Sve manje mi se sviđa ovaj grad – ulice promet prolaznici.
Hodao sam po toplom danu u veljači,
drukčije vrste nego u pjesmama Gary Snaydera
u kojima se slavi divlji život i čovjek koji se uklapa u klimu,
biljni pokrov, među životinje i nije u istrebljivačkom ratu
sa Zemljom i organskim svijetom. Plovio sam
po moru samoispunjujućih proročanstava, tuge i trpljenja osame,
pored arhipelaga supermarketa, nasukavao se u plićinama
kupovine suvišnosti i susreta s onima koji se ne udubljuju.
U susretu koji nisam mogao izbjeći saznajem da je onemoćalom
tvrdoglavom ocu podvalio smještaj u domu. Za njegovo dobro,
jer ja sam voćar, moram imati oštre škare i tvrdo srce, kaže mi.
U drugom susretu ona me urotnički gurka i grleno se smije.
Ocvala, uvijek svoja i svačija, fraze pretvara u živi pijesak.
Moj mrtvi prijatelj, davno joj je ispunio žarku želju i tucao u guzu,
igrao se riječima hvaleći se da ju je upucao u njeno smeđe puce.
U trećem susretu prijatelj amputiranog milosrđa nadmeno je
ravnodušan. Ne diraju ga smrti poznatih, ne zanimaju ga drukčiji,
ne pokazuje naklonost za filtere naklonosti, ne želi znati za novo.
Umjesto odstranjene sućuti izrasle su mu mutantske povijuše
samozadovoljne sebičnosti za smaknuće mog samopoštovanja.
Sve manje mi se sviđa ovaj grad – ulice promet prolaznici.
Hodao sam po toplom danu u veljači…
