I dok dio lokalnih zajedničara, medijskih posvuduša i kvazikomentatora po društvenim mrežama likuje zbog izborne pobjede HDZ-a, proričući hrabro čak i smrt relevantne političke ljevice u Hrvatskoj, prvi put u 25 godina parlamentarne demokracije dogodilo se da vrh HDZ-a krajnje suzdržano obilježava izborni uspjeh. Nema tu bahate euforije, teških riječi, velikih obećanja, proricanja zle sudbine političkih suparnika ni uvreda upućenih biračima koji nisu glasali za HDZ. Novi lider stranke Andrej Plenković, prije svega, oprezan je čovjek
S Andrejem Plenkovićem očito se posve mijenja politička i komunikacijska strategija HDZ-a, a iako on ima puno osobnih razloga proslaviti izbornu pobjedu, čini se kako je, premda posljednjih godina živi i radi u Bruxellesu, svjesniji od većine hrvatskih političara u kakvom je stanju Hrvatska i koliko je sam HDZ kadrovski devastiran. Osim toga, izborne su brojke neumoljive i ne idu u prilog nikakvom trijumfalizmu.
Pobjeda nije nadmoćna, HDZ je na ovim izborima osvojio 682 tisuće glasova, dakle, uživa podršku manje od šestine ljudi s pravom glasa. U odnosu na izbore 2015., HDZ je izgubio povjerenje čak 64 tisuće svojih birača. Za ozbiljne reforme, koje su neminovne želimo li izići iz faze zapuštene Hrvatske u fazu razvoja, to je labava podrška opciji koja pokušava ostvariti parlamentarnu većinu.
Neminovni financijski rezovi proizvest će cunami nezadovoljstva
Za Plenkovića bi bilo idealno kad bi, za početak, mogao složiti vladu tako da pridobije uza se opcije koje će s HDZ-om uživati podršku barem trećine birača. Bila bi to pozicija iz koje bi lakše mogao krenuti u osvajanje šire potpore, koju će u narednom razdoblju jako teško biti osvojiti jer dogodine Hrvatskoj na naplatu stiže 27 milijardi kuna duga. Taj se dug neće moći vratiti bez oštrih proračunskih rezova zbog kojih će stotine tisuća građana biti nezadovoljno, taj dug onemogućava i da HDZ brzo ispuni obećanje o ozbiljnijem smanjenju poreza.
Vjerojatnost da će se dug vratiti bez zahvata u mirovine koje nisu zarađene radom, gotovo da je ravna nuli.
Branitelji su u premijerskom mandatu Zorana Milanovića, a i Tihomira Oreškovića, uspjeli odgoditi neminovno rezanje svojih financijskih prava - kriza jedva da ih je i dotaknula, ali to odgađanje neće ići u nedogled. Vlada desnice lakše će srezati ta prava, ali ni njoj neće biti ni lako ni jednostavno. Posve je jasno da pomaka neće biti ni bez reforme javne uprave i lokalne samouprave, pa i masovnijih otkaza u državnom i javnom sektoru. Možda će zbog lokalnih izbora, koji će se održati 2017., iduća vlada nakratko prikočiti sa strukturnim reformama, ali one su neizbježne i u pravilu nose sa sobom cunami nezadovoljstva.
Isto bi bilo i da je SDP kojim slučajem bio u prilici sastavljati vladu, isto bi bilo i da HDZ i SDP slažu novu vladu, razlika bi bila samo u startnoj podršci šireg biračkog bazena.
Ako okupi saveznike za sastavljanje vlade, a izgledno je da hoće, Plenković će preuzeti posve zapuštenu državu, ekonomiju u kojoj cvatu nezaposlenost/podzaposlenost i gotovo je posve ovisna o državi; besperspektivno društvo iz kojega mladi, a i malo i stariji, bježe glavom bez obzira. U takvoj situaciji novi lider HDZ-a neće imati puno izbora i, ako je stvarno odlučio biti onaj koji će kao premijer mijenjati Hrvatsku tako da za nekoliko godina možemo reći da živimo bolje, morat će vući krajnje nepopularne poteze. I sve bi to bilo daleko lakše i jednostavnije kad bi on u stranci imao čistu situaciju.
Hoće li mir s radikalima i mitomanima kupovati državnim funkcijama?
Plenković je preuzeo posve devastirani HDZ i vratio ga u igru, on dobro zna koliko je u toj stranci onih koji su mu spremni okrenuti leđa ili podmetnuti nogu na prvom zavoju. Sluti, ali zapravo ni ne zna koliko je onih koji zastupaju posve drukčije stavove od njegovih i žele da se HDZ i dalje koprca u živom blatu gore povijesti i koruptivnih manipulacija.
U ovoj kampanji često se spominjao podatak da je Plenković 2000. godine vodio predsjedničku kampanju Mate Granića. Međutim, mnogi su zaboravili, a sigurna sam da Plenković nije, kako su braća HDZ-ovci tada besramno izdali Granića i koliko je truda uloženo da se uništi njegova kampanja, kojoj su šanse za uspjeh, nakon Tuđmanove smrti, ionako bile blijede. Granić je bio krenuo kao kandidat HDZ-a, ali su mu usred kampanje zabili nož u leđa, ostavili ga samoga – bez novca i logističke podrške - i pustili ga da se kao nezavisni kandidat koprca do prvog kruga izbora. Najgori su bili oni koji su mu javno davali najsnažniju podršku, a istovremeno koristili sve podzemne kanale da ga unište.
HDZ-ovci koje je Plenković prigodno i ekspresno predizborno marginalizirao, kao i oni koje to tek čeka, ako on doista namjerava provesti tranziciju HDZ-a u europsku demokršćansku stranku, neće još dugo šutjeti, a ni mirovati. Hoće li unutarstranački mir s radikalima i mitomanima kupovati državnim funkcijama, tek ćemo vidjeti.
U postizborju najteži izazovi za Plenkovića kriju se u HDZ-ovim rovovima, pećinama i jamama.
tportal
S Andrejem Plenkovićem očito se posve mijenja politička i komunikacijska strategija HDZ-a, a iako on ima puno osobnih razloga proslaviti izbornu pobjedu, čini se kako je, premda posljednjih godina živi i radi u Bruxellesu, svjesniji od većine hrvatskih političara u kakvom je stanju Hrvatska i koliko je sam HDZ kadrovski devastiran. Osim toga, izborne su brojke neumoljive i ne idu u prilog nikakvom trijumfalizmu.
Pobjeda nije nadmoćna, HDZ je na ovim izborima osvojio 682 tisuće glasova, dakle, uživa podršku manje od šestine ljudi s pravom glasa. U odnosu na izbore 2015., HDZ je izgubio povjerenje čak 64 tisuće svojih birača. Za ozbiljne reforme, koje su neminovne želimo li izići iz faze zapuštene Hrvatske u fazu razvoja, to je labava podrška opciji koja pokušava ostvariti parlamentarnu većinu.
Neminovni financijski rezovi proizvest će cunami nezadovoljstva
Za Plenkovića bi bilo idealno kad bi, za početak, mogao složiti vladu tako da pridobije uza se opcije koje će s HDZ-om uživati podršku barem trećine birača. Bila bi to pozicija iz koje bi lakše mogao krenuti u osvajanje šire potpore, koju će u narednom razdoblju jako teško biti osvojiti jer dogodine Hrvatskoj na naplatu stiže 27 milijardi kuna duga. Taj se dug neće moći vratiti bez oštrih proračunskih rezova zbog kojih će stotine tisuća građana biti nezadovoljno, taj dug onemogućava i da HDZ brzo ispuni obećanje o ozbiljnijem smanjenju poreza.
Vjerojatnost da će se dug vratiti bez zahvata u mirovine koje nisu zarađene radom, gotovo da je ravna nuli.
Branitelji su u premijerskom mandatu Zorana Milanovića, a i Tihomira Oreškovića, uspjeli odgoditi neminovno rezanje svojih financijskih prava - kriza jedva da ih je i dotaknula, ali to odgađanje neće ići u nedogled. Vlada desnice lakše će srezati ta prava, ali ni njoj neće biti ni lako ni jednostavno. Posve je jasno da pomaka neće biti ni bez reforme javne uprave i lokalne samouprave, pa i masovnijih otkaza u državnom i javnom sektoru. Možda će zbog lokalnih izbora, koji će se održati 2017., iduća vlada nakratko prikočiti sa strukturnim reformama, ali one su neizbježne i u pravilu nose sa sobom cunami nezadovoljstva.
Isto bi bilo i da je SDP kojim slučajem bio u prilici sastavljati vladu, isto bi bilo i da HDZ i SDP slažu novu vladu, razlika bi bila samo u startnoj podršci šireg biračkog bazena.
Ako okupi saveznike za sastavljanje vlade, a izgledno je da hoće, Plenković će preuzeti posve zapuštenu državu, ekonomiju u kojoj cvatu nezaposlenost/podzaposlenost i gotovo je posve ovisna o državi; besperspektivno društvo iz kojega mladi, a i malo i stariji, bježe glavom bez obzira. U takvoj situaciji novi lider HDZ-a neće imati puno izbora i, ako je stvarno odlučio biti onaj koji će kao premijer mijenjati Hrvatsku tako da za nekoliko godina možemo reći da živimo bolje, morat će vući krajnje nepopularne poteze. I sve bi to bilo daleko lakše i jednostavnije kad bi on u stranci imao čistu situaciju.
Hoće li mir s radikalima i mitomanima kupovati državnim funkcijama?
Plenković je preuzeo posve devastirani HDZ i vratio ga u igru, on dobro zna koliko je u toj stranci onih koji su mu spremni okrenuti leđa ili podmetnuti nogu na prvom zavoju. Sluti, ali zapravo ni ne zna koliko je onih koji zastupaju posve drukčije stavove od njegovih i žele da se HDZ i dalje koprca u živom blatu gore povijesti i koruptivnih manipulacija.
U ovoj kampanji često se spominjao podatak da je Plenković 2000. godine vodio predsjedničku kampanju Mate Granića. Međutim, mnogi su zaboravili, a sigurna sam da Plenković nije, kako su braća HDZ-ovci tada besramno izdali Granića i koliko je truda uloženo da se uništi njegova kampanja, kojoj su šanse za uspjeh, nakon Tuđmanove smrti, ionako bile blijede. Granić je bio krenuo kao kandidat HDZ-a, ali su mu usred kampanje zabili nož u leđa, ostavili ga samoga – bez novca i logističke podrške - i pustili ga da se kao nezavisni kandidat koprca do prvog kruga izbora. Najgori su bili oni koji su mu javno davali najsnažniju podršku, a istovremeno koristili sve podzemne kanale da ga unište.
HDZ-ovci koje je Plenković prigodno i ekspresno predizborno marginalizirao, kao i oni koje to tek čeka, ako on doista namjerava provesti tranziciju HDZ-a u europsku demokršćansku stranku, neće još dugo šutjeti, a ni mirovati. Hoće li unutarstranački mir s radikalima i mitomanima kupovati državnim funkcijama, tek ćemo vidjeti.
U postizborju najteži izazovi za Plenkovića kriju se u HDZ-ovim rovovima, pećinama i jamama.
tportal
