Hrvatska ima problem sa slobodom medija i o tome se mora ozbiljno razgovarati. Ovo je 20 načina na koje se provodi cenzura
Državne i lokalne vlasti i njihova tijela razdaju medijima po svom izboru milijunske svote novca na potpuno netransparentan način. To konačno mora prestati zato što mutni dogovori i samovlasno privilegiranje određenih proizvođača vijesti vode direktno u cenzuru
O modelu svih i bilo čijih poslovnih odnosa s medijskim izdavačima – pogotovo kad je u pitanju javni novac – mora se ozbiljno razgovarati premda se i ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, i državna Agencija za elektroničke medije, i saborska većina drže kao da razlog ne postoji. Jer državne i lokalne vlasti i njihova tijela razdaju medijima po svom izboru milijunske svote novca na potpuno netransparentan način, za nejasno definirane usluge i ciljeve i bez ikakve zakonske odgovornosti da se za takve odluke javno podnese račun.
Kao da je napisan danas
To konačno mora prestati zato što mutni dogovori i samovlasno privilegiranje određenih proizvođača vijesti, s kojima se na raznim razinama vlasti sklapaju ugovori o ”medijskoj suradnji”, vode direktno u cenzuru i posljedičnu smrt kritike i slobodnog novinarstva. A to je siguran put u vječno ”unazad” s obzirom na pravo zajednice da zna kako se troše javna sredstva i na potrebu da se živi i djeluje u stvarnoj demokraciji.
Zato je Telegram – kao poticaj i prilog za raspravu o svemu ovome – odlučio objaviti tekst ”20 lica cenzure” Sanje Modrić. Krajnje je uznemirujuće da je taj razotkrivajući vodič kroz metode korumpiranja i ušutkivanja medija ponajprije novcem pisan 2009., prije više od 14 godina, a djeluje kao da je nastao danas.
Cenzura u hrvatskim medijima je usmena predaja koja se potiho prenosi unutar struke. Ishodišta cenzure uvijek su interes i profit. Iz financijskog interesa, pojedini izdavači pogoduju moćnim tvrtkama, podmićeni raznim ustupcima i uslugama pogoduju političarima, a zbog raznih poslovnih računica pogodovat će bilo kome. Mediji su veliki biznis u kojem se brzim rezom može ukloniti sve što stoji na putu većoj zaradi.
Teško je reći ima li u Hrvatskoj više tvrde, otvoreno nasilničke i nemaskirane cenzure koja potpuno jasno traži bespogovornu poslušnost cenzoru, ili one druge, prikrivene i prigodno zamotane u razne navodno opravdane razloge i principe. To je zato što ovdje ne postoji ni pregled nad medijima, usmena iskustva su segmentarna i fragmentarna, a nema ni istraživanja o stupnju, modalitetima i slučajevima cenzure. Stoga se problem cenzure u javnoj percepciji svodi na nešto mutno, nešto na razini redakcijskih tračeva, nedokazano, nedokumentirano i pitaj boga da li uopće objektivno utemeljeno.
Jedan tip reakcija na rijetke javne istupe pojedinih novinara protiv cenzure zbog toga počinje i završava se tumačenjima da pojedine ”povlaštene” i ”razmažene” novinarske zvijezde trube o cenzuri zapravo samo zato da bi za sebe ishodile još bolji status kod svojih izdavača i među publikom.
Na isti način reagira i dio novinarske struke koja je kronično obuzeta apatijom jer je ona, na našem malom tržištu, egzistencijalno ucijenjena i time najčešće fatalno deprivilegirana kad je riječ o normalnom ljudskom i profesionalnom pravu na izbor i traženje boljeg puta.
Bez borbe nema medijskih sloboda
U našoj situaciji, gdje su mogućnosti zapošljavanja u novinarstvu ograničene, suprotstaviti se onome tko ti daje plaću često znači da si svoje šanse za preživljavanje sveo na nulu, pa anticenzorske ”ispade” sebi dozvoljavaju samo neki među novinarima čija je tržišna pozicija jaka pa procjenjuju da, u konačnici, ipak neće trpjeti veću štetu. To što ”povlašteni” kolege imaju takav komoditet izaziva zavist kod nekih drugih, pa kažu: Lako je njemu, kad bih ja rekao što i on, bio bih bez posla već danas popodne.
Taj tip rezona je ljudski razumljiv, ali je vrlo štetan za cijelu struku jer joj oduzima snagu da se ujedini oko bitni profesionalnih pitanja pri čemu bi onda svatko zajedničkoj stvari dao onoliko podrške koliko mu njegova pozicija dopušta i na način koji ga neće ugroziti. Možda će promjene doći sa sazrijevanjem cjelokupne profesije, ali nitko ne može jamčiti da će se to dogoditi.
Bilo kako bilo, jedno je sigurno. Medijskih sloboda ne može biti dok ne bude dovoljno ljudi koji će se za njih htjeti boriti. Po prirodi stvari, ta je borba potrebna i javnosti, i novinarima.
Ljudi se ne vole osjećati prevarenima
Opskrbljivana informacijama koje su iskrivljene, manipulirane i pristrane, čiji je značaj tendenciozno umanjen ili napuhan, koje su zadržavane dok se ne amortizira njihov utjecaj, onim informacijama koje iznose samo dio istine ili samo one ”istine” koje odgovaraju centrima financijske ili političke moći, javnost gubi ne samo svoje temeljno pravo na jasnu i uravnoteženu sliku društva i svijeta i otvorenu diskusiju o svemu, što su joj mediji dužni dati, nego i podlogu za donošenje informiranih osobnih odluka.
Pristajući na takvo cenzurirano i usmjeravano informiranje, dio novinara sam oduzima smisao svojoj profesiji jer postaju sastavljači priopćenja koji više ne služe interesima javnosti i povećavanju općeg dobra, nego isključivo ionima koji im diktiraju sadržaje koje će nevoljko potpisati svojim novinarskim imenom.
Premda u hrvatskoj javnosti još nema dovoljno svijesti o tome da su pošteni mediji preduvjet svih građanskih i ljudskih sloboda, pa dakle i izgradnje i očuvanja demokratskog poretka, publika preko određenih jasnijih slučajeva osjeća da su neki mediji cenzurirani i da ju se na taj način laže.
To izaziva kritike jer se ljudi ne vole osjećati prevarenima. Ali umjesto da iz toga proizađe osmišljena društvena akcija u kojoj će se zahtijevati slobodno informiranje, zgađenost medijima rezultira ili odlukom da ”od sutra ovo više ne kupujem” ili okretanjem zabavnim i trivijalnim sadržajima koji preplavljuju medije.
Mnogi novinari se prelako predaju
Što se tiče novinara, mnogi se u svom poslu pokušavaju oduprijeti pritiscima, ali mnogi se prelako predaju, povlače se u sigurni zaklon autocenzure ili naprosto odlaze s osjećajem da se ne isplati ginuti u bitci koju ne mogu dobiti.
Lanac moći, koji u pravilu ide od mjesta gdje su koncentrirani novac i utjecaj, preko izdavača i urednika do novinara, funkcionira po sistemu mrkve i batine, koji nagrađuje poslušne, a kažnjava ili marginalizira buntovne. Budući da se ti procesi na dosta mjesta u Hrvatskoj odvijaju krajnje uspješno, dio naših redakcija postaje mjesto gdje se u nelagodnoj tišini i konspiraciji bespogovorno kuju za izdavača profitabilni sadržaji. U takvom kontekstu ne samo da se polagano umrtvljuje svaki otpor cenzuri, nego mnogi neizgrađeni novinari nikad ni ne uspijevaju razaznati što je uopće cenzura i kako se ona provodi, a na kraju je više i ne primjećuju.
Zato ovdje želimo pobrojati tehnike i metode cenzure koje su ponekad otvorene, ali ponekad tako prikrivene i zamotane da je teško biti posve siguran da je riječ o manipulaciji. Sve one primjenjuju se u dijelu hrvatskih medija, ali i u našem susjedstvu.
1. Zabranjivanje tema
U redakcijama se uvijek neke teme prihvaćaju, druge ne, to je normalan i logičan način rada. Nije sve zanimljivo za prezentaciju, ili nije sve zanimljivo za sve vrste medija i sve uređivačke politike. Novinar nema grčeve u želucu kad mu se odbije ”tanka” tema koju ne može snažno profesionalno obraniti. Ali kad, recimo, urednik usred poznatih afera o kojima bruji cijela Hrvatska, kaže da se s time može čekati, ili kad kaže da nema potrebe istraživati slučaj prodaje neke tvrtke jer je tu sve ”po zakonu”, to izaziva stres jer nema nikakve dvojbe da je riječ o cenzuri. Zabranjivanjem tema, za koje postoji očigledan i opravdani interes javnosti, štite se veliki oglašivači koji ne podnose negativni publicitet i u ime toga ucjenjuju povlačenjem oglasa ili raskidanjem marketinških ugovora, politički moćnici s kojima vlasnici žele biti u dobrim odnosima, ili osobe koje iz bilo kojih razloga uživaju zaštitu izdavača i moćnijih urednika.
2. Skraćivanje priloga
Članci se često skraćuju jer su predugi, ali skraćivanje ne smije biti sakaćenje. Prilozi u kraćenju ne smiju izgubiti nijednu bitnu informaciju niti element dokazivanja, niti im se rezanjem smije mijenjati smisao. No, skraćivanje tekstova koristi se kao snažna poluga cenzure. Pod izgovorom da je tekst morao biti skraćen, pojedini urednici nekad izbacuju ključne rečenice ili odlomke i tako debalansiraju količinu i snagu argumenata pa ono što je ostalo postaje nerazumljivo, blijedo i neuvjerljivo i time manje kompromitantno za objekt zaštite.
3. Tema i ne-tema
Kad se od novinara traži da se bavi nečim za što u tom trenutku nema stvarnog razloga ni opravdanja, to nije slučajno. Nametnute teme u pravilu služe ili da bi se skrenula pozornost javnosti s bitnih problema, ili da bi se nekome učinila usluga. U medijima se tako znaju fabricirati prilozi u kojima se marginalna pitanja tretiraju kao da su izuzetno važna, a preko njih se određenim osobama nezasluženo daje pozitivni publicitet. Nekad se prilozi prezentirani kao novinarski rad ne mogu razumjeti nikako drugačije nego kao besplatno reklamiranje neke tvrtke ili osobe. Publici se serviraju takozvani autobiografski intervjui u kojima se napadno glorificira političar koji ima velike ambicije na predstojećim izborima. Objavljuju se članci koji prenaglašavaju nečije uspjehe ili neuspjehe. U čistoću profesionalnih motiva treba sumnjati uvijek kada urednik da zadatak da se intervjuira političar bez ikakvoga stvarnog povoda, ili da se napiše članak o kojem je novinaru unaprijed zadana čvrsta teza, ili da se za sugovornike pozovu isključivo osobe koje priču neće ”pokvariti” sumnjama ili disonantnim tonovima.
4. Guranje bitnih tema na manje uočljive pozicije
Urednici i iskusniji novinari s vremenom steknu gotovo nepogrešiv osjećaj o tome koji sadržaji u određenom momentu zaslužuju glavne pozicije i najavu na naslovnici, koje treba smjestiti na niža šlagerska mjesta, a koje predstaviti samo u malim i pozadinskim vijestima. Taj tip odluka uvijek se mora moći uvjerljivo obrazložiti. Ako se prirodni balans vijesti mijenja, motiv je najčešće cenzura. Jaka priča objavljena na 16. stranici i bez najave na naslovnici ima bitno drugačiji efekt nego ta ista priča u otvoru novina, kao glavni naslov na naslovnici, ili kao prva vijest u dnevniku. Sama hijerarhija vijesti može se zloupotrijebiti da bi se cenzurirala stvarnost. Kad se odluči da se bitna informacija uopće neće razrađivati da joj se ne bi moralo dati istaknuto mjesto, nego ju se zgura u stupac vijesti ili završi samo na web izdanju, vrlo rijetko je riječ o slaboj uredničkoj procjeni, a uglavnom o cenzuri. To se obično radi zato da nitko ne bi mogao reći kako vijest nije objavljena, ali efekt je skoro kao da i nije. Ali vrijedi i obrat: ako se značaj nebitne informacije nabilda pa se onda još stavi i na naslovnicu, informativni škart dobiva značenje koje mu ni po čemu ne pripada i konotaciju bitnog društvenog ili političkog događaja. Sam plasman može bitno pretvoriti u nebitno, a nebitno u bitno.
5. Ova pitanja mogu, ova ne mogu
Moćne tvrtke ili osobe, koje uživaju zaštitu izdavača, znaju tražiti od uredništva da im novinari postave samo određena pitanja, a druga ne. Ako urednici pristaju na takve pogodbe i zahtijevaju od novinara da se ih se pridržavaju, to je cenzura. Ponekad uopće nije potreban ni prethodni dogovor jer u redakciji je već potpuno jasno koga treba štititi, a koga napadati, pa i urednik i novinar, i bez dodatnih uputa, znaju što treba činiti. U jednoj varijanti, cenzor je urednik koji će, kad je prilog s citatima već predan, sam izrezati pitanja i odgovore u kojima se citirana osoba dovodi u nezgodan položaj, mijenjati uvod ili zaključke. U drugoj novinar neće ni postaviti pitanja za koja misli da ”s vrha” ne bi bila dobro prihvaćena.
6. Laki novinari
Nije nikakva rijetkost da osobe od javnog interesa pristaju na razgovor s jednim novinarom, a s drugim ne. U medijima u kojima rade hrvatski novinari često se nekako zna koji će novinar obaviti posao poslušno, točno onako kako mu je naručen, makar zatraženi način izvedbe bio krajnje dvojben. Isto tako se obično zna koji kolege će odbiti napraviti posao koji se kosi s novinarskim kodeksom. Postoje, na žalost, novinari koji svoju savjest i odgovornost predaju u vlasništvo uredniku ili izdavaču i koji stoga mirno pristaju na poslove ispod svakog profesionalnog dostojanstva. To su oni s kojima je ”lako raditi”, oni se ne bune zbog intervencija, ne suprotstavljaju se uredničkom autoritetu i s njima se o svemu može dogovoriti. Oni imaju i svoje opravdanje pa kažu: Točno, ja to ne bih tako, ali ja tu ništa ne mogu, urednik je taj koji odlučuje. Zato se moralno dvojbeni zadaci često odmah povjeravaju takvim novinarima, a upravo njih naručuju i pojedini utjecajni sugovornici kako bi unaprijed izbjegli probleme
7. Prilozi koje treba ”doraditi”
Jasno je da prilozi trebaju biti dorađeni. Moraju se dati sve važne strane priče i kontekst. Međutim, urednik nekad vraća novinaru materijal tvrdeći da tekst nije dorađen isključivo zato da priča ne bi izašla van. Tome sam osobno svjedočila u više navrata. Iako je s tekstom sve u redu, novinaru se kaže da nedostaje još ovo ili ono pri čemu se od njega često traži da donese i informacije za koje se zna da ih je nemoguće pribaviti. Tako se tekst ”dorađuje” i ”dorađuje” da na kraju nikad ne bi bio objavljen.
8. Zadržavanje, otezanje
Jedno je od osnovnih pravila novinarstva da se javnost mora obavijestiti o svemu što je od javnog interesa čim se za to sazna. Nije, naravno, svejedno hoće li se sve što se prikupilo o nekoj aferi objaviti odmah ili će se s objavljivanjem čekati danima, dok akteri konsolidiraju svoju strategiju da bi smanjili štetu. Kad se tekstovi potpuno spremni za objavu zadržavaju uredničkom intervencijom, razlog može biti isključivo cenzura.
9. Preuzimanje bitnih sadržaja od drugih
Postoje situacije u kojima se neke teme naprosto ne daju izbjeći jer su toliko važne. Pritisnuti realnošću, mediji čijim izdavačima nikako ne odgovara bavljenje takvim temama tada se naprosto naprave ludi. Svojim novinarima ne daju da ih rade, ali onda nešto o tome – da se operu – prenesu iz tuđeg izvora.
10. Ukidanje istraživanja
Ozbiljna istraživanja traže dosta vremena, ali novinarstvo bez takvih istraživanja gubi svaki smisao. Do tema koje su bitne za javnost često puta može se doći samo velikim kopanjem i teškim analitičkim radom. U dijelu hrvatskih medija malo je volje i mogućnosti da se istražuje i otkriva ono što je prikriveno, dobro čuvano i nevidljivo prostim okom. S jedne strane, razlog je tehničke prirode. Posla je mnogo, a novinara premalo, mnogi izdavači žele na platnom spisku imati što manje ljudi. S druge strane, pretrpavanje novinara poslom jedan je od načina da se ubije i sam prirodni nagon za istraživanjem. Ljudi koji dnevno izvještavaju, pišu članke za tjedne priloge i za web portale, a sutra ponovno dobivaju nove zadatke, prestaju i vidjeti stvari na kojima bi morali raditi danima, a kada ih i vide, za njih nemaju vremena. A novinare koji žele istraživati pa stoga objavljuju manje, proglašava se neradnicima.
11. Neiskusni novinari na teškim zadacima
Čak i u najistaknutijim hrvatskim medijima najozbiljniji zadaci vrlo uočljivo se povjeravaju mladim novinarima koji još nemaju dovoljno znanja i iskustva da bi te zadatke mogli obaviti kako treba. Zato se od čitatelja i gledatelja može čuti ovakav prigovor: U najavi zapazim temu koja me zanima, ona je obrađena na velikom prostoru, ali kad je prođem, ne vidim tu ništa novo, ništa što prije nisam znao, nijedno kontroverzno pitanje nije ni dotaknuto, a kamoli apsolvirano, a amaterizam i površnost vidljivi su u svakom odlomku. Taj prigovor je opravdan. Početnik treba pisati vijesti dok se ne osposobi za veće i složenije stvari. U Hrvatskoj to pravilo više ne vrijedi. Početnici odmah postaju ”stručnjaci”, a za to postoji i razlog. Prvo, njihov rad je jeftin. Drugo i vrlo važno: na početnike se lako može utjecati. Iskusan novinar pružat će otpor ako se od njega traži nešto što se profesionalno ne može pravdati, novinar koji je jučer ušao u redakciju još ne prepoznaje manipulaciju, sretan je što dobiva velike priloge i što može brzo postati ”zvijezda”.
12. Ukidanje specijalizacije: svi mogu sve
Nema kvalitete bez specijaliziranih novinara. Samo novinar koji poznaje i prati bankarski sustav može raditi kvalificirane priloge o poslovanju banaka. Njemu se ne može prodati rog za svijeću. S druge strane, novinar koji je naglavce uletio u priču vezanu za banke i koji ne barata građom, prvo ne vidi temu koja je bitna, a drugo, svašta mu se može i podvaliti. U hrvatskom novinarstvu specijalizacija pomalo izumire. Jedan razlog je to što je specijalizirani novinar skup, on je svoje znanje morao dugo tesati. Drugi je taj što se s novinarima koji nedovoljno poznaju materiju može lako manipulirati. U većini medija zato vlada pravilo da svi mogu sve, a to je, naravno, potpuna besmislica. Ni kirurg koji operira abdomen neće znati operirati koljeno.
13. Autoritarni newsroom
Redakcijski kolegiji ne služe samo za to da se odredi tko će što raditi i kad će što biti gotovo, nego bi oni morali biti ključno mjesto dnevne razmjene mišljenja. Idealan kolegij je skup stručnjaka za razna područja i kritičkih intelektualaca koji razgovaraju o svim temama, suprotstavljaju različite stavove i usmjeravaju priloge tako da oni, kad dođu pred publiku, budu cjelovito obrađeni, ispravno balansirani i zanimljivi. Kadrovska politika hrvatskih medija, međutim, ne stvara pretpostavke za to. Urednička vertikala nerijetko je ugođena prema kriteriju poslušnosti. Šefovi rubrika trebali bi biti novinari koji su se istaknuli znanjem i integritetom, a ne tehnička lica koja mehanički obavljaju svoj dio posla, a to često nije slučaj. Instaliraju se nekompetentni urednici bez osobnosti, nesigurni u svoje procjene, ali podmićeni dobrim plaćama. Tako se stvara autoritarni newsroom gdje glavnu riječ vodi glavni urednik kao prenositelj želja izdavača, a ostali šute, slušaju i izvršavaju. U takvoj sredini ne može se raditi dobar proizvod, a ona je upravo idealno mjesto za cenzuru.
14. Marginalizacija neposlušnih
U redakcijama gdje se provodi cenzura koristi se provjerena metoda izoliranja novinara i urednika koji se bune protiv cenzure, ili se takve premješta na pozicije gdje će raditi manju štetu. Neposlušni novinari postepeno dobivaju sve manje ozbiljnijih zadataka, a gura ih se na poslove niže ranga, u zabavu ili u efemerna izdanja. Tako se cijeloj redakciji šalje ”pedagoška” poruka kakvo će ponašanje biti kažnjeno, a kakvo će biti nagrađivano.
15. Proizvodnja celebritija
Kad u određenim redakcijama ne postoji volja da se bave važnim i ozbiljnim stvarima, stvarima koje su bitne za građane, a volje nema jer takvo bavljenje često uključuje zamjeranje financijski/politički moćnim krugovima, tada se teme pokrivaju proizvodnjom celebritija. U našim medijima često se pojavljuju priče o navodno uspješnim zvijezdama politike i ekonomije koje su rađene kao hagiografije, bez ijednog disonantnog tona. Tako možemo saznati sve o krasnim privatnim životima javno poznatih osoba koji nas, u biti, ne zanimaju, o njihovoj mladosti, o tome kamo izlaze i kako uređuju svoje kuće. Umjesto da se secira njihov rad koji nas se tiče, ili nas se može ticati, bavimo se njima kao zvijezdama. Takva medijska filozofija dovodi do logičnih efekata. Osobama koje smo učinili svima bliskima i simpatičnima, s kojima smo postali intimni, lakše se progleda kroz prste kad učine štogod neprikladno, neprihvatljivo ili kad budu uhvaćeni u malverzacijama. Groblje ugaslih zvijezda biznisa i politike zato je puno likova koje smo nasmiješene gledali u hrvatskim medijima dok nam pripovijedaju o bakama koje su ih u životu naučile poštenju i o tome koje cvijeće vole poklanjati svojim suprugama.
16. Cenzura kroz autorizaciju
U medijima je u dobroj mjeri prevladalo doslovno shvaćanje zakonske regulacije koja se odnosi na autorizaciju. Novinari i urednici prihvatili su bez otpora da sugovornik ima pravo promijeniti što god hoće u tekstu koji mu se prije objave donosi da bi ga pregledao i eventualno korigirao mjesta gdje su njegove riječi ili podatak eventualno preneseni nespretno ili netočno. Uvriježena praksa i tvrda sudska tumačenja zakona daju sugovornicima i njihovim savjetnicima za medije potpuno odriješene ruke da slobodno interveniraju u sve, pa se, po principu naknadne pameti, u autorizaciji zna mijenjati što god sugovorniku padne na pamet. Tako se događa da se sadržaj i ton nekih snimki intervjua i onoga što je na kraju objavljeno toliko bitno razlikuju da prezentacija takvih sadržaja gubi svaki smisao.
17. Proizvodnja kakofonije
Klizave teme, one koje bi moćni krugovi najradije izbjegli jer im mogu donijeti samo nevolje, često se u medijima obrađuju metodom proizvođenja kakofonije. Ta u svojoj biti cenzorska metoda izgleda ovako. Prilog se radi tako da se citira što veći broj osoba, što je, naravno, teoretski poželjno. Ali sugovornike se ne usmjerava da se precizno drže teme, nego im se dopušta da kažu što god žele i da odlutaju u svim pravcima. Tako se tema raspadne, njome se ništa ne razjašnjava i ne razrješava, ne cilja se na meritum. Na kraju se ne može prigovoriti da se medij temom nije bavio, jer jest, ali rezultat je nula.
18. Pila naopako
Ponegdje se njeguje cenzorska metoda ”pila naopako”. Ona se provodi tako da se iz svake situacije u kojoj postoji razlog da se određene politike ili postupci podvrgnu kritici – isisa sve što zvuči negativno. Tako nastaju upravo nevjerojatni naslovi i opreme tekstova kojima se glorificiraju navodni uspjesi protagonista i u kojima se oni brane od kritičara. Dok drugi mediji argumentirano ukazuju na štetnost pojedinih poteza i mjera, korupciju, nesnalaženje, kontradikcije i neispunjena obećanja, mediji koji izvrću ”pilu naopako” servisiraju svoje klijente apologetskim pohvalama.
19. Pišimo ”ono što ljude zanima”
U dijelu hrvatskih medija postoji pristup koji propovijeda da publiku treba bitno rasteretiti od kompliciranih i zamornih tema iz politike i gospodarstva jer su im one uznemirujuće i potiču pesimizam. Onda kažu: mi moramo raditi lakše stvari, ono što ljude ”stvarno” zanima. Zato na istaknutim pozicijama nude gomilu trivijalnih sadržaja dok je kvalificirano izvještavanje o onome što je važno za život građana svedeno je na minimalnu mjeru. Vrlo lako se može utvrditi da je ta mantra plod paušalnog zaključivanja jer mjerenja čitanosti na prvo mjesto uglavnom stavljaju upravo ”teške” teme. Zato se sa dosta sigurnosti može tvrditi da je njihova marginalizacija dio projekta. Tako se zapravo izbjegavaju minska polja zamjeranja moćnim krugovima s kojima je dio medija interesno sljubljen.
20. Miči kontekst
Da bi se bilo koja priča razumjela, potrebno joj je dati kontekst. Kad se cenzurira kontekst, razlozi su jasni. Što manje publika razumije, to će se lakše izaći na kraj s kritikama. Zato nije rijedak slučaj da novinari inzistiraju na iznošenju konteksta kao bitnog dijela informacije, ali pojedini urednici to odbijaju. Kažu da je sve to ionako ”već poznato” i da se time samo ”nepotrebno troši prostor”.
