/SBPeriskop

Hopa-cupa o javnom trošku

Hrvatska i Društvo
Objavio: Web
Hopa-cupa o javnom trošku





„Dala sam otkaz u firmi i uzela status roditelja odgajatelja i kako ću se sada vratiti na posao uz sedmero djece“, žesti se jedna prosvjednica u Zagrebu. „Pronatalitetni Milan“ dosjetio se bio populističke mjere inkubatorskog bandićizma te „prekobrojno“ rađanje djece pretvorio u privlačan biznis. Da neke obiteljske računice nisu uvažile ekonomsku varijablu ispred konstante ljubavi i državne demografske politike u slobodnom padu, zar bi se tih 5000 i kusur roditelja/ica tek tako odrekli radnog mjesta i uzeli povlastice tzv. roditelja odgojitelja?

„Dala sam otkaz u firmi i uzela status roditelja odgajatelja i kako ću se sada vratiti na posao uz sedmero djece“, žesti se jedna prosvjednica u Zagrebu protiv prijedloga gradonačelnika Tomislava Tomaševića o tomu da se unese više reda/pravde u pronatalitetnu mjeru njegova pokojnog prethodnika Milana Bandića o novčanim naknadama za novorođenčad. „Ukine li se status roditelj odgajatelj i smanje novčane naknade, ništa mi drugo ne preostaje, nego uzeti svoje petero djece za ruke i iseliti se u Njemačku“, dodaje druga u novinarski mikrofon, valjda uvjerena kako je ekonomska lokomotiva EU-a sva nesretna bez njezine obitelji. Raširenih ruku i širom otvorenog novčanika jedva čeka hraniti i nju, i muža joj, ako ga ima, i svih petero njezine djece. Za inat Tomaševiću „srca kamenoga“ i na očaj svih na obama državnim brdima, koji se valjda ne usude ili ne žele privesti pameti, je li, najvidljivijeg lidera tzv. lijevo-zelene koalicije. Narastajuće političke snage što je uvjerljivo na lokalnim/regionalnim izborima bila osvojila Zagreb i Pazin, a gdjegdje po tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj ušla u lokalne samouprave s jasnom nakanom promijeniti iz temelja način upravljanja, gospodarenja javnim novcem i projektiranje društvenog razvitka. U hrvatskoj metropoli – među inim u crnoj rupi cca osam milijardi i kusur milijuna kunskih kostura – resetirati neučinkovit inkubatorski bandićizam projekta tzv. roditelja odgajatelja (tupav naziv; zar drugi roditelji, posvojitelji, etc. nisu odgajatelji?) u koji je uloženo cca 1,8 milijardâ kuna. A natalitet nije povećan.

Bit će zanimljivo vidjeti hoće li se i kako Tomislav Tomašević spasiti od svakovrsnih pokušaja linča vrlo gnjevnih tzv. roditelja odgajatelja koji ne daju „stečena prava“ te oporbenih, vjerskih i inih konzervativnih oponenata. Popusti li, što bi rekli jarani – džaba je krečioSkupštinari Grada Zagreba u četvrtak 9. prosinca reći će po završenom e-savjetovanju je li Tomašević u pravu kad je nakanio sniziti plaću tzv. roditeljima odgajateljima (kojih je na platnoj list Grada Zagreba nešto više od 5000) s 4800 na 3600 kuna, naknadu za opremu prvoga novorođenog dijeteta povisiti s 1800 na 2500 kuna za jednu kalendarsku godinu, naknadu od 3600 kuna tijekom dvije godine za drugo dijete, kao i naknadu od 54.000 kuna za treće i svako sljedeće dijete tijekom šest kalendarskih godina sniziti na 2500 kuna. Ta  je nakana, koja ne znači smanjenje ukupne svote namjenske novčane pomoći, sadržana u Nacrtu prijedloga Odluke o novčanoj pomoći za opremu novorođenog djeteta o kojoj je na internetskim stranicama Grada Zagreba otvorena javna rasprava od 6. studenoga do 5. prosinca, što je uzvitlalo prašinu među korisnicima statusa tzv. roditelja odgajatelja, ali i izbornim gubitnicima u Zagrebu, MB 365 – Stranci rada i solidarnosti te HDZ-u i još nekim političkim autsajderima. Drže nepravednim da pomoć za opremu svakoga novorođenog djeteta iznosi 2500 kuna, da se novac isplaćuje u dva jednaka obroka tijekom godine, da se obustavi primanje novih zahtjeva za dobivanje tog statusa dok se ne sredi šuplja gradska blagajna, smanji plaća aktualnim korisnicima statusa na 3600 kuna te im se dopusti povratak na tržište rada, a djeci smještaj u jaslice i vrtiće.

Na stranu, je li, (ne)utemeljenost „zločestih“ kritika dijela Zagrepčana na račun tzv. roditelja odgajatelja da kao nezaposleni, odnosno zaposleni s mizernim plaćama ili na minimalcu, samohrani roditelji, penzići koji na državnu sramotu uzdržavaju i odraslu djecu (često s obiteljima) i unuke, koji su podstanari, bolesni, u dužničkom ropstvu, prezaduženi kreditima, s tzv. prešutnim minusima na tekućim računima ili samo u crvenom, etc. moraju Bandićevom odlukom plaćati debele iznose za tuđu djecu. Čije, je li, najčešće majke smišljeno/svojevoljno napuštaju nerijetko potplaćena radna mjesta i kalkulantski uzimaju status tzv. roditelja odgajatelja, sjede kod kuće i – kao po srednjovjekovnom vjerskom naputku o ulozi žene u obitelji, kao kuharice, spremačice, objekta za mušku zabavu, rađanje i podizanje djece – čekaju izdašne/sigurne tranše javnog novca koji velika većina tzv. običnih/malih ljudi jedva može zamisliti. Kamoli roditelji bez djece, oni s jednom ili dvoje… Kao, država demografski izumire, a mi smo ti/te koji ćemo je vitalizirati, osigurati joj dovoljno radnika, vojnika… I, naravno, to ima svoju cijenu koju, eto, Zagrepčani imaju bespogovorno platiti. Tako je kazao „naš pronatalitetni Milan“.

Budući da je itekako „znao“ s javnim novcem – u osobnu i korist svojih kumova, rodijaka, uvijek istih partnera, kupljenih dua, etc. – šest je puta sjedao u gradonačelnički fotelj. Dobro, sedmi put ne bi, jer je sada Tomo Tomašević bio uvjerljivo jači od njega zajedno sa svima egzistencijalnim ovisnicima o njegovoj širokoj ruci u zagrebačkomu javnom džepu među kojima je također jedan – proračunato šutljiv – dio mrko gledao na odluku o tzv. roditeljima odgajateljima kao asocijalnoj nepravdi što ne pridonosi čak ni minimalnom poboljšanju pronatalitetne politike. Ni u Zagrebu niti u cijeloj zemlji. Niti Bandićeva odluka o nagrađivanju hiperprodukcije djece ima uporište u ukupnoj socijalnoj politici Zagreba i Bijedne Naše, gdje je izrazito loša i nikakva upravo skrb za djecu i mladež do punoljetnosti, ali i nakon što ta populacija završi školovaanje, pokuša se zaposliti i zasnuje obitelji. Pa ispada licemjerjem i farsom desetljećima već vrlo agresivna tzv. pro life kampanja Katoličke crkve i rigidnih konzervativnih skupina o tzv. zaštiti života od začeća do prirodne smrti, zabrani kontracepcije i pobačaja, liječničkom tzv. prigovoru savjesti, presretanju i vrijeđanju trudnica pred bolničkim ginekologija paklenskim prijetnjama i sloganima, slikama unakaženih fetusa, zbornim mrmljanjem očenaša, zdravomariji…

Istaknuti demografi desetljećima uzaludno alarmiraju i tzv. desne vlasti i tzv. lijeve koalicije zbog loših demografskih politika što vode polaganom, ali sigurnom izumiranju tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. I ništa„Rađajte, rađajte, rađajte, nije vam dopušteno ubiti što je Bog stvorio, i ja sam nekada bio fetus!“ – odjekuje srednjovjekovno-vjerske jednoumlje, a kada novorođenče ugleda svijet, osobito u siromašnim „štalicama“, gdje se zalogaji racioniraju do iznemoglosti, krov prokišnjava, a ljuti vjetar socijalne indolencije brije kroz šupljine u zidovima,  uzdržavanje djece više nije briga tih koji prisiljavaju majke na rađanje sve novih i novih gladnih usta. Kad podmladak izuči škole i stasa za svijet rada, država neće mrdnuti malim prstom što – razočarani domajom-maćehom – mlađi ljudi i cijele obitelji kupuju jednosmjernu kartu za inozemstvo i iseljavaju se. Jer kod kuće nemaju ni pristojan posao, ni plaću od koje se živi dostojno prosječna čovjeka, ni krov nad glavom, ni društvenu pravdu niti razloga za nadati se boljoj sutrašnjici. „Naš pronatalitetni Milan“, međutim, dosjetio se populističke mjere inkubatorskog bandićizma te „prekobrojno“ rađanje djece pretvorio u – privlačan business. Sramota je to reći, ali, da nije tako i da neke, je li, obiteljske računice nisu uvažile ekonomsku varijablu ispred konstante ljubavi i državne demografske politike u slobodnom padu, zar bi se tih 5000 i kusur roditelja/ica tek tako odrekli radnog mjesta i uzeli povlastice tzv. roditelja odgajatelja?

Ljudi nisu blesavi, pa kad Bandić već nudi… A to kako je i što Bandić odlučio nije kopirao nijedan drugi grad ili općina u zemlji; protiv je tada bio i HDZ koji pak sada na sva usta – samo da bi, je li, izborni luzer bio protiv Tomaševića i tzv. lijevo-zelene koalicije na vlasti – telali suprotno: „Sramota, roditeljima odgajateljima se ne smiju ukidati stečena pronatalitetna prava!“ Sic transit. Jedna gradonačelnička odluka o pomoći uopće ne znači isto što i zakonom stečena prava, pa…

Koliko je pak saznati iz aktualnih polemika o Tomaševićevoj nakani te iz reagiranja šire javnosti na glasne i medijski temeljito praćene prosvjede inicijative „Djeca su budućnost“ (npr. pred Gradskim poglavarstvom više stotina majki odgojiteljica, misa u župi Svetog Ivana u Dubravi, etc.), ama baš nitko ne spori da su djeca zaista budućnost i svojih obitelji i države, no jesu li ta budućnost isključivo zagrebačka i samo djeca tzv. roditelja odgajatelja? Kojima je Bandić oktroirao povlastice (redovna plaća veća od državnog minimalca i vrlo visoke naknade za treće i svako sljedeće dijete) znatno bolje no što ih imaju ostalih više stotina tisuća roditelja (sic transit, koji valjda nisu odgajatelji svoje djece!?) u samom Zagrebu, ali i u ostatku balkanskog miš-kiflića. Istina boli, dakako, ali i puka pravda se u laprdavijih usta dade prikazati – grubom nepravdom.

Tko brani fertilno aktivnim Zagrepčankama i Zagrepčanima hopa-cupa u krevetu do mile volje i iznemoglosti, za svoj gušt ili isključivo (izvan)bračne „dužnosti“, bez kontracepcije, po najstrožim tzv. pro life pravilima s crkvenih/“pastirskih“ predbračnih, zaručničkih tečajeva i Crkvi privrženih molitvenih skupina, „štancanje“ djece svakih 10 mjeseci, pa dok priroda ne kaže dosta, ali što s time ima Tomo Tomašević?Kad završi javna e-rasprava o Nacrtu prijedloga Odluke o novčanoj pomoći za opremanje novorođenog djeteta – ishod bi se trebao uzeti u obzir u dokumentu za odlučivanje na sjednici Gradske skupštine – svi će (protu)argumenti očito biti jasniji. I utemeljeniji. Pa i to hoće li se nastaviti Bandićev projekt, ali na pravedniji/štedljiviji način  – svako novorođenče je jednako važno: prvo i jedino, drugo, treće… dvanaesto (u vjeroučitelja u Dubrovniku), odnosno hoće li se trajanje odgajateljskog statusa skratiti sa sadašnjih do 15. godina života najmlađeg djeteta na predloženi rok do sedme godine. Uključivo smještaj djece u jaslice/vrtić i zamjenu statusa tzv. roditelja odgajatelja povratkom u svijet rada. E sad, ni za jedno od tih rješenja nema jamstva unaprijed, kao što nema ni za gro svih inih obitelji s djecom ili bez podmlatka, jer su država i vlast navlas takvi kakve, je li, zaslužujemo budući da smo ih takvima oktroirali svojim demokratskim (ne)izlaskom na izbore. Nakon toga je kasno, kaže mudar pûk, hebenom se kajati. Zašto bi se šaci ljudi – samo zato što imaju puno djece – jamčilo zapošljavanje i njihovu podmlatku mjesta u predškolskim ustanovama, a stotinama tisuća sugrađana to može ostati na vrbi svirala? Nema logike.

Još za Bandić-HDZ-ova autoritarnog vladanja Zagrebom i dok nikomu živom još nije padalo na um problematizirati vrlo skupu „pronatalitetnu“ politiku u formi tzv. roditelja odgajatelja, Gradski ured za demografiju je rujna 2020. godine objavio studiju „Kretanje broja stanovnika u Gradu Zagrebu od 2011. do 2019. godine“ kojom se dokumentirano prikazuje to kako „pronatalitetnih“ 1,8 milijardâ kuna iz džepa Zagrepčana (Bandićeva odluka o uvođenju statusa tzv. roditelja odgajatelja je na snazi od 15. svibnja 2018.) nije dala politikantski/populistički najavljene plodove, što će reći da i najveći broj prosvjednih kritika korisnika te pogodnosti na vrlo krhkim, staklenim nogama. (Odokativno, ali vrlo točno, negativan trend je i opće mjesto cjelokupnog ruzinavoga demografskog stanja u zemlji.) Pa će Gradski ured za demografiju objaviti da je u Zagrebu 2011. godine – ili sedam ljeta prije službene pojave tzv. roditelja odgajatelja – živorođeno 8411 djece, što je 15 više od broja umrlih, a sljedeće godine 8364 djece ili 65 više (prirodni prirast) od broja umrlih te godine.

Kasnije pak slijedi zabrinjavajuća strmina da bi 2018. godine bilo 8235 živorođene djece što je u odnosu na broj umrlih te godine pad prirodnog prirasta za 801 dušu (vitalni inreks 91,1; broj živorođenih na 100 umrlih). Godine je 2019. pak živorođeno 8062 djece, negativan je prirodni prirast -803, a vitalni indeks pada na 90,9… Stanje lani i ove godine se nastavilo pogoršavati, pa uza sva milijunska ulaganja u inkubatorski bandićizam – svakako ih treba racionalizirati i demografski stručno/učinkovito osmisliti, a ne ostaviti uredskom domišljanju političkih činovnika – rezultat ne može biti dobar. Ma koliko se prosvjedno megafonima halabučilo po Zagrebu, pjevalo protuhaaškog Škoru „Sude mi“, mobitelima i na svaki način, je li, dodijavalo Tomaševiću, hulilo transparentima tipa „Ništa nije sveto, sve je bruto i neto“, „Grad (ne)prijatelj djece“, „Ja nisam trošak, ja sam budućnost“, etc. Nema veće boli no kad nekomu dirneš u novčanik, pa i kada to netko učini s punim pravom, radi pravednosti i istine. Tim više, ako se iznos novčane potpore smanji na predloženih 1000 kuna. Očaj.

Zar rađanje djece uvjetuju novcem? Izravno iz maternice-inkubatora, po unaprijed definiranom „poslovnom“ ugovoru, prodaju novorođenčad Gradu i državi,   jer ju ne žele sami uzdržavati?„Ukine li se mjera roditelj odgajatelj“, prijete inicijatori prosvjeda, „Zagreb će izgubiti titulu. To će ga sigurno stajati novih izbora. Mi svi znamo da među njima (Tomaševićevim upravljačima metropolom, op. a.) tek dvoje ili troje imaju djecu. Ova vlast nas je iznevjerila, mi se borimo samo za ono što nam pripada.“ Kako to – „pripada“? Jedna gradonačelnička volja, mjera, odluka… nije Sveto pismo. Ni državni ustav nije Sveto pismo. Niti političke, ekonomske, upravljačke i ine okolnosti u doba Milana Bandića nisu okolnosti u doba Tomislava Tomaševića, pa je i „pripadanje“ nečega nekomu krajnje relativna stvar. Neke notorne, ljudske i osobne pak stvari u kojima država ne bi smjela biti tutorom ili arbitrom – recimo, u intimnoj, obiteljskoj odluci o (ne)rađanju i podizanju djece primjereno obiteljskim uvjetima i svemu što uz to nužno ide, neovisno o državnoj pomoći javnim novcem – niti se tiču niti bi se trebale ticati Tome Tomaševića tako da ne zvuči pristojno prosvjedničko prebrojavanje tuđe djece, a nekorektno je, je li, glede&unatoč istini, izvikivati mu pod uredskim prozorima: „Vrati nam naša stečena prava! Omogući nam pošteno rađati djecu! Ne diraj našu djecu! Nemaš pravo prijetiti otkazima malim ljudima koji mukotrpno rade za svoju djecu!“ Etc., etc.

Zagrebački porezno-prirezni obveznici, da bude jasnije, plaćaju naknade za 5000 i kusur tzv. roditelja odgajatelja gotovo koliko iznose plaće 6000 djelatnika u predškolskom odgoju Grada, pa i kvalitativna i kvantitativna usporedba tih izdvajanja – da se baš ne kaže troška – ima neku logiku o kojoj Tomaševićevi oponenti ne žele ni čuti. Tjeraju svoje kako im „crni Tomo“ otima „stečena prava“ i, štoviše, ne dâ „pošteno rađati djecu“. A sva se druga djeca rađaju – nepošteno!? Što je s tisućama i tisućama beba u mnogobrojnim obiteljima širom zemlje, izvan Zagreba, pa i nekim višečlanim u metropoli koje nisu ni tražile status tzv. roditelja odgajatelja? Sva su ta djeca rođena nepošteno i njihovi roditelji nemaju pravo na – „stečena prava“!? Tko im je kriv, je li, što svojedobno nisu izabrali Milana Bandića za – „gradonačelnika Hrvatske“!? Da jesu, je li, gdje bi im sve te puste godine bio kraj!? Jamačno u istomu životnom, „pronatalitetnom“, ekonomskom i moralnomu živom blatu s velikom većinom Zagrepčana koji su čekali Tomu Tomaševića kao ozebli sunce, a sada strijepe hoće li njegova momčad dobiti utakmicu.

Osobna je samota je nad sramotama svakog tko je isprovjedničke mase tzv. roditelja odgajatelja halabučio Tomaševiću krajnje neroditeljsku i, je li, degeneričnu poruku: „Omogući nam pošteno rađati djecu!“ Zar rađanje djece uvjetuju novcem? Izravno iz maternice-inkubatora, po unaprijed definiranom „poslovnom“ ugovoru, prodaju novorođenčad Gradu i državi,   jer ju ne žele sami uzdržavati? Pa, ako gradonačelnik „pošteno“ ne plati, ni tzv. roditelji odgajatelji neće „pošteno rađati djecu“!? Idiotarija. Niti je Tomo srca kamenoga ključar ičijeg kreveta za hopa-cupa gimnastiku u kojoj se djeca prave iz puke ekonomske računice, a ne svete roditeljske ljubavi i prirodnog poriva za potomstvom, niti je uopće pametno zlorabiti maternice za bildanje obiteljskog standarda niti je ikada igdje bilo to da su se djeca rađala „namjenski“. Pod ucjenom, uvjetovano, za „prodaju“, da ih drugi hrane i podižu… Nema što Tomašević ikomu „omogućiti“ niti se ikoga, osim njega, ima ticati koliko ima djece, odnosno njegovih tzv. lijevo-zelenih suradnika koliko oni imaju djece. Broj djece u obitelji ili pak u samohranih roditelja nije bitan kriterij za ljubav i sreću klinaca i klinceza niti je javni novac ikakav ozbiljan uvjet za (ne)rađanje kad režim već nije sposoban omogućiti ključne uvjete mladim obiteljima za pristojan život.

Broj djece u obitelji ili pak u samohranih roditelja nije bitan kriterij za ljubav i sreću klinaca i klinceza niti je javni novac ikakav ozbiljan uvjet za (ne)rađanje kad režim već nije sposoban omogućiti ključne uvjete mladim obiteljima za pristojan životI tko brani, je li, fertilno aktivnim Zagrepčankama i Zagrepčanima hopa-cupa u krevetu do mile volje i iznemoglosti, za svoj gušt ili isključivo (izvan)bračne „dužnosti“, bez kontracepcije, po najstrožim tzv. pro life pravilima s crkvenih/“pastirskih“ predbračnih, zaručničkih tečajeva i Crkvi privrženih molitvenih skupina, „štancanje“ djece svakih 10 mjeseci, pa dok priroda ne kaže dosta, ali što s time ima Tomo Tomašević? I što s time ima brat-bratu 800.000 Zagrepčana koji bi privatni hopa-cupa morali platiti iz svojih siromašnih džepova? Je li to pravedno? Tim više, jer ta mjera nije odvela pronatalitetnu politiku u respektabilnu pozitivu, kao ni RH najizdašnije lokalne/regionalne pomoći za opremu novorođenčadi. Svatko je pojedinačno, i obiteljski, najodgovorniji za odluku o tomu hoće li ili neće imati djecu. I za tzv. hiperprodukciju podmlatka, a ne najprije država s javnim novcem. Od pamtivijeka je tako.

Mjera tzv. roditelja odgajatelja nije ni približno očekivanjima (i obećanju iz Pokojnikovih predizbornih filipika) zajamčila budućnost metropoli niti bi ju pomladila i za još 1,8 milijarda kuna. Glede&unatoč notornoj činjenici, što ju inicijativni prosvjednici izvikuju na Trgu Stjepana Radića 1: „Djeca su budućnost!“ Itekakva budućnost, ali ne samo njihova. Gradski će ured za demografiju još za Bandić-HDZ-ove svevlasti objaviti da se stanovništvo u RH smanjilo za 5,1 posto u razdoblju od 2011. godine do sredine 2019. te povećalo u Gradu Zagrebu za 2,2 posto (za 17.237 ljudi; porast 0,26 posto godišnje). „Kretanje nataliteta u ovom razdoblju“, tvrdi se u rečenoj studiji, „nije dovelo do toga da se broj stanovnika Grada Zagreba poveća prirodnim putem (zbog visokog mortaliteta uzrokovanog visokom ostarjelošću stanovništva), nego isključivo doseljavanjem – imigracijom. Budući da se broj stanovnika u svim županijama smanjuje, relativni udio Grada Zagreba u ukupnom stanovništvu Hrvatske u stalnom je porastu.“ Analogno, u porastu je i broj mlađih doseljeničkih obitelji s troje i više djece koje računaju na novčanu pomoć iz projekta tzv. roditelj odgajatelj, pa… Najviše doseljenika je u dobi od 20 do 40 godina. Stopa živorođene djece 2019. godine na 1000 Zagrepčana je 10 posto, a prirodnog prirasta je negativna, u padu za -1 posto (u RH -3,9 posto).

Istodobno, oko 6000 Zagrepčana više se iselilo u inozemstvo no što ih se iz tuđine doselilo u hrvatsku metropolu, što je također zabrinjavajući trend. Unatoč činjenici da je Zagreb u četiri godine (2011.-2013. i 2019.) imao pozitivan saldo tih migracija, za +1342 ljudi. Međutim, 2014.-2018. godine opet bilježi negativne (-7485 ljudi) migracije s inozemstvom. No, stanje na državnoj razini znatno je lošije. To će reći da nijedna od tzv. pronatalitetnih mjera središnjih vlasti, pa domino efektom ni lokalnih – uglavnom naknade za novorođenu djecu, prednost pri smještaju u jaslice/vrtiće, besplatni školski udžbenici, itsl. – desetljećima ne mogu stati na rep tzv. bijeloj kugi. Kao ni status tzv. roditelja odgajatelja, koji Bandićev izum, indikativno, nije želio kopirati nitko izvan metropole, pa…

Zagrebački porezno-prirezni obveznici, da bude jasnije, plaćaju naknade za 5000 i kusur tzv. roditelja odgajatelja gotovo koliko iznose plaće 6000 djelatnika u predškolskom odgoju Grada, pa i kvalitativna i kvantitativna usporedba tih izdvajanja – da se baš ne kaže troška – ima neku logiku o kojoj Tomaševićevi oponenti ne žele ni čutiIstaknuti demografi kalibra Anđelka Akrapa, Stjepana Šterca, Jakova Gele etc. također desetljećima uzaludno alarmiraju i tzv. desne vlasti (HDZ 23 godine za državnim kormilom) i tzv. lijeve koalicije (SDP je sedam godina vodio zemlju) zbog loših demografskih politika što vode polaganom, ali sigurnom izumiranju tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene. I ništa. Kao gluhom dobro jutro? Veljače 2018. godine državni je tajnik za demografiju Marin Strmota usred pressice šokirao neopozivom ostavkom i vladu premijera Andreja Plenkovića, i nesposobnu ministricu tada za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Nadu Murganić i svu javnost. Kao vrstan mladi znanstvenik i stručnjak za demografiju, je li, više nije želio sudjelovati u vladinoj pronatalitetnoj politici koju je prozvao „folklornom i neozbiljnom“. Malo se uzvitlala prašina, ubrzo se opet slegnula i – nikomu ništa. Nema veze što se Plenković nešto kasnije zahvalio i traljavoj ministrici Murganić, bivšoj ravnateljici staračkog doma u Karlovcu, koja je Strmotin radikalan potez – „podnosim ostavku jer država izumire, u najgorm je stanju otkad postoji RH, vladine mjere su veliki folklor“ – proglasila „nestrpljenjem mladog čovjeka“.

No, friški, tzv. lijevo-zeleni gradonačelnik Zagreba Tomo Tomašević na znatno je užarenijem, nevjerojatnim bandićizmom rashodovanom stolcu od Marina Strmote, pa i samog premijera Plenkovića, je li, glede&unatoč katastrofalnom demografskom stanju u zemlji, te će biti zanimljivo vidjeti hoće li se i kako spasiti od svakovrsnih pokušaja linča vrlo gnjevnih tzv. roditelja odgajatelja koji ne daju „stečena prava“ te oporbenih, vjerskih i inih konzervativnih oponenata. Popusti li, što bi rekli jarani – džaba je krečio. Nakon završenog tzv. e-savjetovanja, u četvrtak 9. prosinca su na potezu vijećnici Gradske slupštine među kojima Tomašević i SDP imaju većinu, pa jamačno gradonačelnik ipak – nije džaba farbao.

h-alter


 1 Komentara

Komentirati možete samo kao prijavljeni korisnik

lavinija 09.12.2021 06:47

sve se na žalost u skupštini svodi ( kao i u Saboru ) na ruke u većini...........Maniga........,'oću reć' žalosno je to, kad "ruke u manjini " ne shvaćaju da je negda bio i postojao Bandićev populizam sam sebi svrhom ...Naravno, da će mamama s puno rodjene djece, Zagrepčancima naglašavam biti teško , ali....to je samo Zagreb, Bandićev feud, a što je s ostalim krajevima--------Likom, Medjimurjem, Dalmatinskom Zagorom kojima ovaj "Bandićev zakon " o plaćenom roditeljstvu ne znači baš ništa ?

Njihova djeca rastu kao korov