Nacionalova politička analitičarka i novinarka komentira političke događaje u hrvatskoj metropoli i izjave premijera Andreja Plenkovića
Zagreb je bio, Zagreb jest i Zagreb će i dalje biti nepokoreni grad – rekao je zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević na svečanoj akademiji povodom Dana pobjede nad fašizmom, Dana Europe i Dana oslobođenja Zagreba, referirajući se na slobodarske, antifašističke tradicije grada koji vodi. Da je nepokoreni grad Zagreb je pokazao i prošle subote kada se odupro s raznih strana orkestriranim pokušajima da mu ugase Trnjanske kresove, manifestaciju obnovljenu prije dvanaest godina, kojom se na savskom nasipu, paljenjem velikih vatri, uz bogat kulturni i glazbeni program, u opuštenoj atmosferi masovnog piknika obilježava ulazak partizanske vojske u grad. Ove su se godine posjetitelji zagrebačkog Woodstocka, nekoliko tisuća ljudi, često sa sitnom djecom, družili pod zaštitom jakih policijskih snaga, željeznim ogradama i koridorima odvojeni od skupina proustaških bukača koji se protive svakoj proslavi antifašizma.
Svibanj je za Hrvatsku objektivno težak mjesec. Mjesec u kojem prošlost preplavi sadašnjost i u kojem bi pametna država morala hodati na prstima, tako da nikoga ne povrijedi. U razmaku od tjedan, dva obilježavaju se dvije obljetnice koje omeđuju povijesni rascjep nastao u hrvatskom narodu u vremenu Drugog svjetskog rata. Zajedno se s dobrim dijelom Europe 8. svibnja slavi dan pobjede savezničkih snaga nad fašizmom, odnosno nad nacističkom Njemačkom, u hrvatskoj verziji dan pobjede partizanske vojske nad ustaškom Nezavisnom Državom Hrvatskom. Sredinom se svibnja komemorira Bleiburg, simbol masovnih zločina koje je partizanska armija počinila po okončanju rata. Hrvati su imali snažan antifašistički pokret, jedan od najimpresivnijih u europskim razmjerima. Ali su u NDH imali i jednu od najstrašnijih zločinačkih država koja je odmah po formiranju donijela rasne zakone, za provedbu kojih će uskoro otvoriti i koncentracijske logore.
Problem je što se u Hrvatskoj eho ratnih konfrontacija otprije više od osamdeset godina u posljednje vrijeme opet intenzivira. Načelno stvari su prilično jednostavne. Partizani su oslobodili Hrvatsku, odluke su antifašističkih institucija u ratu i poratnih vlasti Titove Jugoslavije upisane u hrvatski Ustav kao jedan od temelja hrvatske državnosti. Nakon rata počinjene zločine svakako je nužno istražiti i osuditi. Što nikako ne znači da se ustaše i partizane može izjednačiti. Nakon strašnog rata u kojem su nacizam i fašizam pokušali istrijebiti cijele narode poratna je retorzija pobjednika nad pobijeđenima često bila bezobzirna. U Francuskoj je izvansudski smaknuto, prema nekim procjenama, stotinjak tisuća nacističkih suradnika. U Italiji partizani su strijeljali nekoliko desetaka tisuća ljudi. Na Hirošimu je bačena atomska bomba, njemački je Dresden u masovnom bombardiranju sravnjen sa zemljom, s desecima tisuća poginulih… Ipak nitko ne dovodi u pitanje ispravnost pobjede nad fašizmom.
Problem je što se u Hrvatskoj eho ratnih konfrontacija otprije više od osamdeset godina u posljednje vrijeme opet intenzivira. Načelno stvari su prilično jednostavne. Partizani su oslobodili Hrvatsku, odluke su antifašističkih institucija u ratu i poratnih vlasti Titove Jugoslavije upisane u hrvatski Ustav kao jedan od temelja hrvatske državnosti
U Hrvatskoj se ishod Drugog svjetskog rata pokušava revidirati, više ne samo izjednačavanjem dvije strane, nego sve više i svođenjem partizana na počinitelje zločina i istodobnim uzdizanjem ustaša u moralno superioran status žrtve. Od prošloga se ljeta na krijesti provale crnokošuljaškog ZDS-a u javni prostor intenzivno radi na praktičnoj rehabilitaciji Endehazije. Crni revizionisti tvrde da Zagreb 8. svibnja 1945. nije oslobođen, nego je okupiran. Pronositelji ustaških pozdrava traže zabranu crvene zvijezde. Potpredsjednik Sabora i HDZ-ov koalicijski partner Ivan Penava gradonačelniku Tomaševiću piše da zabrani Trnjanske kresove. Bulazneći insinuira kako se na proslavi antifašističke pobjede slavi zločin. Njegovi adlatusi, pjevači ustaških pjesama i slavitelji ustaških egzekutora Jure i Bobana kao „ponosa hrvatske države“, povlače znak jednakosti između partizana i onih koji su devedesete napali Hrvatsku. Zagrepčanima uz krijesove poručuju da ne zaborave Vukovar. Antifašističku borbu konfrontiraju s Domovinskim ratom. Što bi u konačnici impliciralo da su branitelji iz devedesetih sljednici ustaške vojske, a današnja Hrvatska, valjda, nasljednica NDH-a.
Umanjivanje zla ustaštva
Nije veliki problem ako takav povijesni i vrijednosni galimatijas dolazi iz nekih manjih, politički marginalnih skupina. Recimo iz redova Keleminčeva polusvijeta, koji svojim primitivnim nasrtajima teroriziraju pristojne ljude po Hrvatskoj. Problem je ako im se s vrha države u tome pomaže. A pomaže im se, prvo, nejasnim i kunktatorskim stavovima. Politička vlast u Hrvatskoj muti vodu ekvilibrirajući između načelne osude ustaškog režima i njegovih zločina i praktičnog usvajanja nekih dijelova ustaške ikonografije, koje na različite načine pokušava oprati. Premijer Plenković uporno tvrdi da ustašluka u Hrvatskoj nema, da ga histerična ljevica ne prestaje izmišljati, a onda u Jasenovcu, na mjestu ustaške tvornice smrti, na komemoraciji žrtvama ustaškog zločina upotrebu ZDS-a u muzičkim numerama svog omiljenog naci-pjevača brani kao nacionalnu budnicu. Ili svoju ministricu pošalje da na antifašističkoj proslavi Dana pobjede održi podržavateljski govor, sudjeluje i u financiranju Trnjanskih kresova, a onda novinarima povodom Dana pobjede tumači kako je on generalno protiv zabrana, ali odmah potom problematizira isticanje simbola koji „realno gledajući puno više asociraju ne na antifašizam, nego na jugoslavensku državu i na sve ono što se u njoj događalo“. Oko isticanja ZDS-a takvih zadrški nije imao, bez obzira na asocijacije koje su uz ustaški pozdrav neminovne. Za njega su to, kako je nedavno pokušao relativizirati, tek tri riječi. Tri male riječi, najveće zlo i sramota u povijesti hrvatskog naroda. ZDS, parola s kojom je NDH pobila desetke tisuća ljudi.
Drugo, mantra o dva totalitarizma koja se u Plenkovićevoj vlasti ustalila, u hrvatskim je uvjetima duboko revizionistička. Jer služi umjetnom izjednačavanju neistovjetnog. S jedne strane, umanjuje zlo ustaštva. Malo je reći da je režim u NDH bio totalitaran, bio je zločinački. S druge strane, preuveličava totalitarni karakter režima bivše države. Odnosno jednoznačno kvalificira svih 45 godina postojanja Jugoslavije. U poratnim je godinama jugoslavenska država bila totalitarna, ratna se osveta miksala s klasnom borbom u staljinističkoj varijanti. Ali državna je represija s vremenom popuštala, sustav se u nekim aspektima liberalizirao, pod ruku s industrijalizacijom i modernizacijom zemlje zavrtjele su se i neke progresivne ideje poput radničke participacije, odnosno samoupravljanja. Uglavnom, Hrvatska je devedesete dočekala kao jedna od najnaprednijih socijalističkih država.
Siroti Penava
Da su ljubitelji teze o dva totalitarizma pročitali Rezoluciju Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina iz 2006. godine, na koju se običavaju pozivati, onda bi valjda znali da se u tom dokumentu između ostaloga izričito navodi kako su „neke europske komunističke partije doprinijele postignuću demokracije“. Zaslužnice se ne imenuju, ali priznanje se može odnositi samo na komunističku partiju Jugoslavije i Italije. Takvih poštednih ili komplimentirajućih kvalifikacija nema ni za jednu fašističku ili nacističku partiju. Ali vladajući se danas etiketom o komunističkom služe kao ideološkom toljagom. Svaka se lijeva ili antifašistička pozicija proglašava komunizmom ili jugoslavenstvom. U Saboru HDZ-ov Opara sudionike nedavnih antifašističkih marševa naziva „jugoslavenskom gamadi“ i optužuje za namjeru obnavljanja Jugoslavije, iz Vlade ministar obrane Anušić tvrdi da su marširali protiv Hrvatske. Komunistička je partija vodila antifašistički otpor, ali antifašizam nije isto što i komunizam. U antifašističkom su pokretu sudjelovali ljudi različitih političkih uvjerenja, ZAVNOH su činili pripadnici više političkih stranaka i grupacija. (Usput samo, karikaturalno je kad Željka Markić ovogodišnji Hod za život sa zahtjevom o uvođenju zakonske zabrane pobačaja vodi samo s jednim jedinim argumentom – proglašavajući postojeći zakon komunističkim. Šuteći o tome da je taj zakon iz vremena Jugoslavije sličan zakonima kakve danas imaju gotovo sve europske zemlje. I da je Ustavni sud Hrvatske potvrdio njegovu ključnu poziciju – pravo žene na slobodu izbora i nepristajanje na kriminaliziranje abortusa.)
Da ima barem mrvu odgovornosti prema Hrvatskoj, premijer Plenković emocijama nabijenu temu istraživanja poratnih zločina nikako ne bi prepustio svom manjinskom partneru. Prije svega skandalozno je da se taj posao povjeri šefu otvoreno proustaške stranke. Za tako delikatnu zadaću Ivan Penava nema ni ljudskih ni stručnih kapaciteta
Treće, da ima barem mrvu odgovornosti prema Hrvatskoj, premijer Plenković emocijama nabijenu temu istraživanja poratnih zločina nikako ne bi prepustio svom manjinskom partneru. Prije svega skandalozno je da se taj posao povjeri šefu otvoreno proustaške stranke. Osim toga, za tako delikatnu zadaću Ivan Penava nema ni ljudskih ni stručnih kapaciteta. Ni obrazovanja, ni životne mudrosti, ni političke pameti. Ali kad ga je, usprkos dramatičnim deficitima, stavilo na čelo novoformiranog Povjerenstva za utvrđivanje sudbina žrtava zločina počinjenih neposredno nakon Drugog svjetskog rata, Penava je umislio da može popovati Zagrebu. Od Tomaševića tražeći da ugasi Trnjanske kresove. Ili uopće ne zna ili je bezobrazno spreman ignorirati antifašističke tradicije Zagreba. Možda ga je ipak trebalo informirati o barem nekoliko osnovnih činjenica. Prije svega o tome da je od oko 210 tisuća stanovnika, koliko ih je Zagreb u vrijeme NDH imao, ustaški režim likvidirao više od 26 tisuća Zagrepčana, samo je na Dotrščini ubijeno oko 7000 ljudi, čitava jedna Srebrenica, dok se više od 50 tisuća građana Zagreba priključilo partizanskom pokretu. Takvom se gradu siroti Penava usudi držati lekcije.
Sa sličnom je vjerodostojnošću nedavno na okrugli stol o masovnim zločinima jugoslavenskog komunizma u Sloveniji, organiziran u hrvatskom Saboru, kao znanstvene autoritete pozvao poznate slovenske revizioniste. Između ostalih i Romana Leljaka koji grobišta po Sloveniji istražuje valjda istom ozbiljnošću s kojom je svojedobno tvrdio da je u Jasenovcu umrlo oko 1500 ljudi. Ali takvi se likovi jako dobro uklapaju u Vladinu kampanju otkrivanja „žrtava komunističkih zločina“. Baš uoči obilježavanja partizanskih obljetnica, ministar branitelja Tomo Medved zaredao je s otvaranjem grobnica s posmrtnim ostacima iz vremena Drugog svjetskog rata, premda ni sva grobišta iz Domovinskog rata još nisu apsolvirana. Na lokacijama na kojima, pretpostavlja se, leže hrvatski građani srpske nacionalnosti nema ekshumacija. Ali se zato domobrani i pripadnici ustaške vojske pokapaju i časte kao nevine žrtve, iz čega slijedi da se partizani generalno predstavljaju kao zločinci.
Za razliku od vladajuće politike koja forsira retoriku ratne konfrontacije, HDZ-ov europarlamentarac Davor Ivo Stier govori da bi danas „prioritet hrvatske državne politike, ne bilo koje stranke nego svih stranaka, trebalo biti očuvanje mira“. U intervjuu Expressu on Tuđmanovu politiku pomirbe predstavlja kao temelj državnosti. Devedeseta nije pomirila ideologije, ali je, kaže, pomirila ljude. „Možda se nećemo složiti oko interpretacije povijesnih činjenica, ali nikad više ne smijemo dopustiti da Hrvat u Hrvatu vidi neprijatelja“, apelira Stier, dodajući da to vrijedi za sve hrvatske građane bez obzira na vjeru ili nacionalnost. Ali ne bi bilo prvi put da ga u njegovu HDZ-u ne čuju. Nisu ga čuli ni kad je svojedobno zagovarao stvaranje nove hrvatske paradigme, bazirane na demokratizaciji institucija i novoj integraciji hrvatskog društva, a protiv ortačkog kapitalizma, korupcije i klijentelizma. Inzistiranje na potrebi očuvanja unutarnjeg mira i podsjećanje na politiku pomirbe vjerojatno je povezano s činjenicom HDZ-ova otvaranja bojišnice posred Hrvatske. Ako cijelu ljevicu, ne samo stranke, nego i njihove birače proglašavaju imbecilima i tretiraju kao neprijatelje države, onda vladajući proizvode pogubnu atmosferu građanskog rata u Hrvatskoj. Što – znamo iz povijesti – nikada dobro ne završava.
