Hrvatska Babuška

Ljeti tobože politički život kod nas zamire, ali sve što se dešavalo i što se još uvijek dešava ovog ljeta u Hrvatskoj ukazuje na to kako ta izreka više "ne drži vodu". Prisjetimo se samo djelića onoga što se zbilo: Thompsonova vožnja u autobusu s posrebrenim hrvatskim nogometašima, Thompsonov koncert u Glini na kojem opet odzvanja zadomspremaški ustaški pozdrav, nedavno amnestiran neizmjernom mudrošću jedne sutkinje i njenih kvazilogičkih pravnih akrobacija, usprkos još uvijek važeće preambule hrvatskog Ustava. Slijedi reagiranje dalmatinskih branitelja na koncert Hladnog piva u Splitu, protjerivanje Bajage  iz slavljeničkog Karlovca (mogao je nekad nastupati u dvorani, ali sada ne može "na otvorenom"?), pokušaj braniteljskog uredovanja i sprječavanja Bajaginog koncerta u Varaždinu, spuštanje Plenkovića i njegove dvorske svite s "kninske tvrđave na centralni kninski trg jer su branitelji i u toj namjeri uspjeli vidjeti nešto sumnjivo.

Tu je i jedinstveno hodočašćenje Kolinde Grabar-Kitarović u Jasenovac, ovaj put ne u intimi njenih tajnovitih mutavo-nijemih obilazaka tog možda najstrašnijeg europskog konc-logora, uz bok izraelskog predsjednika, kojom prilikom je utvrdila kako se suvremena Hrvatska temelji "na antifašizmu" i na Domovinskom ratu što odmah izaziva grmljavinu nezadovoljstva  desničarske pastve ove inače neupitne ljubimice najčitanijih stranica sportskih, žuto-tračerskih, "redcarpetskih", ali i ozbiljnih političkih medija.

Ako se još prisjetimo stalnog braniteljskog miješanja u filmski program HRT-a koji, inače, tako rado ugošćuje "znanstvenike" koji Jasenovac gotovo pretvaraju u hostel s tri zvjezdice, pa inzistiranja uvijek budnih branitelja da se europska Noć Kazališta ne održi 18. studenog zbog "vrijeđanja" uspomena na Vukovar, Škabrnju itd , prijetnji Oliveru Frljiću, prosvjedima ispred HNK Split zbog kazališnog repertoara, pa sve do ovomjesečnog zahtjeva branitelja da se zabrani Festival ojkača u Petrinji i notornih biskupskih istupa za blagdan Velike Gospe, počevši od ultraškog Košiće pa do nove biskupske zvijezde – Hranića.

Tu su i prijetnje smrću novinaru Indexa (bez ikakvih posljedica za branitelja koji je tu prijetnju poslao i potpisao, kako je to okvalificirano, u "malo veselijem stanju jer je slavio rođendan" ), pa prijetnji smrću Dragi Pilselu, ali i uredniku News Bara, satiričaru Domagoju Zovaku. Neizostavni je Ivkošićev tekst u Večernjem listu o "zabavama", "kreativnim radionicama", "nogometnim utakmicama", "kazališnim predstavama", itd. u ustaškom Jasenovac …i tako u beskraj.

Naravno da sve ovo doista zbunjuje normalnog domaćeg čovjeka, ali sve više izaziva i ozbiljnu pažnju poznatih svjetskih medija i političkih analitičara. Dok Hrvatskom hara ultrakonzervativna rasprodaja najrazličitijih desničarskih političkih, kulturoloških i inih proizvoda, odjednom se desio ovaj jasenovački bljesak antifašističke iskre…i to od strane koga? Od Grabar-Kitarović nacionale - internacionale! Naravno dok bivši mladošešeljovac Vučić u duetu s ex-Slobinim političkim udarnikom Dačićem prklja po mitinzima o antifašizmu i "ita se" okolo optužbama za nacizam drugih - moguće je da i Grabar-Kitarović, nakon svih svojih bjelosvjetskih amo-tamo putovanja i svega do sada izrečenog, počne pred izraelskim predsjednikom gugutati i o antifašizmu i to usred Jasenovca.

Čovjek mora ostati iznenađen, pa možda čak i ugodno s njenim, tom prilikom izrečenim prigodničarskim riječima - ali se istovremeno mora zapitati: Ne radi li se tu samo o fenomenu Babuške (Bakice, Majke )? Babuška (ili Matrjoška) je, naime, ona poznata tradicionalna ruska drvena igračka, možda i vjerojatno najpoznatiji ruski suvenir koji predstavlja tradicionalnu rusku ženu napravljenu u setu tako da unutar jedne figure stoji druga manja, pa onda treća i tako redom…do najmanje. Otvoriš jednu, a unutra te čeka druga itd. Sve su one iste, ali su različitih dimenzija. Tako i ovdje, kao da se unutar jedne Grabar-Kitarović nalazi neka druga, pa kad nju otvoriš čeka te treća i tako tko zna dokle. Osnovno pitanje koje se postavlja je: Koja je Grabar-Kitarović od svih tih ona prava? Ona prva… druga, ili možda treća ili tko zna koja po redu? Zaista teško pitanje, a odgovor je još teži.

Sve ovo postalo je očito i svjetskoj javnosti. Tako brazilski list Estadao 12. srpnja objavljuje tekst pod naslovom O tamnoj strani hrvatske predsjednice u kojem nabraja putovanja i druženja Grabar-Kitarović s ekstremno nacionalističkim, proustaškim krugovima po svijetu s čijim se pripadnicima fotografira, kako se navodi, ispod "hrvatske nacističke zastave" (misli se na zastavu s hrvatskim grbom kakav se rabio za vrijeme NDH ).

Čileanski Diario UChile 17. srpnja piše o fenomenu popularne hrvatske predsjednice koju mediji idealiziraju, a koja je kao članica "ultrakonzervativne stranke" (HDZ) nakon osvojenih izbora 2014. godine održala "ksenofobni, antiimigrantski govor". Amnesty International objavljuje kako se predsjednica Grabar-Kitarović za svojih putovanja i posjeta 2016. fotografirala s ustaškim zastavama ( tu i oni podrazumijevaju hrvatsku zastavu koja se koristila za vrijeme NDH s prvim bijelim poljem na grbu i bez simbola današnje Hrvatske iznad grba). Po njima je riječ o zastavi "hrvatskih nacista" kako u inozemstvu redovito nazivaju ustaše koji su "odgovorni za kolektivna ubojstva Židova, Srba i drugih". Zbog toga se ispred imena predsjednice Grabar-Kitarović pojavljuje sintagma: "nacionalistička predsjednica".

Čileanski El Desconcierto 9. srpnja piše o "fašističkom navijanju" na hrvatskim stadionima. Taj dio hrvatskih nogometnih navijača se sasvim konkretno naziva "fašističkim navijačima" zbog izvikivanja parole Za dom spremni itd. Spominje se i Thompsonova pjesma Bojna Čavoglave, kao i nedopustiv odnos hrvatskog pravosuđa i vlasti prema tim pojavama. Gotovo je nevjerojatno koliko inozemnih medija piše o javnoj upotrebi "ustaških slogan i simbola" u Hrvatskoj kritizirajući postojeću toleranciju vlasti prema toj činjenici. Čileanski mediji s posebnom pažnjom prate zbivanja u Hrvatskoj jer u Čileu živi velika, vrlo ugledna hrvatska zajednica koja se na nikakav način ne vezuje uz ustašku tradiciju. Prije bi se reklo da je obratno.

U velikoj mjeri tu postoji razlika između argentinske i čileanske hrvatske zajednice. Zato ne čudi da se upravo u Čileu mogao objaviti članak (El Desconcierto  15. srpnja ) pod naslovom: "Tko je Kolinda Grabar-Kitarović? Ultradesničarska predsjednica Hrvatske koje je studirala na Harvardu uz pomoć Lukšićeve stipendije" (Lukšići su jedna od najuglednijih čileansko-hrvatskih porodica). Po njima vladavinu Grabar-Kitarović karakterizira "ksenofobija i antiimigracijska" politika, "odbijanje zahtjeva za davanje azila izbjeglicama". Riječ je o ilegalnim izbjeglicama kojima se odbija "zadovoljavanje osnovnih potreba". Sama Grabar-Kitarović je u intervjuu u možda najutjecajnijem i najznačajnijem čileanskom konzervativnom dnevniku ( koji je svojevremeno dao idejnu podlogu za rušenje Allendea ) El Mercurio, izjavila kako je njena stipendija "vjerojatno bila dobra investicija familije Lukšić jer sam postala predsjednica Hrvatske". Neuobičajen način njenog egzaltiranog navijanja na nedavno završenom Mundijalu u Rusiji izazvao je veliku pažnju kompletne svjetske javnosti - uz različita tumačenja. Ipak, prevladavao je pozitivan dojam - pa je započelo i svojevrsno istraživanje: Tko je uopće ta žena?

Odgovori o njenoj političkoj pozadini bili su nešto manje lijepi i pozitivni. O tome 15. srpnja piše britanski Mirror. Meksički AND- Suroeste (14. srpnja) piše "o mračnoj strani hrvatske predsjednice" - "zvijezde Mundijala". U tom tekstu Grabar-Kitarović povezuje se s ultranacionalizmom, ksenofobijom, ali i koketiranjem s neoustaškim krugovima u inozemstvu (Kanada, Argentina). Oni objašnjavaju svojim čitateljima kako su ustaše bili "hrvatski fašisti koji su bili sluge nacistima (kojima su) pomagali istrebljivati Židove, Srbe, Rome…"

Nažalost, Hrvatska tako nepotrebno postaje simbol male, ksenofobične, ultrakonzervativne, netolerantne desničarske "balkanske zemlje" s odličnim nogometašima, lijepom obalom i razvijenim turizmom. Postajemo simbol apsurdne težnje jedne male sredine da se iz antifašističke sile pobjednice Drugog svjetskog rata svrsta među gubitnike, među poražene fašističke sile. Osim što je to (svijetu nepojmljiva ) revizija povijesnih činjenica to graniči s neizmjernom i teško shvatljivom glupošću kojom naš vladajući politički establišment, ovakvim svojim odnosom prema ustaškoj "nostalgiji" i toleriranjem radikalnog desnog konzervatizma, nanosi nepopravljivu štetu Hrvatskoj. Utoliko su nerazumljiviji: neoprostiva šutnja, ignoriranje, toleriranje i zatvaranje očiju vladajućih pred ovim pojavama koje više nego ekonomska kriza tjeraju normalne, obrazovane, moderne mlade ljude da odlaze iz Hrvatske, koja sve više postaje nepodnošljiv ambijent za ljude koji nisu voljni dalje živjeti i odgajati svoju djecu u uvjetima ultrakonzervativnog retrogradnog, anakronog društva koje sve više postaje suvišni, nepotrebni dio, apendiks suvremene, moderne, univerzalne ljudske zajednice .

Tko normalan može shvatiti kada predsjednica Grabar-Kitarović, na pitanje o Thompsonovom zadomspremašenju odgovara: "Što se mene tiče osobno, mislim da se politika ne može miješati u glazbu ". Koje li smijurije dok se Thompson istovremeno na svakom svom koncertu na poguban način za interese Hrvatske "gura u politiku"! Kada je Thompsonu bio zabranjen koncert u Mariboru hrvatska predsjednica je izjavila: "Glazba je tu da spaja ljude…a zabrane su kontraproduktivne". Kao da joj uopće nije važno zašto jedna demokratska europska, nama susjedna država, članica EU i NATO-a tako postupa. Ona, štoviše, 2016. prilikom otvaranja novouređenog studija Narodnog radija izjavljuje: "Najdraži izvođač mi je Thompson". Koja od Grabar-Kitarović Babuška ovo izgovara? Koja je hrvatska Babuška ona prava - ona iz Jasenovca u pratnji izraelskog predsjednika ili ova Babuška iz novouređenog studija Narodnog radija? Kada je američki State Department 2010. koncerte pjevača "Jasenovca i Gradiške Stare" okarakterizirao kao "akt antisemitizma" onda je to bila jasna poruka - koju je naša Babuška očito nije čula ili je možda zanemarila.

Naša predsjednica će se na kraju ipak morati jasno odrediti prema svemu ovome. Ne može istovremeno pričati o antifašizmu i zatvarati oči pred neofašističkim pojavama. Profašisti su ipak manjina kod nas. Ali odgovor sustava na njihovo djelovanje jednostavno ne postoji. Tu su naši sudovi posebna priča. Druga je stvar nadirući plimni val najradikalnijeg, zatucanog ultrakonzervativizma koji preplavljuje Hrvatsku bez jasnih odgovora kompletnog društva. Čak u pitanje dolazi i sekularni karakter Hrvatske. Hrvatska crkva kao da je stoljećima daleko od Vatikana Pape Franje. Tako nam biskup Hranić (kojem se neprestano priviđa "liberalni Vrag"), umjesto da moli za oprost i da se ispriča silovanoj djeci, umjesto da osuđuje besramnu pedofiliju unutar crkvenih redova o čemu ovih dana govori Papa i bruji cijela svjetska javnost… nekidan drži propovijedi o školskom sustavu u Hrvatskoj. Povodom početka nove školske godine on se grozi nad stanjem u našim školama gdje po njemu jedino vjeronauk ostaje mjesto "susreta đaka i Boga". Valjda bi svi školski predmeti, po njemu, to trebali biti. Ne pada mu na pamet da možda vjeronauk smjesti u prostore crkve, gdje mu i je mjesto - a svjetovni odgoj prepusti svjetovnoj Državi, Društvu. Ne, izgleda da bi on kompletno obrazovanje najradije iz škola premjestio unutar crkvenih zidova.

Zar nam može biti svejedno kada španjolska La Vanguardia  još 2016. (30. travnja) donosi udarni naslov "Pronacistički revizionizam u Hrvatskoj alarmira manjine". Taj ugledni španjolski dnevni list piše kako nakon dolaska HDZ na vlast ponovo dolazi do "povijesnog revizionizma i nostalgije za fašističkim, ustaškim režimom". Vani se ustaštvo uvijek sasvim jasno i neupitno izjednačava s nacizmom, a ustaški pozdrav Za dom spremni se izjednačava s nacističkim pozdravima. Zato ih jako zbunjuje kada hrvatska Babuška bubne kako se radi "o starom hrvatskom pozdravu". Prošli mjesec (16. srpnja) čitani baskijski online magazine PICARA se raspisao o konzervativnoj revoluciji u Hrvatskoj, o ugroženosti prava na abortus (pozivanju liječnika na priziv savjesti, ultradesnim pokretima za ukidanje tog prava…), o pokušajima poništenja prihvaćanja Istanbulske konvencije, o ugroženosti prostora civilnog društva, NGO-a, a posebno LGBT zajednice, dokidanja financiranja slobodnih portal. PICARA piše: "Suprotno od slike moderniteta koju je na Mundijalu pokazivala hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović stanovništvo Hrvatske se suočava sa značajnim nazadovanjem u ostvarivanju građanskih, seksualnih, reproduktivnih prava - s kampanjom zabrane abortusa, pitanjima seksualnog života, "pilule za dan poslije", kriminalizacije organizacija civilnog društva, rastom neofašizma, islamofobije i LGBT-fobije".

U očima svijeta očito smo na dobrom putu da postanemo određena vrsta negativnog simbola, rugla, "strašila europskog jugoistoka" (Balkana), da se pretvorimo u nikom potrebnu, malu, egzotičnu robinzonsku enklavu za eksperimentiranje najprimitivnijih oblika ultrakonzervativnih modela. A to ne smijemo dozvoliti jer Hrvatska nikada to nije bila. Možda je zaista krajnji je čas da se napokon trgnemo i to spriječimo. Svi demokratski orijentirani građani zajedno!