Uoči i neposredno nakon lokalnih izbora u Vukovaru bilo je nekoliko fizičkih nasrtaja i obračuna koji su imali jasan nacionalni predznak. Naravno, nije to od jučer. „Incidenti“ su česti posljednjih godina, od 2013.,kada su počela organizirana okupljanja protiv stavljanja dvojezičnih ploča, dakle i ćiriličnih, na pročelja javnih zgrada. Te je godine vukovarski gradonačelnik postao mladi Ivan Penava. Tada je Penava bio dužnosnik HDZ-a, a pred parlamentarne izbore 2020. godine izašao je iz te stranke i u izbore išao kao neovisni kandidat, ali pod znakom Domovinskog pokreta.
Ti okršaji najčešće imaju ulogu i smisao zastrašivanja cijele nacionalne zajednice, pogotovo kad su nasilnici Hrvati, a žrtve Srbi. Katkad je silnik Srbin, a žrtva Hrvat, kako je to bilo početkom lipnja kada je 30-godišnji Srbin fizički napao 13-godišnjaka zato što je dječak imao hrvatski grb na zaštitnoj maski. Taj je napad bio i izvjesni povod da gradonačelnik Penava predloži zajedničko pohađanje nastave u Vukovaru, za hrvatsku i srpsku djecu zajedno, ukidanje, kako je on znao kazati, „odvojenih i segregiranih škola i vrtića“.
Svakako je prirodno da se s ciljem liječenja i poboljšanja nacionalnih odnosa krene s pokušajem stjecanja međusobnog povjerenja među mladima. Ali, u Vukovaru je to jako teško, teže nego bilo gdje drugdje u Hrvatskoj, jer tamo je rat bio najstrašniji. A vukovarska vlast je radikalizirala situaciju zahtjevima za progonom ratnih zločina koji u svojoj poruci zapravo nisu bili zahtjevi za progon svih ratnih zločina i zločinaca, nego antisrpska hajka, uz samorazumljivu pretpostavku da hrvatskih ratnih zločina i zločinaca nije bilo.
Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman abolirao je one koji su se borili na strani tzv. SAO Krajine, a, jasno, za ratne zločince nema ni abolicije niti zastare. Ratni zločinac nije onaj tko se mobiliziran našao u uniformi druge vojske - nije ako nije ubijao, silovao, palio, protjerivao … U zahtjevima da se hitno procesuiraju ratni zločini u Vukovaru 90-ih, koje su isticali Ivan Penava i njegovi suradnici, lokalni političari tadašnjeg HDZ-a, sada neovisni, nikad nisu spominjali da treba razriješiti i nikad razjašnjene zločine počinjene nad Srbima 1991. godine, još dok prava agresija i rat nisu niti počeli.
Uglavnom, vukovarski gradonačelnik Ivan Penava i dogradonačelnik Marijan Pavliček, nakon lokalnih su izbora predložili da djeca hrvatske i srpske nacionalnosti ubuduće pohađaju zajedničku nastavu u zajedničkim razredima. Proturječno, jer uz to predlažu i gradnju posebne manjinske škole za učenike Srbe čiji bi vlasnik bio Grad Vukovar. Naime, danas djeca jedne i druge nacionalnosti pohađaju nastavu u istoj zgradi, ali u različitim smjenama.
Djeca, pripadnici manjina mogu se školovati po tri modela: A, B i C te roditelji imaju mogućnost izbora za djecu. Prema modelu A, cjelokupna se nastava izvodi na jeziku i pismu nacionalne manjine, uz obavezno učenje hrvatskog jezika u istom broju sati u kojem se uči jezik manjine. Učenici uče i dodatne sadržaje važne za manjinsku zajednicu. Imaju nekoliko sati tjedno više jer uče srpski jezik i srpsku književnost i to im je i dodatni predmet na državnoj maturi.
Prema modelu B nastava se izvodi dvojezično. Prirodna se grupa predmeta uči na hrvatskom jeziku, a društvena grupa predmeta na jeziku nacionalne manjine. Nastava se provodi u ustanovi s nastavom na hrvatskom jeziku, ali u posebnim odjelima. Dok prema modelu C nastava se izvodi na hrvatskom, uz dodatnih dva do pet školskih sati za njegovanje jezika i kulture nacionalne manjine. Model C je dakle zajednička nastava, zajedno s Hrvatima.
Inače, udžbenici su jednaki za sve, osim naravno onih dodatnih za srpski jezik i književnost, odnosno udžbenici su samo „prevedeni“ na srpski i otiskani na ćirilici, pa čak su jednaki i udžbenici iz povijesti u kojima se tematizira i Domovinski rat. To je posebno zanimljivo jer je svakako najveći prijepor Hrvata i Srba u Hrvatskoj baš najviše vezan uz 1991. godinu kad su Hrvatska i Slovenija proglasile nezavisnost, a SFR Jugoslavija se raspala, kao i uz višegodišnji Domovinski rat te posebno zbivanja u Vukovaru.
„Važno je razumjeti da zajedničke škole već sada postoje i da je to praktički jedini način na koji obrazovanje u Vukovaru funkcionira. S jedne strane se spominjalo inzistiranje na Modelu C koji podrazumijeva zajedničke razrede te dodatnu nastavu za pripadnike nacionalnih manjina za potrebe učenja vlastitog jezika i kulture. S druge strane, spominjala se registracija manjinskih škola, ali taj prijedlog je bio u potpunoj suprotnosti s ostvarivanjem proklamiranog cilja o ukidanju podjela. S političke strane više izgleda kao manevar kojim se želi pokazati kako na lokalnoj razini postoji želja za rješavanjem pojedinih izazova, ali da je brana tome koalicija HDZ-a i SDSS-a na nacionalnoj razini“, kaže nam Nikola Baketa, politolog iz zagrebačkog Instituta za društvena istraživanja, rođeni Vukovarac koji je kao malo dijete bio ratni prognanik, a poslije reintegracije Vukovara s roditeljima se, do odlaska na fakultet, vratio u Vukovar.
„Ne koriste se mogućnosti u okviru formalnog obrazovanja da se učenici povezuju kroz dodatne aktivnosti u školi, ali ni mogućnosti neformalnog obrazovanja kroz civilno društvo“, primjećuje Baketa.
O modelima školovanja, Lupigin sugovornik ističe da u istraživanju roditelji iskazuju stav da im je model B najprihvatljiviji, ali kad se nađu pri odabiru u školi oni se ipak odlučuju za model A. U realizaciji modela B vjerojatno bi najveći problem bio, osim političkog, onaj infrastrukturni. Upitno je postoji li prostorna mogućnost u školama da se nastava organizira na takav način da se razredi odvajaju i spajaju ovisno o tome radi li se o društvenoj grupi predmeta ili o prirodnoj grupi predmeta. Svakako se otvara i pitanje nastavnika koji predaju prirodnu grupu predmeta na manjinskom jeziku.
Naravno, dostupni model školovanja za manjine ne mogu se zakonski mijenjati isključivo za potrebe samo određenih područja i samo za određenu manjinu, u ovom slučaju srpsku. Poželjna je otvorenost prema inicijativama kakva je bila ona o interkulturnoj školi u Vukovaru. Ali, šansa je propuštena. Vlada RH je u suradnji s Nansen Dialog Centrom iz Norveške pokušala realizirati projekt Nove škole, prve integrirane i interkulturne osnovne škole u gradu Vukovaru, ali i Kninu.
„Ono što je sada već svima jasno i što je činjenično utvrđeno je da nije postojala volja roditelja pripadnika srpske zajednice, ali niti kod roditelja većinskog, hrvatskog naroda u Vukovaru za ovaj oblik nastavnog procesa“, govori nam Dragana Jeckov, saborska zastupnica i potpredsjednica Samostalne demokratske srpske stranke.
Norveška vlada je donacijom sagradila zgradu za interkulturalnu školu, ali vrlo dobra ideja je propala, a novac je trebao biti vraćen.
Nikola Baketa ističe da prihvaćanje interkulturne škole, koje je propalo, ne bi zahtijevalo izmjenu ili ograničavanje postojećih modela obrazovanja nacionalnih manjina, nego bi dalo dodatnu mogućnost izbora. To bi podrazumijevalo kurikulum u okviru kojeg bi se stavio veći naglasak na teme učenja o različitostima zavičajnog kraja i jezičnog okruženja te njihovim poveznicama, inovativnijem pristupu obrazovanju, isticanju tolerancije i uvažavanja.
Antonija Petričušić, docentica na Pravnom fakultetu u Zagrebu i članica Savjetodavnog odbora za praćenje Okvirne konvencije Vijeća Europe za zaštitu nacionalnih manjina, smatra da je propast realizacije te norveške donacije za zajedničku školu dokaz kako teško mogu proći i one inicijative koje su hvale vrijedne, ali su proizašle izvana, a ne iz lokalne zajednice. Inače, Petričušić misli da je Penava izišao s inicijativom o zajedničkim hrvatsko-srpskim razredima samo zato da „muti vodu i produbljuje podjele“. Znao je da će Srbi na to reagirati, a kad oni reagiraju onda njemu i Domovinskom pokretu raste podrška.
„Manjinska prava se mogu mijenjati i njihov opseg i način na koji se ostvaruju, ali u svakoj promjeni postojećeg modela, nužno se mora konzultirati predstavnike nacionalnih manjina. Srbi trebaju svoje škole ne zato da bi bili na okupu nego da bi održali svoju kulturu i identitet, da bi nastavili biti Srbi u trećoj budućoj generaciji. Žele i naučiti ćirilicu a to neće naučiti u hrvatskoj školi. Pravo manjine na obrazovanje je i identitetsko i političko pitanje“, kaže nam Antonija Petričušić.
Nitko ne brani srpskoj djeci da upisuju hrvatske škole, ali nitko ne smije braniti niti hrvatskoj djeci da, ako su bolje opremljene i kvalitetnije, upisuje srpske škole, jer to su sve javne škole koje je osnovala ili Republika Hrvatska ili Grad, smatra docentica na Pravnom fakultetu.
Ivan Rimac, profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu, načelno podržava ideju o zajedničkim razredima hrvatske i srpske djece. On misli da svako segregirano školovanje neke skupine je na neki način gubitak za tu skupinu, u odnosu na većinu.
„Postaju izolirani i manje integrirani u društvo i društveni položaj im biva sve gori i gori. Odvojene škole i školovanje najgori su oblik nekomunikacije u zajednici, kako imamo i u Sjevernoj Irskoj“, tumači nam Rimac, ističući kako rekonstrukcija zajednice uvijek počiva na uspostavi međusobnog povjerenja i dijaloga. Ako bi zajedničko školovanje bilo početak tog dijaloga, to bi bilo u redu, a ako je to samo konačno, nametnuto rješenje onda nismo daleko otišli.
Školovanje nacionalnih manjina temeljno je propisano Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina koji se donosi ili bi se mogao mijenjati jedino dvotrećinskom većinom, kao i sam Ustav RH. Kad govorimo o talijanskim, mađarskim ili češkim manjinskim školama i školovanju na tim jezicima sve je jasno, oni njeguju svoj jezik i kulturu. A ista stvar je i sa srpskom nacionalnom manjinom, iako se mnogima refleksno čini da je posve drukčije. Zašto? Pa zato što Hrvati i Srbi, da se ne lažemo, govore zapravo istim jezikom, samo u različitim jezičnim varijantama. Ogroman trud je uložen početkom 90-ih pogotovo na hrvatskoj strani da se hrvatski i srpski maksimalno udalje i razlikuju, da se hrvatski „endehaizira“, ali manje-više ipak bezuspješno, ne onoliko koliko su vlasti očekivale. Tu nema pomoći. Možemo mi mrziti Srbe i oni nas iz sve snage, ali ćemo svejedno jako dobro razumjeti 99 posto onoga što oni nama govore, kao što će oni razumjeti ono što mi njima govorimo. To je velika prednost, iako nacionalisti i šovinisti svih boja misle valjda da je to šteta i da nije učinjeno dovoljno kako bi se što slabije razumjeli.
„Pitanje distinkcije u jeziku je politički važno, iako je lingvistički gotovo nevažno i sada svaka nacionalna strana inzistira na različitosti jezika jer je to dio identifikacijskog procesa svake od nacija. Tek je rat proizveo veću razliku između ta dva jezika nego što je prije bila. Jedna i druga strana su u jezik unosile nove termine kako bi napravili veću razliku. U Hrvatskoj je zatiran svaki dodir s ćirilicom, a ona je tradicionalno slavensko pismo. Ako znate ćirilicu, a razgovarate s nekim zapadnjakom, on vas gleda kao više obrazovanim od njega u tom pogledu jer možete čitati pismo koje on ne zna“, govori nam Ivan Rimac.
Savjetodavni odbor Vijeća Europe, u kojem je i Antonija Petričušić, potiče hrvatske vlasti na rješavanje i javnu osudu svih slučajeva javnog poticanja na nasilje i mržnju, zločine iz mržnje, kao i radikalni nacionalizam, povijesni revizionizam, glorifikaciju osoba osuđenih za ratne zločine i protumanjinsku retoriku u javnom i političkom diskursu. Sve su to važne političke poruke.
Dragana Jeckov ističe da je osnovni problem u specifičnim, hrvatsko-srpskim odnosima u Hrvatskoj danas činjenica da i nakon 30 godina od nesretnih ratnih događanja u glavama određenih grupacija rat još nije završen. Žive u prošlosti i preostalim Srbima u RH žele kontinuirano nametati osjećaj kolektivne krivice i odgovornosti. Posebna priča su optužbe za ratne zločine.
„Mi u SDSS-u po tom pitanju imamo jasan stav. Krivci za ratne zločine trebaju odgovarati bez obzira na nacionalnost. Stigmatizirati cijelu zajednicu neprimjereno je i neizdrživo. Zločinac mora imati ime i prezime. Pored toga, ozbiljan problem Srba u Hrvatskoj je sve izraženiji i učestaliji govor mržnje, netolerancije i diskriminacije prema Srbima“, tvrdi Dragana Jeckov.
Kao ozbiljne probleme još će izdvojiti nedovoljnu zastupljenost pripadnika manjina u javnoj vlasti i upravi, neriješeno pitanje registracije manjinskih škola, nedovoljna zastupljenost pripadnika manjina u programu javnog servisa i slično.
Ostali naši sugovornici ističu primarnu važnost ekonomskog razvoja u Hrvatskoj koji bi onda mogao poboljšati život Srba u Hrvatskoj. Srpsko stanovništvo u Hrvatskoj starije je i siromašnije od hrvatskog.
„Glavni problem Srba u Hrvatskoj je u ekonomiji“, govori Rimac. Po njegovim riječima ekonomija je slabašna, a razvoj ne daje svijetle perspektive. Srbi su u tome još dodatno zakinuti, barem ovi koji su locirani na teritorijalna područja, koja su i ranije bila najnerazvijenija područja a ratnim djelovanjem su još dodatno devastirana.
„U njih se malo ulaže. Ali, kao što se još uvijek raspravlja o tome tko je u Drugom svjetskom ratu bio na kojoj strani, tako će se i podjele iz Domovinskog rata vraćati i revitalizirati“, smatra Rimac.
Nikola Baketa vjeruje da dobar dio srpske zajednice dijeli problem iseljavanja i ekonomske probleme koji pogađaju i ostatak društva, a Antonija Petričušić da su glavni problemi Srba u Hrvatskoj siromaštvo i izostanak šanse na tržištu rada.
„Naši zakoni formalno-pravno zadovoljavaju tu neku predstavljenost manjina u institucijama. No, formalna politička predstavljenost ne znači da je svakodnevni život Srbina iz Banije i okolice Knina jednak životnim šansama Hrvata iz Varaždina, Siska, itd. Hrvat ima pristup poslu, a Srbin se ne može zaposliti ni u Željeznicama, ni u HŽ-u ni u školi. To je najveći problem. A njihove političke elite su namirene i ti ekonomsko-razvojni problemi nisu riješeni“, napominje Petričušić.
Što je izborio i učinio SDSS u koaliciji s HDZ-om u proteklim godinama od 2016. otkako je Andrej Plenković na čelu HDZ-a? Pokrenuta je reelektrifikacija nekoliko desetaka naselja, spajanja na vodovod i odvodnju. Ulagalo se i ulaže u ceste, sanaciju i gradnju vrtića u desetak mjesta. Puno ili malo? Premalo naravno u ekonomskom smislu. A u ekonomskom, socijalnom i političkom, građanskom smislu bitno je da Srbi u Hrvatskoj u brojnim okolnostima ne budu više građani drugog reda. U tome je najveća odgovornost većine, tj. Hrvata.
lupiga
