Svaki rat, kao onaj naš jugoslavenski, kojemu različito tepamo pa ga tako nazivamo Domovinskim, bratoubilačkim ili građanskim, ima svoje krvave retaje. O jednome od njih posebno se govori u zadnje vrijeme, a tiče se hrvatskog zločina u Oluji.
U Oluji i poslije nje, prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora, ubijeno je 677 srpskih civila. Njih 837 se vodi nestalima, a protjerano ih je preko 200 tisuća. U Oluji su se dogodila ubojstva civila, uz pljačku i paljevinu, dakle pojednostavljeno rečeno Hrvati su ubijali Srbe.
To je činjenica, koja očito nije utkana u tkivo hrvatskog naroda, jer da jest ne bi se dogodilo to da se Hrvatska toliko čudi najavi srpskog tužiteljstva o podizanju optužnice protiv hrvatskih vojnih pilota koji su, prema tvrdnjama tužitelja, 7. i 8. kolovoza 1995. godine naredili raketiranje kolone izbjeglica na Petrovačkoj cesti kod Bosanskog Petrovca i u mjestu Svodna kod Novog Grada.
U tom raketiranju, prema navodima iz optužnice, ubijeno je 13 osoba, među kojima šestero djece, a ranjeno je 24 ljudi. Optužnica tereti pripadnike Hrvatskog ratnog zrakoplovstva Vladimira Mikca, Zdenka Radulja, Željka Jelenića i Danijela Borovića.
Optužba je teška, a o tome koliko je istinita u svoj svojoj naravi ne možemo govoriti. O tome treba govoriti pravosuđe. Svakako, zločini jesu postojali uz Oluju, o čemu govori i broj mrtvih, pa je u ovom trenutku najviše nejasna konsternacija podizanjem tužbe.
Jasno je da Hrvatska može pokušati dokazati kako se tu ne radi o ratnom zločinu, odnosno onome koji je bio naređen od državnog vrha, ali srpski civili su ubijani. I Žalbeno vijeće Haškog tribunala je uz oslobođenje Gotovine i Markača od kaznene odgovornosti, jasno istaknulo da su tijekom Oluje počinjeni brojni zločini nad srpskim civilima.
To ne bi trebalo dovoditi u pitanje. Međutim, Hrvatska se ponaša kao da se recimo javila Mađarska zbog mora iz 19. stoljeća pa ćemo malo jačati maloumni nacionalni ponos. Ne, ovdje se ne radi o nečemu apstraktnome, radi se o vrlo realnome.
Ipak, premijer Andrej Plenković govori kako ”nikada u vrijeme Domovinskog rata nije bilo zapovijedi, osobito u vezi Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, koje bi na bilo koji način bile usmjerene protiv civilnih ciljeva”.
Dodao je kako će se zaštititi famozni dignitet Domovinskog rata iako je građanski rat završio prije 30 godina i korisnije bi bilo da se rasvijetle činjenice nego da se štiti nepotrebni mit o zemlji koja je nastala na ratnom ubijanju, a ne na referendumu, odnosno poštivanju odluke naroda.
Mate Granić, Tuđmanov kućni mačić iz Banskih dvora, gdje su stolovale sve nevine dušice, tvrdi da je granatiranje bilo opravdano, kazavši da su se u kolone onih koji su bježali ”umiješali tenkovi i kamioni koji su iz Hrvatske vozili naoružanje bosanskim Srbima”.
Za isti stol sjela je i oporba pa sve skupa izgleda nekako tugaljivo. I sva ta opravdanja mogu biti postojana, sve to može biti tako – ali Državno tužilaštvo treba prihvatiti optužnicu i dati svoj pravorijek.
Ono što kaže Vladimir Šeks, da optužnicu ne treba prihvatiti nego je s indignacijom odbiti sumanuto je i upitno taman koliko i njegova politička prošlost u mladosti kad valjda nije bio dovoljno nacionalno osviješten.
Očito će se još utvrditi što je tu točno bilo, a ako je istinita optužba srpske strane, onda se radi o uistinu velikom zločinu. Bombama na civile. Po čemu su zločinci Srebrenice gori od ovih? Gori su jer su imali više duša na nišanu pa je zločin veći, ali je krimen isti.
U cijeloj priči očito je, dakle, nerazumijevanje Hrvatske za situaciju. Kako politike, koje smo se dotakli u prvom dijelu ovog teksta, pa tako i društva. I ovaj slučaj je pokazao – Hrvatskoj se nije dogodio hrvatski zločin u Oluji, koji je neupitan, ovo je samo jedan mogući, manji njegov dio. Hrvatskoj se, ustvari, nije dogodilo građansko društvo, naprosto ono je u okovima HDZ-a i nikako više da slobodno prodiše.
Ne možemo reći da je zakazala kritika. Općenito, Hrvatska je uvijek imala nekoliko novinara koji su znali kako ukazati na problem, tu je i istinski vrijedna Documenta koja je pozdravila najavu srpskog tužiteljstva o podizanju optužnice protiv hrvatskih vojnih pilota te je pozvala nadležne institucije da što prije dogovore u kojoj zemlji će se nastaviti postupak.
Problem je taj što kritika nema društveni učinak, od većine medija pa do udruga ili oporbe.
Mediji manje do više ne govore dok ne čuju mišljenje službene politike, posebno kad se to tiče situacija od ”nacionalne sigurnosti”, a tko tu pjesmu odbija slušati biva onda prokazan kao dezerter zajedničke ideje, pa mora nastavljati nekim izdajničkim putem. Oporba je još gora. Ona za isti stol domoljublja uporno sjeda, a kad kritizira napominje da to radi ”konstruktivno”, što valjda ima za zadaću da omekša i najtvrđa HDZ-ova srca.
Društvo je tu ono koje se mobilizira uz zvuk navijačke pjesme ili tenkova s ulica, što je već u tom trenutku aktualno. Uz obilježavanje Oluje tako se peku volovi, po gradovima nastupa Thompson. Domoljublje je to toliko krezubo da se šali s traktorima i odlaskom srpskog stanovništva iz zemlje, te šale postale su dio uobičajenog folklora i nitko tu idilu da pokvari, istina je to koja se živi, a uz koju su itekako zakazale kulturno-političke elite, dok HDZ u takvoj zemlji uživa.
Dapače, takva istina generira i moralni zamah onima koji si daju za pravo procjenjivati tko je dovoljno za ”našu stvar”, tko je pravi patriot, a pak četnik, te tko živi domoljubnu stvar.
Zato kad dođe nešto poput optužnice o granatiranju srpske kolone valjda do ove mjere i šokira, podigne na noge, zbuni. Ljepše bi društvo bilo da je Hrvatska sama istražila ove slučajeve jednom kad se miris baruta i paljevine smirio.
Tada bi to značilo da je došlo do potrebnog uznemirenja, onda kad mu je bilo vrijeme. Ovako, moramo se skoro 30 godina od Oluje suočavati s činjenicom da su Hrvati u ratu, u Oluji, evo ubijali Srbe.
I za kraj, vratimo se Milanoviću, koji u sebi sublimira stavove vlasti i rigidne desnice, a tu je i njegova izravna ucjena Srbima u odnosu na Vučića glede zaustavljanja Srbije na putu prema Europi. Za takvo što trebalo bi mu već biti neugodno, jer to što on radi jest odmazda.
Prozvani smo za zločin u za Hrvatsku svetom Domovinskom ratu. S tom odmazdom on pljuje po onih šest dječjih leševa na Petrovačkoj cesti. Upravo je to ironija ove priče, svejedno jesu li Hrvati baš počinili taj zločin ili nisu.
