi onih koji nekažnjeno ispisuju simbole bivše nacističke države ili u zrak dižu spomeničku baštinu, čime je uspješno proteklih godina srušeno više od tri hiljade antifašističkih spomenika.
Srp i čekić vražji su, eto, simboli totalitarizma zbog kojih je „izdajnik“ završio u pritvoru. Mladi nacist, pak, sin važnog političara, idiot koji će objaviti fotografiju ustaše koji u ruci drži glavu četnika i time Srbima čestitati Božić, nije ostao u pritvoru, niti će zbog neviđenog čina mržnje biti kažnjen. A i zašto bi, kada je mržnja ovdje sastavni dio političkog i javnog života. Kao naličje Lijepe naše. I države i himne.
tacno
Izvještavala sam negdje 1990. sa skupa HDZ-a u nekom gradiću, poznatom inače po velikom broju poginulih mještana koji su se u Drugom ratu, a na poziv Komunističke partije, „odmetnuli“ u partizane. Sada sam ih, puno godina kasnije, gledala kako zajapurenih lica i s obaveznom rukom na srcu nevješto gude himnu nove hrvatske države. Riječi jedva da su znali, navikli godinama da, po komandi neke druge partije, grme jugoslavensku himnu „Hej Slaveni“. Stajala sam oslonjena na jedan zidić, sa zanimanjem promatrala preobražaj puka, a rat još nije bio počeo, u zadrte nacionaliste koji su preko noći otkrili svoju višedecenijsku zabludu o Jugoslaviji i „vjekovnu težnju za samostalnom Hrvatskom“. Istina je, nisam se uspravila, nisam stavila ruku na srce i nisam otvarala usta na tekst nepoznate pjesme, a i vjerujem da je ljudsko pravo svake osobe odrediti u kojem nacionalnom obredu želi sudjelovati. Uglavnom, jedan je „kolega“, tada novinar Slobodne Dalmacije, kasnije visokorangirani desničarski sudionik potpune devastacije te nekada ponajbolje dnevne novine, smatrao moje ponašanje veleizdajničkim, pa me prijavio TV-šefovima, jer da se nisam ustala na himnu. Naravno, uslijedile su neke kretenske sankcije, a ostalo je prošlost. Koja se međutim ponavlja. U mnogo vulgarnijem i opasnijem vidu. Danas, ako na nožice lagane ne skoče već na prve taktove „Lijepe naše“, stradaju čak i djeca. I to fizički. Ima tako jedan grad, Vukovar se zove, amblematski znak svehrvatskog ratnog stradanja, grad u kojemu je jednom živjelo Srba koliko i Hrvata, a onda je divljački srušen, Hrvati su prognani, ubijani… i sve to trebala je biti prošlost, mučni događaji od prije 28 godina. Ali ne, ovdje prošlost služi kao stalni detonator međunacionalne mržnje, makar danas u Vukovaru živi zanemariv broj Srba čija se zakonska prava ne poštuju, uvođenje dvojezičnih natpisa na primjer nema tu nikakvih šansi, nakon jednog pokušaja koji je završio divljačkim razbijanjem ploča s ćiriličnim natpisima od strane „ogorčenih“ hrvatskih veterana.
Istih koji su svoju djecu odgojili u mržnji prema malim Srbima, a ima Vukovar i svoga čuvara virtualnih vrijednosti, poput hrvatske himne, svoga gradonačelnika, spremnog i na opasni, gnjusni potez, e kako bi zaštitio pjesmuljak, vrednovan ovdje kao djevičanski, temeljni čin patriotizma i ljubavi prema domovini. Zato je dokazom veleizdaje procijenio gradonačelnik Vukovara snimku s utakmice na kojoj prilikom tamburanja himne djeca Hrvati stoje, a Srbi sjede. Pa je objavio! Kao da je himničko ustajanje zakonska obaveza. Je li računao da će tek malo kasnije jednog od mladića s te snimke teško prebiti grupa Hrvata? Vjerojatno jest, ali ga nije bilo briga, baš kao što mu ni šef stranke, premijer, nije smatrao važnim što je mladi Srbin pretučen zbog svoga izbora da odjebe hrvatsku himnu, a na što ima svako pravo. Zato je premijer samo nježno ukorio svoga druga, više od toga i ne smije, svjestan da je Vukovar osinje gnijezdo, grad proizveden u nedodirljivi nacionalistički geto, čiji prvi čovjek prokazuje djecu, a mržnja prema srpskim građanima smatra se posve prirodnim i poželjnim. I zato tamo hrvatska i srpska djeca nemaju šansu normalnog života, a kamoli međusobnog druženja.
No gradonačelnik Vukovara, direktno odgovoran za batine koje je dobio mladi Srbin, prošao je lišo. Njega policija nije učinila odgovornim zbog nedopustive objave huškačke snimke, on je, naime, štitio hrvatske svetinje, po cijenu fizičkog stradavanja jednog mladog čovjeka, za razliku od onoga đubreta izdajničkog koji je nasrnuo na najveći kult, veći i od himne i od zastave. Pandurija je, dakle, hitro, kao i vukovarski gradonačelnik, detektirala prokletnika koji je na zagrebački spomenik Franji Tuđmanu iscrtao srp i čekić. Ej, srp i čekić! Te strašne simbole. Čega? Internacionalne radničke klase? Ne, nego komunizma, zaključila je Država, pa je snimka nepoznatog mladića objavljena u medijima, a građani pozvani da dojave, ako ga prepoznaju.
Naravno uvijek budni cinkaroši, zaštitnici Oca domovine i najdražeg fašista, mladića su brzo prepoznali i prijavili, policija uhapsila, zatvorila, kazneno gonila, a prijetnje smrću stižu mu sada sa svih strana. Jedan se mladi čovjek u Zadru usudio odvratnu poruku mržnje jednim slovom pretvoriti u poruku ljubavi, pa je na grafit „ubij Srbina“ dodao na početku jedno „lj“ i time ispisao „ljubi Srbina“. Dakako priveden je i bit će kažnjen, a mogao se, kako i pristoji u ovoj državi, pridružiti hordi onih koji nekažnjeno ispisuju simbole bivše nacističke države ili u zrak dižu spomeničku baštinu, čime je uspješno proteklih godina srušeno više od tri hiljade antifašističkih spomenika.
Srp i čekić vražji su, eto, simboli totalitarizma zbog kojih je „izdajnik“ završio u pritvoru. Mladi nacist, pak, sin važnog političara, idiot koji će objaviti fotografiju ustaše koji u ruci drži glavu četnika i time Srbima čestitati Božić, nije ostao u pritvoru, niti će zbog neviđenog čina mržnje biti kažnjen. A i zašto bi, kada je mržnja ovdje sastavni dio političkog i javnog života. Kao naličje Lijepe naše. I države i himne.
tacno
