Hrvatska e-književna laž

Razgovor o e-knjigama u Hrvatskoj možda se nije oduvijek činio pompoznim, no već dulje vrijeme on je upravo to, i ne zato što je riječ o temi koja je sama po sebi besmislena, već naprosto zato što je takvim čini sam kontekst. A koliko god kontekst grabio velikim koracima prema društvu najomraženijih, pomodarskih, besmislenih i pompoznih riječi, gdje bi mu društvo činile riječi poput 'narativ', 'strategije' ili 'propitivanja', ovdje je zaista nužno već na samom početku zaustaviti se upravo na pitanju konteksta. Na propitivanju konteksta. Jer već dulje vrijeme sve priče o e-knjigama i tržištu e-knjiga u Hrvatskoj zapravo su isprazna naklapanja, i da postavimo semantičku libelu na izraz 'e-knjige u Hrvatskoj', došlo bi do potpunog kolapsa instrumenta, zato što govorimo upravo o tome – o e-knjizi u Hrvatskoj, odnosno o 'tržištu' e-knjiga u Hrvatskoj.

Doduše, staviti riječ tržište u navodne znakove ovdje je zaista višestruko nužno i zapravo bi možda bilo najbolje staviti je u trostruke navodnike, '''tržište''', s obzirom da izraz 'tržište e-knjiga u Hrvatskoj' podrazumijeva da postoji tržište kada je riječ o ostalim knjigama u Hrvatskoj, štoviše, da je sasvim normalno spojiti riječi 'tržište' i 'knjige' kao da se to samo po sebi razumije. I upravo takva, na prvi pogled sasvim nezanimljiva pitanja poput onog 'tržišta', pokazuju zbog čega inzistiranje na kontekstu kada je riječ o e-knjizi ovdje nije tek čangrizavo i reakcionarno davljenje ljudi koji žive u prošlosti, svih onih, kako bi ih nazvao Umberto Eco, "informatički polupismenih" gnjavatora.

Kada govorimo o utvari zvanoj 'e-knjiga u Hrvatskoj', dobru prispodobu možemo naći vratimo li se stotinjak godina u prošlost. Tada je, naime, stanoviti Miroslav Krleža bio napadnut od progresivnih i avangardnih snaga koje su ga proglasile dosadnim, reakcionarnim esteticističkim mrgudom nakon što je rekao da je dadaizam puka tlapnja, odnosno protuprirodna književna spodoba koja u ovim uvjetima odnosno, u ovom našem hrvatskom, oprostite na izrazu, kontekstu, zapravo ne znači apsolutno ništa. Krleža je vrlo otvoreno rekao da je u pitanju tek glasno i bombastično prenemaganje i preseravanje koje dobro zvuči i dolazi umotano u vrlo privlačnu antigrađansku opravu.

I Krleža uopće ne bi imao pravo, da nije jedne sitnice. Naime, Krleža je shvatio da su u situaciji u kojoj se Hrvatska tada nalazila dadaizam i cijela gungula koja je nastala oko njega bili obična kratkovidna i neprimjerena bedastoća. Jer dadaizam u Parizu i dadaizam u Hannoveru zaista nisu isto što i dadaizam u Zagrebu. Ljubomir Micić i njegovi istomišljenici koji su svom snagom udarali u napredni dadaistički doboš nisu razumjeli da dada u Zagrebu implicira postojanje građanske umjetnosti, goleme strukture građanske književnosti koju bi valjalo srušiti. Hugo Ball u Zürichu, Tzara, Breton i Soupault u Parizu, Huelsenbeck u Berlinu, Schwitters u Hannoveru, Max Ernst i Johannes Baargeld u Kölnu objavili su kraj lijepe, stoljetne građanske epohe i odlučili su teatralno srušiti odvratne uzuse građanštine, građanske književnosti i općenito građanske kulture, kultcha kako ju je posprdno zvao Ezra Pound.

Izazivali su bijes 'javnosti' svojim nastupima i 'suđenjima', poput onog Mauriceu Barrèsu, i pokrenuli su rušenje visokih umjetničkih solitera koji su se stoljećima dizali u građansko nebo; to nije bila nimalo bezumna niti nepromišljena strategija, pogotovo u vremenu u kojem nije dominirala vertikala, već horizontala rovova, dok je Evropa bila premrežena kapilarama u kojima je tekla nimalo metaforička krv milijuna. Rušenje književnih nebodera u finčerovskom stilu bilo je samo savršeno konzekventno giljotiniranje dekadencije.

A protiv kakve su se građanske kulture bunili barbarogeniji Micić i društvo? Protiv Iva Vojnovića, ili Vladimira Nazora? Kontekst je ono što određuje i pridaje smisao stvarima, a ne stvari po sebi i za sebe. Značenje im nije intrinzično. Toga bi trebali biti svjesni svi oni koji se bune zbog užasne zaostalosti Hrvatske kada su u pitanju e-knjige, i osuđuju izdavače, Ministarstvo i ostale vječne osumnjičenike zbog nedostatka ažurnosti, kratkovidnosti i neaktivnosti.

***

Činjenice su ipak donekle drukčije, i u ovakvoj situaciji bilo bi prije svega neprimjereno kriviti Ministarstvo kulture ili izdavače jer u situaciji u kojoj se nalazi Hrvatska kada je riječ o razini pismenosti i čitanju knjiga, a koja je i više nego katastrofalna, nisu odlučili postaviti u prvi plan proces digitalizacije knjiga i krenuti u veliku marketinšku kampanju u korist eknjiga.

Bilo bi pogrešno izdavače kriviti za nedostatak entuzijazma na ovom području, jer ne treba smetnuti s uma da je još u prošlom stoljeću, točnije 1999. godine, Naklada Bulaja započela s izdavanjem klasika hrvatske književnosti na CD-ROM-u, a 2000. godine osnovano je Društvo za promicanje književnosti na novim medijima koje 2001. godine kreće s poznatim projektom pod nazivom Besplatne elektroničke knjige.

U narednih deset godina došlo je do tek malenih pomaka na ovom polju, sve do 2011. godine, kada se činilo da su učinjeni značajni pomaci kako bi se krenulo ukorak sa svjetskim trendovima. U prvih šest mjeseci 2011. dogodilo se nekoliko vrlo važnih stvari i najave o pokretanju eKnjižara napokon su se ispunile: otvaranje Vip eKnjižare i HT-ove knjižare Planet 9 naišlo je na odobravanje, iako nisu bili rijetki oni koji upozoravali na mogućnost uspostave duopola zbog istovremenog ulaska Vipa i HT-a u cijelu priču.

No sasvim je jasno da je za početak bilo kakve priče o ozbiljnom '''tržištu''' bio nužan ulazak najvećih hrvatskih (ovdje bi opet trebalo staviti višestruke navodnike, ali to je druga priča) operatera. Također, u pitanju je bio velik projekt koji se kuhao nekoliko godina; vodeći ljudi Hrvatske zajednice nakladnika i knjižara, na čelu s tadašnjim potpredsjednikom udruge Nevenom Antičevićem iz Algoritma i Seidom Serdarevićem iz Frakture, odlučili su se na suradnju s HT-om, a u program su spremno uskočile mnoge izdavačke kuće, primjerice Algoritam, Disput, Durieux, Erasmus naklada, Fraktura, Mozaik, Matica hrvatska, Znanje...

No već sam popis izdavača koji su 2011. ušli u taj projekt ukazuje na to koliko je zapravo izdavaštvo u Hrvatskoj nesigurno, i koliko je lako u ovakvim uvjetima postati izdavačka sablast. HT je tada spremno uskočio na e-vlak s obzirom da su e-knjižara s knjigama na hrvatskom jeziku i općenito e-knjige u Hrvatskoj dotad bile terra incognita, i  komunikacijskim divovima pružila se prilika za ulazak na dotad potpuno neiskorišteno područje. Nekima je pojava HT-a i Vipa tada bila dovoljna da proglase 2011. nekom vrstom vremenskog limesa, godinom rođenja 'nove ere' e-knjiga i definicija za svako ante quem i post quem vremensko određenje.

No, što se u međuvremenu dogodilo? Zapravo, malo toga. Nije došlo ni do kakve revolucije kada je riječ o e-knjigama, štoviše, nije ni blizu došlo do očekivanog i najavljivanog povećanja udjela e-knjiga, kao ni tehnologije koja omogućuje čitanje. Samim time, nije došlo ni do uspostave duopola ni bilo kakvog značajnog tržišnog natjecanja, a ni cijena e-knjige, koja je, dakako, znatno manja od cijena knjige u klasičnom smislu riječi, prije svega zbog nedostatka određenih troškova (poput troškova skladištenja), nije se značajno smanjila. Ostaje činjenica da se, kada je riječ o knjigama, ali i e-knjigama, Hrvatska i dalje ponosi najvišim cijenama u Evropi.

To ne znači da su knjižari izgubili interes za digitalizacijom knjiga i sve većim okretanjem e-knjigama, no realnost diktira trendove. Dakle, s jedne strane imamo situaciju u kojoj knjižari i izdavači sve više uviđaju neminovnost ulaska e-knjige na velika vrata u Hrvatskoj, no s druge imamo i nešto što se zove stvarnost, odnosno kontekst. Jer, dok u Sjedinjenim Državama već pet godina više ljudi kupuje i čita elektroničke knjige nego knjige u svojoj klasičnoj inkarnaciji, u Hrvatskoj je situacija potpuno drukčija. I to je sasvim razumljivo. U razgovoru za Booksu veliki argentinsko-kanadski pisac Albert Manguel, autor Povijesti čitanja, rekao je nešto što se često zaboravlja, možda i svjesno potiskuje. U pitanju je onaj papagajski ponavljani stav o demokratičnosti e-knjiga:

"Riječ je o samo dovoljno puta ponavljanoj zabludi koja se onda počinje smatrati istinom. Jer, štogod tko govorio, koliko god slušali o tome kako sad istu knjigu ili isti tekst bilo koje vrste može čitati netko na Islandu i netko u pustinji Jemena ili usred Amazone, to naprosto nije istina. Ne samo zato što ne postoje internetske veze u velikim dijelovima svijeta, već zato što si i velik broj ljudi ne može priuštiti računalo ili mobitel, sve ako i postoji način da se nauči služiti istim. I zato je mnogo toga bazirano na iluzijama: niti su elektronske knjige svima dostupne, niti postoje arhivi koji sadrže sve."

Kada je Amazon prije nekoliko godina objavio kako je prvi puta prodao više elektroničkih knjiga nego klasičnih, ta vijest nije se činila tek kao kuriozitet, već je većina mislila da i nas to uskoro čeka. No činjenica je da nemaju svi mogućnost ne samo za kupnju tableta i e-readera, već ni smartphonea ni kompjutera.

***

Krajem 2013. godine zabilježen je prvi pokušaj promjene trenda u Hrvatskoj na širem planu.Tada je, naime, pokrenut projekt e-imenika u školama, a mnogi su se ponadali da će uslijediti opća digitalizacija, da će se ukinuti praksa nošenja brojnih knjiga i udžbenika u školu te da će biti uvedeni tableti. To se, dakako, nije dogodilo, niti će doći do toga u bližoj budućnosti. Doduše, još je od kraja 2013. nekoliko škola zaista prešlo s knjiga na tablete u projektu nazvanom iŠkola. Međutim, nedostatak novca je onemogućio šire implementiranje tog programa. U nedavno objavljenom Prijedlogu Nacionalne strategije poticanja čitanja stručna skupina Ministarstva kulture posvetila je određen prostor i e-knjigama. Tada su u takozvanoj SWOT analizi objavili 'snage' i 'slabosti' kada su u pitanju e-knjige u Hrvatskoj i njihova dostupnost čitateljima.

Kao dobre karakteristike i dobri prijedlozi navedeni su, primjerice, "razvijena ideja izrade jedinstvenog portala za pristup knjižarama, platformama, repozitorijima i sl. s eknjigama", zatim voljnost MZOS-a za informatizaciju obrazovnog sustava, a kao pozitivni primjeri u tom smislu navode se činjenica da tokom postojećih knjiških manifestacija dolazi do "promocija i/ili diskontnih prodaja eknjiga", kao i to da Ministarstvo kulture daje potpore za objavljivanje eknjiga.

Sasvim jasno je kako su u pitanju više-manje opća mjesta, pogotovo kada se kao pozitivna strana procesa informatizacije odnosno digitalizacije knjiga navodi "voljnost MZOS-a (Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta) za informatizaciju obrazovnog sustava."

Negativne strane, tj. "slabosti" kako ih se naziva u Prijedlogu, pokazuju prave probleme s kojima će se suočiti svi zainteresirani u narednom periodu. Redom: "neprilagođenost legislative", drugim riječima "zakoni i ostali propisi odražavaju stanje 'kulture tiska'", zatim "nedostatna vidljivost e-knjige na tržištu", "nedostatna istraživanja čitateljskih navika vezanih uz e-knjigu", "slaba zastupljenost uređaja (e-čitača i tableta) u populaciji" i last but not least – "malo tržište".

Ova dva posljednja navoda čine se u ovom smislu najvažnija, i tu u posljednjih nekoliko godina nije došlo do značajnijih promjena.

Na koncu, teško je predvidjeti kako će izgledati Hrvatska za pet ili deset godina kada su u pitanju e-knjige. Stvari idu prilično teško predvidljivim tokom, jer kada je krajem prošlog stoljeća počelo digitaliziranje knjiga u Hrvatskoj mislilo se da je to početak skorašnje velike promjene. Do toga, međutim, nije došlo. I zato bi možda bilo pogrešno odbaciti povjerenje u skorašnju opću digitalizaciju. Tko zna, možda tada hrvatska e-književna laž nekim čudom postane istina.

booksa