U isto vrijeme dok se ritualno zgražamo nad zatvaranjem sekularnih škola u Burkini Faso, predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za katehizaciju i novu evangelizaciju javno se žali kako suvremena škola ne priprema djecu za ‘susret s Bogom’ i ne uči ih ‘svoje povjerenje staviti u Boga’
Prošlog ponedjeljka hrvatski su mediji oprezno, daleko od naslovnih stranica, javili kako su četvorica naoružanih muškaraca upala u jednu osnovnu školu na sjeveru zemlje, naredili svima koji su se zatekli u školi da legnu na pod, a onda pred prestravljenim učenicima brutalno premlatili četvero učitelja i ravnatelja škole. Još bojažljivije i stidljivije, uz vijest o napadu na učitelje hrvatski su mediji dodali kako je zbog prijetnji nastavnicima jedna područna škola čak i zatvorena, a učenici poslani na prijevremene zimske praznike. ‘Vratit ćemo se i isprazniti cijelu školu; ako zateknemo ijednog učitelja, ubit ćemo ga!’ pisalo je u poruci ostavljenoj na oglasnoj tabli škole.
Iza napada u prijetnji na učitelje i ravnatelje škola, svi to znaju, stoje militantni vjerski fanatici koji od Vlade traže vraćanje korijenima, tradiciji i Božjem zakonu, i kojima se ne sviđaju sekularni obrazovni sustav i bezbožni školski kurikulumi, što djecu umjesto o Bogu uče evoluciji, biologiji, okrugloj Zemlji i sličnim pomodarskim znanstvenim herezama.
Vijesti iz hrvatskih medija o napadima na škole i prijetnjama nastavnicima, naravno i nažalost, nisu lažne. To se zaista događa, i događa se danas, sada, ovoga časa. Treba li nas dakle zabrinuti to što sad već duboko u dvadeset prvom vijeku luđaci mlate učitelje zato što djecu ne podvode Bogu, ili nas više od toga treba utješiti da se to zapravo ne događa u Hrvatskoj, već nekih četiri hiljade kilometara južnije?
Vijesti o napadima vjerskih fanatika na škole već neko vrijeme tužna su, naime, stvarnost afričke države Burkine Faso. Učitelji i ravnatelj premlaćeni su pred učenicima u gradiću Toulfé – svaki od učitelja dobio je po dva udarca bičem, a ravnatelj šest – dok je zbog prijetnji ubojstvom učitelja zatvorena škola u gradu Gayeri. U oba slučaja napadači su se predstavili kao pripadnici militantne islamističke skupine Ansar ul-Islam, koja se protivi sekularizaciji obrazovnog sustava i zahtijeva uvođenje Boga u školu. Te su dramatične vijesti, međutim, tek vrh ledenog brijega prema kojemu srlja Burkina Faso: povodom napada u Toulféu i Gayeri ministar obrazovanja Stanislas Ouaro iznio je šokantan podatak kako je od početka školske godine zatvoreno više od pet stotina i šezdeset škola na graničnim područjima Burkine Faso, jer su učitelji u strahu za vlastiti život prestali dolaziti na posao ili čak pobjegli iz gradova.
Mi u Hrvatskoj, jasno, nemamo razloga za strah i zabrinutost, mi smo svjetlosnim godinama ispred te afričke vukojebine. Ne, doduše, po pitanju općeg stanja liberalne demokracije: tu smo, recimo, po posljednjem izvještaju V-DEM Instituta tek za 0,5 bodova ispred nesretne Burkine Faso. Ne ni po ovogodišnjem Indeksu demokracije britanskog The Economista, po kojemu smo pak sjajni 58., s točno istim indeksom kao Burkina Faso. Ne ni po pitanju korupcije, gdje također – po Transparency Internationalu – odlično 70. mjesto dijelimo s Burkinom Faso. Dobro, ne ni po pitanju ekonomskih sloboda, gdje smo po lanjskom izvještaju Instituta Heritage kao ‘mostly unfree’ – ‘uglavnom neslobodni’ – na 95. mjestu u svijetu, odmah iza naših afričkih prijatelja. A ne, istinabog, ni po pitanju zaštite vlasništva, gdje smo po indeksu američke nevladine organizacije Property Rights Alliance čak i dobro iza Burkine Faso.
Zapravo, kad se sve zbroji i oduzme, debelo ispred te afričke vukojebine samo smo još u obrazovnom sustavu. U Burkini Faso, naime, još uvijek – kao da su, za Boga miloga, u srednjem vijeku – vjerski fanatici bičuju heretike u školskim zbornicama, dočim je u Hrvatskoj, hvala Bogu Ocu, hereza u školama gotovo pa iskorijenjena. Kod nas u Hrvatskoj, shvatili ste, vjerski se fanatici ne bave napadima na učitelje i javnim bičevanjem bezbožnika u školama: kod nas vjerski fanatici vode škole, kreiraju školske kurikulume i upravljaju školskim sustavom.
Prije nekoliko dana, po prilici baš u vrijeme kad su vigilanti u Toulféu bičevima gradili odnos učitelja i Boga, vjeroučitelj u zagrebačkoj Osnovnoj školi Miroslava Krleže učenike je usred redovne nastave odveo na predavanje o čovjekovu odnosu s Bogom, koje je djeci održao jedan vukovarski branitelj, ubojica koji je u zatvoru odležao ubojstvo vlastitog kuma, optužen pride da je iz HZZO-a izvukao tridesetak milijuna kuna. U isto vrijeme dok su naši afrički prijatelji učitelje u Gayeri dovodili Bogu prijeteći nevjernicima imenom i prezimenom na školskoj oglasnoj ploči, u Hrvatskoj je jedna časna sestra, vjeroučiteljica u korčulanskoj Osnovnoj školi Petra Kanavelića, učenicima dala zadatak pod naslovom ‘Nacrtaj koga bi želio/željela dovesti Isusu’, sugerirajući im da crtaju, na primjer primjera, svoje školske prijatelje koji ne pohađaju vjeronauk, i da – za svaki valjda slučaj – pod crtežom napišu ime i prezime nevjernika.
U isto vrijeme dok smo se ritualno zgražali nad vijestima iz Burkine Faso, u Hrvatskoj jedan sveučilišni profesor – šteta bi bila ne spomenuti mu ime i titulu, a dr. sc. Boris Havel se zove, i docent je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu – na Twitteru ispisuje toplu posvetu kršćanskom genocidu nad narodima Inka i Azteka, konstatirajući kako su Španjolci i Portugalci, ‘usprkos svim lošim stranama osvajanja’, Južnu Ameriku zapravo ‘civilizirali’. ‘Umjesto žrtvovanja muškaraca, žena i djece, donijeli su im evanđelje o Žrtvi na križu’, objašnjava profesor studentima: ‘Tisućama su spasili živote. Za to je vrijedilo zatrti civilizaciju kulta žrtvovanja ljudi.’
U isto vrijeme dok smo se ritualno zgražali nad metodama militantnih islamista u Africi, u zagrebačkoj Srednjoj školi za modu i dizajn nastava je prije nekoliko tjedana odlukom ravnatelja skraćena, kako bi učenici stigli na predavanje ‘Vjera i mladi’ don Damira Stojića, slavnog studentskog kapelana Zagrebačke nadbiskupije. U isto vrijeme dok smo se ritualno zgražali nad primitivnim nasiljem u školama Burkine Faso, vjerski su fanatici prije mjesec dana u školama diljem Hrvatske tjerali djecu da kleče i mrmore Očenaše u novoustanovljenom nekom maloumnom obredu blagoslova kruha. U isto vrijeme dok smo se ritualno zgražali nad islamističkim bičevima u afričkim školama, hrvatski su mediji bojažljivo i stidljivo objavili kako 47-godišnja vjeroučiteljica u Osnovnoj školi Mate Demarina u Medulinu – zbog fizičkog i emocionalnog zlostavljanja učenika još početkom godine prijavljena i ravnateljici škole, i Ministarstvu, i Državnom odvjetništvu – i dan-danas najurednije podučava djecu vjeronauk!
U isto vrijeme dok se ritualno zgražamo nad zatvaranjem sekularnih škola u Burkini Faso, predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za katehizaciju i novu evangelizaciju nadbiskup Đuro Hranić javno se žali kako suvremena škola ne priprema djecu za ‘susret s Bogom’ i ne uči ih ‘svoje povjerenje staviti u Boga’, predstojnik Katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije u svom dopisu školama upozorava ravnatelje da roditeljima djece koja su izabrala vjeronauk ne smiju nuditi mogućnost da se iz njega ispišu, a Požeška biskupija svim ravnateljima osnovnih i srednjih škola na području biskupije šalje preporuku da se vjeronauk kategorizira kao obavezan predmet.
I sve to samo u posljednjih nekoliko tjedana.
Mi u Hrvatskoj, kako vidite, nemamo razloga za strah i zabrinutost, mi smo svjetlosnim godinama ispred Burkine Faso. Prema posljednjem izvještaju Svjetskog gospodarskog foruma, recimo, u kategoriji poticanja kritičkog razmišljanja u obrazovanju Hrvatska je među 140 ispitanih zemalja fantastična 136., dok je sirota Burkina Faso jedva na 115. mjestu. Može li bolje? Može. Prema Izvještaju o slobodi mišljenja za 2018., koji je sastavio International Humanist and Ethical Union, Hrvatska je u kategoriji ‘Obrazovanje i prava djece’ svrstana u zemlje koje nad djecom vrše ‘tešku diskriminaciju’, zauzevši u konačnici sjajno 132. mjesto. A Burkina Faso? Eno je na toj ljestvici svjetlosnim godinama daleko, na 19. mjestu. Devetnaesta. Burkina Faso.
Bilo je stoga krajnje vrijeme da prijatelji iz udruga za islamsku katehizaciju i novu evangelizaciju poduzmu nešto. A kad nema Vatikanskih ugovora, dobar je i bič. ‘Usprkos svim lošim stranama’, neka je slava Allahu, vrijedi zatrti civilizaciju koja ne priprema djecu za susret s Bogom.
Prošlog ponedjeljka hrvatski su mediji oprezno, daleko od naslovnih stranica, javili kako su četvorica naoružanih muškaraca upala u jednu osnovnu školu na sjeveru zemlje, naredili svima koji su se zatekli u školi da legnu na pod, a onda pred prestravljenim učenicima brutalno premlatili četvero učitelja i ravnatelja škole. Još bojažljivije i stidljivije, uz vijest o napadu na učitelje hrvatski su mediji dodali kako je zbog prijetnji nastavnicima jedna područna škola čak i zatvorena, a učenici poslani na prijevremene zimske praznike. ‘Vratit ćemo se i isprazniti cijelu školu; ako zateknemo ijednog učitelja, ubit ćemo ga!’ pisalo je u poruci ostavljenoj na oglasnoj tabli škole.
Iza napada u prijetnji na učitelje i ravnatelje škola, svi to znaju, stoje militantni vjerski fanatici koji od Vlade traže vraćanje korijenima, tradiciji i Božjem zakonu, i kojima se ne sviđaju sekularni obrazovni sustav i bezbožni školski kurikulumi, što djecu umjesto o Bogu uče evoluciji, biologiji, okrugloj Zemlji i sličnim pomodarskim znanstvenim herezama.
Vijesti iz hrvatskih medija o napadima na škole i prijetnjama nastavnicima, naravno i nažalost, nisu lažne. To se zaista događa, i događa se danas, sada, ovoga časa. Treba li nas dakle zabrinuti to što sad već duboko u dvadeset prvom vijeku luđaci mlate učitelje zato što djecu ne podvode Bogu, ili nas više od toga treba utješiti da se to zapravo ne događa u Hrvatskoj, već nekih četiri hiljade kilometara južnije?
Vijesti o napadima vjerskih fanatika na škole već neko vrijeme tužna su, naime, stvarnost afričke države Burkine Faso. Učitelji i ravnatelj premlaćeni su pred učenicima u gradiću Toulfé – svaki od učitelja dobio je po dva udarca bičem, a ravnatelj šest – dok je zbog prijetnji ubojstvom učitelja zatvorena škola u gradu Gayeri. U oba slučaja napadači su se predstavili kao pripadnici militantne islamističke skupine Ansar ul-Islam, koja se protivi sekularizaciji obrazovnog sustava i zahtijeva uvođenje Boga u školu. Te su dramatične vijesti, međutim, tek vrh ledenog brijega prema kojemu srlja Burkina Faso: povodom napada u Toulféu i Gayeri ministar obrazovanja Stanislas Ouaro iznio je šokantan podatak kako je od početka školske godine zatvoreno više od pet stotina i šezdeset škola na graničnim područjima Burkine Faso, jer su učitelji u strahu za vlastiti život prestali dolaziti na posao ili čak pobjegli iz gradova.
Mi u Hrvatskoj, jasno, nemamo razloga za strah i zabrinutost, mi smo svjetlosnim godinama ispred te afričke vukojebine. Ne, doduše, po pitanju općeg stanja liberalne demokracije: tu smo, recimo, po posljednjem izvještaju V-DEM Instituta tek za 0,5 bodova ispred nesretne Burkine Faso. Ne ni po ovogodišnjem Indeksu demokracije britanskog The Economista, po kojemu smo pak sjajni 58., s točno istim indeksom kao Burkina Faso. Ne ni po pitanju korupcije, gdje također – po Transparency Internationalu – odlično 70. mjesto dijelimo s Burkinom Faso. Dobro, ne ni po pitanju ekonomskih sloboda, gdje smo po lanjskom izvještaju Instituta Heritage kao ‘mostly unfree’ – ‘uglavnom neslobodni’ – na 95. mjestu u svijetu, odmah iza naših afričkih prijatelja. A ne, istinabog, ni po pitanju zaštite vlasništva, gdje smo po indeksu američke nevladine organizacije Property Rights Alliance čak i dobro iza Burkine Faso.
Zapravo, kad se sve zbroji i oduzme, debelo ispred te afričke vukojebine samo smo još u obrazovnom sustavu. U Burkini Faso, naime, još uvijek – kao da su, za Boga miloga, u srednjem vijeku – vjerski fanatici bičuju heretike u školskim zbornicama, dočim je u Hrvatskoj, hvala Bogu Ocu, hereza u školama gotovo pa iskorijenjena. Kod nas u Hrvatskoj, shvatili ste, vjerski se fanatici ne bave napadima na učitelje i javnim bičevanjem bezbožnika u školama: kod nas vjerski fanatici vode škole, kreiraju školske kurikulume i upravljaju školskim sustavom.
Prije nekoliko dana, po prilici baš u vrijeme kad su vigilanti u Toulféu bičevima gradili odnos učitelja i Boga, vjeroučitelj u zagrebačkoj Osnovnoj školi Miroslava Krleže učenike je usred redovne nastave odveo na predavanje o čovjekovu odnosu s Bogom, koje je djeci održao jedan vukovarski branitelj, ubojica koji je u zatvoru odležao ubojstvo vlastitog kuma, optužen pride da je iz HZZO-a izvukao tridesetak milijuna kuna. U isto vrijeme dok su naši afrički prijatelji učitelje u Gayeri dovodili Bogu prijeteći nevjernicima imenom i prezimenom na školskoj oglasnoj ploči, u Hrvatskoj je jedna časna sestra, vjeroučiteljica u korčulanskoj Osnovnoj školi Petra Kanavelića, učenicima dala zadatak pod naslovom ‘Nacrtaj koga bi želio/željela dovesti Isusu’, sugerirajući im da crtaju, na primjer primjera, svoje školske prijatelje koji ne pohađaju vjeronauk, i da – za svaki valjda slučaj – pod crtežom napišu ime i prezime nevjernika.
U isto vrijeme dok smo se ritualno zgražali nad vijestima iz Burkine Faso, u Hrvatskoj jedan sveučilišni profesor – šteta bi bila ne spomenuti mu ime i titulu, a dr. sc. Boris Havel se zove, i docent je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu – na Twitteru ispisuje toplu posvetu kršćanskom genocidu nad narodima Inka i Azteka, konstatirajući kako su Španjolci i Portugalci, ‘usprkos svim lošim stranama osvajanja’, Južnu Ameriku zapravo ‘civilizirali’. ‘Umjesto žrtvovanja muškaraca, žena i djece, donijeli su im evanđelje o Žrtvi na križu’, objašnjava profesor studentima: ‘Tisućama su spasili živote. Za to je vrijedilo zatrti civilizaciju kulta žrtvovanja ljudi.’
U isto vrijeme dok smo se ritualno zgražali nad metodama militantnih islamista u Africi, u zagrebačkoj Srednjoj školi za modu i dizajn nastava je prije nekoliko tjedana odlukom ravnatelja skraćena, kako bi učenici stigli na predavanje ‘Vjera i mladi’ don Damira Stojića, slavnog studentskog kapelana Zagrebačke nadbiskupije. U isto vrijeme dok smo se ritualno zgražali nad primitivnim nasiljem u školama Burkine Faso, vjerski su fanatici prije mjesec dana u školama diljem Hrvatske tjerali djecu da kleče i mrmore Očenaše u novoustanovljenom nekom maloumnom obredu blagoslova kruha. U isto vrijeme dok smo se ritualno zgražali nad islamističkim bičevima u afričkim školama, hrvatski su mediji bojažljivo i stidljivo objavili kako 47-godišnja vjeroučiteljica u Osnovnoj školi Mate Demarina u Medulinu – zbog fizičkog i emocionalnog zlostavljanja učenika još početkom godine prijavljena i ravnateljici škole, i Ministarstvu, i Državnom odvjetništvu – i dan-danas najurednije podučava djecu vjeronauk!
U isto vrijeme dok se ritualno zgražamo nad zatvaranjem sekularnih škola u Burkini Faso, predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za katehizaciju i novu evangelizaciju nadbiskup Đuro Hranić javno se žali kako suvremena škola ne priprema djecu za ‘susret s Bogom’ i ne uči ih ‘svoje povjerenje staviti u Boga’, predstojnik Katehetskog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije u svom dopisu školama upozorava ravnatelje da roditeljima djece koja su izabrala vjeronauk ne smiju nuditi mogućnost da se iz njega ispišu, a Požeška biskupija svim ravnateljima osnovnih i srednjih škola na području biskupije šalje preporuku da se vjeronauk kategorizira kao obavezan predmet.
I sve to samo u posljednjih nekoliko tjedana.
Mi u Hrvatskoj, kako vidite, nemamo razloga za strah i zabrinutost, mi smo svjetlosnim godinama ispred Burkine Faso. Prema posljednjem izvještaju Svjetskog gospodarskog foruma, recimo, u kategoriji poticanja kritičkog razmišljanja u obrazovanju Hrvatska je među 140 ispitanih zemalja fantastična 136., dok je sirota Burkina Faso jedva na 115. mjestu. Može li bolje? Može. Prema Izvještaju o slobodi mišljenja za 2018., koji je sastavio International Humanist and Ethical Union, Hrvatska je u kategoriji ‘Obrazovanje i prava djece’ svrstana u zemlje koje nad djecom vrše ‘tešku diskriminaciju’, zauzevši u konačnici sjajno 132. mjesto. A Burkina Faso? Eno je na toj ljestvici svjetlosnim godinama daleko, na 19. mjestu. Devetnaesta. Burkina Faso.
Bilo je stoga krajnje vrijeme da prijatelji iz udruga za islamsku katehizaciju i novu evangelizaciju poduzmu nešto. A kad nema Vatikanskih ugovora, dobar je i bič. ‘Usprkos svim lošim stranama’, neka je slava Allahu, vrijedi zatrti civilizaciju koja ne priprema djecu za susret s Bogom.
