Zašto nije tužen i Beograd? Hrvatska je dobila spor s Ljubljanom zbog stare devizne štednje, ali to je sitniš prema onome što je navodno ostalo u Beogradu. Vlast (naravno, HDZ-ova) od prvog je dana uvjeravala i uvjerila narod da je svu deviznu štednju građana uzimala Narodna banka Jugoslavije (NBJ). Tu je banku preuzela prvo Miloševićeva Jugoslavija (Srbija i Crna Gora), a poslije crnogorskog osamostaljenja ona je ostala Srbiji. Adresa na koju bi se trebao poslati poziv na sud nije sporna.
Da su devize tamo, dakle u Beogradu, u jednom su trenutku počeli tvrditi i Slovenci, sporeći se s Hrvatima oko štednje u Ljubljanskoj banci. Zbog nečega, međutim, na tom argumentu nisu insistirali, a poslije su na njega zaboravili. I Hrvatska je zaboravila da podigne tužbu zbog tog novca. Ni dobiveni spor sa Slovencima nije potakao Zagreb da zatraži devize. Kao da ih je zameo vjetar u nekoj ljetnoj neveri.
Ali novac uvijek završi u nečijem novčaniku. Kad se Hrvatska osamostalila, vlast je uvjeravala Hrvate da je lisnica konačno u njihovom džepu. U ovom slučaju, lisnica su bile banke. Ipak, kad su posegnuli u tu lisnicu za svojim dugogodišnjim deviznim uštedama, izvukli su praznu ruku. Nema ništa, sve je uzeo Beograd, uvjeravali su ih hrvatski premijeri, redom od Josipa Manolića, preko Franje Gregurića, Hrvoja Šarinića i Nikice Valentića, do Zlatka Mateše. Toliki svjedoci, a nitko ih sada ne zove na sud! Pobunio se nije ni SDP-ov Ivica Račan, kad je konačno došao red i na njega. Banke su mudro šutjele. Na svim meandrima hrvatsko-srpskih odnosa, nitko proteklih godina nije pitao tko je uzeo novac. Valjda su svi mislili da bi to bilo uzaludno, pa i naivno. Ali sada je iz inozemstva stigla presuda u korist Hrvatske. Ako mora platiti Ljubljana, zašto ne bi morao i Beograd?
Nije to isto, odgovorit će svatko upućen u politiku onih koji su vodili osamostaljenje Hrvatske i njihove financijske marifetluke. I bit će u pravu. Nije isto, jer bi se tužba protiv Beograda temeljila na velikoj laži. Suprotno svim spomenutim tvrdnjama, hrvatsku deviznu štednju nije uzimao NBJ – devize nisu bile u Beogradu, pa nisu mogle tamo ni ostati. Hrvatske, kao i sve druge poslovne banke, mogle su ih zadržati, jer su one pripadale građanima koji su kod njih štedjeli. Da nije bilo tako, da se nije priznavalo kako je riječ o privatnoj imovini a ne društvenom vlasništvu, čarape bi uvijek imale prednost pred bankom. A svatko tko može deponirao bi svoje devize u inozemstvu.
NBJ nije uzimao ni devize zarađene izvozom, već ih je otkupljivao dinarima (osim tzv. retencione kvote, odnosno dijela koji je poduzeće-izvoznik imao pravo zadržati na svom računu). Svatko tko je imao pravo na uvoz, bilo repromaterijala, bilo strojeva, bilo robe široke potrošnje, mogao je od NBJ-a otkupiti potrebne devize. Kad je otkupljivao, činio je to tiskanim dinarima, a kad je prodavao, dobivene je dinare poništavao. To je bila najzdravija emisija, jer je bila zasnovana na proizvodnji i izvozu. S devizama građana, a ne poduzeća, banke su radile samostalno i na tome masno zarađivale, jer je deviza uvijek nedostajalo. Mogle su ih i privremeno deponirati (pohraniti) u Narodnoj banci Jugoslavije, ako im se to bolje isplatilo, jer su na osnovi toga dobivale beskamatne dinarske kredite u istoj vrijednosti. Takvih je slučajeva, naravno, bilo malo. U 12 godina, od 1978. kad je uveden taj sistem do 1990., sve banke u Jugoslaviji privremeno su deponirale samo 13,8 posto devizne štednje.
Kako se inflacija ubrzala a tečaj klizio, deponiranje je postalo besmisleno, ali je ipak bilo potrebno kao dio mehanizma emisije dinara. Zato je 1988. uvedeno tzv. pro forma deponiranje. Banke nisu deponirale ništa, ali se pisalo kao da jesu, pa im je Narodna banka Jugoslavije davala dinare na osnovi deviza koje nije ni vidjela, ni omirisala. Dakle poslovne banke (pa i iz Hrvatske) imale su i ovce i novce, odnosno i devize i njihovu protuvrijednost u dinarima.
Kako je onda bilo moguće da se plasira laž da su devize ostale u Beogradu? Jednostavno, tim više što je svatko tko je proturječio morao računati da će ga proglasiti veleizdajnikom. Jugoslavija se raspadala na tako ružan način, s tolikom masom laži (tu je Milošević bio začetnik i predvodnik) da je sve moglo biti istina. Dovoljno je bilo da se ispuni jedan uvjet – da se uvijek optuži onaj drugi.
Zanimljivo je kako za obustavu isplate devizne štednje zapravo nikakva laž ne bi ni bila potrebna da su namjere bile poštene. Svima je bilo jasno da nova država uspostavlja svoje financije i da ne može ostati bez devizne podloge. Osim toga, banke su najveći dio deviza angažirale u kreditima privredi, pa ih nisu ni mogle odjednom vratiti svima. Na tom se i zasniva bankarsko poslovanje. Znajući sve to, ljudi bi pristali da privremeno smiju podizati samo manji dio ušteda. Tako su postupili Slovenci, čije su banke isprva isplaćivale samo po 500 maraka mjesečno (štedišama u Sloveniji, ali ne i onima u drugim dijelovima bivše Jugoslavije). Ali nova hrvatska vlast htjela je uzeti taj novac za sebe i svoje inozemne sponzore. Zato je izmišljena stara štednja, koju njeni pravi vlasnici nisu mogli podići, ali su je drugi čerupali na razne načine. Mogla se na primjer prodavati, pa su je nesretni ljudi prepuštali morskim psima za samo 40 posto njene vrijednosti. Država ju je velikodušno prihvaćala za otkup stanova, ali je za svoj humanizam naplaćivala 30 posto. Mogle su se kupovati i dionice raznih poduzeća, pri čemu su najbolje bile rezervirane za one koji su prethodno otkupili deviznu štednju za 40 posto njene vrijednosti. A godine 1993. država ju je cijelu preuzela u javni dug, koji se vraća iz proračuna u narednih deset godina, što je značilo da će sve što je opljačkano i što je tek trebalo biti opljačkano platiti hrvatski porezni obveznici. Tako je, zapravo, ukradena dvostruka vrijednost devizne štednje. I to uvijek iz lisnica hrvatskih građana.
Sve je to prekrio zaborav, neminovan nakon godina koje su protekle od 1990. Vrijeme je kiselina, koja vrlo efikasno razjeda pamćenje. Čuvale su se samo štedne knjižice Ljubljanske banke i vodili dugogodišnji sporovi, jer je Slovenija odbijala priznati njihovu vrijednost. Pritom se nitko nije pitao kako to da je Ljubljanska banka imala te devize, a Zagrebačka nije. Kako to da je novac slovenskih štediša bio u Sloveniji, a hrvatskih nije bio u Hrvatskoj? Presuda koja obvezuje Sloveniju da vrati deviznu štednju hrvatskih građana morala bi biti presedan i za onu koja je navodno ostala u Beogradu. Naravno, kad bi to bila istina. Ali nije. Zato tu mogućnost ne spominje nitko, pa ni krajnje desne stranke, koje inače ne propuštaju priliku da brane hrvatske interese od srpske ugroze. Ćirilica ih smeta, ali nestanak milijardi maraka ne. Razlog je lako dokučiti: svi su oni ispali iz HDZ-ovog šinjela.
Tužba protiv Srbije zaista ne bi imala nikakve šanse. Ali vrijedi li to i za hrvatske građane koji bi se eventualno odlučili da tuže vlastitu državu?
Izvor: novosti
Da su devize tamo, dakle u Beogradu, u jednom su trenutku počeli tvrditi i Slovenci, sporeći se s Hrvatima oko štednje u Ljubljanskoj banci. Zbog nečega, međutim, na tom argumentu nisu insistirali, a poslije su na njega zaboravili. I Hrvatska je zaboravila da podigne tužbu zbog tog novca. Ni dobiveni spor sa Slovencima nije potakao Zagreb da zatraži devize. Kao da ih je zameo vjetar u nekoj ljetnoj neveri.
Ali novac uvijek završi u nečijem novčaniku. Kad se Hrvatska osamostalila, vlast je uvjeravala Hrvate da je lisnica konačno u njihovom džepu. U ovom slučaju, lisnica su bile banke. Ipak, kad su posegnuli u tu lisnicu za svojim dugogodišnjim deviznim uštedama, izvukli su praznu ruku. Nema ništa, sve je uzeo Beograd, uvjeravali su ih hrvatski premijeri, redom od Josipa Manolića, preko Franje Gregurića, Hrvoja Šarinića i Nikice Valentića, do Zlatka Mateše. Toliki svjedoci, a nitko ih sada ne zove na sud! Pobunio se nije ni SDP-ov Ivica Račan, kad je konačno došao red i na njega. Banke su mudro šutjele. Na svim meandrima hrvatsko-srpskih odnosa, nitko proteklih godina nije pitao tko je uzeo novac. Valjda su svi mislili da bi to bilo uzaludno, pa i naivno. Ali sada je iz inozemstva stigla presuda u korist Hrvatske. Ako mora platiti Ljubljana, zašto ne bi morao i Beograd?
Nije to isto, odgovorit će svatko upućen u politiku onih koji su vodili osamostaljenje Hrvatske i njihove financijske marifetluke. I bit će u pravu. Nije isto, jer bi se tužba protiv Beograda temeljila na velikoj laži. Suprotno svim spomenutim tvrdnjama, hrvatsku deviznu štednju nije uzimao NBJ – devize nisu bile u Beogradu, pa nisu mogle tamo ni ostati. Hrvatske, kao i sve druge poslovne banke, mogle su ih zadržati, jer su one pripadale građanima koji su kod njih štedjeli. Da nije bilo tako, da se nije priznavalo kako je riječ o privatnoj imovini a ne društvenom vlasništvu, čarape bi uvijek imale prednost pred bankom. A svatko tko može deponirao bi svoje devize u inozemstvu.
NBJ nije uzimao ni devize zarađene izvozom, već ih je otkupljivao dinarima (osim tzv. retencione kvote, odnosno dijela koji je poduzeće-izvoznik imao pravo zadržati na svom računu). Svatko tko je imao pravo na uvoz, bilo repromaterijala, bilo strojeva, bilo robe široke potrošnje, mogao je od NBJ-a otkupiti potrebne devize. Kad je otkupljivao, činio je to tiskanim dinarima, a kad je prodavao, dobivene je dinare poništavao. To je bila najzdravija emisija, jer je bila zasnovana na proizvodnji i izvozu. S devizama građana, a ne poduzeća, banke su radile samostalno i na tome masno zarađivale, jer je deviza uvijek nedostajalo. Mogle su ih i privremeno deponirati (pohraniti) u Narodnoj banci Jugoslavije, ako im se to bolje isplatilo, jer su na osnovi toga dobivale beskamatne dinarske kredite u istoj vrijednosti. Takvih je slučajeva, naravno, bilo malo. U 12 godina, od 1978. kad je uveden taj sistem do 1990., sve banke u Jugoslaviji privremeno su deponirale samo 13,8 posto devizne štednje.
Kako se inflacija ubrzala a tečaj klizio, deponiranje je postalo besmisleno, ali je ipak bilo potrebno kao dio mehanizma emisije dinara. Zato je 1988. uvedeno tzv. pro forma deponiranje. Banke nisu deponirale ništa, ali se pisalo kao da jesu, pa im je Narodna banka Jugoslavije davala dinare na osnovi deviza koje nije ni vidjela, ni omirisala. Dakle poslovne banke (pa i iz Hrvatske) imale su i ovce i novce, odnosno i devize i njihovu protuvrijednost u dinarima.
Kako je onda bilo moguće da se plasira laž da su devize ostale u Beogradu? Jednostavno, tim više što je svatko tko je proturječio morao računati da će ga proglasiti veleizdajnikom. Jugoslavija se raspadala na tako ružan način, s tolikom masom laži (tu je Milošević bio začetnik i predvodnik) da je sve moglo biti istina. Dovoljno je bilo da se ispuni jedan uvjet – da se uvijek optuži onaj drugi.
Zanimljivo je kako za obustavu isplate devizne štednje zapravo nikakva laž ne bi ni bila potrebna da su namjere bile poštene. Svima je bilo jasno da nova država uspostavlja svoje financije i da ne može ostati bez devizne podloge. Osim toga, banke su najveći dio deviza angažirale u kreditima privredi, pa ih nisu ni mogle odjednom vratiti svima. Na tom se i zasniva bankarsko poslovanje. Znajući sve to, ljudi bi pristali da privremeno smiju podizati samo manji dio ušteda. Tako su postupili Slovenci, čije su banke isprva isplaćivale samo po 500 maraka mjesečno (štedišama u Sloveniji, ali ne i onima u drugim dijelovima bivše Jugoslavije). Ali nova hrvatska vlast htjela je uzeti taj novac za sebe i svoje inozemne sponzore. Zato je izmišljena stara štednja, koju njeni pravi vlasnici nisu mogli podići, ali su je drugi čerupali na razne načine. Mogla se na primjer prodavati, pa su je nesretni ljudi prepuštali morskim psima za samo 40 posto njene vrijednosti. Država ju je velikodušno prihvaćala za otkup stanova, ali je za svoj humanizam naplaćivala 30 posto. Mogle su se kupovati i dionice raznih poduzeća, pri čemu su najbolje bile rezervirane za one koji su prethodno otkupili deviznu štednju za 40 posto njene vrijednosti. A godine 1993. država ju je cijelu preuzela u javni dug, koji se vraća iz proračuna u narednih deset godina, što je značilo da će sve što je opljačkano i što je tek trebalo biti opljačkano platiti hrvatski porezni obveznici. Tako je, zapravo, ukradena dvostruka vrijednost devizne štednje. I to uvijek iz lisnica hrvatskih građana.
Sve je to prekrio zaborav, neminovan nakon godina koje su protekle od 1990. Vrijeme je kiselina, koja vrlo efikasno razjeda pamćenje. Čuvale su se samo štedne knjižice Ljubljanske banke i vodili dugogodišnji sporovi, jer je Slovenija odbijala priznati njihovu vrijednost. Pritom se nitko nije pitao kako to da je Ljubljanska banka imala te devize, a Zagrebačka nije. Kako to da je novac slovenskih štediša bio u Sloveniji, a hrvatskih nije bio u Hrvatskoj? Presuda koja obvezuje Sloveniju da vrati deviznu štednju hrvatskih građana morala bi biti presedan i za onu koja je navodno ostala u Beogradu. Naravno, kad bi to bila istina. Ali nije. Zato tu mogućnost ne spominje nitko, pa ni krajnje desne stranke, koje inače ne propuštaju priliku da brane hrvatske interese od srpske ugroze. Ćirilica ih smeta, ali nestanak milijardi maraka ne. Razlog je lako dokučiti: svi su oni ispali iz HDZ-ovog šinjela.
Tužba protiv Srbije zaista ne bi imala nikakve šanse. Ali vrijedi li to i za hrvatske građane koji bi se eventualno odlučili da tuže vlastitu državu?
Izvor: novosti
