Riječ smo u posljednje vrijeme slušali u sasvim novome značenju: nekada je bila termin u medicini, u mnogim tehnološki označenim kontekstima, u uličnom govoru – postoje pjesme sa tim imenom, čak i mjuzikl.
Odnedavno označava bežični centar internetskog povezivanja – recimo u kafiću, nekom javnom prostoru i slično. Onda se pojavilo i važno političko značenje. U njemu skoro da prepoznajemo nezaustavljivu potrebu EU da izmišlja nove, vruće i ljepljive, catchy termine koji pokrivaju neku inače opskurnu, ako ne i potpuno besmislenu birokratsku aktivnost. Hotspot je dakle točka ulaska izbjeglica u EU: to su Grčka i još uvijek talijanski otok Lampedusa. Tamo se izbjeglice „procesiraju“, popisuju i zatim im se, posle mnogo dana provedenih u nemogućim uvjetima, pruža mogućnost da recimo iz Pireja pješače do Njemačke ili Švedske ako su vrlo siromašni, ili da dijelove toga puta pređu nekim prijevoznim sredstvima, ako su bogatiji ili sretniji.
Talijanski postupak je još uvijek najmanje traumatičan. Grčki hotspot je savršena besmislica: niti je popisivanje opće i sistematizirano, niti išta služi ostalim državama kroz koje izbjeglice prolaze, a nema ni koordinacije sa njemačkim vlastima. Popisivanje izbjeglica, da budemo jasni, nije usklađeno, ne stiže u neki centar gde bi bilo obrađivano i čišćeno, ali će možda u nekoj budućnosti poslužiti nekoj policiji… Da bi stvari bile gore, države između hotspota i krajnje destinacije traljavo obavljaju popisivanje, ako se to uopće može tako nazvati. Najzad, negde sredinom ljeta, neke su države jednostavno prestale da popisuju, jer je to i inače bila lokalna inicijativa i davala je usputnim vlastima iluziju da rade nešto jako važno za sigurnost. Pokazalo se da je popisivanje samo još jedan oblik nasilja nad izbjeglicama, još jedno pokazivanje državne, uglavnom policijske moći. Kako daleko danas zvuče protesti izbjeglica i njihovo odbijanje da ih u Mađarskoj popišu i uzmu im otiske prstiju! Mađarska je naime provela neuporedivo gore mjere, najstrašnije u novijoj povijesti izbjeglištva, sem minskih polja na grčko-turskoj granici i povremenog pucanja na bugarskoj. Dok divlje životinje u jesenjoj potrazi za hranom umiru u mukama na najgoroj bodljikavoj žici, onoj sa žiletima, mađarski premijer na kriznom sastanku lidera EU i dalje izigrava nestašnog člana obitelji i pita se što će on tu kad ima važnija posla i riješen problem izbjeglica, kao i dosta novca dobijenog za to rješavanje od iste obitelji!
Predviđanje da će Hrvatska pred izbore i posle mađarskog mangupluka maksimalno ubrzati protok izbjeglica – bilo je zaista lako. No umjesto brzog reagiranja i usklađivanja, slovenska strana, izložena humanitarnom i logističkom problemu velikih razmjera, riješila je da preuzme davno izgubljenu misiju zaštite šengenske granice i da optuži hrvatsku stranu za sasvim očiglednu politiku snalaženja u vlastitu korist. Kada se na mađarskoj granici postavi bodljikava žica, posljednja stvar koja ima smisla je potezanje šengenskih pravila i naplaćivanje svoje zgroženosti nad hrvatskim postupcima – izbjeglicama. Možda je zaista bila potrebna europska krizna sjednica da se malo primire te male balkanske države? Jer već narednog dana je odjednom bio moguć vlak koji od Tovarnika vozi do Šentilja. Da bismo još jednom pomislili kako nešto ozbiljno nije u redu u glavama, neko uniformirano lice nas je na slovenskoj granici obavijestilo da organi sada proučavaju koliko je potrebno vlaku da od Tovarnika stigne do Dobove…
Prije otprilike tjedan dana, svakome tko je još imao sumnje u ispravnost postupaka na slovenskoj granici postalo je jasno da na te sumnje nema pravo, i da su svi provedeni postupci, od proglašavanja djelovanja postojećih zakona za ulaz u zemlju pa do prvih suočavanja sa predvidljivim brojem izbjeglica – pogrešni. Neki od europskih činovnika u letećoj posjeti je naime javno primijetio da Slovenija nema položaj hotspot zemlje, i da prema tome samostalno izvodi popisivanje, što je naravno sa stanovišta europskog činovnika pohvalna stvar. Naročito je pohvalno to što je Slovenija postala hotspot po svojoj dobroj volji i za svoja sredstva: činovnik nije spomenuo da bi to moglo biti nadoknađeno… Vrijeme se promijenilo, hoće to krajem listopada, i tisuće ljudi su sa malom djecom, starcima, ženama i bolesnima bile prinuđene da uz strogu policijsku pratnju pješače kilometrima do centara za popisivanje, a da zatim odlaze u centre za podjelu komada kruha i jabuka; kako bi u međuvremenu obično pao mrak – hoće to krajem listopada – i kako tamo ne bi bilo mjesta, puštani su da spavaju na zemlji, pod kišom, često u ljetnjoj odeći sa japankama na nogama, bez ikakve zaštite.
I vrlo brzo se došlo do naredne efikasne mjere – postavljene su ograde, tako da ni novinari ne mogu da se približe izbjeglicama na otvorenom, a uvedeno je i provjeravanje dobrovoljaca (gdje su vam akreditacije, ne šalim se), da ne bi baš bilo tko pomagao. Talk-show o izbjeglicama je neka novinarska zvijezda organizirala u polju, sa ograđenim izbjeglicama negdje u mraku, u pozadini. Dok su gosti cupkali u hladnom blatu i govorili mutave stavove o tome kako ograničiti priliv izbjeglica, oni u daljini su u istome blatu zapalili vatre od bilo čega. Mogli smo još čuti uobičajene novinarske prljavštine – intervjue sa gostima u bazenu obližnjih toplica koji još nisu mali problema sa izbjeglicama, majku koja ima tri djeteta pa se boji, uzbuđene zemljoradnike čija u ovo doba godine prazna polja izbjeglice gaze… i naravno, najviši izumitelji hotspota iz vlade su odmah spomenuli – bodljikavu žicu. Država je preko noći donijela zakon koji vojsci daje krajnje ovlasti, a na europskoj kriznoj konferenciji obećano je još vojne i druge pomoći, iako obećana svota novca nije impresivna. I najzad, netko se sjetio i besposlenih – 200 njih dobit će poslove čišćenja i pomaganja kod izbjeglica, za 80% minimalne plaće, do kraja godine… samo da preko 100.000 nezaposlenih u zanosu ne navale sa unutarnje strane granice u potrazi za nevjerojatno unosnim poslom, pa što smo uradili!
U međuvremenu, negdje u Odessi, snalažljivi umjetnik se dogovorio s lokalnim vlastima i statuu Lenjina koja je sada valjda uvredljiva za stanovnike, prepravio u statuu Dartha Vadera, koja je upravo ono što stanovnicima tematski odgovara i ispunjava ih srećom, a one sa nešto pamćenja potiče na povijesnu misao. No, i ovdje je samoinicijativa donijela pohvalni rezultat – u glavu bivšeg Lenjina ugrađen je WF hotspot! U neodoljivom zaokretu značenja, iz nekadašnje revolucionarne glave dolazit će najnovija tehnologija, izvor neograničenih znanja, beskonačni izbor i slike odasvud.
Hotspot kao pojam tako dobija još jedno značenje: označava iskru ljudske snalažljivosti, koja se probija kroz sve cenzure, pa i autocenzure, i stvara smisao i prostore slobode gdje to nitko ne bi očekivao. Čula sam da su nedavno na srpsko-hrvatskoj i hrvatsko-slovenskoj granici nađene grčke putovnice bačene kraj ceste, a u smislu pripreme za popisivanje. Je li se netko od potlačenih iz Grčke, koji nemaju pravo azila u Njemačkoj i drugim razvijenim europskim zemljama, najzad dosjetio kako da se spase bijede i užasa i potraži novu životnu šansu? Ako je to tako, onda je ona još organiziranija grupa, Albanci, koje sada masovno vraćaju iz Njemačke na Kosovo i u Albaniju, možda još vještije, bez putovnice kao dokaza, također iskoristila gužvu. Hotspotovi u glavama, kada jednom vidimo koliko su štetne države i njihovi organi i birokracija, počinju brže raditi i slati podatke. Ima nade…
